Zaista su interesantni proročki segmenti vizija koje su date Jovanu. Kao da Gospod nakon strašnih scena otpada, pokreta bezbožnih sila i surovih prijetnji koje se nadvijaju nad Njegovim narodom, želi na poseban način ohrabriti svoje pozvane, ukazujući im da dolazi kraj zlu i vladavini Sotone, i da ih očekuje velika i slavna pobjeda. Blok u Otkrivenju 14:1-5 praktično smo već obuhvatili u proučavanju o 144.000. Sada i ovdje željeli bismo samo naglasiti scenu neopisivog i veličanstvenog slavlja spasenih, zajedno sa anđeoskim horovima i glasovima koji su se Jovanu činili kao tutnjava gromova. Ovo je opis koji će imati svoje realno ispunjenje po Hristovom Drugom dolasku, kada spaseni budu preneseni na Nebo, gdje će boraviti za vrijeme perioda od 1000 godina, o čemu ćemo govoriti kad budemo proučavali jedno od teološki najvažnijih poglavlja u cijeloj Bibliji, 20. glavu.
Tipološki, ova proslava spasenih odgovara velikom ispunjenju poslednjeg jesenjeg praznika koji je Božji narod Izrael proslavljao nakon Truba i Dana očišćenja / pomirenja, zvanog Sjenice.
U međuvremenu, Gospod Jovanu skreće pažnju na ključne poruke koje treba odnijeti svijetu prije samog Drugog dolaska. Ovo je jasno iz samog konteksta Otkrivenja 14. glava (vidi Otk. 14:14-20) i hronologije proročkih objava iz Danila i Otkrivenja koje uključuju i velika vremenska proročanstva.
Kad proučavamo poruke tri anđela ili, kako se još naziva, trostruku anđeosku poruku, moramo imati na umu da one imaju logičan slijed i da su međusobno povezane. Zato nikad nije dobro da se propovijeda jedna od njih ili njen određeni segment, bez razumijevanja i povezivanja sve tri. Isto tako važno je prepoznati i istorijski okvir, kada, kako i ko je propovijedao ove poruke u proteklom periodu kada je svijet ušao u period koji nadahnuta Riječ naziva vremenom kraja.
Vremenom kraja se smatra period nakon isteka papske supremacije krajem 18. vijeka (vidi: Danilo 12:4), do okončanja Plana spasenja. Ključni događaj koji obilježava vrijeme kraja vezano za realizaciju Plana spasenja je istražna faza Božjeg suda koja je, prema najdužem vremenskom proročanstvu iz Danila 8:13,14; 9:22-27 o 2300 dana odnosno proročkih godina, započela od 1844. godine. Istražni sud odnosi se na Hristovo antitipsko posredovanje u nebeskoj Svetinji odnosno u odjeljenju zvanom Najsvetije mjesto ili Svetinja nad svetinjama gdje se obavlja djelo poznato u tipologiji zemaljske svetinje kao Dan pomirenja („Jom Kipur“ na hebrejskom). Istražni sud je prva faza Božjeg suda u kojem se razmatraju slučajevi svih ljudi koji su ikada živjeli na zemlji, zaključno sa živima u vremenu okončanja ovog suda, i verifikuju za spasenje ili za izvršni sud nad nepokajanima zlima (Otkrivenje 20:5, prvi dio; 20:7-15). On se takođe poistovjećuje sa vremenom milosti. Ovo zato što je vrijeme milosti isti okvirni period kao Istražni sud koji se završava sa okončanjem Hristove posredničke službe, kada će i prestati svaka mogućnost opredjeljenja za Boga i spasenje. I dok je početak Istražnog suda odnosno vremena milosti poznat, tu se ujedno i završavaju vremenska proročanstva Biblije tako da je termin završetka Istražnog suda, nakon čega neposredno slijedi Drugi Hristov dolazak, nepoznat. Mi jedino možemo pratiti znake vremena u kontekstu ispunjenja biblijskog proroštva za vrijeme kraja, ali ne i baviti se datiranjima koja su poznata samo Bogu (Marko 13:32,33).
Dakle, pravilnim razumijevanjem biblijske teologije i proročanstava (Danilo 12:10), mi znamo kako se realizuje Plan spasenja pred Drugi Hristov dolazak. Upravo u kontekstu tog znanja jedino se i mogu propovijedati poruke tri anđela na ispravan način. Ukoliko razvijamo i propovijedamo bilo kakvu devijantnu teologiju u tom pogledu, izvjesno će i naše razumijevanje poruka koje prenosimo biti pogrešno. I to je ono što danas vidimo u hrišćanskom svijetu među onima koji polažu pravo da budu nosioci poslednje Božje poruke svijetu. Stoga je od suštinske važnosti imati jasnu vizuru i povezane sve teološke aspekte posletka vremena kako ne bismo pali kao žrtve lažnih učenja. Ova tematika nije jednostavna i potrebno je cjelovito poznavanje Biblije, uključujući i tipologiju, za sveobuhvatno razumijevanje i zaokruženu cjelinu koja nema nelogičnosti, protivrječnosti, slabih tačaka ili, popularno rečeno, rupa. Bez toga, neupućenoj osobi, sve ovo može izgledati kao utopija ili naučna fantastika. Činjenica je da mi ne možemo poimati duhovne realnosti bez otkrivenja od Boga, čije projekcije i ispunjenje pratimo kroz religijska i istorijska događanja na zemlji. Tako funkcioniše zdrava utemeljena vjera.
Nakon ovog vrlo važnog kratkog uvoda, možemo preći na poruke tri anđela, gdje ćemo prve dvije kratko sumirati, a trećom se pozabaviti malo detaljnije. Treba znati da je Otkrivenja knjiga proročke simbolike tako da u ovom slučaju pojam „anđeo“ ne označava doslovnog pojedinačnog Božjeg anđela već prije „glasonošu“ ili „glasnika“ (što je značenje termina „anđeo“) koji na zemlji pronosi date poruke. U nekim slučajevima značenje ove riječi nije doslovno i može se odnositi na ljudske glasnike koji prenose božansku poruku (vidi: Luka 7:27; Hagaj 1:13; Galatima 4:14). Kolektivizam se podrazumijeva sam po sebi, jer to svakako ne čini jedna osoba.
