U ideji trojstva sa jednakim licima iste vječnosti, rečeno nam je da su tri ličnosti izabrale da se manifestuju u obliku Oca, Sina i Duha, da bismo razumjeli karakter Boga. Koncept u kojem Bog predstavlja nepoznatu suštinu koja se manifestuje u različitim oblicima koji otkrivaju njegov identitet, direktno je izveden iz grčke misli koju su prihvatili pojedini djelovi hrišćanstva kroz Justina mučenika i mnogo više kroz Augustina. Rani hrišćani su smatrali grčku religiju kao onu koja nije vrijedna Boga, ali su bili podijeljeni po pitanju grčke filozofije. Dosljedan teizmu, Augustin (354-430) je smatrao Boga sveznajućim, svemogućim, sveprisutnim, moralno dobrim, stvoriteljem (ex nihilo) i održavaocem univerzuma. Augustin je razvio misao koja je postojala još u vrijeme Platona, Aristotela i Zenona iz Kitijuma, da je Bog savršeno biće. Pošto je nabrojao hijerarhiju najviših odlika (stvari koje imaju prvenstvo), Augustin potvrđuje da „Bog živi u najvišem smislu“ i da je „najmoćniji, najpravedniji, najljepši, najbolji, najblagosloveniji.“ (O Trojstvu, XV, 4).
Uticaj grčke filozofije na kraju je načinio Boga do nekog stepena takvim da se ne može spoznati. Možemo ga dijelom spoznati, ali ne i poznavati ga.
Biblija predstavlja Oca i Sina kao identitete koji se mogu spoznati
Kao što smo vidjeli, Biblija nam predstavlja Boga kao Oca i Sina koji se udružuju sa nama kroz Njihovog sveprisutnog Duha, ako prihvatamo doslovno ono što Biblija kaže. Suština identiteta Boga je otkriven u ličnostima Oca i Sina, što je srž njihovog postojanja.
„Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:6)
„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.“ (Jovan 17:3)
Grčka riječ „ginosko“ označava spoznaju u smislu odnosa sa Bogom (vidi 1. Kor. 8:3; Gal. 4:9; 2. Tim. 2:19; Jovan 10:14,27).
„Bog je Hristov Otac; Hrist je Božji Sin. Hristu je data uzvišen položaj. Izjednačen je sa Ocem. Svi Božji savjeti su otvoreni za Njegovog Sina.“ (Ellen G. White, 8 Testimonies 268)
Zapazite nedvosmislenu prirodu ovih izjava. Bog JE Hristov Otac; to je ono što je On u srži svog identiteta. Hrist JE Božji Sin. To je ono što je On u srži svog identiteta.
Ovo je izuzetno važno. Biblija i Duh proroštva nam otkrivaju Oca i Sina kao prave osobe koje nisu uzele uloge i nisu izražavanje oblika, već su jednostavno ono što jesu. Biti ono što jeste je veoma bitno da bi imali blisku vezu sa bilo kime.
Po pitanju Božje tajne, možemo reći da kada dozvolimo srži Božjeg identiteta da bude doslovno izražena kroz odnos Oca i Sina, tada je tajnovitost Boga sadržana u ovim ličnostima. Tajnovitost leži u samim osobama i procesu njihovog poznavanja. Ako Bog nije doslovno Otac i Sin, ovo su samo načini izražavanja, tada misterija nije sadržana u ovim ličnostima i Bog se ne može spoznati.
Trojstvo predstavlja sve članove božanstva kao predstavnike – ali koga?
Termini „Otac“, „Sin“ i „Duh“ su uloge koje su preuzeli članovi božanstva da predstave, koga? Boga? Ali kog člana božanstva? Pa svi oni predstavljaju Boga. Ako vjerujemo da je Bog kao tri osobe, preuzeo uloge da bi predstavio ljudima kakav je jedini Bog, onda je netačno reći da druge dvije individue predstavljaju nekog drugog, već da svi predstavljaju jedinog Boga, ali ko je taj Bog? Pa to je tri u jednom i jedan u tri. To je misterija, koja se ne može shvatiti u potpunosti, tako da u suštini Boga ne možemo upoznati u suštini Njegovog identiteta. Otac, Sin i Sveti Duh preuzimaju uloge da izraze ono što je u umu i srcu jedinog Boga. Oni su samo način izražavanja, a ne istinske tačke pojmljivosti. U ovome je sadržano sjeme grčke jeresi, nepoznata suština koja je izražena na različite načine, ali ti oblici ne predstavljaju ono što je istinito. Ovo je neizbježan rezultat posmatranja Boga kao komisije od tri osobe koje imaju zacrtane uloge od vječnosti.
