Posredničko otkupljenje je koncept da se Isus Hrist – budući kvalifikovan kao opunomoćeni zastupnik, opšti Čovjek ili „drugi Adam“ (Jovan 1:14; Rimljanima 5:14-21; 1. Korinćanima 15:21-23, 45-49; Jevrejima 2:14-15) i bez grijeha (1. Petrova 2:22; Jevrejima 7:26) kao „bezazleno i prečisto jagnje“ (1. Petrova 1:19) – dobrovoljno (Jovan 10:18) i posrednički žrtvovao da ponese grijeh ljudskog roda (Jovan 1:28), omogućivši tako efektivni pravni lijek za grijehe i prestupe Božjeg Zakona (Galatima 4:4-5; 2. Korinćanima 5:14, 21; 1. Petrova 2:24; 1. Jovanova 2:2). Dakle, Hrist je pomirenje učinio mogućim i raspoloživim za cijeli svijet, a primjenljivim i djelotvornim za svaku dušu koja prihvati ovu božansku opskrbu (svaki pojedinac ima slobodu da prihvati ili odbije ponudu spasenja).

Proces iskupljenja i tretmana pokajanih grijeha je nastavljen Hristovom posredničkom službom u nebeskom Svetilištu (Jevrejima 2:17-18; 4:14-16; 8:1-2; 9:11-12, 22-28), uključujući i relacijske grijehe koje činimo kao hrišćani (1. Jovanova 2:1), a završava čišćenjem i uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetilišta (Istražnim sudom), baš kao što je to ilustrovano kroz tipsku službu i praznike u zemaljskom svetilištu. Na kraju, očišćeni grijesi će biti preneseni na Sotonu (simbolisanog „jarcem za Azazela“ – Levitska 16), koji će o Izvršnom Božjem sudu, zajedno sa palim anđelima i nepokajanim grešnicima, primiti konačnu kaznu za grijeh, što je jednako drugoj smrti za vječnost (Otkrivenje 20:10-15).

Posredničko otkupljenje je biblijski ispravan koncept, za razliku od teorije o zamjenskom otkupljenju koja uči da je Isusova smrt na krstu bila zamjenska kazna za grijehe čovječanstva ili plaćanje cijene grijeha za nas. Teorija zamjenskog pomirenja takođe zagovara ideju da je otkupljenje u potpunosti završeno na krstu, što je opet biblijski netačno. Božji Zakon traži smrt prestupnika (Postanje 2:16-17; Rimljanima 6:23), ali ne dopušta da nevini plati kaznu za krivoga (vidi Ponovljeni Zakon 24:16; Ezekiel 18:19, 20, 24). Stoga je Hristova žrtva na Golgoti bila posrednička, s pravom na uskrsenje, što ga je kvalifikovalo za službu antitipskog Prvosveštenika na Nebu. Da je Hrist zaista zamjenski platio kaznu za grijeh, to bi bila druga smrt posle koje nema uskrsenja. Nadalje, ako bi ga Bog vratio u život posle primanja kazne drugom smrću, time bi prekršio vlastiti Zakon.

Pokajani grijesi i krivica za grijeh se pravno mogu prenijeti na Sotonu, pošto je on uzročnik i začetnik grijeha koji je stavio „zakon grijeha“ u čovjeka, dovodeći ga tako, kad bi bio prepušten sam sebi, u bezizlaznu situaciju (Rimljanima 7:8-24).

Tako se kroz Plan iskupljenja zadovoljavaju svi ključni božanski atributi – ljubav, pravednost, milost i istina – bez kršenja bilo kojeg od njih i međusobnih kontradikcija. Hristova funkcija u realizaciji ovog Plana je uvijek posrednička (1. Timoteju 2:5; 1. Korinćanima 8:6).

 

Posredničko nasuprot zamjenskom otkupljenju

Da bi ovo bilo jasnije, suprotstavićemo ključne premise posredničkog i zamjenskog otkupljenja.

POSREDNIČKO OTKUPLJENJE: Isus Hrist je potpuno svjesno pristao na žrtvu, što je više puta naglasio tokom svoje službe. U isto vrijeme, on je znao, da će, prema Božjem planu, biti ponovo ukrsnut u život.

ZAMJENSKO OTKUPLJENJE: Ako je Božji plan bio da Isus na krstu plati u potpunosti grijehe čovječanstva, tj. primi konačnu kaznu, kako bi se uopšte mogao nadati uskrsenju, pošto je plata za grijeh smrt i to vječna „druga“ smrt? Drugim riječima, ako je Isus na krstu umro prvom smrću, kako je mogao kompletirati otkupljenje kad je plata (konačna kazna) za grijeh „druga smrt“ o kojoj se jasno govori u Otkrivenju 20. glava u kontekstu Izvršnog suda? Ako je umro drugom smrću, što bi morao biti slučaj ako je njegova smrt bila zamjenska, otkud mu pravo na uskrsenje?