Poruka prvog anđela
„I vidio sam jednog drugog anđela kako leti posred neba noseći vječnu dobru vijest da je objavi onima koji žive na zemlji – svim narodima i plemenima i jezicima i ljudima. On je govorio jakim glasom: ‘Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer je došao čas njegovog suda! Poklonite se Onome koji je stvorio nebesa i zemlju i more i izvore voda!’“ (Otk. 14:6, 7)
Anđeo koji leti „posred neba“ je slika koja nam odmah govori o najsvečanijoj važnosti i univerzalnosti ove poruke. Poruka koju on nosi je „vječna dobra vijest“ (ili na grčkom „jevanđelje“). Razlozi zašto se „dobra vijest“ naziva „vječnom“ su višestruki: 1) Ona potiče od Onoga koji je vječan tj. od Boga; 2) „Dobra vijest“ je isto što i Plan spasenja koji je unikatan i vječan od trenutka kad je osmišljen od Oca i Sina, zatim preko njegove objave čovječanstvu, počevši od Adama do našeg vremena (ne postoji nikakav alternativni Plan spasenja ili „Plan B“), pa sve do njegove konačne realizacije; 3) Konotacije i rezultati „dobre vijesti“ ili Plana spasenja su vječni i imaju učinak za svu vječnost.
Ova poruka se objavljuje „onima koji žive na zemlji“, dakle svim stanovnicima naše planete. Ona je od Boga, univerzalna, nadnacionalna, kosmopolitska, upućena „svim narodima i plemenima i jezicima i ljudima“.
Kad će se jevanđelje u potpunosti propovijedati cijelom svijetu? „A ova dobra vijest o Kraljevstvu propovijedaće se po cijelom svijetu kao svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj.“ (Matej 24:14) Ne nalazimo li isti scenario u Otkrivenju? Da! „Ovo“ jevanđelje ili izvorno jevanđelje, nezatrovano crkvenim izmišljotinama (vidi Galatima 1:6-12)! Svijetu se mora izložiti čista istina.
Poruka se objavljuje „jakim glasom“, što se odnosi na njenu snagu i uticaj. Zatim se poruka konkretizuje: „Bojte se Boga i dajte mu slavu“. „Bojati se Boga“ znači imati strahopoštovanje prema Stvoritelju univerzuma i Iskupitelju čovječanstva. Ovo ima posebnu težinu zbog poplave ateizma i sekularnog humanizma, upravo u istom vremenskom okviru, koji imaju snažnu tendenciju zamagljivanja i brisanja Božje ličnosti iz umnog sklopa čovjeka i njegovih predstava o životu. Ako se k tome doda umnožavanje pseudo religija, dobija se jedna velika konfuzija u kojoj se poruka koju za nas ima Stvoritelj može čuti samo ako se objavi „jakim glasom“ (jasnim i razumljivim koji nosi pečat Božjeg poslanja).
„Davanje slave Bogu“ je zapravo poziv na povratak istinskog vrednovanja jedinog Boga, što nije moguće bez obnove svih biblijskih istina koje će ljude dovesti do razumijevanja najkonkretnijeg dijela poruke prvog anđela – da je „došao čas njegovog suda“. Istorijski, ovo se desilo kroz Adventni pokret. Nakon isteka proročkih 2300 dana odnosno godina, započeo je Istražni Božji sud na Nebu. I to je trajna poruka koju treba nositi do kraja.
Da ne bismo imali nedoumica oko identifikacije Boga, poruka prvog anđela završava sledećom objavom: „Poklonite se Onome koji je stvorio nebesa i zemlju i more i izvore voda.“ Ovo jasno ukazuje na biblijskog Boga Stvoritelja, koji ima i svoj sveti dan kao uspomenu na Stvaranje i posvećenje od Boga – Subotu. Dakle, poruka prvog anđela morala je sadržati i ovu važnu istinu koja je vjekovima bila pogažena, a Božji sveti dan falsifikovan paganskim praznikom posvećenim suncu odnosno Sotoni.
Jedan od fundamenata ili stubova prave vjere je pravilno razumijevanje Božjeg identiteta. Jer ukoliko propustimo da doslovno primijenimo Hristov nalog: „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte“ (Jovan 14:1), postoji velika vjerovatnoća da ćemo propustiti i useljenje u stanove na Nebu koje Bog i Hrist pripremaju za nas (Jovan 14:2,3). Očito u ovom obrascu obožavanja i poklanjanja povjerenja nema mjesta za trećeg (1. Timoteju 2:5) niti za bilo kakve filozofske „bogove“, „trojedine“ ili neke druge. Jer ako ne shvatimo i prihvatimo biblijske definicije Božjeg identiteta, ako ne vjerujemo Bogu Ocu i Sinu Božjem da su upravo ono što kažu da jesu, mi nikako ne možemo razumjeti ni pravilno vrednovati Plan spasenja (koji se takođe pretvara u laž i fikciju). Kako ćemo onda primiti i pronositi „vječnu dobru vijest“ svijetu? Ako je zatrujemo ljudskim tradicijama i paganskim vjerovanjima, to nikako ne može biti „vječna dobra vijest“.
Šta nam ovo govori? Pazite, ako uklonimo, obesmislimo ili zanemarimo 4. uput iz Dekaloga, Bogom možemo zvati koga god nađemo za shodno. Zašto? Jer ova uput nam jedini kazuje ko je On, zašto ima autoritet i zbog čega Mu se trebamo pokoravati. Ona takođe definiše i oblast njegove jurisdikcije, a to su Nebo i zemlja. Stoga nije čudo što je bogohulna sila napala i pokušala preinačiti svetost sedmog dana Šabata ili Subote na paganski dan sunca.
Prvi anđeo najavljuje dolazak časa suda pravog Boga, poruku koju trebaju čuti svi zemaljski stanovnici (vidi Matej 24:14) i napraviti svoj izbor. Istražni Božji sud počeo je na isteku prorečenog perioda kada se završilo antitipsko čišćenje nebeske Svetinje, 1844. godine.
