Isus je dao nalog ljudima da se pokaju i vjeruju u Jevanđelje (Marko 1:15). To je zato što pokajanje za grijeh i spasonosna vjera u Hrista uvijek idu zajedno. Pokajati se znači promijeniti svoj um, srce i smjer. Pokajanje je preispitivanje vlastitih postupaka i osjećaj skrušenosti ili žaljenja zbog prošlih pogrešnih postupaka koje u svjetlosti Božjeg moralnog Zakona prepoznajemo kao grijehe, što je praćeno posvećenošću i stvarnim postupcima koji pokazuju i dokazuju promjenu na bolje (okretanje od grijeha). To se dešava kad se susretnemo sa istinom o Bogu, svijetom u kome živimo i stanjem u kojem se nalazimo. U smislu Jevanđelja, pokajanje znači da se osoba odriče i okreće od grijeha u svom životu i odlučuje da hodi u poslušnosti Božjem zakonu. 2. Korinćanima 7:10 kaže: „Jer žalost koja je u skladu sa Božjom voljom podstiče na pokajanje koje vodi u spasenje, zbog čega ne treba žaliti, a žalost svojstvena ovom svijetu donosi smrt.“ Pokajanje za grijeh i spasenje idu ruku pod ruku.

Isus je rekao: „Ako se ne pokajete, svi ćete isto tako propasti.“ (Luka 13:5) Iz toga slijedi da osoba koja se ne pokaje za grijeh i koja nema želju da poštuje Božji zakon ne može biti spašena. Može se izjasniti da je hrišćanin. Možda čak da ima neku vrstu vjere u Hrista i uskrsenje. Ali Biblija objašnjava da nije svaka vjera u Boga spasonosna. Jakovljeva poslanica 2:19 kaže da čak i demoni vjeruju u Boga – to je vrsta vjere. Ipak, njihova vjera ih ne spašava jer nemaju želju niti namjeru da slušaju Boga. „Ako kažemo da imamo zajednicu s njim a i dalje živimo u tami, onda lažemo i ne postupamo po istini.“ (1. Jovanova 1:6). „Ako držimo njegova uputstva, po tome znamo da ga poznajemo. Onaj ko kaže: ‘Ja ga poznajem,’ a ne drži njegova uputstva, lažljivac je i istina nije u njemu.“ (1. Jovanova 2:3-4) Ovaj stih potpuno uništava tvrdnju da možemo biti prihvaćeni od Boga ako ignorišemo Njegov Zakon i uputstva, živeći po sopstvenom nahođenju.

Oni koji uče da nismo u obavezi da se pokoravamo Božjim zakonima sve dok vjerujemo u Isusa ili se molimo grešničkom molitvom uče lažno Jevanđelje (1. Jovanova 3:8). Pravi hrišćani ne praktikuju grijeh u smislu da se slobodno, svojevoljno i stalno pobune protiv Božjeg zakona. Hrišćani imaju iskrenu želju da poštuju Božji zakon. Kada hrišćani griješe, žale zbog toga i traže od Gospoda oproštenje i pomoć da Mu žive poslušno.

Stoga je istinsko obraćenje uvijek praćeno pokajanjem od grijeha i iskrenom željom da se posluša Božja Riječ. Istinsko obraćenje je prikazano i novorođenjem (Jovan 3:3-8). Djelotvorna vjera u Spasitelja je vjera koja će (na kraju) proizvesti vidljivu promjenu u osobi tj. rodove. Takva osoba biće prepoznata poslušnošću Božjem zakonu. Ta poslušnost neće biti savršena u ovom palom svijetu. Ali dobra djela uvijek proizlaze iz istinske vjere. Vjera koja nikada ne rezultira dobrim djelima je „mrtva“ vjera koja ne slijedi spasenje. Ova razlika između istinske spasonosne vjere koja proizvodi dobra djela i mrtve vjere koja to ne čini objašnjena je u Jakovu 2:14-26.

Pošto spasonosna vjera i dobra djela idu zajedno, ljudi imaju tendenciju da misle da dobra djela dovode do spasenja. To je jeres jer poriče spasenje po blagodati samo kroz vjeru u Hrista. Greška je zbog pogrešnog zaključivanja: zabluda lažnog uzroka. U ovom slučaju greška je u izokretanju uzroka i posledice. Dobra djela nikada ne uzrokuju niti vode do spasenja (Efescima 2:8-9). Umjesto toga, spasonosna vjera je uzrok koji neizbježno rezultira dobrim djelima. Oni koji su obraćeni prirodno će htjeti poslušati i ugoditi Bogu iz ljubavi i zahvalnosti za to spasenje. Poslušnost Božjem zakonu je samo produkt života vjere. Dakle, postoji veza između spasenja i dobrih djela. Prvo je uzrok drugog, a ne obrnuto.

