Pšenica i ljulj: ilustracija velike borbe za ljudske duše

Fascinantna je Isusova sposobnost da putem ilustracija iz prirode, bliskih slušaocima tog vremena, izloži najveće istine o Planu spasenja i velikoj borbi između Hrista i Sotone za ljudske duše. Jedna takva priča zabilježena je u Jevanđelju po Mateju.

Ovu parabolu Isus je ispričao u prisustvu mnoštva naroda. Kasnije, kad se narod razišao, učenici su tražili objašnjenje.

Na osnovu priče i Isusovog objašnjenja, napravićemo tabelu radi lakšeg pregleda bitnih stavki.

Kroz naizgled jednostavnu priču Isus je iznio sažetak velike borbe koja će rezultirati uspostavljanjem Božjeg vječnog kraljevstva. Pogledajmo šta sve možemo naučiti iz priče o Sijaču!

Isus Hrist je božanski Kanal preko kojeg cijeli ljudski rod prima opštu blagodat kako bi mogao, nakon pada u grijeh i odvajanja od Boga, stati na Božju stranu u spasonosnoj blagodati i rasti kao pšenica – dobro sjeme – do žetve (vidi Postanje 3:15). Zahvaljujući Božjoj pripravi i stajanju u toj spasonosnoj blagodati oni donose rod koji ih čini sinovima i kćerima Božjeg kraljevstva.

Ali Neprijatelj, Sotona, koristi ljudsku nemarnost, nevjerstvo, nebudnost, duhovnu nezainteresovanost, da posije kukolj. On pridobija ljude za sebe i svoj cilj tako što ih veže za pogrešni sistem vrijednosti ovog svijeta, profilišući ih tako u tjelesne osobe koje „više vole užitke nego Boga“ (2. Timoteju 3:4) i „uvažavanje od ljudi nego Božju slavu“ (Jovan 12:43). „Kukolj“ koji je pominje u 25. stihu je žitni kukolj, poznat po imenu ljulj(ak) ili pijani ljulj („zizania“ u grčkom originalu).

To je korov iz porodice trava, jednogodišnja biljka koja veoma liči na pšenicu. Stabljika je uspravna, u gornjem dijelu hrapava, visine do 80 cm. Klas, sa mnoštvom malih klasića, je dug oko 20 cm. Ljulj je rasprostranjen po čitavom svijetu. Sjeme je jestivo ali zbog zaraze sjemena gljivicom Sclerotinia temulenti koja živi u simbiozi sa ljuljem sadrži alkaloid temulin. Ovaj spoj u manjim dozama djeluje narkotično i halucinogeno, dok u većim dozama može pričiniti ozbiljnu štetu nervnom sistemu. Otuda i naziv pijani ljulj, čije sjemenke kad se nađu u brašnu već sa udjelom od 0,05% čine ga otrovnim.

Da bismo lakše uočili zapanjujuće podudarnosti ove ilustracije sa realnom situacijom na pozornici velike borbe, napravićemo još jednu tabelu.

Pšenica i ljulj zajedno rastu. „Sjeme ženino“ je pomiješano sa „zmijinom sjemenom“ svuda po svijetu. I jedni i drugi imaju palu prirodu, lišenu Božju slave, tako da je nemoguće napraviti jasnu razliku između dvije grupe. Relativizam u sistemu mješavine dobra i zla sprečava pouzdanu selekciju od strane čovjeka. Zbog toga na pitanje slugu „Hoćeš li da odemo i da ga oplijevimo?“ odgovor Vlasnika je negativan. Razlog je jasan: „da ne biste, plijeveći kukolj, zajedno s njim iščupali i pšenicu. Pustite neka oboje rastu do žetve.“ Kroz cijelu istoriju pobune „korov“ se miješao sa „pšenicom“. Iako Božji narod nema ovlašćenje da primjenjuje mjere „plijevljenja korova“, ima nalog da se odvaja i čuva. Namjerno miješanje sa „korovom“ znači siguran otpad, kao što je to bio slučaj sa pretpotopnom generacijom koja se toliko iskvarila da je Bog morao intervenisati globalnim Potopom (Postanje 6:1-7). Božje sluge nemaju i ne mogu imati ingerencije koje pripadaju samo Bogu, a jedan od glavnim razloga za to je nedovoljno jasan uvid u stvarno stanje stvari. Tako bi svaki radikalni pokušaj trajnog „plijevljenja kukolja“ nosio opasnost uništavanja „pšenice“. Adamu je rečeno po padu da će mu „trnje i korov rasti“ (Postanje 3:18), i to je jednako problem kako u prirodi tako i među ljudima u duhovnom smislu. Kao što bi bilo nemoguće istrijebiti sav korov u prirodi, tako je nemoguće očistiti duhovni korov u ljudskoj sili. To je Božji posao na kraju istorije pobune.

Međutim, ova ilustracija ne uči nas liberalizmu. Mnogi spremno uzviknu na ovakve i slične tekstove: „Aha, evo vidite da Biblija uči da se ne smije suditi.“ Ali ovaj dio priče nam jednostavno ukazuje na razumno pravljenje razlike između naših i Božjih ingerencija kako ne bismo donosili neke radikalne i nerazumne odluke i nanijeli štetu Božjem djelu. Izvođenje izolovanih zaključaka koje mi sami favorizujemo na osnovu naših osjećaja iz samo jednog teksta ili pasusa vrlo vjerovatno će završiti pogrešnim rezonom. To važi i za briljantne umove kakav je bio na primjer Lav Nikolajevič Tolstoj koji u svojoj knjizi „U što vjerujem“ izvodi zaključak da Isus u izjavi „Ne sudite, da se ne bi sudilo vama“ (Matej 7:1) govori protiv ustanove suda.

Dodatni problem u pravljenju razlike između dvije grupe stvara simulacija pobožnosti kod velikog broja onih koji se izjašnjavaju kao pripadnici Božjeg naroda, hrišćani, „crkva“, kako god. Sjetite se, sjeme ljulja je jestivo. S druge strane, uvijek postoji otvorena opcija kalemljenja „divlje“ grane na „pitomo“ drvo (Rimljanima 11:17).

Naravno razlika se pouzdano može vidjeti u rodovima (Matej 7:16). To se pokazuje i u učinku ljulja. Njegovo dejstvo je narkotično. Lažni vjernici proizvode i šire duhovnu narkomaniju. Pošto je simulacija pobožnosti glavna religija svijeta, bez obzira na njenu formu, ona je opšteprihvaćena od svih slojeva društva, počevši od vladara i biznismena koji imaju najveću korist iz te nesvete simbioze. Božja Riječ kaže da su se „svi narodi opili vinom gnjeva njenog bluda“ (Otkrivenje 18:3). Zapazite da postoji razlika između vladara koji čine blud sa Ženom bludnicom, dok se stanovnici zemlje opijaju vinom – lažima – tog bluda (Otkrivenje 17:2). Pad Vavilona i sud Božji nad Bludnicom i njenim kćerima najteže pogađa upravo vladare i biznismene koji su najviše „profitirali“ iz ovog manipulativnog sistema.

Halucinogeno dejstvo ljulja ukazuje na hipnotisanost i iracionalnost koje proizvodi konzumiranje pogrešne duhovne hrane koja liči na pravu. U tom stanju ljudi su skloni da „haluciniraju“ i „bulazne“, što nanosi veliku štetu i kompromitaciju Božjem djelu.

Hljeb čak i sa malim dodatkom brašna od ljulja postaje otrovan i nema više kakvoću „hljeba života“. Ovo je velika istina uočljiva u iskustvu Božjeg naroda svih vremena. Božji blagoslov se više ne nalazi u otrovanom hljebu (lažnim pastirima i falsifikovanim predstavništvima i posrednicima sa Bogom), dok se on i dalje može uporno prikazivati kao autentičan. To je zapanjujuće precizna slika onoga što se događa u religijskom svijetu.

Ali takvo stanje stvari i prividni relativizam u vjerskom domenu ostaće sve do velike i konačne žetve. Tada će Sin Božji dati nalog anđelima da izvrše žetvu. Ovi nepogrešivi žeteoci mogu da obave djelo konačnog „plijevljenja kukolja“. Zapazite da se Kraljevstvo čisti od „svih sablazni i od svih koji čine bezakonje“. Sablazni uzrokuju otpadanje od vjere, dok je razlog za odstranjivanje „kukolja“ činjenje bezakonja odnosno stvari protivnih Božjem Zakonu i poretku života. Srž simuliranja pobožnosti čini forma ili obličje religije koja prikriva ljudske grijehe i bezakonje i lažno predstavlja sopstveni status, bilo djelima ljudske pravednosti ili preko manipulativnih doktrina.

Ova parabola takođe potvrđuje sud Božji ognjem, najavljen na više mjesta u Svetom Pismu.

S druge strane, sabrani spaseni će „kao sunce zasjati u Kraljevstvu svoga Oca“, konačno oslobođeni iskušenja i pritiska sila tame i obasjani Božjom slavom koju je Adam izgubio na početku pobune na zemlji.

„Ko ima uši, neka čuje.“ „Imanje ušiju“ u duhovnom smislu odnosi se na prijemčivost za Božju Riječ i spremnost da se ona prihvati onako kako je data. Isus je često koristio ovu frazu kako bi istakao potrebu ljudi da „čuju“ i „vide“ duhovnim prijemnicima. To donosi veliki blagoslov (Matej 13:16). Jer, prava „vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17) Ukoliko nema kakvoću autentičnosti (vidi Efescima 4:5; Juda 1:3), lažna pomiješana religija će neminovno oslabiti i napokon uništiti naše duhovne „prijemnike“ pa ćemo doći u situaciju da „gledajući ne vidimo i slušajući ne razumijemo“ (Matej 13:13-15; Isaija 6:9,10).

Neka nam Bog svima pomogne da Njegovo Kraljevstvo cijenimo kao najdragocjenije blago za koje smo spremni dati sve zemaljsko i privremeno (Matej 13:44).

Pavle Simović