Od početka 19. vijeka propovijedala se ova poruka, da bi svoju kulminaciju dostigla sredinom tog vijeka u SAD-u preko Adventnog pokreta. Zašto baš na tom području, vidjeli smo u prethodnom proučavanju. Snaga objave o skorom Gospodnjem dolasku natjerala je ljude da pokažu svoje pravo lice i izazvala cijeli niz lančanih reakcija. Želimo li stvarno da se Isus vrati, ili bismo više voljeli da se to prolongira i da uživamo u zemaljskim „zadovoljstvima“? Mržnja svjetskih ljudi brzo se pokazala, a crkve su redom počele zatvarati svoja vrata nosiocima ove poruke. Crkveni teolozi nastojali su svojim autoritetom anulirati silu ove poruke, izrugivati se i obesmišljavati tumačenje Danilovih vremenskih proročanstava. To je pripremilo scenu za poruku Drugog anđela.
Poruka drugog anđela
„Za njim je išao drugi anđeo, govoreći: ‘Pade, pade Vavilon grad veliki, bludnica koja je sve narode opila vinom pomame bluda svoga!’“ (Otk. 14:8)
„Pad Vavilona“ u kontekstu datom u Otkrivenju 14. glava podrazumijeva pad duhovnog entiteta koji je izgubio svaki kredibilitet pred Bogom.
Da bi nam bilo jasno zašto nadahnuta Riječ toliki akcenat stavlja na padu „Vavilona“ (kojem je posvećeno čak cijelo jedno poglavlje – Otkrivenje 18. glava), moramo razumjeti šta predstavlja ovaj entitet.
Kada je Lucifer odbacio svog nebeskog Oca kao Izvor života i božanski obrazac potčinjavanja kroz Sina, on je uništio izvorni koncept vrijednosti koja dolazi iz odnosa. Odvojen tako od Boga, on se našao u poziciji da neprekidno sam sebi i drugima dokazuje da vrijedi. Na taj način bio je začet ciklus hroničnog nedostatka vrijednosti: neprekidna borba u čežnji za odobravanjem i očajničko pokušavanje da se ta čežnja zadovolji sa ličnim dostignućima, gdje je stvoreno biće samo sebi svoj izvor i svoj bog. Tako je stvorena izopačena konkurencija koja stavlja osobu u poziciju da mora neprekidno potvrđivati svoje postojanje i boriti se za identitet, kontrolu, nadmoć i vladavinu nad drugima. Ovo je razlog zašto Biblija kaže da nema mira bezbožnicima ili zlima (Isaija 57:21).
U satanskom konceptu, koji je prenesen kroz navođenje na pobunu čovjeka i na zemlju, kompletan sistem vrijednosti je izopačen. Tako su i ljudi postali „bogovi“ za sebe. Iz perspektive grijeha, boga za sebe, oni su počeli posmatrati istinskog Boga ne više kao Izvor života i blagoslova već prije kao silu koja izgleda veća od njihove i donosi strah od sankcija, ali i gnjev, ogorčenost i mržnju. U takvom poretku Sotoni nije bilo teško da Boga predstavi na potpuno pogrešan način, a sebe kao boga koji je dobročinitelj svijetu.
U jednoj ovakvoj nemogućoj situaciji, Bog nam nije mogao pristupiti sa rješenjem koje dolazi spolja, kao pregovarač sa paketom popravnih mjera, već se morao ponovo povezati sa nama kroz svog Sina.
Čovječanstvo se sve više kvarilo, a potpuna moralna propast pretpotopnog svijeta nastala je integracijom dvije odvojene grupe: pobožnih i svjetovnih. Struktura toka života i blagoslova bila je razorena, što je direktno ugrozilo opstanak čovječanstva, te je Bog morao radikalno intervenisati.
U poslepotopnom svijetu, sa neuporedivo lošijim uslovima za život, Sotona nije morao dugo čekati na priliku za nametanje svog koncepta kroz Hama i njegovo potomstvo. Konačno je postavljen prototip tiranina u ličnosti Nimroda. Nimrod je manifestovao sve satanske atribute, počevši od uvjeravanja sebe i drugih u zavisnost o sopstvenoj sili i dostignućima (Nimrodu se kroz njegova razna imena u vanbiblijskim izvorima i mitovima pripisuju razne vještine, znanja i moći), do manipulacije narodom kroz okultnu religiju i autoritet zasnovan na teritorijalnom i upravnom potčinjavanju. Nimrod je formirao LIČNO kraljevstvo kao zamjenu za Božje. U duhovnoj dimenziji, to je obožavanje Sotone preko predstavništva. Ovaj koncept je prenesen i kopiran u sve kasnije svjetske imperije, a vrhunac svoje manipulativne i obmanjivačke sile ima i imaće u Vavilonu posletka vremena. Osnovna karakteristika ovakvog duha je potreba da se kontrolišu i imaju u svom posjedu ili stanju zavisnosti drugi ljudi, čime se direktno ili indirektno podređuju Sotoni.
Dakle, istorijski, Vavilon se prvi put pominje u Bibliji u knjizi Postanja 11:1-9, gdje je opisana prva velika pobuna protiv Boga nakon repopulacije zemlje posle globalnog Potopa, osmišljena u centralizaciji moći i uprave nad čovječanstvom iz urbanog centra, čiji simbol je bio Vavilonska kula (cca. 1996. godine od Stvaranja ili oko 340 godina posle Potopa). Isti obrazac centralizacije političko-vjerske sile sukcesivno su kopirale sve kasnije velike imperije: Asirija, Vavilon, Medo-Persija, Grčka, Stari Rim i papski Rim. To znači da nakon propasti Vavilona kao fizičkog, doslovnog entiteta, njegov duh nije nestao, naprotiv, sistem obmane se modifikovao, razvijao i usavršavao.
