Kad su njegovi [Isusovi] rođaci čuli za to, došli su da ga odvedu, jer su govorili: „Sišao je s uma.“ (Marko 3:21)
Ovaj detalj nalazimo samo u Markovom jevanđelju. Ni Luka ni Matej nemaju nikakvu narativno značenje za Isusovu rodbinu koja ga naziva ludim. Zanimljivo je da Jovan zadržava optužbu da je Isus lud (10:20) u svojoj vrlo kratkoj paraleli s Markom 3, ali izostavlja rodbinu iz toga.
Kako se kasnije u poglavlju spominju „majka i braća“ kako dolaze provjeriti Njegovo učenje, u njima moramo vidjeti neke koje su prethodno poslali s istim ciljem. Njima se novi način djelovanja u koji je stupio naš Gospod činio znakom pretjeranog uzbuđenja, bezobzirnog jurišanja u opasnost. Promjena koja se dogodila sa početkom Isusove javne službe u njihovim očima morala je biti dramatična. Možda bismo u ovako izrečenom stavu od Isusovih rođaka mogli vidjeti ono što je dalo povoda za zlobnije ismijavanje pismoznalaca u sledećem stihu. Oni su sada govorili, kao što su rekli kasnije (Jovan 10:20), „Opsjednut je demonom i poludio je.“
Izlazak iz uobičajene paradigme izaziva reakciju gomile, rodbine i autoriteta
U malom gradu Kapernaumu vladalo je veliko uzbuđenje zbog Hristovih učenja i čuda. To je bilo pojačano njegovim kršenjem rabinskog zakona o suboti i Njegovim imenovanjem dvanaest apostola.
Isus se nije uklapao. Bio je u sukobu sa sociološkim scenarijem svoje porodice i sa vjerskim autoritetima.
Čak i među Njegovim najbližim sledbenicima, kao što smo stoji u Marku 3:19, postoji jedan koji će ga izdati. Ali, iza svega tog otpora od početka nalazio se sukob sa Sotonom.
Ovaj odlomak ima hijastičku strukturu i primjer je Markovog načina uokvirivanja jedne epizode s drugom (Markanova interkalacija, ili sendvič):
- stih 20. Gomila
- stih 21. Rodbina
- stih 22. Pismoznalci (Isus izgoni demone pomoću vladara demona)
- stihovi 23-27. Parabole o Sotoninom svršetku
- stihovima 28-30. Pismoznalci krivi za neoprostivi grijeh hule na Duha svetoga (jer su tvrdili da Isus ima nečistog duha)
- stih 31. Porodica
- stih 32. Gomila
Ovdje Isusov sukob s Njegovom rodbinom uokviruje izvještaj o Njegovom sukobu s vjerskim establišmentom, a u središtu hijazme je sukob sa Sotonom, ispričan u paraboli. Ovaj sukob je započeo u pustinji iz koje je Isus izašao objavljujući Božje kraljevstvo u 1:12-15. Sada je Sotonino kraljevstvo u pitanju.
Prva grupa predstavljena u odlomku je gomila koja pritiska Isusa i Njegove učenike. Riječ „narod“ ili „gomila“ se pojavljuje u 14 od 16 poglavlja Jevanđelja, a čak i u prvom poglavlju, gdje se sama riječ ne pojavljuje, cio grad se okuplja oko vrata (1:32-33), svi ga traže (1:37), i više ne može otvoreno ući u grad (1:45). Na drugom kraju jevanđelja, gomila će ga uhapsiti u 14:43, a gomila će tražiti Barabinu slobodu i Isusovu smrt u 15:8, 11, 15.
Gomila ga pritiska, prijeteći da će ga smrviti, u 3:9, toliko da Isus ima spreman čamac za uzmicanje, a do 4:1 On propovijeda iz čamca zbog veličine gomile. On i Njegovi učenici ne mogu da jedu u ovom odlomku, a isto se dešava u 6:31. Ali u 6:34, Isus će imati sažaljenja prema mnoštvu, koje vidi kao ovce bez pastira, te će ih poučavati i hraniti. Tako i ovdje, kada se gomila od 3:20 ponovo pojavi u 3:32, to je postalo njegov unutrašnji krug, ljudi koje on identifikuje kao svoju braću i sestre i majku kada ga je Njegova porodica odbacila.
U 3:21, Isusova rodbina izlazi da ga obuzda. Glagol koji se ovdje koristi takođe se koristi da opiše Isusovo hapšenje (14:1, 44, 46, 49) i hapšenje Jovana Krstitelja (6:17). Kažu da je sišao s uma. Oni žele da opravdaju Njegovu „ekscentričnost“ na osnovu toga što On nije sasvim uračunljiv. „Izvinite, on je lud.“ Ali ovo polu-sažaljivo, polu-prezrivo i naizgled dobronamjerno opravdanje za Isusa, iako su to riječi „prijatelja“, je poput riječi Njegovih neprijatelja, jer sadrži iskrivljeni odraz Njegovog pravog karaktera.
Dakle, postojalo je nešto u liku Isusa Hrista što bi se običnim (neobraćenim) ljudima moglo uvjerljivo objasniti kao ludilo. Hristovo jevanđelje je Jevrejima bilo „kamen spoticanja, a neznabošcima ludost“ (1. Korinćanima 1:23). Ali ovi ljudi svjedoče Isusa Hrista, čak i svojim napola izgovorom, napola prekorom, da je Njegov život bio jedinstven i neobjašnjiv običnim motivima koji oblikuju male živote ljudskih masa. Oni svjedoče o Njegovom potpunom zanemarivanju običnih i niskih ciljeva, do Njegove potpune zaokupljenosti uzvišenim namjerama. Oko vidi šta donosi i ništa više. Razabrati veličinu velikog čovjeka, ili dobrotu dobrog, znači posjedovati, u nižoj mjeri, neki dio onoga što prepoznajemo (vidi: Matej 16:13-17). Simpatija je uslov uvida u karakter. Na sličan način, razlučiti šta je u Hristu je test da li postoji nešto od toga u meni. I stoga nije samo proizvoljno imenovanje ono što rješava vaše i moje spasenje na naš odgovor na ovo pitanje, „Šta misliš o Hristu?“ Odgovor će biti izraz cjelokupne naše moralne i duhovne prirode. To će biti rezultat našeg najdubljeg ja.
Dok se gomila skuplja, rođaci postaju autsajderi. Ovaj kontrast između insajdera i autsajdera dalje je razvijen u 4:11, opet u vezi s Isusovim učenjem u parabolama. Onima iznutra data je tajna kraljevstva, ali oni vani ostaju nepokrenuti i obmanuti.
Rodbinsko odbacivanje Isusa ovdje ima odjeka u Jovanu 7:5, gdje čitamo da Njegova braća ne vjeruju u Njega. Takođe nalazimo reference u Jovanu 7:20 i 8:48, 52 na optužbe da Isus ima demona. Zatim u Jovanu 10:20 sugestija da je opsjednut prati optužbu da je poludio. Ovdje u Marku 3:21-22, dvije optužbe se ponovo spajaju dok pismoznalci iz Jerusalima zaključuju da moć iza Isusovih egzorcizama mora biti sam Sotona, pogrdno predstavljen kao „Balzevuv“ – „gospodar smetlišta“, da bi se što više i što podrugljivije istaknula Isusovo navodno ludilo i zabludjelost.
Pismoznalci su već spomenuti na samom početku Isusove službe kao oni čije je učenje manje autoritativno od Isusovog. Oni preispituju u svom srcu i optužuju ga za bogohuljenje kada oprašta uzetom u 2:6. Oni ga kritikuju zajedno s farisejima u 2:16 i ponovo u 7:1, 5. Ali kada fariseji nestanu dok se priča kreće prema Jerusalimu, pismoznalci i dalje imaju središnju ulogu u opoziciji, zajedno sa glavarima svešteničkim i starješinama (vidi, na primjer, 8:31; 14:43; 15:31). Spominjanje Jerusalima u 3:22 nagovještava krajnji sukob sa jerusalimskim vjerskim vlastima.
Isus će, propovijedajući u Jerusalimu, upozoriti mnoštvo u 12:38-40 da se čuvaju pismoznalaca koji vole da im se počasti na javnim mjestima dok potajno čine grijehe. „Oni će primiti veću osudu“ (12:40). Već ovdje u 3:29-30 oni su krivi za neoprostivi grijeh jer radu Duha svetog pripisuju djelovanje Sotone. Oni prepoznaju da Isus mora crpiti veliku moć da izvrši egzorcizam, ali su fatalno i namjerno pogrešno identifikovali izvor sile jer se Isus ne ponaša onako kako oni očekuju da se ponaša „ispravna“ osoba, tj. prema njihovim kriterijumima, tako da On nije jedan od njih. Druži se sa pogrešnim ljudima, navodno krši zakone subote (njihove tradicije) i huli opraštajući grijehe, i tako čine najveću hulu od svih.
Egzorcizmi, kojih ima četiri u Jevanđelju po Marku, uz mnoge druge reference na njih, ukazuju na kosmičku bitku sa Sotonom, bitku koja otvoreno počinje odmah nakon Isusovog krštenja kada ga Duh vodi u pustinju kušanja. Nečisti duhovi prepoznaju Isusa od početka i znaju da ih Isus može uništiti (1:24) dok drugi kuju zavjeru da unište Isusa (3:6).
Sada Isus, u formi parabole, jasno pokazuje opseg onoga što čini u svom oslobađanju od opsjednutih demonima. Isus dolazi da „opljačka“ Sotonin dom i dovede do njegovog kraja, ne podjelom iznutra, već silom izvana. Isus, koji je bio jači od Jovana Krstitelja (1:7), jači je i od „jakog čovjeka“ – Sotone.
Isusovo pokoravanje sila zla na kraju potkopava Sotonu tako potpuno da čak i kada se čini da je uspio uništiti Isusa na raspeću, samo uništenje Sina ne predstavlja poraz, već tajanstvenu Božju pobjedu.
Postati Isusov sledbenik uvijek znači primiti slične optužbe i doživjeti slična iskustva
Obraćenje Bogu uvijek donosi dramatičnu promjenu. Sile zla i pobune ovog svijeta koje su dotle mogle biti gotovo neprimjetne odjednom okreću sva raspoloživa ljudska oruđa protiv vas, uključujući rodbinu: „Čovjeku će njegovi ukućani biti neprijatelji.“ (Matej 10:36) Ako idite Hristovim stopama i na vas će biti bačeni isti projektili.
Važno je uočiti sličnost procjene koju će svijet donijeti o svim Hristovim istinskim sledbenicima. Isti elementi postoje i danas, ista netrpeljivost prema bilo čemu višem od niskog nivoa, ista nesposobnost da se shvati prosta predanost i uzvišeni ciljevi, ista nesklonost čovjeku koji dolazi i svojim tihim prisustvom ukorava poroke u kojima sam nema udijela. I mnogo je lakše reći: „Jadna budala! Entuzijastični fanatik!“ nego primiti k srcu pouku koja leži u takvom životu.
Tako i svi oni koji su, poput Isusa i Njegovih učenika, možda izgubili majke i očeve i sestre i braću i žene i kuće i polja radi dobre vijesti (Marko 10:28-30) i možda su se osjećali ugroženi od strane sila i poglavarstva kao što je On. Dakle, za te ljude, tada i kroz sve vjekove, postoji utjeha u zaokretu od suzdržanosti i prijetnje ka slobodi, hrabrosti i nadi, što će imati za rezultat vječni život. I kao što Isus nije prihvatao da spusti standarde zbog prizemno motivisanih optužbi, tako ni pravi hrišćani ne treba nimalo da se obaziru na ono što se o njima (neosnovano) govori. Sve dok vam „mišljenje“ okoline (u stvarnosti okovi ropstva svijetu i Sotoni) bude važnije od istine, ne možete postati pravi Hristov sledbenici.
Isus i nas danas jednako smatra svojim sestrama, braćom i majkom, koji više nisu udaljeni stranci, već nosioci blagodati Kraljevstva, primljeni u unutrašnji krug tajne jevanđelja i ljubavi Božje.