Da se odmah razumijemo: nemamo ništa protiv skladnog fizičkog, mentalnog i duhovnog razvoja, što svakako uključuje sportske aktivnosti. Međutim, ovdje ćemo se baviti izopačenom i mitomanskom funkcijom fizičke kulture u cilju manipulisanja masama i promocije destruktivnog sistema vrijednosti koji nameću kapitalistički profiteri i „vladari svijeta“.
Najmasovniji javni paganski obred, gledano kako po broju učesnika tako i po broju gledalaca, jesu savremene Olimpijske igre. Drevne olimpijske igre ukinuo je vizantijski car Teodosije 393. godine, a početak modernih 1896, sa sloganom „brže, bolje, jače,“ izrečenim od strane jednog dominikanskog sveštenika, označava i obnovu ovog paganskog rituala. Dva osnovna vida idolatrije u modernim OI su obožavanje boga Sunca, koje se najneposrednije vidi kroz nošenje baklje, i obožavanje ljudskog tijela, kao u grčkoj mitologiji. Na obožavanje Sunca ukazuje više činjenica. Prvo sam način paljenja baklje u Olimpiji, od strane jedanaest žena obučenih u odore sveštenica Zevsa. Pagansko je obožavanje i slavljenje svjetlosti, prilikom nošenja olimpijske baklje, od mjesta paljenja do mjesta održavanja OI. To podsjeća na paganske procesije u Vavilonu i Egiptu. U takav paganski hram, dakle, unosi se baklja i pali velika olimpijska vatra, koja gori sve vrijeme igara, koja je ustvari žrtvenik u čast boga sunca.
Nošenje baklje je uvedeno 1936. u Berlinu, od strane nacističkih organizatora OI sa Hitlerom na čelu, a opšte je poznato kakvu je okultnu simboliku imao nacizam. Kukasti krst, ili svastika je simbol sunca, koji se može naći u svim drevnim paganskim kulturama, Indiji, Kini, kod Asteka, Maja, u Egiptu… Baklja je vjekovima bila simbol paganskih bogova, a Kip slobode u Njujorku je simbol egipatske boginje Izis, žene Ozirisa, boga sunca i mrtvih. Olimpijske igre nisu ništa do obožavanje i slavljenje paganskog boga sunca. Lucifer se predstavlja kao anđeo svijetla, sa bakljom u ruci.
U Barseloni je zatvaranje OI bilo prepoznato kao masonsko-paganska predstava. Stvaranje svijeta iz haosa, vulkani su bljuvali vatru a demoni su skakali unaokolo i plesali. Pojavila se grupa noseći brod bez navigatora, a na kraju se pojavio zmaj koji je posmatrao svijet sa visine. Zmaj je Sotona iz Biblije. (Otkrivenje 12:10-12) Na zatvaranju OI u Atlanti 1996. nad stadionom je letio vanzemaljski brod, a onda se pojavio jedan vanzemaljac. Promotivni film o Olimpijskom stadionu u Londonu za OI 2012 vrvio je od NLO letilica i robota…
Hljeba, igara i krvi
Kada je riječ o istorijskim analogijama, savremene olimpijske igre su po svojoj biti bliže borbama u rimskom Koloseumu nego u starogrčkoj Olimpiji. Antičke olimpijske igre, u svom izvornom obliku, bile su sredstvo za duhovno ujedinjenje helenske kao „gospodarske“ rase i za njeno moralno (religiozno) uzdizanje. Istovremeno, one su bile sredstvo za militarizovanje vladajućeg sloja i za njihovo uključenje u vršenje poslova od kojih je zavisio opstanak polisa (ratovanje, „lov“ na robove i njihovo držanje u pokornosti, učestvovanje u državnim poslovima i sl.).
Za razliku od Grčke, Rim je imao stajaću (plaćeničku) vojsku i smisao borilačkih predstava, u vidu gladijatorskih borbi, nije bio borbeno aktiviranje, nego pasiviziranje plebsa. Juvenalova maksima panem et circences (hljeba i igara) na najbolji način izražava duh koji je vladao u antičkom Rimu. Učesnici gladijatorskih borbi nisu bili slobodni građani već, ne računajući rijetke izuzetke, robovi. Njihova borba ne teži moralnom (religioznom) uzdizanju građana već je, kao krvava „zabava“, simbol nemorala i bezumlja koji je vladao u Rimu i kao takva je glavna duhovna hrana za mase. U godinama propasti „vječnog“ Rima i narastanja nezadovoljstva plebsa, „igre“ se dopunjuju novim „scenama“ kao što su masovna klanja hrišćana i njihovo bacanje zvijerima. Sve veće porcije krvi postale su zamjena za sve manje porcije hljeba.