Biblijska proročka panorama, kao i istorija, otkrivaju nam razvoj i smjenu bezbožnih sila sve do Drugog Hristovog dolaska. Posebno mučna faza i najteži udarac Božjem djelu desio se kroz uspon i supremaciju papske crkve koja je standarde duhovnog bluda, hule na Boga i surove kontrole stanovništva podigla do maksimuma. Zbog toga se u proročanstvima iz Otkrivenja i naziva „Majkom bludnicama“ (Otk. 17:1-6). S njom su „zemaljski kraljevi blud činili, a oni koji žive na zemlji opijali se vinom njenog bluda“ (Otk. 17:2). U konačnom „svi su se narodi opili vinom gnjeva njenog bluda“ (Otk. 18:2), jer ovaj sistem pobune protiv Boga raširen još od Vavilonske kule prožima kompletnu zemlju.
Sada se možemo vratiti poruci drugog anđela iz 14. glave. Vavilon se naziva „gradom velikim“ i „bludnicom koja sjedi na mnogim vodama“ (Otk. 17:1,5), jer se radi o konkretnom entitetu.
„Bludnica je sve narode opila vinom pomame bluda svoga.“ „Vino bluda“ su lažne doktrine, lažna satanistička filozofija i mreža obmana kojima se manipuliše čitavim svijetom. Ta manipulacija je porediva sa pijanstvom od lošeg, otrovanog ili začaranog vina. „A ako je i pokrivena dobra vijest koju objavljujemo, pokrivena je onima koji odlaze u propast, onima kojima je bog ovog doba zaslijepio nevjernički um, da do njih ne prodre svjetlost slavne dobre vijesti o Hristu, koji je obličje Boga nevidljivog.“ (2. Korinćanima 4:3,4)
Tako objava o padu Vavilona u kontekstu vremena u kojem se pronosi podrazumijeva sledeće:
- Identifikovanje nosioca duhovnog Vavilona (Majke bludnicama);
- Raskrinkavanje sistema duhovnog Vavilona u svjetlosti Božje Riječi;
- Identifikaciju i objavu pada ćerki velike „Majke“. „Ćerke“ su sve one vjerske zajednice i denominacije koje baštine „Majčino“ nasleđe (teološki, ideološki, organizaciono, kooperativno i na druge načine) i odbijaju se pokajati i pokoriti istini koja posebno uključuje poruku prvog anđela kao neophodnost u pripremi za Drugi Hristov dolazak.
Poruka trećeg anđela
„Za njima je išao treći anđeo, koji je govorio jakim glasom: ‘Ako se ko pokloni zvijeri i njenom liku i primi žig na čelo ili na ruku, on će takođe piti vino Božjeg gnjeva koje je nerazvodnjeno natočeno u čašu gnjeva njegovog, i biće mu suđeno vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Jagnjetom. I dim mučenja njihova dizaće se u vjekove vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju zvijeri i njenom liku, i svi koji primaju žig njenog imena. Ovdje je istrajnost svetih, koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu.’“ (Otk. 14:9-12)
Zbog siline pritiska i sveobuhvatnosti satanizma na zemlji, ova poruka takođe zahtijeva pronošenje „jakim glasom“. Poruku ove vrste nije nimalo ugodno nositi. Zapravo svaka od tri anđeoske poruke zahtijeva punu posvećenost, nepokolebljivo poštenje, doslednost i čistotu. To je razumljivo ako imamo na umu da su ovo poslednje poruke čovječanstvu od Boga koje opredjeljuju ljude za život ili smrt.
Težina i važnost poruka trojice anđela ukazuju nam na još jednu vrlo važnu stvar, a to je da ih NIJE MOGUĆE direktno i beskompromisno propovijedati iz institucija sistema koje nazivamo „crkvama“. Jer da bi se našle i bile „priznate“ u sistemu, crkve se moraju povinovati uslovima sistema, gdje su svakojaki kompromisi na štetu istine neminovni. Osim „političke korektnosti“, crkve sa njihovim hijerarhijama su „uhlebljene“ u sistemu i imaju svoja područja monopola i interesa, što ih dodatno onemogućava i diskvalifikuje kao kanale istine i svjetlosti od Boga. Iz razloga što sve „ćerke“ pribjegavaju šemama obmane velike „Majke“, ponovljena objava o padu Vavilona i poziv na izlazak u Otkrivenju 18. glava bez dileme ne uključuje ostanak u nijednoj institucionalizovanoj vjerskoj zajednici. U protivnom: i) bićemo saučesnici u njenim/njihovim grijesima; ii) zadesiće nas njene nevolje (Otk. 18:4), tj. dijelićemo njihovu sudbinu.
Objava „Ako se ko pokloni zvijeri i njenom liku i primi žig na čelo ili na ruku, on će takođe piti vino Božjeg gnjeva koje je nerazvodnjeno natočeno u čašu gnjeva njegovog“ ima punu težinu i može se davati samo kad je razobličen sistem duhovnog Vavilona, u kontrastu sa Božjim originalnim planom spasenja. Jer da bi ljudi prepoznali falsifikat, prvo je nužno dobro poznavanje originala.
Prva „zvijer“ i „lik zvijeri“ su entiteti opisani u 13. glavi Otkrivenja. Za njihovu pravilnu identifikaciju potrebno je povezati i razmotriti proročanstava u njihovim istorijskom kontekstu. Ovdje ćemo samo kratko ponoviti ono što smo pokrili u prethodnom poglavlju: da je prva zvijer Rimokatolička crkva, a druga SAD ili otpali institucionalizovani protestantizam koji na suptilniji način, pod plaštom demokratije i vodeći ljude sebičnosti i hedonizmu, prodaje svijetu isti otpad od Boga, zbog čega se i naziva „likom“ ili „ikonom“ zvijeri. Ne treba zaboraviti ni brojne sekte koje srljaju iz jedne u drugu obmanu, gdje nije ništa bolja situacija. Cijeli taj sistem radi na globalističkom projektu Novog svjetskog poretka, čiju suštinu će činiti jedna politička i jedna religijska (satanistička) uprava. „Poklanjanje zvijeri i njenom liku“ znači pristanak na taj koncept ili saradnju. Svejedno je da li ćete se pokloniti „zvijeri“ ili „liku zvijeri“, suština i učinak su isti.