Čini se da je doktrina o trojstvu, u kojoj god formi ga izrazite, udar sotonske ingenioznosti koja predstavlja sliku Boga koji nije potpuno pojmljiv, ali nam daje utisak da jeste. Obratite pažnju na sledeće:
„Proučavanje Biblije uz molitvu je pokazalo protestantima pravu prirodu papstva i podstaklo ih je da ga preziru i izbjegavaju; ali mnogi su toliko mudri u svojoj uobraženosti da ne osjećaju potrebu da ponizno traže Boga da mogu biti povedeni ka istini. Iako se ponose svojim prosvjetljenjem, oni ne poznaju ni Sveto pismo ni Božju silu. Oni moraju imati neko sredstvo ućutkivanja savjesti i traže ono koje je najmanje duhovno i ponižavajuće. Oni traže metod da zaborave Boga koji će poslužiti kao metod pamćenja Boga. Papstvo je veoma dobro adaptirano da zadovolji ove potrebe. Ono je pripremljeno za dvije vrste ljudi, koje obauhvataju skoro čitav svijet – one koji će se spasiti sopstvenim zaslugama i one koji će biti spaseni u svojim grijesima. Ovdje je tajna moći papstva.“ (Ellen G. White, Great Controversy 572)
Koja je osnovna doktrina koja stvara ovu moć za papstvo?
„Misterija trojstva je centralna doktrina katoličke crkve. Na njoj su osnovana sva ostala učenja crkve… Crkva uči ovu doktrinu sa velikom pažnjom i posle četiri vijeka razjašnjavanja, odlučila je da je objavi na ovakav način: U jedinstvu božanstva postoje tri osobe, Otac, Sin i Sveti Duh, različite jedne od druge. Tako, po riječima atanasijanskog gesla: Otac je Bog, Sin je Bog, i Sveti Duh je Bog, a ipak nema tri boga već je samo jedan Bog.“ (Handbook for Today’s Catholic, 1977, p. 12)
Koncept trojstva remeti spoznaju Oca, Sina i Duha. On čini nemogućim da se usaglasi jedinstvenost i trojstvo sa biblijskim integritetom. Koncept mistične jedinstvenosti, metaforičko korišćenje termina Otac i Sin i koncepcija Duha kao potpuno posebnog bića, ali ujedinjenog sa ostalima, rađa mnogo pitanja koja su veoma konfuzna za odgovor. Spiritualno ili metaforičko korišćenje termina Otac i Sin, u suštini razara njihove ličnosti kao Oca i Sina. Obratite pažnju šta Elen Vajt kaže:
„Sada moramo stražiti i ne smijemo se odvojiti od najbitnije poruke date od Boga za ovo vrijeme. Sotoni nije nepoznat rezultat pokušaja definisanja Boga i Isusa Hrista na spiritualni[1] način koji čini da Bog i Hrist ne postoje. Vrijeme posvećeno ovoj vrsti učenja, umjesto da priprema put za Gospoda, priprema put da sotona uđe i zbuni sve misticizmom koji je sam izmislio. Iako je obučen u anđeoske haljine načinio je našeg Boga i Hrista nepostojećima. Zašto? Zato što sotona vidi da su umovi spremni za prihvatanje njegovog djelovanja. Ljudi su izgubili vezu sa Hristom i Gospodom Bogom i primili su iskustvo koje je Omega jedne od najsuptilnijih prevara koje će ikada porobiti umove ljudi. Zabranjeno nam je… pustiti našoj mašti da predlaže pretpostavke.“ (Diary, #48, pp. 153, 163, August 25-28, 1904)
Gornja izjava je u vezi krize koju je izazvao dr Džon Harvi Kelog (1852-1943), a specifični djelovi problema su drugačiji nego što su sada, ali su ista načela: metaforička primjena termina Otac i Sin koji mijenjaju stvarnost njihovih ličnosti.
Trojstvo je drama koja poriče jednostavno čitanje Biblije
U odnosu na metodologiju, doktrina trojstva napada srž jednostavnog čitanja Svetog pisma. Bog u suštini izvodi dramsko djelo, On preuzima formu koja ga predstavlja, ali nije u stvari On. Ova suptilna promjena potpuno mijenja mogućnost čitanja Biblije onako kako mi to radimo. To otvara vrata suptilnim i višim kritičkim formama razmišljanja. Na primjer, Biblija naziva Hrista „Sin Božji“, a možemo čuti propovjednike koji, u odbranu trojstva, kažu da Isus nije „stvarno“ Božji Sin. Jednostavno čitanje Biblije se gubi i u svakom trenutku sotona može da nas inficira pitanjem, „Je li istina da je Bog kazao…“ ili, da li Bog to misli bukvalno?