POSREDNIČKO OTKUPLJENJE: Nakon svog uskrsenja, Hrist služi u nebeskom originalnom Svetilištu, o čemu se govori u Poslanici Jevrejima.

ZAMJENSKO OTKUPLJENJE: Ako je Hrist završio djelo pomirenja na krstu, koja je svrha njegove službe u nebeskom Svetilištu?

POSREDNIČKO OTKUPLJENJE: Plan spasenja je ilustrovan u tipološkoj službi u zemaljskom svetilištu i kroz set proljećnih i jesenjih praznika i savršeno se poklapa – tip-antitip – sa konceptom posredničkog iskupljenja.

ZAMJENSKO OTKUPLJENJE: Ako je Hrist završio djelo pomirenja na krstu, onda je njegovo djelo ispunilo samo žrtvenu funkciju koja je u zemaljskom svetilištu predstavljala samo prvi i osnovni korak tretmana grijeha.

POSREDNIČKO OTKUPLJENJE: Božji Zakon ne dozvoljava da nevini strada umjesto krivca. Međutim, Nevini, kvalifikovan na način na koji je Hrist kvalifikovan, može POSREDOVATI za krivca i obezbijediti pravni lijek za njegovo iskupljenje!

ZAMJENSKO OTKUPLJENJE: Kako pravedni Bog može dopustiti da nevini plati kaznu za krivca, kad to čak ni ljudski zakoni ne dopuštaju? Osnovna pretpostavka kaznene zamjene iskupljenja je da se krivica i pravednost mogu prenijeti s jedne osobe na drugu. Da li se zapravo kazneno zamjensko iskupljenje zasniva na paganskom shvatanju da je jedna smrt jednako dobra kao i druga u zadovoljavanju zakona?

POSREDNIČKO OTKUPLJENJE: Problem grijeha je i nakon krsta i dalje relevantan u svijetu. I to će ostati za hrišćane do Drugog Hristovog dolaska i konačnog preobraženja ovog palog tijela. Hrišćani se bore sa grijehom i dužni su pokajati i ispovijedati i relacijske grijehe (nakon uspostavljenog odnosa sa Bogom kroz Hrista). Biblijsko učenje – i praksa – nedvosmisleno ukazuju da možemo otpasti nakon što smo jednom postali hrišćani.

ZAMJENSKO OTKUPLJENJE: Ako je Hrist zamjenski platio cijenu grijeha na krstu, zar to ne bi značilo da grijeh više nema nikakvu težinu, tj. da smo sada slobodni od zahtjeva Zakona, što „hrišćanski“ liberalni svijet zapravo i uči? Nije li upravo učenje većinskog hrišćanskog protestantskog svijeta da je spasenje osigurano jednom kad prihvatite Hrista (jednom spasen – zauvijek spasen)?

POSREDNIČKO OTKUPLJENJE: Plan spasenja je samo odložio kaznu za grijeh, ne i ukinuo. Isus se žrtvovao potencijalno za sve grijehe, ali On efektivno nosi i posreduje samo za pokajane grijehe (nepokajani grijeh se nije mogao unijeti u svetinju).

ZAMJENSKO OTKUPLJENJE: Prema ovoj teoriji, Hristova žrtva kao „zamjenska kazna za grijeh“ bi morala uključiti sve ljude, željeli oni spasenje ili ne.

POSREDNIČKO OTKUPLJENJE: Hrist je imao ingerencije Opšteg Čovjeka – Drugog Adama – i pošto je njegova ljudskost bila naša ljudskost, umrli smo u njemu na krstu. 2. Korinćanima 5:14 iznosi to: „Kad je jedan umro, svi su umrli.“ Hrist je okusio smrt za sve ljude (Jevrejima 2:10-15). Analogno tome, dijelimo isti život. Zato možemo legalno tražiti Hristovu pravednost. Zakonski možemo tražiti pravdu Božju koja se dogodila na krstu kada je Isus umro za grijeh. Zašto? Jer mi koji smo posvećeni i Onaj koji nas posvećuje imamo isto porijeklo i dijelimo isti život.

ZAMJENSKO OTKUPLJENJE: Jevanđelje je neetičko i protivno Božjem Zakonu u zamjenskom pogledu.

 

______________________________

Detaljnije u članku Zamjensko ili posredničko otkupljenje?

Zamjensko ili posredničko otkupljenje (predavanje, audio)