Šta predstavlja primanje „žiga zvijeri“ na „čelo“ ili na „desnu ruku“? Čelo predstavlja um. To znači pristanak na lažni sistem bogosluženja i prihvatanje lažnog boga. Kao što Bog ima svoj pečat na umu primaoca istine (Otkrivenje 7. glava), tako i Sotona ima svoj žig na umu primaoca obmane. Bog je u Bibliji objasnio svom narodu da On ima posebni znak Njegovog posvećenja. To je Šabat ili Subota (vidi Ezekiel 20:12). Nasuprot tome i Zvijer ima žig svoga autoriteta. To je svetkovanje nedjelje ili Dana sunca, simbola iza kojeg stoji Sotona. Katolička crkva tvrdi da njen autoritet stoji iza ove promjene. Dolazi vrijeme kad će svetkovanje nedjelje postati obaveza nametnuta silom zakona. Ali to će se izdejstvovati postepeno i na suptilan način kako bi bilo prihvatljivo svim ideološkim profilima stanovništva. Šta još karakteriše „hrišćanstvo“ okupljeno oko svetkovanja nedjelje? Bez sumnje, to je doktrina o trojstvu. To je integralni dio jedne cjeline i isti protagonisti stoje iza obje ustanove u istom vremenskom periodu (na Nikejskom saboru 325. godine je ustanovljena dogma o trojstvu, a 321. godine donijet je dekret o obaveznom svetkovanju „dana sunca“ – nedjelje). I tada je bio cilj stvaranje jedne ekumenske religije. Kao što vidimo, „žig zvijeri“ nije nešto imaginarno, što zahtijeva posebnu inteligenciju da bi se prepoznalo. Da je tako, Bog ne bi mogao biti pravedan u najsvečanijem strašnom upozorenju da će primaoci žiga zvijeri „piti vino Božjeg gnjeva koje je nerazvodnjeno natočeno u čašu gnjeva njegovog“. „Nerazvodnjeno“ znači nepomiješano sa milošću koju su pobunjenici protiv Boga poslednji put prezreli. Poklonicima satanizma „biće suđeno vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Jagnjetom“, što se odnosi na izvršni Božji sud. „I dim mučenja njihova dizaće se u vjekove vjekova“ metaforički ukazuje na vječni učinak ovog suda. „Oganj“ i „dim“ mučenja Suda Božjeg ne traju vječno, ali su posljedice vječne. Pouka iz istorije pobune takođe je vječna. „Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju zvijeri i njenom liku, i svi koji primaju žig njenog imena.“ Zašto? Jer nijesu pomireni sa Bogom i nemaju oproštaj grijeha, što jedino može donijeti stvarni mir.
Stati za Boga u poslednjem velikom sukobu istine i zablude znači stati za život. Vječni. Ali većina ljudi, na žalost, ide linijom manjeg otpora i radi svojih sebičnih prolaznih interesa i egzistencije spremni su pokoriti se kontrolorima sistema koji im nameću ideologiju da od moći vlastodržaca zavisi njihov opstanak i mir. I da se ne bi našli izopšteni iz društva, oni su poslušni, ne zato što u to vjeruju, već iz straha i da bi mogli funkcionisati, kupovati i prodavati. Tako se žig dobija i na desnoj ruci, koja predstavlja rad, aktivnost.
Napokon možemo konstatovati da je „žig zvijeri“ žig sotonskog karaktera, žig pobune protiv Boga, nepovratno utisnut u umovima satanista preko njegovih glavnih i najmoćnijih ekspozitura na zemlji i njihovih vjerskih ustanova.
Dakle, okosnicu poruke trećeg anđela, u kontekstu razobličavanja satanskog sistema, čini poziv za odlučno odvajanje od njega, u protivnom, ko ne posluša, biće izgubljen za vječnost. To znači da se ova poruka još ne propovijeda u svojoj punoj snazi, iz razloga što se ni „žig zvijeri“ još uvijek ne nameće globalno i pod silom zakona. Da bi se činilo tako nešto u Božjoj sili, nosiocima poruke biće neophodno ono što se u teologiji naziva „poznom kišom“, odnosno posebnom silom od Boga, većom od one koje su imali apostoli prilikom izlivanja „rane kiše“, sile Svetog Duha, o Pedesetnici i nakon toga.
Sada ćemo da razmotrimo Božju najavu kazni. Kontekst nam govori da kazne moramo podijeliti u dva odvojena vremenska razdoblja.
Kada nastupa period Božjeg nepomiješanog gnjeva? O tome nam govori 15. poglavlje. Kad završi vrijeme milosti, izliva se sedam poslednjih zala. Tada neće biti posredovanja Božje milosti, koja anulira praktično 2/3 kazni koje čovječanstvo zaslužuje, što smo imali prilike vidjeti u našim ranijim proučavanjima.
Poruka Trećeg anđela napokon uključuje opravdanje vjerom Božjeg naroda koji drži Njegove upute i vjeru Isusovu, što je dijametralno suprotno sistemu duhovnog Vavilona zasnovanom na lažnoj pretpostavci o urođenoj moći i urođenom životu (Postanje 3:4,5) koji se vrednuje dostignućima. Opravdanje vjerom je pravednost koju Bog daruje čovječanstvu kroz Plan spasenja koji se realizuje u Hristovoj posredničkoj misiji u korist palog ljudskog roda.
Identifikacija Božjeg naroda – nosilaca poruka tri anđela
Poruka trećeg anđela završava se bavljenjem Božjim narodom: „Ovdje je istrajnost svetih, koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu.“
Doslednost istini i istrajnost u istini su glavne odlike Božjeg naroda.
„Zbog velikog bezakonja ohladnjeće ljubav mnogih. Ali, ko istraje do kraja, biće spasen. A ova dobra vijest o Kraljevstvu propovijedaće se po cijelom svijetu kao svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj.“ (Matej 24:12-14)
Stabilnost i postojanost u vjeri su izuzetno važni. Biblija ne poznaje i ne podržava ono što bismo mogli nazvati vjerskim eksperimentisanjem. Dvije ključne karakteristike za prepoznavanje pravih vjernika, koji se nazivaju „svetima“, jer su posvećeni za spasenje, nalazimo upravo u ovom tekstu – sveti „drže uputstva Božja i vjeru Isusovu“! To su dva aspekta jedne cjeline. Bez poštovanja i držanja Božjih uputa, koje nazivamo i Božjim Zakonom, nije moguće držati ni vjeru Isusovu. Isusova vjera takođe se zasnivala na poslušnosti Bogu Ocu i pokoravanju Njegovoj volji. Grešnom ljudskom srcu neophodno je pokoravanje Bogu i pokoravanje jevanđelju. Ako odvojimo ili odbacimo Božje Upute, nebitno kojim smo se lukavim izgovorima poslužili da to opravdamo, to više nije vjera Isusova. „Ako držite moja uputstva, ostaćete u mojoj ljubavi, kao što sam ja održao Očeva uputstva i ostajem u njegovoj ljubavi.“ (Jovan 15:10)
Plan spasenja je BOŽJA INICIJATIVA, BOŽJA PRIPRAVA I REALIZACIJA I BOŽJI DAR KROZ HRISTA (vidi: Jevrejima 2:14-17; Rimljanima 8:32-34; 1. Korinćanima 15:45), te stoga VJERA nije naša vjera (jer je mi nijesmo ni proizveli), već HRISTOVA i kao takva neprikosnovena, neotuđiva i nepromjenljiva u svojoj OBJEKTIVNOJ DIMENZIJI. (Subjektivna dimenzija zavisi od progresa naše spoznaje istine i poslušnosti istini.)
Međutim, vjera Isusova obuhvata i nešto više. Mi nijesmo bezgrešni kao Isus. Nama je potreban Spasitelj od grijeha. Mi se ne možemo spasiti kroz paket „popravnih mjera“ niti djelima zakona (Galatima 2:16). Stoga „vjera Isusova“ podrazumijeva opravdanje vjerom. Opravdanje vjerom je pravednost koju Bog daruje čovječanstvu kroz Plan spasenja koji se realizuje u Hristovoj posredničkoj misiji u korist palog ljudskog roda. Ono podrazumijeva poistovjećivanje sa Hristovim životom, smrću i posredovanjem u našu korist. Opravdanje vjerom postaje efektivno umiranjem u vjeri starom životu da bismo mogli pripasti Hristu i živjeti u Hristu (vidi: Rimljanima 7. glava; zapazimo da smo mi ti koji treba da „umru“, ne Zakon koji je vječan, pravedan i dobar).
Spasenje djelima Zakona i spasenje blagodaću su međusobno isključivi. Zbog toga apostol Pavle u svojim poslanicama ističe opravdanje vjerom nasuprot opravdanju djelima Zakona, koje je nemoguća misija. „I da je u njemu svako ko vjeruje opravdan od svega od čega po Mojsijevom zakonu niste mogli biti opravdani.“ (Djela 13:39) Mi moramo biti djeca „slobodne“, a ne djeca „robinje“, djeca obećanja Božjeg (Galatima 4:21-31). Nikad ne smijemo pasti u zamku koja nas može na bilo koji način lišiti slobode koja je u Hristovom spasenju i Božjem obećanju. „Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati.“ (Galatima 5:4) Jevanđelje nam omogućava da pripadnemo Hristu u kojem imamo slobodu od svega čemu smo robovali: grijehu (Jovan 8:32-36; Rimljanima 8:3), smrti (Jovan 5:24; Jevrejima 2:14,15; 2. Timoteju 1:10; 1. Jovanova 5:12; Otkrivenje 20:6), Sotoni (Jovan 12:31; 16:11; Jevrejima 2:14), osudi (Rimljanima 8:1), prokletstvu Zakona (Galatima 3:13). U toj slobodi stojimo kad prihvatimo jevanđelje, kad postanemo poslušni jevanđelju, kad se poistovjetimo sa Hristom, kad i mi umremo u Njemu da bismo živjeli. Hrist nas oslobađa od onog čega se sami nikad ne bismo mogli osloboditi.
Međutim, našu slobodu ne smijemo doživjeti kao duhovnu nezavisnost ili samodovoljnost „u duhu“, jer tako nešto ne postoji. Sloboda jevanđelja je sloboda u Hristu, pod Hristovim „jarmom“ (Matej 11:28-30). Bog nam tada daje svoj Duh sveti koji nam svjedoči smo djeca Božja (Rimljanima 8:16,17), i mi imamo mir kao prvi rod jevanđelja (Rimljanima 5:1). Ali mi i dalje živimo u grešnom tijelu i u grešnom svijetu, i spasenje kao konačna realnost je još u budućnosti. Zato Pavle kaže da je spasenje nada (Rimljanima 8:24,25). I zato nam je i dalje potrebna vjera u poslušnosti i život po Hristovoj vjeri.
Opravdanje svakako ima zakonske i sudske konotacije. „A sada je on [Isus] dobio službu koja je uzvišenija od one prethodne, pa je postao posrednik saveza koji je isto tako bolji od onog prethodnog, saveza koji je zakonski utemeljen na boljim obećanjima.“ (Jevrejima 8:6) Plan iskupljenja zakonski je zasnovan pod oba saveza, jer, između ostalog, daje legalni okvir djelu Božjem. Ne postoji oproštenje bez plaćanja cijene za oproštaj. „Bez prolivanja krvi nema oproštenja.“ (Jevrejima 9:22) Hrist je utvrdio Zakon tako što je ispunio savršenu zakonsku pravednost (živio bez grijeha pod Zakonom) i napravio bajpas za sudsku pravdu Zakona koji traži smrt prestupnika. Mi sami nijesmo bili u stanju ispuniti ni jedan ni drugi zahtjev, i to je ono što Pavle i što cijela Biblija podrazumijevaju pod opravdanjem vjerom. Mi možemo imati apsolutnu sigurnost u Hristu kroz opravdanje vjerom, jer u Hristu: 1) Bog nije protiv nas; 2) Zakon nije više protiv nas. Mi vjerom utvrđujemo Zakon, ali ne fiktivnom vjerom, već vjerom u ono što je Hrist već obavio u utvrđivanju Zakona.