Obratite pažnju na sledeći primjer.
„Plan spasenja je bio sadržan u zavjetu koji su učinile tri ličnosti božanstva, koje posjeduju kvalitete božanstva. U cilju uništenja grijeha i pobune u svemiru i da bi se ponovo uspostavila harmonija i mir, jedno od božanskih bića je preuzelo ulogu Oca, a drugo ulogu Sina. Preostalo božansko biće, Sveti Duh, će takođe učestvovati u planu spasenja. Sve ovo se desilo prije nego što su se grijeh i pobuna pojavili na nebu. Prihvatanjem uloga koji je plan predvidio, nijedno od božanskih bića nije izgubilo moći božanstva. Po pitanju njihovog vječnog postojanja i ostalih atributa, bili su jedno i jednaki. Ali po pitanju plana spasenja, postojalo je, u nekom smislu, pokoravanje uloge Sina ulozi Oca.“ (Gordon Jensen, Review and Herald, October 31, 1996)
Ovo je čista špekulacija bez i jedne trunke biblijske podrške. Ovo takođe čini članove božanstva glumcima u predstavi i usvaja metaforičku interpretaciju.
Direktan rezultat prihvatanja trojstva od strane Adventističke crkve je napad na doslovnu i stvarnu Svetinju na nebu. Isti rezultat proističe iz lažiranog učenja o opravdanju vjerom.
Doslovno shvatanje Oca i Sina je naša jedina odbrana u zaštiti Svetinje. Obratite pažnju na riječi Elen Vajt:
„Ono koji pokušavaju da uklone stare temelje ne drže se čvrsto; oni ne pamte kako su primili i čuli. Oni koji unose teorije koje uklanjaju stubove naše vjere po pitanju Svetinje ili po pitanju ličnosti Boga ili Hrista, rade kao slijepi ljudi. Oni pokušavaju da unesu nesigurnost i da gurnu Božji narod u lutanje bez kompasa.“ (Manuscript Releases 760, 9)
Logički je nedosledno da imate Oca i Sina koji nijesu doslovni u Svetinji koja je doslovna. Ako Bog nije doslovno otkriven u ličnostima Oca i Sina, onda ništa u Bibliji ne trebamo smatrati doslovnim.
Da budemo kao druge crkve
Jedno od najvećih iskušenja za adventiste sedmog dana bilo to da bude prihvaćeni od strane drugih crkava i da prestanu da nose naziv kulta. Pošto je trojstvo u opšteprihvaćenom hrišćanstvu imperativ, neophodnost za skidanje etikete kulta bila je upravo prihvatanje trojstva u dugom procesu od negdje 1930. do 1980. godine.
Pošto je Le Roj Edvin Frum (1890-1974) napisao knjigu Pitanja o doktrini, magazin Eternity je dao sledeći komentar o Adventistima:
„Želio bih da kažem da smo ushićeni što možemo da ispravimo nepravdu, veoma okaljanoj grupi iskrenih vjernika, i da ih u našim umovima i srcima izuzmemo iz grupe jeretika kao što su Jehovini svjedoci, Mormoni i hrišćanski Sajentolozi, da ih priznamo kao iskupljenu braću i članove Hristovog tijela…“ (Magazin Eternity „Da li su Adventisti sedmog dana hrišćani?“ Donald Grey Barnhouse, septembar 1956)
Ovo odricanje Božjeg identiteta je oborilo načelo Sola Scriptura i uvelo spiritističke elemente službe kao i razne druge jeresi. Postepena propast adventističke vjere i prakse u poslednjih 80 i više godina vodi porijeklo do ove doktrine. Napadi na Svetinju, istražni sud, Hristovu prirodu, hrišćansko savršenstvo, način bogosluženja, uloge muškaraca i žena u službi, pogledi na nadahnuće, upotreba drame i sve ostalog što još možemo pomenuti vuče tragove do Boga koji se ne može spoznati u kontekstu zasnovanom na učinku koje se zove trojstvo.
Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)
_________________________
[1] Ovdje se ovaj termin koristi kao sistem interpretacije, ne kao spiritizam koji se popularno naziva spiritualizmom.
