Biblijski praznici

Praznici postoje otkako je svijeta. Praznici obično predstavljaju sjećanje na značajne događaje za neki narod ili državu ili u slavu nacionalnih heroja, ali najčešće su jednostavno uspostavljeni da obilježavaju religijska vjerovanja i praznovjerja.

Za razliku od toga, Bog je uspostavio samo sedam praznika. Iako uspostavljanje ljudskih praznika može biti opravdano, njihov značaj se ne može uporediti sa važnošću sedam praznika uspostavljenih od Boga. Ovih sedam praznika pominje se na raznim mjestima u Bibliji, međutim, samo na jednom mjestu, u 23. poglavlju 3. Knjige Mojsijeve, svih sedam praznika je nabrojano po hronološkom redu.

Oni su nazvani „praznici Gospodnji“. Ovaj izraz ukazuje da su ovi praznici Božji praznici – oni pripadaju Njemu – suprotno od ljudskih praznika. To znači da jedino pod uslovima i sa svrhom koje je dao Bog, ljudi mogu shvatiti njihov značaj i imati koristi od njih.

Hebrejska riječ prevedena sa „praznici“ znači određeno vrijeme. Radi se o tome da period i vrijeme svakog od ovih praznika je precizno određeno od Boga. Svaki od njih je dio sveobuhvatne cjeline. Zajedno, oni čine mozaik najveće priče u istoriji čovječanstva – plana spasenja. Ovi praznici takođe su nazvani „sveti skupovi“, to jest, oni su namijenjeni da budu vrijeme susreta Boga i čovjeka u „svete svrhe“.

Obredne službe i neke praznike vršili su patrijarsi još od Adama, ali praznici su sistematizovani pod Mojsijevim zakonom datim Izraelu te je stoga Izrael bio referentna tačka za njihovo kalendarsko određivanje (po lunarnom kalendaru) i način proslavljanja. Dvije glavne grupe praznika činili su proljećni i jesenji praznici (4+3), usko vezani sa poljoprivrednim sezonama. Kao što je već rečeno, ovi praznici slikovito su prikazivali različite faze Plana spasenja i misije Mesije – Isusa Hrista, počevši od Njegove žrtve (Pashe) do proslave spasenih (Sjenice). Iako su praznici bili povjereni Jevrejima kao izabranom Božjem narodu, duhovne realnosti koje su predstavljali pripadaju cjelokupnom čovječanstvu (1. Mojsijeva 21:18) – svima koji su voljni to prihvatiti.

„Sedam“ je biblijski broj savršenstva i punoće. Kada je stvarao svijet, Bog se odmorio sedmog dana. Sedmi dan je takođe dat čovjeku za odmor. Sedmog mjeseca (tišri) u godini proslavljala su se tri jesenja praznika. Po Božjem zakonu, zemlja je trebala počivati od rada svake sedme godine (3. Mojsijeva 25:4). Sedam puta sedam godina bilo je brojano (49 godina), i onda je sledeća godina (pedeseta) bila Jubilarna godina u kojoj su svi dugovi bili oprošteni i svi robovi bili oslobođeni (3. Mojsijeva 25:8-12).

Pogledajmo sada kako su opisani Božji praznici u 3. Mojsijevoj 23. glava:

Ovo su Gospodnji praznici, sveti zborovi, koje treba da oglasite u vrijeme koje je određeno za njih: Prvog meseca, uveče četrnaestog dana u mesecu, Pasha je u čast Gospodu.

Petnaestog dana tog meseca Praznik je beskvasnih hlebova u čast Gospodu. Sedam dana jedite beskvasne hlebove. Prvog dana neka vam bude sveti zbor. Ne radite nikakav težak posao. Sedam dana prinosite žrtvu koja se spaljuje pred Gospodom. Sedmog dana neka bude sveti zbor. Ne radite nikakav težak posao’.“

Gospod je još rekao Mojsiju: „Kaži Izraelovim sinovima: ‘Kada dođete u zemlju koju vam ja dajem i požanjete njen rod, snop prvina od svoje žetve donesite svešteniku. Neka on taj snop obrće tamo i amo pred Gospodom da bi za vas stekao njegovu naklonost. Neka ga sveštenik obrće odmah sutradan posle Šabata. Onog dana kada budete dali snop da se obrće, prinesite muško jagnje bez mane, do godine dana, za žrtvu paljenicu Gospodu, i uz to prinos od žita dvije desetine efe finog brašna zamiješenog s uljem kao žrtvu koja se spaljuje pred Gospodom, na ugodan miris, i za žrtvu ljevanicu četvrtinu ina vina. Ne jedite hljeb ni pečeno zrnevlje ni novo zrnevlje sve do tog dana, dok ne donesete prinos za svog Boga. To je trajna odredba za vaše naraštaje u svim mjestima gdje živite.