Samo duboko razumijevanje i cijenjenje Hristove ljubavi, djelotvorno pokazane u Njegovoj misiji u korist čovječanstva, može utvrditi uravnoteženu i stabilnu vjeru u našim srcima koja neće poricati niti se odricati od bilo kojeg segmenta istine. Takva vjera se napaja sa Izvora života i jedina može izdržati do kraja najveće probe ikad postavljene pred čovjeka koja je pred nama.
Teološko pojašnjenje: Vječni pakao?
„Dim mučenja njihova dizaće se u vjekove vjekova“? Biblija zaista uči o vječnom paklu? Svaki teološki obrazovaniji Jevrej smijao bi se toj ideji, ali nominalni hrišćani vjekovima su plašeni mogućnošću mučenja na takvom mjestu, za koje, uzgred, niko ne zna gdje se tačno nalazi.
Da bismo pravilno shvatili biblijsku terminologiju i simboliku, moramo znati izvorno značenje spornih riječi. Najprije da vidimo koji se grčki izraz koristi za „vjekove“. To je „eon“. Šta predstavljaju eoni?
Eoni i eonska vremena su najduži vremenski periodi koji se pominju u Bibliji. Iako njihovo trajanje vremenski nije definisano, određuju ih prelomni događaji koji se tiču ovog svijeta i Plana spasenja. Ovaj termin, koji se javlja 199 puta u Novom Savezu, nikada ne izražava beskonačnost, izuzev kada se odnosi na Božje postojanje (1. Timoteju 1:17).
Eoni imaju svoj početak (Jev. 1:2; 1. Kor. 2:7; 2. Tim. 1:9), kraj (Jev. 9:26; 1. Kor. 10:11; Mat. 24:3), prošlost (Kol. 1:26), sadašnjost (Luka 20:34) i budućnost (Efes. 2:7). Međutim, svrha ili namjera eona je vječna (Efes. 3:8-11; 1:9-11; Fil. 2:9-11; Kol. 1:15-21). Dakle, eone je stvorio Bog (Jev. 1:2) i podesio ih (Jev. 11:3) za ispunjavanje svoje namjere. Po završetku eona, Isus Hrist će učiniti kraj grijehu (Jev. 9:26) i ukinuti smrt (1. Kor. 15:22-26), kada će sve biti podređeno Bogu i On će biti u svemu (1. Kor. 15:27-28).
Dakle, izraz „vjekovi vjekova“ ovdje se odnosi na konotacije u svim dobima (eonima) koje ima sud Božji nad nosiocima pobune i otpada (uporedi sa Otkrivenje 18:24; 19:3 i Luka 11:50, 51). Tajna bezakonja ima svoj kontinuitet koji se prati od Vavilonske kule. „Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju zvijeri i njenom liku, i svi koji primaju žig njenog imena.“ Zašto? Jer nemaju oproštaj od Boga i mir. Kad budemo proučavali 20. poglavlje, vidjećemo da se Božji sud završava drugom, vječnom smrću.
„Oganj“ i „dim“ mučenja Suda Božjeg ne traju vječno, ali su posljedice vječne. Pouka iz istorije pobune takođe je vječna. Bog ne želi da se zlo više ikad podigne.
Sada da vidimo otkud ljudima uopšte ideja o paklu, kao vječnom mučilištu. Prema tradicionalnoj hrišćanskoj teologiji, pakao je mjesto ili stanje u koje nepokajani grešnici idu nakon svog fizičkog života. To podrazumijeva beskrajno mučenje ognjem. Najraniji hrišćanski spisi o „paklu“ datiraju iz 2. vijeka. O tome su pisali Kliment iz Rima (150. n.e.), zatim Polikarp (155), Hipolit (212), Kiprijan iz Kartagine (252)… Kada je ta dogma zaživjela u crkvi, smatrana je snažnim stimulansom za hrišćane da putem straha vode pravedan život. Augustin (354-430) je takođe vjerovao u fizički pakao kao kaznu za grijeh. To je stari paganski metod utjerivanja straha „vjernicima“ (kontrola svjetine) o kojem govori i grčki istoričar Polibije (264-146 prije n.e.).
Pored činjenice da su „crkveni oci“ pokušali objediniti pagansku grčku filozofiju i ideju o odvojenosti duše i tijela, sa premisom da je „duša“ besmrtna, što je samo eho Sotonine podvale u Edenu „nećete vi umrijeti“, razni teolozi zloupotrebljavali su biblijske izraze. Jedan od njih je „gehena“. Ukratko ćemo objasniti.
Termin „gehena“ (u tradicionalnim prevodima „pakao“) je aluzija na dolinu (H)enom (heb. Ge Ben Henom – Dolina Enomovih sinova; vidi Jošua 15:8; 18:16; 2. Dvenika 28:3), stvarno mjesto ispod južnog zida starog Jerusalima, koja se uzima kao tip Božjeg suda zbog događaja opisanih u 2. Kraljevima 23:10-14.
Isus, u svojoj propovijedi na Maslinskoj gori (vidi Matej 5:22), ovo povezuje sa proročanstvom iz Isaije 66:24 (vidi Marko 9:42-48), što zajedno ukazuje na pobijene zle o Drugom dolasku koje neće imati ko pokopati i ješće ih crvi, te konačno uništenje ognjem (druga vječna smrt – vidi Otkrivenje 20:14), vječnim po svom učinku a ne trajanju (vidi Jeremija 7:20; Juda 1:7).
Isto važi za Matej 5:29-30; 10:28; 18:9; 23:15; 23:33 i ostala mjesta gdje se „gehena“ pominje.
Kasnije, i takođe u vrijeme Isusovo, dolina Ge Henom, koja se nalazila izvan Jerusalima, služila je za spaljivanje smeća i leševa kriminalaca koji nijesu sahranjivani u grobovima, tako da je na tom mjestu vatra neprekidno gorjela.