Neki bi mogli reći: „Ali zar pokajanje za grijeh nije djelo? I zar ispovijedanje Hrista kao Gospoda nije nešto što osoba čini?“ Ali u stvari, pokajanje je nešto što Bog daje osobi (Djela 5:31, 11:18; 2. Timoteju 2:25). Zapamtite da pokajanje uključuje promjenu srca (novorođenje). I samo Bog može promijeniti srce grešnika (Ezekijel 36:26). Takođe, naša sposobnost da priznamo da je Hrist Gospod nije nešto za šta možemo uzeti zasluge. Daruje nam se Duhom svetim (1. Korinćanima 12:3).

I spasonosna vjera i pokajanje za grijeh su darovi od Boga (Jevrejima 12:2; Djela apostolska 11:18; 2. Timoteju 2:25). I karakterišu obraćenu osobu na putu spasenja.

Evo i nekoliko citata iz pera Elen Vajt koji dodatno razjašnjavaju nedoumice o ovom predmetu:

„Obraćenje, predstavljeno novim rođenjem, mora se dogoditi. Tada će ljudi koji su radili u skladu sa svojom navodnom mudrošću, postati kao mala djeca, tražeći Gospoda kao što su to radili sinovi Izraelovi na dan pomirenja, priznajući svoje grijehe, i čisteći se od svake moralne nečistote. Kada dođu Gospodu, sa osjećajem sopstvene slabosti, Gospod će ih čuti i odgovoriće: ‘Evo me’. [Isaija 58:9] Sveti Duh će ih lišiti njihove samopravednosti, farisejstva i tvrdoće srca, i daće im srce od mesa, koje će učiniti mekim i nježnim svojim prisustvom. Ja će umrijeti, a Hristov život će se otkriti u njihovim životima. Život koji sada žive, živjeće po vjeri u Sina Božijeg, koji ih je volio i dao sebe za njih.“ {Letter 5-1897.21}

„Niko ne može ući u Božji grad ko nema znanje o istinskom obraćenju. U pravom obraćenju duša se ponovo rađa. Novi duh preuzima hram duše. Novi život počinje. Hrist se otkriva u karakteru. Duh novog života djeluje unutra. Vjera prelazi u znanje, a riječ Božja se razumije. Grana postaje živi dio loze.“ {Review and Herald, July 30, 1901, Art. A, par. 11}

„Pokazano mi je da mnogi imaju konfuzne ideje u vezi sa obraćenjem. Često su čuli riječi koje se ponavljaju s propovjedaonice: ‘Morate se ponovno roditi.’ ‘Morate da imate novo srce.’ Ovi izrazi su ih zbunili. Nisu mogli da shvate plan spasenja. Mnogi su posrnuli u propast zbog pogrešnih doktrina koje su neki propovjednici podučavali o promjeni koja se događa prilikom obraćenja. Neki su godinama živjeli u tuzi, čekajući neke očite dokaze da ih je Bog prihvatio. Oni su se u velikoj mjeri odvojili od svijeta i nalaze zadovoljstvo u druženju s narodom Božjim, a ipak se ne usuđuju ispovijedati Hrista, jer se boje da bi bila drskost da kažu da su djeca Božija. Oni čekaju tu neobičnu promjenu za koju su navedeni da vjeruju u vezi sa svojim obraćenjem. Nakon nekog vremena, neki od njih zaista dobiju dokaze o njihovom prihvatanju kod Boga i onda su vođeni da se identifikuju sa Njegovim narodom. I oni datiraju svoje preobraćenje iz ovog vremena. Ali pokazano mi je da su prije tog vremena usvojeni u Božju porodicu. Bog ih je prihvatio kada su se umorili od grijeha i, nakon što su izgubili želju za svjetskim zadovoljstvima, odlučili su da ozbiljno traže Boga. Ali ne razumijevajući jednostavnost plana spasenja, izgubili su mnoge privilegije i blagoslove koje su mogli tražiti da su vjerovali samo kada su se prvi put obratili Bogu da ih je On prihvatio. Drugi upadaju u opasniju grešku. Njima upravlja impuls. Njihove simpatije su uzburkane, i oni ovaj nalet osjećaja smatraju dokazom da su prihvaćeni od Boga i da su obraćeni. Ali principi njihovog života se ne mijenjaju. Dokazi o istinskom djelovanju blagodati na srcu ne mogu se naći u osjećajima, već u životu. ‘Po plodovima njihovim’, rekao je Hrist, ‘poznaćete ih.’ [Matej 7:20]

Mnoge dragocjene duše, koje iskreno žele da budu hrišćani, još se spotiču u tami, čekajući da se njihova osjećanja snažno ispolje. Oni traže posebnu promjenu koja će se dogoditi u njihovim osjećajima. Očekuju da ih nadvlada neka neodoljiva sila nad kojom nemaju kontrolu. Oni zanemaruju činjenicu da vjernik u Hrista treba da izvrši svoje spasenje sa strahom i trepetom. Osuđeni grešnik mora nešto da radi osim pokajanja; on mora odigrati svoju ulogu da bi ga Bog prihvatio. On mora vjerovati da Bog prihvata njegovo pokajanje, u skladu sa svojim obećanjem. ‘A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu, jer onaj ko mu pristupa mora vjerovati da on postoji i da nagrađuje one koji ga revno traže.’ [Jevrejima 11:6]“ {Manuscript 55-1910.1-6}

„Mnogi koji drugima govore o potrebi novog srca ne znaju ni sami šta se misli pod ovim riječima. Mladi se posebno spotiču o ovu frazu, ‘novo srce.’ Oni ne znaju šta to znači. Oni traže posebnu promjenu koja će se desiti u njihovim osjećajima. To nazivaju obraćenjem. Zbog ove zablude hiljade su posrnule u propast, ne razumijevajući izraz: ‘Morate se ponovo roditi.’

Sotona navodi ljude da misle da su se preobratili zato što su osjetili zanos osjećaja. Ali njihovo iskustvo se ne mijenja. Njihovi postupci su isti kao i ranije. Njihovi životi ne pokazuju dobar plod. Mole se često i dugo, i stalno se pozivaju na osjećaje koje su imali u tom i tom trenutku. Ali oni ne žive novim životom. Oni su prevareni. Njihovo iskustvo ne ide dublje od osjećaja. Oni grade na pijesku, a kada naiđu nepovoljni vjetrovi, njihova kuća je odnesena.

Mnoge jadne duše pipaju u tami, tražeći osjećaje za koje drugi kažu da su ih imali u svom iskustvu. Oni zanemaruju činjenicu da vjernik u Hrista mora sa strahom i trepetom raditi na vlastitom spasenju. Osuđeni grešnik ima šta da radi. Mora se pokajati i pokazati pravu vjeru.

Kada Isus govori o novom srcu, misli na um, život, cijelo biće. Promijeniti srce znači povući osjećanja iz svijeta i pričvrstiti ih za Hrista. Imati novo srce znači imati novi um, nove svrhe, nove motive. Šta je znak novog srca? – Promijenjen život. Postoji svakodnevno, svakosatno umiranje od sebičnosti i ponosa.“ {Youth Instructor, September 26, 1901, par. 2-5}

 

Pravo i lažno pokajanje

Biblija jasno pokazuje da nije svako pokajanje istinsko.

„Jer žalost koja je u skladu sa Božjom voljom podstiče na pokajanje koje vodi u spasenje, zbog čega ne treba žaliti, a žalost svojstvena ovom svijetu donosi smrt.“ (2. Korinćanima 7:10)

(1) Istinsko pokajanje ne žali zbog raskidanja s grijehom; lažno pokajanje to čini.

(2) Pravo pokajanje mrzi grijeh; lažno pokajanje mrzi posledice grijeha.

(3) Pravo pokajanje prihvata božanski savjet i odgovornost; lažno pokajanje izbjegava odgovornost.

Lažno pokajanje je često obilježeno ogorčenjem prema autoritetu. Ono u stvarnosti znači da smo samo pronašli lukavije načine da zadržimo svoj grijeh, pa i pod plaštom lažne religioznosti.

 

_________________________

Za dalje proučavanje: Pavle Simović – Šta je novorođenje?

Za hrišćansko iskustvo i rast nakon obraćenja, vidi članak Jevanđelje i posvećenje.