Mnogi ljudi imaju nejasna shvatanja o odnosu različitih religija ili uopšte životnih ideologija i mogućnosti spasenja. Stoga ćemo sažeto izložiti definicije i platformu koja nam može približiti i razjasniti ovaj predmet.
Šta je spasenje?
Spasenje je u opštem smislu tog pojma izbavljenje od opasnosti ili stradanja. Spasiti znači izbaviti ili zaštititi. Ova riječ u sebi sadrži ideje pobjede, zdravlja ili očuvanja života.
Međutim, u biblijskoj terminologiji, pojam spasenja u najuzvišenijem smislu te riječi se tiče vječnog ili trajnog duhovnog i fizičkog oslobođenja. Isus je izjednačio spasenje sa ulaskom u Božje kraljevstvo (Matej 19:24-25). U najširem smislu, „kraljevstvo Božje“ predstavlja Božji poredak života, slobodan od prisustva i aktivnosti nosilaca zla. Biblija nas informiše da je čovječanstvo palo u grijeh prihvatanjem sugestija prvog pobunjenika protiv Boga i poretka života i da su tako zlo, patnje, stradanje i smrt postali realnost na zemlji. To prosto znači da se naša planeta i čovječanstvo nalaze izvan Božjeg kraljevstva (Matej 6:10) i da nam je neophodno spasenje. Stoga je spasenje proces koji treba da otpočne i zaživi prvo u nama samima (Luka 17:20,21) kako bi konačno moglo postati sveopšta realnost u punom smislu.
Od čega se mi zapravo trebamo spasiti? Ono što sprečava čovjeka da racionalno razmišlja o spasenju ili čak prihvati premisu o potrebi za spasenjem je oholost pale, samodovoljne i nerazumne prirode. Činjenica je da se ljudi ponašaju suprotno svrsi života. Povrh svega toga, predmet spasenja je relativizovan i ugrožen putem indoktrinacije različitim pogrešnim vjerovanjima ili ideologijama koje se kreću od konfuznih, iracionalnih i neodrživih predstava o su-vječnom dobru i zlu, besmrtnosti duše i sl. do ateizma ili nevjerstva u bilo kakvu mogućnost uspostavljanja života čovjeka u kontinuumu koji ne podrazumijeva smrt kao kraj svega.
S druge strane, biblijska doktrina je vrlo jasna: nama je potrebno spasenje od Božjeg suda za grijeh (Rimljanima 6:23; 1. Solunjanima 5:9). To je centralna poruka kompletne Biblije: Bog inicira i realizuje Plan spasenja u korist palog čovječanstva.
Grijeh je „kontaminirao“ našu planetu i aktivirani su različiti mehanizmi propadanja, stradanja i smrti. Grijeh nas razdvaja od Boga, Izvora života, a posledica grijeha je smrt. Dakle, biblijsko spasenje se odnosi na oslobođenje od posledica grijeha i stoga uključuje uklanjanje grijeha ili preciznije čišćenje čovjeka od grijeha. Ovaj proces sadržan je i ilustrovan kroz tipsku službu koja je počela još od Adama i koja je sistematizovana u Zakonu koji je Bog dao Izraelu. Cijela ta služba zasniva se na Božjem moralnom Zakonu koji je osnov saveza Boga i čovjeka i koji opunomoćava sve druge proširene zakone i uredbe u uslovima vladavine grijeha, uključujući i krivično-pravnu regulativu kakvu dobrim dijelom poznajemo i u sekularnom pravnom sistemu.
Dakle, padom u grijeh prekršen je Božji Zakon života. Pala bića stvorena po Božjem moralnom liku su na taj način sebe stavila u opoziciju životu a pod okrilje smrti. Drugim riječima, nalazimo se pod osudom prekršenog Zakona ili pod prokletstvom Zakona. Takva stanje bi bilo apsolutno beznadežno bez Božje inicijative kroz Plan spasenja. Ta inicijativa je u potpunosti od Boga ali podrazumijeva pristanak i saradnju palog čovjeka.
Tako je cijeli žrtveni i praznični sistem opisan u Bibliji ilustrovao samo jedno: vjeru u Spasitelja čovječanstva i različite faze Plana spasenja. Samo neko ko je iznad, na višem odnosno božanskom nivou, mogao je stati kao Posrednik u korist palog čovječanstva koje samo po sebi robuje grijehu i smrti. Prvi razlog za ovo je što konsekvenca prekršenog Zakona života može biti samo suprotnost životu, koje je smrt (Bog je Izvor i Davalac života te je tako suprotstavljenost Bogu jednaka suprotstavljenosti životu). Drugi razlog je što grijeh razdvaja čovjeka od Boga i onemogućava grešnika da u svojoj sili i svojim naporima ikada povrati prvobitni nepali status.