Eto lokacije čuvenog „pakla“ koji možete posjetiti bez straha da se opečete. Iako su na tom mjestu, prema jevrejskim naučnicima, vršena i ritualna žrtvovanja djece Molohu u vrijeme otpada Izraelaca, nije nimalo vjerovatno ni da ćete sresti repate đavole sa trozubim rogljama. Za takve egzibicije ipak vam treba crkvena literatura i njihove „umjetničke vizije“ na freskama i ikonama.
Božji Plan spasenja uključuje rješavanje svih pitanja dobra i zla zauvijek, te konačnu eliminaciju ili anihilaciju nepokajanih nosilaca zla. „Jer gle, dolazi dan koji gori kao peć, i svi oholi i svi koji zlo čine postaće kao strnjika. I proždrijeće ih dan koji dolazi, kaže Gospod nad vojskama, i neće im ostaviti ni korjena ni grane.“ (Malahija 4:1) „Jer će se istrijebiti oni koji zlo čine, a oni koji se u Gospoda uzdaju naslijediće zemlju. Još malo, i zloga više neće biti; pogledaćeš na mjesto njegovo, a njega neće biti.“ (Psalam 37:9,10) „Duša koja zgriješi, ona će umrijeti.“ (Ezekiel 18:4) Shodno tome, i ideja o „paklu“ kao lokaciji za „vječno mučenje zlih“ pokazuje se kao čisti apsurd. Logički je nemoguće postojanje bilo kakvog prostora gdje bi egzistiralo zlo u bilo kojem stanju, ukoliko nema legalnog osnova za to. Bilo kakva trajna lokacija te vrste značila bi opravdanost pokretanja pobune. Obratite pažnju na ovaj stih: „A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14) „Had“ („pakao“ u dualizmu) okončava svoje postojanje u ognjenom jezeru na zemlji. Had je sinonim za smrt i grob, što jasno vidimo iz citiranog teksta. „Kao poslednji neprijatelj biće uništena [anulirana, ukinuta] smrt.“ (1. Korinćanima 15:26) Čišćenje Zemlje od svakog traga grijeha istim tim ognjem i obnova Zemlje i univerzuma nakon toga je „tehnička“ stvar, jer ne postoji više nikakva prepreka za uspostavljanje prvobitnog stanja.
Umrijeti u Gospodu
„Ovdje je istrajnost svetih, koji drže Božje zapovjesti i vjeru Isusovu. I začuo sam glas s neba kako govori: Piši: Srećni su oni koji od sada umiru u Gospodu. Da, govori Duh, neka počinu od svog rada, jer s njima idu djela njihova.“ (Otk. 14:12, 13)
Prije nego pređemo na završne odjeljke 14. glave, valja napomenuti da se trostruka anđeoska poruka propovijeda do kraja vremena milosti, sa ponovljenim upozorenjem odnosno pozivom Božjem narodu da iziđe iz Vavilona, o čemu ćemo govoriti kad dođemo do 17. i 18. glave.
Božji sveti se prepoznaju po tome što drže Uputstva Božja i vjeru Isusovu. Biblija precizno objašnjava kakva je to vjera. Takvima je obećan posebni blagoslov, jer u vremenu sveopšteg otpada, negiranja i omalovažavanja Božjeg zakona i izvorne hrišćanske vjere, kao i očekivanog prolaska kroz vrijeme velike nevolje (Danilo 12:1) ili „Jakovljevih muka“ (borbe vjere) – oni mogu sa radošću poći na počinak u Gospodu. Termin „u Gospodu“ označava inkorporaciju vjernih u djelo iskupljenja Hrista kao opšteg čovjeka. Oni u Njemu žive i umiru, što je takođe garancija ustajanja u vječni život. O ovome bi se moglo puno govoriti, ali to je materija koja bi uzela mnogo prostora i vremena.
Hristov Drugi dolazak
„I pogledao sam, kad gle – bijeli oblak, a na oblaku sjedi neko kao Sin čovječiji, sa zlatnom krunom na glavi i oštrim srpom u ruci.
I jedan drugi anđeo izašao je iz hrama vičući na sav glas onome koji sjedi na oblaku: ‘Zamahni srpom svojim i žanji, jer je došao čas da se žanje, zrela je zemaljska žetva! I onaj koji sjedi na oblaku zamahnuo je srpom na zemlju i zemlja je bila požnjevena.
Još jedan anđeo je izašao iz hrama na nebu. I on je imao oštar srp.
I još je jedan anđeo izašao od oltara i imao je vlast nad vatrom. On je povikao jakim glasom onome koji je imao oštar srp: ‘Zamahni svojim oštrim srpom i odsjeci grozdove zemaljske loze, jer je sazrelo njeno grožđe!’ Anđeo je zamahnuo srpom prema zemlji i odsjekao zemaljsku lozu, pa je zajedno s grožđem bacio u veliku vinsku presu Božjeg gnjeva. I grožđe u presi se gazilo izvan grada i krv je potekla iz prese podigavši se konjima sve do uzda, na daljinu od hiljadu šesto stadija.“ (Otk. 14:14-20)
Simbolika je više nego jasna: nakon poruka trojice anđela slijedi Drugi Hristov dolazak. Zemaljska žetva je prispjela. Dvije grupe su oblikovane. „Pšenica“ je spremna da se prikupi za Božju žitnicu (vidi Matej 13:18-30).
Druga grupa, određena za Božji gnjev, prikazana je interesantnom slikom. Grožđe. Ono je sazrelo, sočno i puno vina. Kakvog? Vavilonskog, otrovnog. Zato se ono baca u vinsku presu i gazi.
I pšenica i grožđe su potpuno zreli. To znači da više nema nikakve sumnje ko pripada Hristu a ko ne. Ljudi su se sasvim polarizovali u dva tabora. Sada nam mnogi u osnovi izgledaju dobri upravo zbog djelovanja Božje milosti i Njegovog Duha koji nastoji da ih pridobije za spasenje. Ali kad se jednom Božji Duh povuče i vrijeme milosti prestane, pokazaće se da oni koji nijesu prihvatili Božji Plan spasenja nemaju ničeg dobrog u sebi i sami po sebi.
