„Jer u njemu [Hristu] nastava svaka punoća božanstva tjelesno.“ (Kološanima 2:9)
Trinitarci tvrde da ovaj stih ukazuje na to da je Isus Bog jer kaže da sva punoća Božanstva prebiva u njemu tjelesno. Pogledajmo, međutim, gdje nas vode činjenice.
Teotes
Stariji prevodi grčku riječ teotes prevode kao „Božanstvo“. Odatle mnogi trinitarci laici misle da ova riječ posebno implicira pojam Boga sa tri osobe. Ali to je pogrešna konotacija. „Teotes“ nema značenje „Vlada od više istih bogova“. Ova riječ jednostavno znači „božansko stanje“ i nema nikakve veze sa idejom da postoji više osoba ili bića koja su Bogovi. Na savremenom jeziku ovaj grčki pojam ukazuje na kakvoću, na kvalitativni smisao. Ovdje Pavle kaže da suština Boga prebiva u Isusu Hristu tjelesno. Tako se prevod riječi „teotes“ slobodno može ispravno napisati malim početnim slovom, kako i stoji u nekim prevodima Biblije.
Na ovom mjestu možemo da postavimo razložno pitanje: Da li Pavle misli na Hrista tjelesno kao Čovjeka na zemlji ili na proslavljenog Hrista po Njegovom uskrsenju? I odgovor je da Pavle najvjerovatnije uopšte ne pravi tu razliku! Zašto?
Isus Hrist je personifikacija Boga Oca!
Pogledajmo pažljivo neke eksplicitne biblijske izjave o Bogu i Hristu.
„Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga. Jedinorođeni Sin, koji je blizak Ocu [arhaično: u naručju, na grudima], on ga je obznanio.“ (Jovan 1:18)
Kratko ćemo sumirati ovaj stih:
1) Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga (jednina).
2) Jedinorođeni (doslovni, pravi) Sin Božji je blizak Ocu.
3) Sin je obznanio Oca, jer jedini ima to preimućstvo! „Moj Otac mi je sve predao, i niko, osim Oca, ne poznaje Sina. I niko ne poznaje Oca, samo Sin i oni kojima Sin hoće da ga otkrije.“ (Matej 11:27)
„To ne znači da je iko vidio Oca, osim onoga koji je od Boga, on je vidio Oca.“ (Jovan 6:46) Isus očito ukazuje na sebe kao jedinog koji ima neposredan i lični pristup Bogu Ocu.
Obratite pažnju na sledeći pasus:
„Isus mu odgovori: ‘Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene. Da ste upoznali mene, upoznali biste i mog Oca. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga.’ A Filip mu reče: ‘Gospode, pokaži nam Oca i to nam je dovoljno.’ Isus mu reče: ‘Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nisi upoznao? Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca?’ Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ono što vam ja govorim ne govorim sam od sebe, nego Otac koji stoji u meni čini svoja djela.’“
Ovo se može ispravno razumjeti samo na jedan način: Isus Hrist je personifikacija Boga Oca!
Zašto je uopšte potrebno da Hrist personifikuje Oca? Biblija nam daje jedan vrlo jak i smislen razlog.
„[Bog je] jedini koji ima besmrtnost, koji prebiva u nedostupnoj svjetlosti, koga niko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti.“ (1. Timoteju 6:16)
Nadahnuće ovdje konstatuje da Bog JEDINI IMA APSOLUTNU BESMRTNOST, VJEČNI ŽIVOT BEZ POČETKA I KRAJA, i da On prebiva u nedostupnoj svjetlosti svoje SLAVE I MOĆI, kojoj se ne može direktno pristupiti. Samo Sin ima tu privilegiju, kako Sveto Pismo nedvosmisleno uči.
Drugo, Biblija uči da je Isus „slika nevidljivog Boga“, kao „prvorođeni prije svakog stvaranja“. (Kol. 1:15) Bog je Duh tj. duhovno biće (Jovan 4:24), a Sin Božji je vidljiva slika Očeva. Sveto Pismo ne uči da je Sin „replika“ Boga Oca, niti da je Bog „reprodukovao“ još jednog identičnog Boga (suštinski i karakterno da, ali ne identitetski, funkcionalno i hijerarhijski). To bi bilo apsurdno, neka vrsta negacije sopstvenog identiteta. Bog je zapravo preko svog Sina postavio prototip za kompletno stvaranje, što se posebno odnosi na stvaranje moralnih bića po Božjem obličju! Zapazite kako je to jasno izloženo u poslanici Jevrejima: Bog nam se obraća „preko Sina, koga je postavio za naslednika svega i kroz koga i eone stvori. Koji budući sjajnost slave i jasno obličje bića Njegovog, i noseći sve u riječi sile svoje, učinivši sobom očišćenje grijeha naših, sjede s desne strane prestola veličanstva na visini, i postao je toliko veći od anđela koliko je ime koje je naslijedio uzvišenije od njihovog imena.“ (Jev. 1:1-4)
Napokon, treći važan razlog zašto Sin personifikuje Oca nalazi se u domenima njihovog položaja i djelovanja. „Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:6) U ovom stihu izložen je vječni princip božanskog Izvora i Kanala koji definiše odnos, hijerarhiju i funkcije Boga Oca i Njegovog Sina. Na ovom principu zasniva se cjelokupno njihovo djelovanje i Plan spasenja. Dakle, Bog je Izvor svega, a Sin Božji ima izvršnu funkciju. Stoga je Sin jedini kvalifikovan da reprezentuje i personifikuje Oca! Bilo da je to na Nebu prije pojave grijeha, na Nebu posle pojave grijeha, na zemlji utjelovljen kao Sin Čovječiji – jedan od nas, ili posle uskrsenja u proslavljenom tijelu, Sin Božji uvijek personifikuje i reprezentuje Boga Oca! Čak i pod ograničenjem ljudske prirode, Isus je u toj prirodi savršeno personifikovao Oca – naravno u domenu koji je ostvariv u toj prirodi. (Na sličan način Isus ostaje Sin Božji, ne gubeći taj identitetski status, ni pod kakvim okolnostima.)
Dakle, najdirektnije, najpotpunije i najneposrednije otkrivenje Boga imamo u Isusu Hristu. Ali Biblija je potpuno jasna o identitetu obojice i njihovom odnosu! Zabunu mogu unijeti samo pretpostavke i ideje koje insinuira đavo – otac laži.
Trinitarska nedoslednost
Nakon ovog vrlo jasnog biblijskog osvrta, možemo se pitati šta trinitarci uopšte pokazuju da dokažu tekstom iz Kološanima 2:9? Tekst kaže da punoća božanstva prebiva u Hristu tjelesno. Njegovo tijelo je njegova ljudska priroda (bilo na zemlji ili proslavljena). S jedne strane trinitarci tvrde da je Isusovo tjelesno tijelo njegova ljudskost. S druge strane, željeli bi koristi ovaj stih da dokazuju da je fizički „Bog“. Njegova božanska priroda i njegova ljudska priroda su dvije različite i drugačije stvari u njihovoj vlastitoj doktrini. Ali ovdje kao da tvrde kako je njegova ljudska („tjelesna“) priroda božanstvo. Prema trinitarskoj doktrini, možete reći da je božanski identitet božanstvo, ali ne mogu reći da je njegova ljudska priroda božanstvo. Božanstvo nije visilo mrtvo na krstu; ljudsko da. Tako ova tvrdnja nema nikakvog smisla i ona je kontradiktorna njihovoj vlastitoj doktrini.
Kološanima 1:19
„Jer je [Očeva] volja bila da sva punoća prebiva u njemu.“
Iz konteksta ove izjave, jasno je da Pavle misli ne samo na punoću božanskog karaktera u Hristu, već na cjelokupnu Njegovu misiju i postignuća! Dakle, u Hristu i Njegovom djelu spasenju imamo kompletnost, tu ništa ne nedostaje. On „pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kol. 1:20) Upravo zbog ove punoće u Hristu, Božji plan spasenja isključuje bilo kakvo drugo posredništvo! „Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus.“ (1. Timoteju 2:5)
Kološanima 2:10 i Efescima 3:19
„I da budete ispunjeni u njemu koji je glava svakom poglavarstvu i vlasti.“
Već sledeći stih u Kološanima ukazuje da zahvaljujući Hristovoj punoći i mi možemo biti ispunjeni u Njemu! Jasno, to ne znači da time postajemo bogovi, kao što ne možemo takvu analogiju napraviti iz jedinstva na koje nas Hrist poziva, opet na temelju Njegovog jedinstva sa Ocem (vidi: Jovan 17:11, 21-23).
I opet u Efescima 3. glava, Pavle kaže: „Da bi vam prema bogatstvima svoje slave omogućio da se utvrdite kroz Duha njegovog u unutrašnjem čovjeku, i da Hristos prebiva kroz vjeru u vašim srcima… kako biste mogli… poznati ljubav Hristovu koja prevazilazi razum, da biste se ispunili svakom punoćom Božjom.“ (16-19 stih) Ako dostignemo ovaj ideal, da li „svaka punoća Božja“ u nama podrazumijeva da smo postali Bog (ili bogovi). Naravno da ne! Riječ je o hristolikom, a time i bogolikom karakteru.
„Ako me neko voli, držaće moje riječi, i moj Otac će ga voljeti, i doći ćemo k njemu i prebivaćemo s njim.“ (Jovan 14:23)
„Neka vam se umnože blagodat i mir u poznanju Boga i Isusa, našeg Gospoda, jer nam je njegova božanska snaga darovala sve što je potrebno za život i pobožnost kroz poznanje onoga koji nas je pozvao slavom i čestitošću; kroz koje nam je dao dragocjena i najuzvišenija obećanja, da kroz njih postanete učesnici u božanskoj prirodi, umaknuvši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude.“ (2. Petrova 1:2-4)
Dodatna razmišljanja
Kada je Bog podigao Isusa iz mrtvih, podigao ga je daleko iznad svake „vladavine i vlasti“ podredivši mu sve (1. Kor. 15:27; Jevrejima 2:5-9). Iz tog razloga, sve je (doslovno) svedeno u Hristu.
„Blagosloven Bog i Otac Gospoda našeg Isusa Hrista, koji nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim na nebesima u Hristu… Obilno nam je udijelio tu blagodat zajedno sa svom mudrošću i razboritošću, time što nam je obznanio tajnu svoje volje. Ta tajna je u skladu s onim što želi, s njegovom namjerom da se sve uredi kad se navrše razdoblja, naime da se sve ponovo sastavi u Hristu – ono što je na nebesima i ono što je na zemlji.“ (Efescima 1:2-10)
Ukupni kontekst Pavlovog izlaganja ukazuje upravo na božansku punoću u Hristu koju smo već identifikovali u prethodnoj analizi. I ta punoća omogućava da sve dovede u red po Božjoj namjeri, bilo na Nebu ili na zemlji.
Zahvaljujući Hristovoj punoći, mi sada vjerom postajemo sudioničari u božanskoj prirodi, što će postati realnost o uskrsenju prilikom Drugog Hristovog dolaska.
Pavle kaže u suštini istu stvar u pismu Efežanima: „I da Hristos prebiva kroz vjeru u vašim srcima, da budete u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni, kako biste u potpunosti mogli razumjeti, zajedno sa svima svetima, šta je širina i dužina i visina i dubina i poznati ljubav Hristovu koja prevazilazi razum, da biste se ispunili svakom punoćom Božjom.“ (stihovi 17-19)
Imati punoću Božju ne znači da JESTE BOG. To znači da punoća Duha Božjeg prebiva u vama. Sva punoća božanstva, punoća Boga, bila je u Isusu tjelesno. Punoća božanstva dostupna je vjernicima. Oni su „učesnici u božanskoj prirodi“ (2. Petrova 1:4), što znači da su „sudionici Duha svetoga“ (Jevrejima 6:4) i tako su ispunjeni u Hristu. Hrist nas krštava u Duhu svetom jer je uskrsnut da bude „Duh koji daje život“ (1. Korinćanima 15:45); Gospod JE Duh (2. Korinćanima 3:17). Više ne poznajemo Hrista po tijelu, nego Hrista po Duhu (2. Kor. 5:16; 1. Pet. 3:18). Duh prebiva u tijelu Hristovom, odnosno u hrišćanima koji čine Njegovo tijelo. To je način na koji se prima punoća Božja „u Hristu“.
Punoća znanja i mudrosti
U svom prvom pismu Korinćanima, Pavle objašnjava da nam je „mudrost Božja“ poznata u Duhu. Duh nam otkriva same dubine Božje. A to je upravo ono o čemu Pavle govori u Kološanima 2:9. Obratite pažnju na kontekst:
„Da se utješe njihova srca povezana u ljubavi i u svakom bogatstvu pune sigurnosti razumijevanja u spoznaji tajne Boga Oca i Hrista. U njemu su sakrivena sva blaga mudrosti i znanja… To govorim zato da vas niko ne prevari slatkim riječima… Pazite da vas neko ne odmami filozofijom i praznom prevarom, prema ljudskoj tradiciji, na načelima ovog svijeta, a ne po Hristu. Jer u njemu nastava svaka punoća božanstva tjelesno. I da budete ispunjeni u njemu koji je glava svakom poglavarstvu i vlasti.“ (Kološanima 2:2-10)
Pavlova poenta ovdje je da nam se sva punoća Božjeg znanja i mudrosti obznanjuje kroz duhovnu spoznaju kada smo u Hristu. I ova blagoslovena spoznaja je u opasnosti da se izgubi ukoliko prihvatimo „filozofiju i praznu prevaru“ zasnovane na „načelima ovog svijeta“. Nije li se baš to dogodilo nominalnom hrišćanstvu koje je po „ljudskoj tradiciji“ usvojilo dogmu o trojstvu koja poriče ne samo prave identitete Boga i Njegovog Sina Isusa Hrista (što je karakteristika „antihrista“, prema 1. Jovanovoj 2:18-23), već takođe obesmišljava kompletni Plan spasenja.
„Punoća“ koju Pavle ima na umu je najkonkretnija punoća mudrosti i znanja koje imamo u Hristu i on to spominje Kološanima kako bi shvatili da ne treba da ih ljudi i njihove filozofije vode u obmanu. Ova punoća dolazi od Duha u nama koji daje život i vodi u život.
Takođe uporedite sledeći odlomak iz poslanice Kološanima i zapazite kako Pavle izlaže slične misli:
„Zato se i mi, od dana kad smo čuli za to, neprestano molimo za vas i tražimo da se ispunite poznavanjem njegove volje u svakoj mudrosti i duhovnom razumijevanju, kako biste živjeli životom dostojnim Gospoda i tako mu potpuno ugodili donoseći plod u svakom dobrom djelu i rasli u poznanju Boga.“ (Kol. 1:9-10)
Možemo zaključiti da je „sva punoća božanstva“ u Hristu zaista punoća Božje priprave i Njegovog karaktera koji nam omogućavaju da postanemo sudionici u toj istoj prirodi i sunaslednici Hristovi.
Pavle Simović