Slojevito razmišljanje

Kada neka osoba iznese vjerski stav, on je obično zasnovan na nekoliko slojeva razmišljanja. Kao primjer ovoga, pogledajmo izjavu koja se odnosi na Božji zakon. Uzmimo ovu izjavu: „Pokušaj držanja Zakona je legalizam.“

Razmotrićemo ovo iz tipičnog protestantskog konteksta. Ovu izjavu nazivamo premisom. Ali ovo je premisa zasnovana na pretpostavci. Ta pretpostavka je „Svi ljudski napori su legalizam“ koja je zasnovana na biblijskom učenju koje se zove „Opravdanje vjerom“. Kada sve sastavimo vidimo:

Premisa: „Pokušaj držanja Zakona je legalizam“

Fundamentalna pretpostavka: „Svi ljudski napori su legalizam“

Biblijsko učenje ili vjerovanje: „Opravdanje vjerom“

Prateći logički slijed, ima potpunog smisla, ali postoje neke biblijske istine koje se ne slažu sa ovom premisom. Tri opisana sloja su vidljivi djelovi „drveta vjerovanja“. Sa ove tačke gledišta izgleda bez mane, jer Biblija govori da se ne opravdavamo svojim djelima i da spasenje ne dolazi od djela, ali takođe govori „Ako me volite držite moje uputstva“ i svako ko kaže da voli Boga i ne drži njegova uputstva (Zakon) je lažov. Izgleda da postoji kontradikcija. Ova kontradikcija je povezana sa nevidljivim slojevima koji su ispod vidljivih. To su slojevi koji su utisnuti u našu prirodu zasnovanu na učinku.

Sada ćemo dodati skrivene slojeve.

Vidljivi slojevi „Drvo“	Premisa: „Pokušaj držanja Zakona je legalizam“ Fundamentalna pretpostavka: „Svi ljudski napori su legalizam“ Biblijsko učenje ili vjerovanje: „Opravdanje vjerom“
Nevidljivi slojevi „Korijen“	Sistem vrijednosti: Učinak Izvor života: Čovjek posjeduje urođeni izvor života – Zmijina laž

Nevidljivi slojevi utiču na naše razmišljanje o opravdanju vjerom. Naše razmišljanje zasnovano na učinku izvrće izjave Biblije u laž. Pogledajmo sledeći biblijski stih:

„Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio.“ (Efescima 2:8,9)

Pošto nevidljivi ili podsvjesni slojevi utiču na naše razmišljanje kako posjedujemo život ili izvor moći, sva moć koja se demonstrira u našim životima će se posmatrati kao ljudski napor, koji je po tome legalizam. Korijen drveta hrani grane našeg sistema vjerovanja i mi izvrćemo Bibliju na sopstveno uništenje.

Ovdje je moć Vavilona u hrišćanstvu. Ona kombinuje istinu opravdanja vjerom sa laži sistema vrednovanja zasnovanog na učinku i proizvodi odbacivanje samog Zakona koji je naša jedina nada za životom i vrijednosti.

 

Primjer slojevitog razmišljanja

Ilustrujmo ovih pet nivoa u drugom kontekstu da vidimo da li možemo da bolje razumijemo ove slojeve razmišljanja. U sledećim dijagramima, ljubičasto predstavlja razmišljanje u koje nije prodrla Biblija. Zeleno predstavlja razmišljanje u koje je prodrla. Obratite pažnju na crnu liniju prodora Biblije koja se pomjera ka dnu kako prolazimo kroz dijagrame.

Pogledaćemo prvo katolički pogled na zakon i dokumentovaćemo pet slojeva i koliko Biblija prodire u ovih pet slojeva.

Katolički model slaže se da se Božji zakon (tačnije crkvena verzija zakona) mora držati i daje zasluge ljudskom naporu da drži zapovjesti. Sa biblijskog stanovišta ovo je izravni legalizam i jednostavno predstavlja ljude koji pokušavaju biti pobožni svojim naporima. Katolici bi rekli da milost pokriva cio proces, ali kako oni vide svoja djela zaslužnima, ovo je, sasvim jasno, pogrešno.

Treba napomenuti da slojevito razmišljanje može dublje da se raščlani na vidljive, poluvidljive (fundamentalni i emotivni problemi) i nevidljive slojeve.

Pogledajmo sada i tipičan protestantski pogled. Ovaj sistem je malo kompleksniji jer uvodi više istine nego prethodni model. Što je veći nivo istine kombinovane sa zabludom, to je teže detektovati nedoslednost.

Protestantizam je izrastao iz biblijske istine da se čovjek opravdava (samo) vjerom, a ne djelima. Ova istina je ubačena u prethodno nebiblijsko razumijevanje hrišćanske vjere. Ubacivanje istine u nivo dijelom shvaćene vjere čini našu premisu djelimično istinitom, ali kako su nevidljivi nivoi i dalje zasnovani na učinku, to onda čini i premisu djelimično pogrešnom.

Lažni element premise izaziva odbacivanje držanja Zakona kao djela jevanđelja.

Jedini način na koji protestanti mogu da usklade svoje izjave o Zakonu jeste da promijene ono šta Zakon jeste. Tako Zakon postaje „nova zapovjest“ da volimo jedni druge. Umjesto da promijenimo svoje razmišljanje zasnovano na učinku, mi mijenjamo pojam Zakona (ili ga negiramo) da odgovara našim premisama i slojevima razmišljanja.

Postavićemo sada i sistem vjerovanja crkve Adventista sedmog dana o Zakonu.

Nivo prodiranja u Bibliju se produbljuje. Zapamtite da što dublje ulazimo u istinu, postaje sve teže da prepoznamo nedoslednosti.

Važno je znati da je Adventni pokret postavio ispravne stubove vjere. Na žalost, Adventistička crkva se vremenom sve više prilagođavala opšteprihvaćenom hrišćanstvu po imenu, što je rezultiralo vraćanjem katoličkoj dogmi o trojstvu, koja ne samo što obesmišljava odnos Oca i Sina, već zamagljuje kompletan Plan spasenja i ozbiljno ugrožava sve druge zdrave doktrine. Prirodno, sve veće prilagođavanje svijetu sve jače potiskuje crkvu nazad u satanistički koncept zasnovanom na učinku.

Adventističko razumijevanje Zakona je zasnovano na stubovima vjere o Suboti, drugom Hristovom dolasku, Svetinji i stanju mrtvih. Ove doktrine se kombinuju u doktrinu opravdanja vjerom koja uključuje držanje Zakona kao dio Novog saveza. Istinito učenje ispravlja fundamentalne pretpostavke, ali kako se nevidljivi slojevi nijesu promijenili, dobijamo prilično zbunjene ljudske napore. U ovom sistemu um govori vjerniku da Hrist radi u njemu, ali njegova priroda će preuzeti zasluge kada djela budu učinjena. On vjeruje u opravdanje vjerom, ali demonstrira opravdanje djelima. Ovo je veoma loš položaj. Mnogi su pokušali da budu dobri Adventisti sedmog dana i da prate učenja Biblije i Duha proroštva, ali mnogi su prazni jer njima i dalje upravlja razmišljanje zasnovano na učinku. Na njih i dalje utiču planine ponosa i doline očaja i pritisak je sve veći do tačke kada nešto mora da se promijeni.

Da bi se nosili sa ovim pritiskom, neki Adventisti, samostalno ili u grupama, posvećuju mnogo vremena i pažnje da iznesu grijehe i zablude crkve, a da pritom ne razumiju da je to što rade zamjena za nerad na sopstvenoj krivici i često očajanju. Drugi uvode različita viđenja opravdanja vjerom koja su sve više u skladu sa opšteprihvaćenim protestantskim gledištima kako bi amortizovali pritisak. Na udaru se stoga moralo naći i učenje o Svetinji i Istražnom sudu.

Obratimo pažnju na sledeću izjavu o opravdanju vjerom:

„Gospod je u svojoj velikoj milosti poslao dragocjenu poruku svom narodu kroz starješine Vagonera i Džonsa. Ova poruka je trebala posebno da istakne uzdignutog Spasitelja pred svijetom, žrtvu za grijehe čitavog svijeta. Predstavljala je opravdanje kroz vjeru; pozvala je ljude da prime Hristovu pravednost, koja se manifestuje poslušnošću ka svim Božjim zapovjestima. Mnogi su izgubili Isusa iz vida. Trebalo im je skrenuti pogled ka Njegovoj božanskoj ličnosti, Njegovim zaslugama, Njegovoj nepromjenjivoj ljubavi prema ljudskom rodu. Sva sila je data njemu u ruke, da da bogate darove ljudima, pa i neprocjenjivi dar Njegove sopstvene pravednosti bespomoćnom ljudskom rodu. Ovo je poruka koju je Bog naredio da se prenese svijetu. Ovo je treća anđeoska poruka, koja treba da se propovijeda jakim glasom, i izlivanjem Svetog Duha u velikoj količini.“ (Ellen G. White, Testimonies to Ministers 91,92)

Ova poruka upućuje na izvor života odakle teče bogati tok ka nama i ispunjava nas Duhom Svetim.

„Nijedan čovjek ne može znati šta znači biti posvećen Bogu, dok prvo ne potraži kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. Mora poniziti svoju dušu pred Bogom, biti spreman da žrtvuje sve za Boga.“ (Ellen G. White, 1888 Materials p. 1189)

„Ali, nijedan čovjek se ne može sam isprazniti od samog sebe. Možemo se samo složiti da Hrist izvrši to djelo. Tada će poruka duše biti, Gospode, uzmi moje srce; jer ja ga ne mogu dati. Ono je Tvoje vlasništvo. Čuvaj ga čistim, jer ga ja ne mogu sačuvati za Tebe. Sačuvaj me od samog sebe, mojih slabosti i mene po kojima ne nalikujem Hristu. Oblikuj me, podigni me u čistu i svetu atmosferu gdje bogati tokovi tvoje ljubavi mogu teći kroz moju dušu… Što smo bliži Hristu i kako jasnije vidimo čistotu Njegovog karaktera, jasnije razlikujemo prekomjernu grešnost samog grijeha, a i manje ćemo željeti da uzdižemo sebe. Oni koje nebo prepoznaje kao svete su poslednji koji se hvale svojom dobrotom.“ (Ellen G. White, Christ’s Object Lessons 159,160)

Iako možemo prepoznati potrebu za vjernim istraživanjem srca, razmišljanje zasnovano na učinku može ovaj rad učiniti nepodnošljivim. Postoji samo jedan način na koji možemo početi taj posao i ne dići ruke u očaju; to je da otpočnemo naš rad kao sin, a ne kao sluga. Kada prihvatimo posinaštvo, naš sistem vrijednosti počinje da se mijenja od onog zasnovanog na učinku u onaj zasnovan na odnosu. Tada i samo tada možemo početi bolan rad pretraživanja duše da u potpunosti odbacimo nevidljive slojeve našeg razmišljanja zasnovanog na učinku, i da uklonimo nedoslednosti u našem razumijevanju Zakona i spasemo sebe od lažnih pogleda na opravdanje, posvećenje, Svetinju i mnoga druga učenja.

 

Plan spasenja slama krug bezvrijednosti

Vidjeli smo da razvoj Sotoninog kraljevstva označava prekid našeg sistema vrijednosti ili blaga koje za centar ima Boga. Zmijina laž je prenijela centar života ka nama samima i naša vrijednost tada proizilazi iz razmišljanja zasnovanog na učinku. Ova promjena smješta nas u krug ponosa i depresije zasnovane na nivou našeg uspjeha odnosno neuspjeha. Svaki Božji pokušaj da razgovara sa nama, dok smo u tom stanju će izazvati da izvrnemo i iskvarimo Njegove riječi. Zato prvo mora biti uništen krug bezvrijednosti prije nego što možemo ispravno čuti i razumjeti ono što Bog pokušava da nam kaže.

Ako Isus želi da slomi tu silu, On mora slomiti osjećaj bezvrijednosti. On mora ponovo uspostaviti naš osjećaj identiteta kao Božje djece i mora nadvladati lažni identitet koji je nastao na osnovi razmišljanja zasnovanog na učinku. Tada, i samo tada, naš će centar ponovo postati Bog, umjesto da se fokusiramo na sami sebe.

Dok čitamo jevanđelja možemo zapaziti Isusovu sigurnost u sinovski položaj i odnos sa Ocem. Imajmo na umu da se Isus nalazio tamo gdje smo mi. Posinaštvo je bilo ključ uspjeha. Isus se morao suočiti sa punom silom ljudske bezvrijednosti i istrajati do kraja. Borba u pustinji je bilja temelj djela ostvarenog na krstu.