Zato se kaže da spasenje primamo vjerom. Na žalost, mnogi na ovom području zloupotrebljavaju vjeru i pojam vjere. Logično, da bismo imali vjeru, prvo što nam je neophodno je primanje Božje objave odnosno propovijedanje i izlaganje doktrina koje nas utvrđuju i čuvaju u vjeri. Božja izvorna objava jasno se prepoznaje u Bibliji koja govori o Bogu Ocu i Njegovom Sinu, Spasitelju čovječanstva, Isusu Hristu. Vrlo je važno da shvatimo Hrista ne kao jednog među ljudima već kao Opšteg Čovjeka koji je drugi Adam u sledećim aspektima: 1) kao Otac čovječanstva na višem nivou od Adama tj. na božanskom nivou; 2) kao punopravni posrednik čovječanstva, na šta polaže pravo kao božanski Zastupnik u odnosima sa stvorenim bićima i utjelovljenjem odnosno preuzimanjem ljudske prirode kojoj je potrebno spasenje; 3) kao Kanal opšte i spasonosne blagodati Božje.
Opšta Božja blagodat
Opšta Božja blagodat (nezasluživa milost i dobrota) je raspoloživa i primjenljiva na kompletno čovječanstvo upravo zbog Plana spasenja. Zahvaljujući toj Božjoj inicijativi, čovjeku je omogućeno sledeće:
1) Produžetak života u uslovima grijeha kao mogućnost za prihvatanje Božje ponude i priprave spasenja.
2) Odlaganje kazne za grijeh, što je jednako drugoj odnosno vječnoj smrti. (Prva smrt nije kazna za grijeh već samo posledica grijeha.)
3) Obuzdano zlo u smislu njegove ograničenosti, privremenosti i zaštite od Boga, što se ogleda u dva aspekta: a) ličnoj zaštiti od satanizacije (potpunog preuzimanja od strane Sotone i demona ili bespovratnog stanja zla) i očuvanju slobodne volje, svijesti i savjesti o dobru i zlu te mogućnosti pravljenja moralnih izbora i donošenja moralnih i racionalnih odluka; b) opštoj zaštiti svijeta od Boga i obezbjeđivanju uslova za život koji je nakon Pada opterećen različitim mehanizmima aktiviranim usled grijeha ali i u sklopu paketa vaspitno-popravnih mjera predviđenih od Boga.
4) Obezbijeđeni posredni kanali komunikacije i saradnje čovjeka sa Bogom.
5) Izgrađena platforma za primanje spasonosne Božje blagodati.
Spasonosna Božja blagodat
Ova blagodat se prima kao rezultat pomirenja sa Bogom kroz prihvatanje Plana spasenja i aktivni odgovor od strane čovjeka koji se ogleda u procesu povratka Božjem obličju.
I jedna i druga vrsta blagodati su dar od Boga (Efescima 2:4-8). Mogli bismo kazati da u opštoj blagodati možemo uživati i nesvjesno (što je zapravo slučaj kod većine ljudi), dok spasonosna blagodat pokriva sve one koji su primili spasenje kao dar pod uslovima koje obznanjuje Bog.
Barijere koje sprečavaju primanje spasenja
Očigledno je da Bog želi da se spasu svi ljudi. Ali zbog karaktera Božjeg poretka života koji se zasniva na slobodi stvorenih moralnih bića bez koje ljubav nije moguća, Bog nas neće nikad prisiljavati na spasenje. Prinuda je svojstvena satanizmu, jer to je poredak sebičnosti u kojem je svako za sebe „bog“ i gdje se više „bogova“ bori za dominaciju i kontrolu nad drugima.
Dakle, spasenje je stvar prihvatanja ili odbijanja. Takva odluka se donosi nakon predočenih opcija i ponude. Normalno bi bilo očekivati da nijedno moralno razumno biće ne odbije spasenje. Ali grijeh nije racionalan i nije „normalan“. Pristajanje na grijeh uvijek prati iracionalna odluka i oštećenje zdravog razuma, što u čovjeku pokreće, formira i utvrđuje izopačenu predstavu o Bogu, izopačenu predstavu o sebi i izopačenu predstavu u svakom drugom apsektu bitisanja. Na taj način sam čovjek, podstican od strane sila tame (palih anđela), gradi čitavi kompleks barijera koje ga sprečavaju da prepozna, ispravno vrednuje i primi spasenje. Te barijere podižu se kako na unutrašnjem ličnom tako i na spoljašnjem planu, u svijetu koji nas okružuje.
Tako se gradi sistem zasnovan na lažima, poluistinama, manipulaciji, (manje ili više) izopačenim religijama i ideologijama, poremećenom sistemu vrijednosti i izvrnutim prioritetima, lažnim nadama i očekivanjima, lažnoj ljubavi, robovanju sebičnosti, materijalizmu, itd.
Da bi opravdali svoje postojeće stanje i istrajavanje na putu grijeha (promašenog cilja života), ljudi se zatim pozivaju na ili koriste tim istim barijerama koje su sami podigli. Navešćemo tradiciju kao primjer.
Mnogi ljudi kad govore o svojoj religiji (koju obično površno razumiju ili je ne razumiju od uzroka do posledice) pozivaju se na tradiciju. Tradicija je nasleđe koje se prenosi u određenoj kulturi, naciji, etničkoj grupi, porodici i sl. Obično tradicije vode do „očeva nacije“, utemeljivača religije, „crkvenih očeva“, revolucionara, znamenitih predaka… Međutim, ako nemamo standard za procjenu kakvoće određene tradicije koja polaže pravo na našu životnu ideologiju, tada smo u problemu jer svaka tradicija bi bila „ravnopravna“ i mogla bi se nazivati „dobrom“ i diskvalifikovati one druge kao „loše“.
Što se tiče prave religije, ako vašu tradiciju ne možete pratiti unazad sve do Adama, tj. ako se vaša tradicija zasniva na nečemu što ne može proći test izvorne Božje objave u Bibliji, tada je takva „tradicija“ barijera vašem spasenju. Krajnje je nerazumno i neracionalno slijediti bilo kakve tradicije predaka, plemena, nacija ili drugih entiteta koji su zastranili negdje u prošlosti ili prihvatili tuđe zastranjivanje kao sopstvene norme. Što je još gore, mnoge „tradicije“ i „vjere“ uspostavljene su silom i represivnim mjerama. I kao po pravilu, takve se najfanatičnije brane. Isus je objasnio da čak ni članovi vlastite porodice ne smiju postati barijera ka odnosu sa Bogom i spasenju (Luka 14:26.27; 5. Mojsijeva 13:6-11; Matej 10:37), a kamoli razni sumnjivi autoriteti, ljudske ustanove i mitologizirani likovi iz prošlosti. Sam Isus mora proći test mesijanstva i kvalifikacija Spasitelja tako da nije teško pretpostaviti kako bi završili neki drugi poznati vjerski lideri ili „očevi“ da se podvrgnu standardima Božje Riječi.
Tako je „tradicija“ u ideološkom kontekstu zapravo samo u funkciji konzerviranja i iracionalnog opravdavanja pogrešnih izbora i zlih puteva.
Mogućnost spasenja za osobe izvan izvorne religije
Ovom nimalo jednostavnom pitanju mogli smo prići samo preko platforme koje smo već ukratko postavili. No koliko god bilo naše znanje i razumijevanje predmeta spasenja, mi sami nikad ne možemo i ne smijemo postavljati norme koga možemo a koga ne smatrati spasenim izvan biblijske religije. O tome može odlučiti samo pravedni i sveznajući Bog. Ono što možemo je ukazati na neke opšte smjernice u tom pravcu.
Kad razmišljamo o takvim stvarima, to takođe ne smije biti ograničeno u isključivosti i ekskluzivnosti sopstvene „pravovjernosti“.
Tačno je da je Božji Plan spasenja unikatan, onakav kakav je opisan u Bibliji i da ne postoje nikakve alternativne opcije za spasenje. Tačno je da postoji jedan Put, Istina i Život. Tačno je da niko ne može doći Bogu Ocu osim kroz Spasitelja (spasenje djelima ili vlastitim zaslugama je klasična paganska zabluda).
Ali stvari nijesu crno-bijele. Već smo rekli da je Božja opšta blagodat raspoloživa za sve ljude. Na nesreću, prepoznavanje i cijenjenje Božje blagodati sprečavaju razne barijere koje se mogu svesti u suštinski problem zadržavanja istine u nepravednosti (Rimljanima 1:18). To znači da se svjetlost istine onemogućava, prigušuje, sprečava i zadržava na različite načine na opštem planu. Mi smo odgovorni srazmjerno svjetlosti koja nam je dostupna, pri čemu nikako ne smijemo zanemariti ličnu odgovornost i „urođene“ mehanizme koje nam je Bog svima dao kroz razum i savjest. Apostol Pavle je u Rimljanima poslanici objasnio da se prava religioznost ne dokazuje ispravnom doktrinom već poslušnošću istini i da u tom smislu neko koga smatramo „neznabošcem“ može biti u prednosti u odnosu na nas jer ispunjava Božji Zakon i Božju volju u skladu sa osvjedočenjem dobre savjesti (Rimljanima 2:11-29). