Šest uobičajenih metoda za odbranu trojstva

1. Spiritualistički stav o Ocu i Sinu nasuprot doslovnosti

Jedan od ključnih argumenata koji se koriste protiv pravog odnosa Oca i Sina je da je previše doslovan i da predstavlja nametanje ljudskog koncepta Bogu. Pravi odnos između Oca i Sina se smatra kao umanjujući prema jednakosti Oca sa Sinom. Centralna mana ovog argumenta je nesposobnost da se definiše osnov jednakosti. Pretpostavljeni koncept jednakosti reflektovan u sili i položaju je nametanje ljudskih ideja božanstvu. Zasnivanjem jednakosti na sili i učinku nemoguće je držati doslovni pogled na odnos Oca i Sina. Ovo je prirodna posledica. Sledeća posledica je mijenjanje načela hermeneutičke interpretacije od jasnog čitanja do spiritualizovanog čitanja kao što vidimo na primjeru ispod:

„Još jedna bitna poenta uključuje kako interpretiramo Bibliju. Ovdje se problem tiče da li trebamo interpretirati neke stihove doslovno ili ih trebamo tretirati figurativno. Možda to možemo ilustrovati na ovaj način. Iako često nazivamo Isusa Sinom i često Oca nazivamo prvom ličnošću božanstva, da li zaista želimo da razumijemo takve izraze kao potpuno doslovne? Ili bi bilo prikladnije da ih interpretiramo na više metaforički način koji se oslanja na selektivnim aspektima sinovstva i očinstva.“ („The Trinity“, Whidden, Moon and Reeve, p. 94)

Autorovo pitanje je bilo da li trebamo uzimati stvari doslovno? Međutim, pitanje koje možemo postaviti je šta nas upućuje na metaforičko razumijevanje, osim predodređivanja da je trojstvo ispravno?

„Zar nije potpuno očigledno da problematični tekstovi postaju problem samo kada se pretpostavi isključivo doslovna interpretacija izraza kao što su ‘Otac’, ‘Sin’, ‘Prvorođeni’, ‘Jedinorodni’, ‘Proizišao’ i tako dalje? Da li takva doslovnost ide nasuprot uglavnom figurativnom ili metaforičkom značenju koju biblijski pisci koriste kada opisuju osobe u božanstvu.“ (Ibid, p. 106)

Tekstovi su „problematični“ samo ako ih predodredite vjerovanju u trojstvo. Ovi pisci uzimaju nevjerovatnu slobodu da pretpostave da znaju šta su biblijski pisci mislili i tumače kao figurativno značenje. Jednom kada počnete da koristite metaforički proces rezonovanja u bavljenju biblijskim stihovima koji ne odgovaraju vašoj predodređenosti, svaka biblijska doktrina koja vam se nađe na putu može se dovesti u poziciju koja vama odgovara. Bespotrebna metaforička pretpostavka čini sigurnim čovjekov trijumf nad onim što je potrebno da vjeruje. Ovaj metod koriste Evangelisti da izbjegnu Subotu, čineći je duhovnim odmorom, a ne doslovnim.

Ne postoji direktan biblijski razlog da zauzmemo spiritualistički stav doslovnog pogleda na odnos Oca i Sina osim što se čini nemogućim vjerovanje u trojstvo jednakosti po moći. Ovo je predmet optužbe nametanja pretpostavke, tjeranjem pred rudu.

Zdrav razum nalaže da prihvatimo termine Otac i Sin tako kako piše. Karakter i doslednost Božja ne dozvoljavaju ni primisao manipulacije u smislu dezinformisanja ili dovođenja u bilo kakvu zabludu ljudskog roda kojemu je upravo čista istina očajnički potrebna.