Pjer De Kuberten (1863-1937)
„Otac“ modernog olimpizma Pjer de Kuberten (Pierre de Coubertin) rođen je 1. januara 1863. godine u aristokratskoj porodici čiji su se preci, na poziv Ludviga XI, 1447. iz Italije doselili u Francusku i od njega dobili titulu i privilegije.
U oktobru 1874. godine jedanaestogodišnji Pjer upisuje se na jezuitski koledž „Sveti Ignjacije“ u Parizu. Po završetku školovanja kod jezuita, Kuberten se 1880. godine obreo u vojnoj akademiji u Sen-Siru koju će posle samo nekoliko mjeseci napustiti. Imajući u vidu da je Kuberten bio niskog rasta, žgoljav i da je imao piskav glas, može se pretpostaviti kakvom je podsmijehu bio izložen u toj, inače elitnoj vojnoj akademiji. Nakon četiri godine Kuberten se upisuje na Pravni fakultet. Ne položivši nijedan ispit, godinu dana kasnije prekida studije prava i počinje da pohađa „Slobodnu školu političkih nauka“, duhovno pribježište bogataške mladeži, koju će napustiti 1886. godine, definitivno završivši svoje školovanje.
Kao što je u manijakalnom zalaganju za boks i druge „muške“ sportove nastojao da pronađe kompenzaciju za svoju tjelesnu inferiornost, tako je Kuberten u skribomaniji pokušavao da pronađe kompenzaciju za svoj neuspjeh u akademskoj sferi. Po nekim procjenama, Kuberten je napisao i uglavnom sam objavio preko 600 radova – koji nikada nisu privukli pažnju ozbiljnije čitalačke publike.
Nije, dakle, u pitanju bio samo angažman mladog i bogatog skorojevića, zadojenog nacionalističkim duhom i kolonijalnim fanatizmom, već prije svega očajničko nastojanje da se pobijedi kompleks inferiornosti koji će dominirati tokom čitave njegove „olimpijske karijere“.
Mitološki odnos prema olimpizmu uslovio je i mitološki odnos prema njegovom utemeljivaču, Pjeru de Kubertenu. Bez pretjerivanja se može reći da su ideolozi „slobodnog svijeta“, uz svesrdnu pomoć njihovih kolega iz „realnog socijalizma“, od Kubertena stvorili „novog Mesiju“ čije olimpijsko jevanđelje otkriva pravi smisao ljudskog postojanja.
Mit o Kubertenu zasniva se na tvrdnji da je obnovitelj olimpizma posvetio svoj život stvaranju „boljeg svijeta“ u kojem će vladati „mir“ i „saradnja među narodima“, i da je zbog toga „obnovio“ antičke olimpijske igre i udahnuo im „novi“ duh. Ako je to tačno, postavlja se pitanje zbog čega su djela Pjera de Kubertena – čija pisana zaostavština iznosi preko 60.000 stranica – gotovo nepoznata javnosti? Kako je moguće da u najvećem broju zemalja, u kojima je na pompezni način proslavljena stogodišnjica osnivanja olimpijskih igara, nije objavljen nijedan redak iz Kubertenovih spisa?
Najvažniji razlog za ovakav odnos olimpijske gospode prema „božanskom baronu“ očigledno je taj što se Kuberten u svojim najvažnijim djelima pojavljuje kao militantni predstavnik evropske buržoazije koji razrađuje strategiju i taktiku obračuna s radnim „masama“, ženama i „nižim rasama“. Kubertenovi olimpijski spisi predstavljaju političke lekcije vladarima svijeta kako da se, upotrebom sporta i tjelesnog drila, efikasno obračunaju sa slobodarskom borbom potlačenih i uspostave globalnu dominaciju. To je jedan od osnovnih razloga što gospodi iz MOK-a, kao i gospodi iz nacionalnih olimpijskih komiteta, ne pada na pamet da, ni nakon šest decenija od njegove smrti, objave Kubertenova sabrana djela, već podmeću javnosti izvode iz njegovih spisa u obliku „Izabranih tekstova“ iz kojih je izostavljeno gotovo sve ono što ukazuje na pravu prirodu njegove olimpijske doktrine.
Poznato je Kubertenovo oduševljenje nacističkim vođom Hitlerom. Zbog toga su građanski teoretičari izbrisali iz Kubertenove biografije posljednju dekadu njegovog života u kojoj se on otvoreno pojavljuje u ulozi reklamnog agenta nacističkog režima, i zbog čega ga je jedan od najpoznatijih kubertenologa Iv Pjer Bulonj proglasio „šizofreničarem“ – da bi objasnio njegovu slijepu odanost nacistima i oduševljenje Hitlerom. Kuberten je naciste proglasio čuvarima svoje olimpijske ideje, te stoga ne iznenađuje činjenica da su MOK decenijama vodili nacisti: belgijski grof Baje-Latur, Everi Brendidž, Huan Antonio Samaran…
Surovi kapitalizam i trka za profitom
Mjesta nekadašnjih „čuvara olimpijske ideje“ zauzimaju skorojevići koji svoje pozicije u MOK-u vide kao mogućnost da se što više obogate. To je logično jer sve bespoštedniji ekonomski rat, koji se vodi na svjetskom prostoru, neposredno određuje granice „slobode“ sportista koji su samo oruđe kapitala za ostvarivanje profita i u tom smislu roba, poput reklamnih panoa kapitalističkih firmi.
Odvajanje čovjeka od njegovih izvornih ljudskih moći i njihovo okretanje protiv čovjeka i prirode započelo je sa nastankom kapitalizma koji je umjesto proizvodnje za zadovoljavanje ljudskih potreba uveo proizvodnju za sticanje profita. Proizvodnja za profit ne odvlači čovjeka samo od njegove esencije, već dovodi u pitanje njegovu egzistenciju. To je odvojilo čovjeka od čovjeka i čovjeka od samoga sebe, svijet od čovjeka i okrenulo svijet protiv čovjeka. Kapitalizam je proizvodne snage i stavio u službu stvaranja profita – lišavajući njihov razvoj bilo kakvih humanih kriterijuma. Potreba za uništavanjem postala dominirajuća potreba čovjeka. Kapitalizam je degenerisao čovjeka prema svome liku i stvorio od njega „potrošača“, što znači univerzalnu mašinu za uništavanje života.
Prestiž MOK-a, kao i njegovu materijalnu dobit, obezbjeđuju sportisti. MOK je, zapravo, parazitska organizacija koja živi od nadljudskih napora sportista cijelog svijeta. Sve veća sirotinja i sve veći novac koji se ulaže u sportski šou biznis neminovno dovodi do toga da sportisti postaju kaskaderi, gladijatori i cirkusanti najnižeg ranga.
Sport ima neskrivenu ulogu u ostvarivanju i zaštiti strateških interesa vladajućeg poretka. Za Kubertena i Brendidža olimpizam je trebalo da postane najviša religija XX vijeka koja će sačuvati kapitalističko društvo od raspada. Tu ulogu sport ni danas nije izgubio, mada se ona pojavljuje u mnogo banalnijem obliku. U Kubertenovo vrijeme, posebno u vrijeme vladavine nacističkog režima u Njemačkoj, sport je korišćen kao sredstvo za stvaranje masovnog fanatizma. U današnjem društvu, u kome je destrukcija temelj razvoja vladajućeg sistema, kapital koristi sport da bi stvorio masovni idiotizam. Sport je postao sredstvo za ispiranje mozga i za sterilizaciju mjenjačkih potencijala čovjeka, oblik masovne psihoterapije, način da se ljudi spriječe da bace pogled izvan zidina lažirane paradigme.
Koje vrijednosti stvaraju sportisti? Postižu rekorde i stvaraju lijepe prizore (igračka tehnika)… Dobijaju ogroman novac. U suštini, „vrijednost“ koju oni stvaraju je to što zabavljaju mase i na taj način omogućavaju da one budu pod kontrolom. Znači, oni uništavaju kritičku svijest i proizvode depolitizovane ljude. Eliminacija protivnika pobjedom postizanjem većeg rezultata (rekorda): to je suština kapitalizma. Držati mase u pokornosti i obezbijediti opstanak vladajućeg poretka – to je njihov posao. Treba imati u vidu Kubertenove riječi: „Sport je najjeftinija duhovna hrana za radne mase koja ih drži pod kontrolom“.
Rekordomanija, na kojoj se zasniva sport, na najneposredniji način ukazuje na antiegzistencijalnu prirodu materijalističkog progresa. Umjesto potrebe za razvojem autentičnih ljudskih moći (tjelesnih i duhovnih, kao i međuljudskih odnosa), materijalizam je nametnuo čovjeku „potrebu“ za postizanjem rekorda – po cijenu njegovog uništenja kao ljudskog i prirodnog bića. Zapravo, čovjek je samo sredstvo za postizanje rekorda. Cilj nije razviti ljudske moći, već postići rekord – koji je tržišna vrijednost sportskog rezultata.
Sport je jedno od najefikasnijih sredstava sa kojim se uništava prirodno biće čovjeka i stvara ekocidna svijest. Sportom tijelo biva pretvoreno u mehanizam, priroda u tehnički prostor, a društvo u gomilu dehumanizovanih i denaturalizovanih „takmičara“. Sportista (kao i trener, ljekari, čitav „sportski pogon“) ne sagledava tijelo kao prirodni organizam, već ima odnos prema njemu kao prema sredstvu sa kojim mora postići što veći (kvantitativno mjerljivi) učinak.
Sport je tipičan primjer poistovećivanja ljudi sa vladajućim modelom „čovjeka“. Čovečije tijelo iscrpljuje se na taj način što se kljuka medikamentima i doping-sredstvima i izlaže takvim naporima u trenažnom procesu koji tijelo pretvaraju u mehanizam, a čovjeka u samo-destruktivnog fanatika. Trpljenje i blokiranje bola, koji je prirodna odbrambena reakcija organizma na prekomjerni napor, predstavlja jedan od najvažnijih uslova za postizanje „vrhunskih“ rezultata. Farmaceutski preparati služe prvenstveno zato da sportisti omoguće da „pobijedi bol“ da bi mogao da natjera tijelo na (samo)uništavajuće napore. Uprkos tome, insistira se na principu „brže, dalje, snažnije“ kao neprikosnovenom kriterijumu po kome se određuje „progres“ u sportu.
Sport nije samo „najjeftinija duhovna hrana za radne mase koja ih drži pod kontrolom“ (Kuberten), već je jedan od najvažnijih načina na koji čovjek biva lišen prirodnog i humanog bića, a ljudsko društvo pretvoreno u mehanizovani mravinjak.
Isti oni koji uništavaju prirodu, krvavo se obračunavaju s radnicima i studentima, kao i sa borcima za socijalnu pravdu, stvaraju ratove i čine monstruozne zločine, donose fašizoidne zakone, uspostavljaju totalitarnu kontrolu nad građanima, organizuju olimpijske igre i druga velika internacionalna takmičenja i drže u svojim rukama sve „međunarodne“ svjetske asocijacije. To su prave masonske lože.
Proizvodnja huligana
Stvaranje „huligana“ jedan je od najvažnijih načina na koji normalna omladina biva pretvorena u fašističke horde koje vladajuće grupacije koriste za obračun sa njima nepoželjnim društvenim elementima. Navijačke grupe su jedan od najvažnijih oblika organizovanja nemilosrdnih jurišnika, a utakmice sredstvo za njihovo homogenizovanje i militarizovanje. U obračunu između navijačkih grupa ne sagorijeva samo kritička svijest i vjera u humani svijet, već mladi stiču borbenu gotovost i brutalnost koje će vladari iz senke iskoristiti za obračun s onima koji se bore protiv njih. Što se tiče njihovog „patriotizma“, on se ne zasniva na kulturnim i slobodarskim tradicijama, već na vladajućem duhu destrukcije i militantnom primitivizmu. Patriotizam bez kulturnog nasleđa je varvarizam. U konačnom, navijačke grupe samo su dio sportskog pogona koji je postao najvažnije oruđe materijalista za uništavanje nacionalnih kultura i slobodarskog dostojanstva ljudi.
Kockarski duh i sport
Na temelju sporta razvija se kockarska euforija. Klađenje je jedan od najpogubnijih oblika ispoljavanja destruktivnih potencijala sporta. Klađenje stvara kladioničarsku mafiju koja, kako stiče sve veću finansijsku i političku moć, postaje sve agresivniji akter kako u namještanju rezultata, tako i u odvijanju cjelokupnog sportskog šou-biznisa. Stvaranje kockarske euforije predstavlja jedan od najpogubnijih načina na koji vladajući klanovi uvlače mlade u vrednosnu i egzistencijalnu orbitu kapitalizma. Kladioničarska mafija postala je jedna od najvažnijih poluga kapitalizma za depolitizovanje mladih i za njihovo kriminalizovanje.
_________________________
Najveći dio ovog materijala preuzet je i kompilovan iz radova stručnjaka za predmetnu materiju, kao što je Ljubodrag Duci Simonović, bivši vrhunski sportista, jugoslovenski košarkaš, a danas doktor filozofije, predavač i književnik.