Otac zna šta se sprema i On će osnažiti ruke Njegovog Sina za bitku, ne demonstracijom sile, ne nekim natprirodnim oružjem, jer ništa od toga neće vrijediti pred ovim neprijateljem. Bog daje svoje najbolje oružje – silu koja dolazi iz međusobnog odnosa. Dok Isus izranja iz vode, nebesa se otvaraju i Isus čuje glas Svog Oca: „OVO JE MOJ LJUBLJENI SIN, KOJI JE PO MOJOJ VOLJI!“ Ove riječi su najoštriji mač koji je Otac mogao dati svom Sinu za borbu. Utješile su ga saznanjem gdje je Njegov centar i blago. Siguran u RIJEČI svog Oca, boriće se sa lukavim neprijateljem i pokidati te lance za naše potrebe, koje mi nikada ne bismo pokidali.

Bitnost ove izjave ide mnogo dublje nego što većina zamišlja. Činjenica da Bog prihvata člana ljudskog roda pruža nevjerovatnu nadu svima nama.

Ne postoji način da se priđe krstu osim preko mosta jasnog uvjerenja da smo sinovi i kćeri Gospoda. Svaki drugi put će prouzrokovati izvrtanje jevanđelja, sa našim egocentričnim razmišljanjem, u legalizam, predavanje grijehu ili izvrtanje pojmova o spasenju i grijehu.

Obratimo pažnju na Sotonino kušanje Hristovog identiteta u pustinji: „Ako si Sin Božji…“ Da li je Njegovo posinaštvo bilo u Njegovoj urođenoj moći da čini čuda, da li je bilo zasnovano na Njegovoj naslednoj božanskoj prirodi koja ga je činila vrijednim da bude Sin, ili je bilo zasnovano na riječi Njegovog Oca, na Njegovom odnosu sa Ocem? Kako Isus odgovara na ovo pitanje, ima direktan uticaj na nas. On je naš primjer u svemu. Njegov odnos sa Ocem je Put i Istina i Život. Ako pogrešno shvatimo prirodu Hristovog posinaštva, pogrešno ćemo razumjeti samu srž odbacivanja razmišljanja zasnovanog na učinku.

Da je Isus uradio kako je Sotona predlagao, On bio priznao da je ono šta je On predodređeno onim što On može da učini, da je određeno silom koja je u Njemu. Takva demonstracija bi uništila naše razumijevanje posinaštva Bogu. Hvala Bogu, Isus se držao svog posinaštva i tako osigurao sistem identiteta kroz odnose.

Kada istražujemo pitanje ko je Isus Hrist, da li tražimo da definiše svoje posinaštvo svojim naslijeđenim odnosom sa Ocem ili Njegovim naslijeđenim božanstvom? Ovo pitanje je kritično i biće razmatrano kasnije.

Koliko nas nije palo u ovu zamku da dokazujemo svoju vrijednost onim što postižemo? „Ako si sin ili kćer Božja, učini neko veliko djelo da to i dokažeš. Pokaži silu koja je u tebi.“ Ovo je razlog zašto se vjera ogromnog broja hrišćana zasniva na demonstraciji subjektivnog iskustva.

Apostol Pavle objašnjava veliku temu posinaštva u Galatima poslanici 4:1-7:

„Hoću da kažem: sve dok je naslednik dijete, nimalo se ne razlikuje od sluge, iako je gospodar svega, nego je pod starateljima i nastojnicima sve do dana koji je odredio njegov otac. Tako smo i mi, dok smo bili djeca, robovali načelima ovog svijeta. Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da kupi i oslobodi one koji su pod Zakonom, kako bi nas Bog usvojio kao sinove. A pošto ste sinovi, Bog je u naša srca poslao Duh svog Sina koji viče: ‘Aba, Oče!’ Zato više nisi sluga nego sin. A ako si sin, onda si i naslednik Božji kroz Hrista.“

Hrist obnavlja nebeski sistem vrijednosti tako što mijenja centar vrijednosti sa samog sebe na Oca kroz posinaštvo. Kad to spoznamo i prihvatimo mijenja se pozicija našeg „blaga“ odnosno srca (Matej 6:21).

Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)