Neuspjeh u definisanju osnova jednakosti i ustanovljavanja striktno biblijskog okvira za tu definiciju, nameće spiritualistički metod interpretacije Biblije. Kada se ovaj princip jednom ustanovi, centralni princip protestantizma (Biblija i samo Biblija) pada i tradicija trijumfuje. Bitno je znati da je plodno tle za razvoj trojstva bio u Aleksandriji, mjestu koje je veoma dobro poznato zbog svojih spiritualističkih metoda interpretacije.

 

2. Promjena identiteta Hrista u utelovljenju

Centralni dio ove debate se obično vrti oko diskusije o značenju i vremenu na koje se odnosi izraz „rođen“. Jednom kada se osoba posveti trojstvu u jednakosti po moći, koristeći spiritualistički metod interpretacije, očigledno je nemoguće vjerovati da je Hrist rođen u vječnosti. Spiritualističko načelo koje je jednom počelo mora se nastaviti i ne samo da ono izaziva da termini Otac i Sin budu spiritualizovani, već je isti slučaj i sa terminom „rođen“. Tako počinje tok. Spiritualistički stav dozvoljava dvije alternative, duhovno rođenje u vječnosti ili duhovno rođenje u utjelovljenju. Većina stručnjaka favorizuje ovo drugo. U svakom slučaju, ono što je predstavljeno je spiritualističko. Obratite pažnju na sledeće izjave.

„Neki stihovi koji ukazuju na podređeni položaj koji Hrist zauzima u odnosu na Oca, možda govore o Njegovom utjelovljenom stanju a ne Njegovom proslavljenom položaju.“ (The Trinity, Whidden, Moon i Reeve, p. 94)

Vjerovanje u rođenje prilikom utjelovljenja dovodi do promjene u prirodi odnosa između Oca i Sina. To bi značilo da Hrist nije bio Sin prije utelovljenja i da je postao Sin posle utjelovljenja. Ovaj metod izoluje stihove u Bibliji koji identifikuju Hrista kao Božjeg Sina.

Pismo jasno ukazuje na odnos između Boga i Hrista i jasno pokazuje Njihove ličnosti i individue (Jovan 5:18,19; 5:28-30; Jevrejima 1:1-5).

Uočljivo je da se u pokušaju dokazivanja bilo kakve zablude koristi segmentacija stihova. To je svakako slučaj i u dogmi o trojstvu. Biblija koristi univerzalnu referentnu tačku o Ocu i Sinu, a ne segmentiranu eru utjelovljena nasuprot eri prije rođenja. Jedini razlog zašto mislimo da se Biblija dijeli na ovaj način je zbog predodređenog gledišta o trojstvu članova jednakih moći. Jednom kada uklonimo ovu predodređenost i Bibliju čitamo jednostavno, ovdje više nemamo problema.

 

3. Konfuzija oko termina tajna

Korišćenje riječi tajna, da se opiše Bog, može dovesti do trenutnog konflikta ideja. Biblija nam jasno govori da je spasenje direktno povezano sa poznanjem Boga. Nema sumnje da moramo poznavati Božji karakter da bismo ga poznavali. Niko neće sporiti ovu činjenicu. Kada diskutujemo o nekim aspektima Božje prirode, kao na primjer, odakle dolazi Njegova moć, ili kako riječju stvara, ili od koje je materije Njegovo tijelo, ništa od ovoga nam nije otkriveno, to je tajna. Ali jasno je da postoje neki aspekti Njegove prirode koje razumijemo kao što Pavle kaže:

„Jer njegova nevidljiva svojstva, naime njegova vječna moć i božanstvo, jasno se vide još od stvaranja svijeta, budući da se prepoznaju po onome što je stvoreno, tako da nemaju izgovora.“ (Rimljanima 1:20)

Pavle kaže da su Njegovi nevidljivi atributi otkriveni u stvorenim stvarima. Mislim da je ovo prilično jasno. Ako nije, formula za spasenje u Jovanu 17:3 postaje veoma problematična.

Kako ćemo onda razdvojiti potrebu da poznajemo Njegov karakter, od nemogućnosti da razumijemo neke aspekte Njegove prirode? Gdje je linija koja razgraničava? Ovdje sasvim jasno postoji tenzija. Postoje dvije opasnosti. Ako pokušamo da razumijemo tajanstvene aspekte Božje prirode, veoma brzo možemo pasti u idolatriju i razviti lažan koncept o Bogu. Sa druge strane, ako opišemo neka svojstva Božje prirode koja su otkrivena ili cio Njegov karakter i ličnosti koju trebamo znati, kao tajnu, tada smo u opasnosti da ne poznajemo suštinski dio Boga koji je vitalno važan za naše spasenje.

Kada koristimo termine Otac i Sin, da li su ovi termini pojmljivi i razumljivi? Da li ovi termini reflektuju karakter Oca i Sina koje moramo poznavati ili su to samo nepostojani nazivi koji reflektuju božanstvo koje ne možemo zaista spoznati? Na drugom mjestu, da li je bitno znati kako se Otac odnosi prema Sinu? Da li njihov odnos ima ikakav uticaj na to kako bismo trebali tretirati jedni druge? Zar nije Njihov odnos temelj svim odnosima i kako bi oni trebali da izgledaju?

Proučavaocima Biblije je opšte poznato da su imena likova iz Biblije bila data po njihovom karakteru. Da li je moguće da je ovaj princip koji je ustanovio Bog i koji predstavlja Njegovo kraljevstvo mogao da se primijeni na termine Otac i Sin? Da li ovi termini oslikavaju karakter, ličnost i osobine ili su samo funkcionalne etikete i metafore, koje nam pomažu da zagrebemo površinu velike tajne?

Svakako da postoje tajne u vezi sa Bogom koje ne razumijemo, ali model trojstva stvara vanbiblijske misterije koje nas tjeraju u povlačenje ka misteriji kao jedinom načinu odbrane. Stvari koje su otkrivene su za nas i našu djecu i naša je dužnost da ih proučavamo i da dobijemo biblijski odgovor.

Sami zagovornici trojstva često priznaju u svojim publikacijama da je ono neshvatljivo. Ako propadaju svi pokušaji da se objasni trojstvo i ako je van naše moći poimanja, zašto uopšte imamo fundamentalne istine o trojstvu? Ako ne možemo da ga objasnimo, onda obmanjujemo ljude kada pokušavamo da ga objasnimo. Ako ne možemo da ga objasnimo, zar ne bi trebala postojati doza uzdržanosti u napadima na one koji vide ovu tajnu iz druge perspektive? Teško je razviti dogmu o tajni. Zar ne?

Ako je odnos Oca i Sina van svake granice shvatanja, prema kom modelu savršenog odnosa ćemo se oblikovati? Da li je jedinstvo odnosa Oca i Sina toliko teško za razumijevanje? Postoje aspekti ovog odnosa koje sasvim sigurno ne razumijemo, ali da li su tajanstveni do tačke da ne možemo da se identifikujemo sa njima?

Međutim, sa tačke gledišta trojstva gdje vlada jednakost po sili, ovaj koncept zajednice je zaista velika tajna. Ali iz perspektive da je Sin slika Oca i da Sin sve od Njega prima i da imaju veoma blizak odnos, svakako možemo reći da se vječno božanstvo može shvatiti kroz stvorene stvari, kako Pavle naglašava. To je logično i smisleno od Boga. Doktrina trojstva stvara nemoguće situacije do tačke da se zahtijeva od nas da vjerujemo u nešto što se ne može objasniti niti razumjeti. Naravno da postoje mnoge svari koje ne znamo o Bogu, koje nam nijesu otkrivene, jer nam nijesu ni potrebne, ali ono što je otkriveno jasno govori da postoji Otac: izvor svega i Njegov jedinorodni Sin, koji je primio nasledstvo od Oca, tako u Njemu obitava sva punina, i da je Bog sa nama kao osoba kroz sveprisutnog Duha. Ovo nije komplikovano već prilično jednostavno i sve ovo je objavljeno u Bibliji za nas i našu djecu.

Korišćenje tajanstvenog načina izražavanja zadaje ozbiljan udarac identitetu Boga i našoj sposobnosti da se povežemo sa Njim. Koliko su dalekosežne posledice takvog načina razmišljanja, najbolje se vidi na primjeru tradicionalnih crkava gdje je praktično sve pretvoreno u misticizam i okultizam.

Roj Adams podvlači potencijalnu konfuziju identiteta koji se pojavljuje kada vjerujemo u trojstvo:

„Zamislite situaciju da biće koje znamo kao Boga Oca dođe i umre za nas, a ono koje znamo kao Isusa ostane na nebesima (govorimo u ljudskim terminima da bi napravili poentu). Ništa se ne bi promijenilo, samo bismo ih zvali imenom kojim sada zovemo drugog. To znači jednakost u božanstvu.“ (Lekcija Subotne škole od 10. aprila 2008)

Poenta ovoga je da je identitet osobe nebitan, jedino je bitno djelo koje se vrši. Ovo je neizbježni rezultat jednakosti po sili. A to je takođe i neizbježni rezultat spiritualističkog pogleda na Boga. Kada govorimo u ljudskim terminima, to znači da ne bi bilo bitno da li svog oca zovete majkom, ili da li svoju majku zovete ocem, bitna je samo uloga koju vrše u tom momentu. Ali ovo podriva srž identiteta po odnosu i poznavanje nekoga. Ako se osoba promijeni kao kod Oca i Sina, oni prestaju da postoje kakvim su bili, veza je izgubljena, a sa njom i blagoslov. Takve špekulacije treba odbaciti kao napad na naš lični odnos i zajednicu sa Ocem i Sinom koju otkriva Sveto pismo.

 

4. Mjerenje božanstva po učinku

U literaturi koja podržava dogmu o trojstvu neprestano se provlači termin moći i sile koju Hrist ima od sebe i u sebi. Njegova sopstvena sila ga kvalifikuje da bude božanstvo. Tako između ostalih nebuloza koje se mogu pročitati ili čuti postoji vjerovanje da je Isus uskrsnuo samog sebe. Između ostalog, ovo je direktan atak na zdravi razum.

Nigdje ne postoji ideja da se takva sila može naslijediti ili da je jednakost u odnosu.

Ova jednakost zasnovana na sili je jasno istaknuta u knjizi Le Roja Fruma „Pitanja o doktrini“.

„(1) Hrist je jedno sa vječnim Ocem – jedno u prirodi, jednak u sili i autoritetu, Bog u punom smislu, vječan i samopostojeći, sa izvornim životom, nepozajmljenim, neizvedenim; (2) Hrist je postojao od vječnosti, različit od, ali ujedinjen sa Ocem, i posjeduje istu slavu i sve božanske atribute.“ (QOD, 14)

Prema ovom pogledu, božanstvo se prepoznaje kroz samostvorenu urođenu silu i položaj. Ali takvo vjerovanje ne potiče iz Biblije, već je nametnuto Bibliji. Lucifer, a ne Hrist, je onaj koji traži jednakost kroz moć i položaj. Hristova jednakost je osigurana kroz Njegov odnos sa Ocem, On nije morao da dokazuje to Sotoni kada je bio kušan u pustinji, a ne mora da dokazuje to ni nama. Mi možemo samo prihvatiti Očevu Riječ da je Hrist Njegov voljeni Sin i da je po Očevoj volji da sva punina počiva u njemu.

 

5. Vođenje diskusije po Nikejskom i Atanasijanskom načelu

Branioci trojstva u Adventističkoj crkvi prihvataju izjave iz Nikejskog i Atanasijanskog načela kao polazišnu tačku za dalji rad i legitimni kontekst diskusije o Božanstvu. Nije li to simptomatično? Takođe (neuspješno) pokušavaju da članovima crkve predstave svoje vjerovanje kao različito od katoličke formulacije, iako je argumentacija praktično ista. Čak se koriste i isti simboli kao što je trinitistički trougao ili duboko okultni simbol zvani triketra.

Adventistički stručnjaci favorizuju citate savremenih protestantskih autora po pitanju Božanstva. Zaista je teško shvatiti da neko ko vjeruje da je ljudska duša besmrtna i da Bog prži grešnike u paklu zauvijek može imati bilo kakav ispravan koncept Boga ili propovijedati jevanđelje.

 

6. Pretpostavljanje

Kada govorimo o istini, da li je mudro pretpostavljati stvari koje nijesu izjavljene u Bibliji? Crkva priznaje da je doktrina o trojstvu upravo to – pretpostavka.

„Iako ni jedan stih iz Pisma ne daje formalnu izjavu o doktrini trojstva, pretpostavlja se činjenicom od strane biblijskih pisaca i spomenuta je nekoliko puta. Samo vjerom možemo prihvatiti postojanje trojstva.“ (Adventist Review vol. 158 No. 31, 1981, p. 4)

„Iako Stari Zavjet ne uči eksplicitno da je Bog trojedini, aludira na množinu u Božanstvu.“ (Seventh-day Adventists Believe … A Biblical Exposition of 27 Fundamental Doctrines, 1988. R & H Publishing Assoc. p. 22)

„Doktrina o trojstvu nije primarno doktrina o kojoj se može špekulisati. Ona je spekulativna konstrukcija materijala koje nam je dalo otkrivenje i hrišćansko iskustvo. Definicija je izdržala test vremena, uglavnom zato što se vjeruje da je crkva imala Božansko vođstvo kada ju je uokvirila.“ (H. Maldwyn Hughes, M. A., D. D. Christian foundations, An introduction to Christian doctrine, p. 141, fourth edition, Jul 1933)

„Egzegete i teolozi danas se slažu da Jevrejska Biblija ne sadrži doktrinu o trojstvu, iako je bilo uobičajeno u prošlosti da dogmatski traktati o trojstvu citiraju 1 Mojsijevu 1:26, ‘Da načinimo čovjeka po svom obličju, kao što smo mi’ (Pogledati takođe 1 Moj. 3:22, 11:7, Isa. 62:3), kao dokaz množine u Bogu… Dalje, egzegete i teolozi se slažu da Novi Zavet takođe ne sadrži izričito doktrinu o trojstvu.“ (Encyclopedia of Religion, Trinity, Vol. 15, p. 54, 1987)

„Vjerovatno najjača indicija za takvo nebesko trojstvo se pojavljuje u čuvenoj jevanđeoskoj poruci koju je Isus dao crkvi u formuli za krštavanje: ‘Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha’ (Mat. 28:19).“ (The Trinity, Whidden, Moon and Reeve, p. 32)

Međutim, ovaj Isusov nalog po svemu sudeći je prepravljen u „krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha“ negdje u prvim vjekovima nove ere, kada se počela uvoditi trinitistička dogma o Bogu, koja je postala imperativ u tradicionalnom hrišćanstvu, takođe u uskoj vezi sa ceremonijom krštenja.

„Krštenje je promijenjeno od Isusovog imena ka imenu Oca, Sina i Svetog Duha u drugom vijeku.“ (Britannica Encyclopedia, 11th Edition, Volume 3, p. 365)

Najjače indicije naravno nijesu eksplicitne izjave. Koristeći se metodologijom „najjačih indicija“ za ono što hoćete da nađete, može dovesti do izjava kao što je sledeća:

„A šta je sa direktnom molitvom Svetom Duhu? Iako nemamo jasan primjer ili direktnu zapovijest da se molimo Svetom Duhu u Bibliji, takva praksa ima u načelu neku podrazumijevanu biblijsku podršku… Djeluje logično da se Božji narod može moliti direktno Svetom Duhu i obožavati ga.“ (The Trinity, p. 273)

Ovi ljudi (pisci knjige „Trojstvo“) misle da je u redu da se mole direktno Svetom Duhu.

„Uloga trojstva u učenju o Bogu uvijek rađa pitanja. Jedan od razloga je taj što se ta riječ ne pojavljuje nigdje u Bibliji, niti ima jasne objave te ideje. Ali Biblija daje prostora za njenu formulaciju i koncept predstavlja razvoj biblijskih tvrdnji i koncepata. Iako doktrina o trojstvu nije dio onoga što Biblija sama kaže o Bogu, ona je dio onoga što crkva mora reći da očuva biblijski pogled o Bogu.“ (The Reign of God, An Introduction to Christian Theology from a Seventh-day Adventist Perspective. Richard Rice, 1985. Andrews University Press)

Priznanje je jasno. Trojstvo je sredstvo koje je crkva mislila da mora da konstruiše da bi sačuvala ono što su vjerovali da Biblija pokušava da kaže o Bogu. Ovo je jasan slučaj tradicije iznad Biblije.

Evo još jedne izjave:

„Iako riječ trojstvo ne postoji u Bibliji (niti postoji riječ utelovljenje), učenje koje ona opisuje se sasvim jasno nalazi u njoj. Ukratko, doktrina o trojstvu je koncept da ‘Bog vječno postoji kao tri osobe, Otac, Sin i Sveti Duh i svaka od tih osoba je u potpunosti Bog, a postoji jedan Bog.’“ (The Trinity in Scripture by Gerhard Pfandl, June 1999)

Jedan od najfascinantnijih tekstova je Vens Ferelov opis Nebeskog Suda i kako svaki član Božanstva odlučuje naizmjenično i kako njih troje sve sprovode u djelo:

„Sada se vraćamo u daleku prošlost. Tri člana trojstva su morala da smisle način kako da riješe tri problema:

Prvi problem je bio taj što je Božanstvo imalo tako veliku silu, autoritet i intelekt. – Anđeli, stanovnici drugih svetova i ljudi na zemlji bi imali veliki problem da se povežu sa Njima i da ih vole. Iako ja volim male divlje životinje koje žive oko moje kuće na selu, one žive u konstantom strahu od mene. One prepoznaju da imam moć i snagu koje one ne mogu shvatiti, prestrašene su. Božanstvo je prepoznalo da će imati ovaj problem kada su stvorili podređena bića. Kako su mogli izraziti svoju duboku ljubav za ta bića i da ih ubijede u to?

Drugi problem je da ih ima troje u Božanstvu. Teško je identifikovati se sa troje vođa. Razmislite o tome na momenat. (Na primjer, kako bi se pali ljudi molili trima Bogovima?) Postojala je potreba za posebnim obrascem, tako da ljudi gledaju u jednog Vrhovnog Boga kao Gospodom svega u njihovim životima.

Treći problem je bio u tome što je svaki od članova Božanstva imao potrebu za definisanim imenom preko kojih bi ih Njihova stvorenja identifikovala i dijelom ih razumjela. Upamtite da su svi potpuno Božanski sa jednakom silom druge dvojice; ali su im bila potrebna različita imena.

Iako je svaki član Božanstva, budući vječan, imao svu silu, svako je imao poziciju i vršio je djelo koje se razlikovalo o djela druge dvojice. Ovo nije bilo teško izvesti, jer je jedan već bio vrhovni. Drugi je bio Ljubljeni Sin. Treći je bio Sveti Duh. Njihovi položaji i djela će riješiti sva tri problema spomenuta iznad.“ (Vance Ferrell, Defending the Godhead, pp.10,11)

Komentar je suvišan.