Od tog dana posle Šabata, od dana kada donesete snop za obrtani prinos, izbrojte sedam Šabata. Neka bude sedam punih sedmica. Treba da brojite do dana posle sedmog Šabata, pedeset dana, i prinesite Gospodu novi prinos od žita. Iz svojih prebivališta donesite dva hleba kao obrtani prinos. Neka budu od dve desetine efe finog brašna. Neka budu pečeni s kvascem, kao prvine za Gospoda. Zajedno s tim hljebovima prinesite sedam muških jaganjaca bez mane, svako od godinu dana, jednog junca i dva ovna. Oni neka služe kao žrtva paljenica Gospodu, zajedno sa prinosom od žita i žrtvama ljevanicama, kao žrtva koja se spaljuje na ugodan miris Gospodu. Prinesite jedno jare kao žrtvu za grijeh i dva muška jagnjeta, svako od godinu dana, kao žrtvu zajedništva. Neka sveštenik ta dva jagnjeta zajedno s hlebovima od prvina obrće tamo i amo kao obrtani prinos pred Gospodom. To neka služi kao nešto što je sveto Gospodu i neka pripadne svešteniku. Tog istog dana uputite proglas i neka vam bude sveti zbor. Ne radite nikakav težak posao. To je trajna odredba za vaše naraštaje u svim vašim prebivalištima.

Kada počnete da žanjete na svojoj zemlji, ne žanjite svoju njivu do samog kraja i ne pabirčite ostatke posle svoje žetve. Ostavite ih za nevoljnika i za stranca. Ja sam Gospod, vaš Bog’.“

Gospod je još rekao Mojsiju: „Kaži Izraelovim sinovima: ‘Sedmog mjeseca, prvog dana u mjesecu, neka vam bude dan potpunog odmora, spomen oglašen trubljenjem u trube, sveti zbor. Ne radite nikakav težak posao i prinesite žrtvu koja se spaljuje pred Gospodom.’“

Gospod je još rekao Mojsiju: „Desetog dana tog sedmog mjeseca dan je očišćenja. Održite sveti zbor, postite i prinesite žrtvu koja se spaljuje pred Gospodom. Tog dana ne radite nikakav posao, jer je to dan očišćenja kada će se za vas izvršiti obred očišćenja pred Gospodom, vašim Bogom. Zato će se svaka duša koja toga dana ne bude postila istrijebiti iz svog naroda. Svaku dušu koja tog dana bude radila nekakav posao zatrću u njenom narodu. Ne radite nikakav posao. To je trajna odredba za vaše naraštaje u svim mjestima gdje živite. To je za vas Šabat, dan potpunog odmora, i uveče devetog dana u mjesecu postite. Od večeri do večeri držite svoj Šabat.“

Gospod je još rekao Mojsiju: „Kaži Izraelovim sinovima: ‘Od petnaestog dana tog sedmog meseca neka se sedam dana drži Praznik sjenica u čast Gospodu. Prvog dana neka bude sveti zbor. Ne radite nikakav težak posao. Sedam dana prinosite žrtvu koja se spaljuje pred Gospodom. Osmog dana neka bude sveti zbor, i prinesite žrtvu koja se spaljuje pred Gospodom. To je svečani zbor. Ne radite nikakav težak posao.

To su Gospodnji praznici koje ćete oglašavati u određeno doba godine kao svete zborove, da se prinese žrtva koja se spaljuje pred Gospodom: žrtva paljenica, prinos od žita zajedno sa životinjskom žrtvom i žrtva levanica, kako je određeno za svaki dan, osim Gospodnjih Šabata, osim vaših darova, osim svih vaših zavetnih prinosa i dobrovoljnih prinosa koje dajete Gospodu. Petnaestog dana sedmog meseca, kada sakupite rod zemlje, sedam dana slavite praznik u čast Gospodu. Prvog dana je dan potpunog odmora i osmog dana je dan potpunog odmora. Prvog dana uzmite plodova s lijepog drveća, palminih listova, grana s razgranatog drveća i topola kraj voda, pa se sedam dana radujte pred Gospodom, svojim Bogom. Slavite ga kao praznik u čast Gospodu sedam dana u godini. To je trajna odredba kroz sve vaše naraštaje – slavite ga sedmog meseca. Sedam dana živite u kolibama. Svi koji su rođeni u Izraelu neka žive u kolibama, da bi vaši naraštaji znali da sam ja učinio da Izraelovi sinovi žive u kolibama kada sam ih izvodio iz egipatske zemlje. Ja sam Gospod, vaš Bog’.“

Tako je Mojsije govorio Izraelovim sinovima o Gospodnjim praznicima u određeno doba godine.

Da bismo razumjeli svrhu praznika koje je sam Gospod uspostavio, treba da poznajemo Plan spasenja. Više o tom predmetu i o praznicima možete pogledati u knjizi na donjem linku:

TIPOLOGIJA I PLAN SPASENJA (pdf)

Da li hrišćani trebaju držati starosavezne praznike?

Hrišćani ne treba da drže starosavezne praznike jer su oni bili dio starog saveza datog Izraelu i imali su privremenu, simboličku svrhu koja se ispunila ili se još ispunjava u Hristu.

Prvo, Pismo jasno uči da su starosavezni praznici bili „sjena“ budućih stvarnosti. U Poslanici Kološanima 2:16–17 stoji da niko ne treba da sudi vjernicima zbog praznika, jer su „sjena onoga što predstoji, tijela Hristova (tj. stvarnosti u Hristu)“. Dakle, praznici nisu bili cilj sami po sebi, nego su upućivali na Hrista.

Drugo, tipologija (tip–antitip) pokazuje njihovo ispunjenje. Evo kako su proljećni praznici ispunjeni u Hristovoj misiji na zemlji:

PASHA (tip) → Hrist kao Jagnje (antitip) (1. Korinćanima 5:7)
BESKVASNI HLJEBOVI (tip) → Hristovo tijelo bez grijeha (antitip) (Luka 22:19; 1. Korinćanima 11:24)
PRAZNIK PRVINA (tip) → Hristovo uskrsenje (antitip) (1. Korinćanima 15:20, 23)
PEDESETNICA (tip) → silazak Duha svetoga, velika žetva duša (antitip) (Djela 2)

I jesenji, kao i proljećni praznici, pripadaju istoj kategoriji: proročki tipovi koji nalaze ispunjenje u Hristu i Njegovom djelu. Razlika je samo u tome što proljećni naglašavaju Njegov prvi dolazak, a jesenji ukazuju na završne faze Plana spasenja.

TRUBE: poziv na buđenje, pokajanje i pripremu za Dan pomirenja (tip) → Božji eshatološki poziv kroz evanđelje i najava nebeskog predaventnog suda (antitip) (Otkrivenje 14:6-7)
DAN POMIRENJA / JOM KIPUR: završno godišnje očišćenje grijeha preko prvosveštenika (tip) → Hristova završna služba kao našeg Prvosveštenika tj. konačno čišćenje grijeha u nebeskom Svetilištu (antitip) (Jevrejima 8-10)
SJENICE / KOLIBE: boravak u privremenim nastambama i radost zbog Božjeg prebivanja s narodom (tip) → radost spasenja i konačno Božje prebivanje s ljudima (antitip) .Ovo nalazi svoje ispunjenje u Hristu („Riječ se nastani među nama“ – Jovan 1:14) i konačno u budućem Božjem kraljevstvu (Otkrivenje 21:3). Drugim riječima, ovaj praznik je slika konačne zajednice Boga i čovjeka, a ne trajna obaveza ritualnog slavljenja.

Jesenji praznici nisu izuzetak – oni su samo još nedovršeni u vremenskom smislu.

Kada se antitip ispuni, tip više nije obavezujući. Držati se tipa nakon dolaska stvarnosti znači vraćati se na ono što je bilo privremeno. Povrh toga, to bi predstavljalo pokazivanje nevjerstva u stvarnosti u Hristu. Takođe treba napomenuti da su uglavnom svi praznici bili neodvojivo vezani za hramsku službu, što znači da ih nije moguće držati onako kako Zakon nalaže bez tog osnovnog preduslova.

Nadalje, Novi savez u Hristu donosi slobodu od zakonskih propisa Starog saveza. Poslanica Galatima 4:9–11 upozorava na vraćanje „ispraznim i lošim načelima“ kroz držanje dana i praznika kao religijske obaveze. U istoj poslanici 5:4, apostol Pavle je vrlo jasan: „Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati.“

Zato hrišćani ne odbacuju starosavezne praznike kao nevažne, već ih razumiju kao proročku sliku koja se ispunila/ispunjava se u Hristu. Umjesto slavljenja sjenki, oni žive u stvarnosti – u Njemu.

Stoga: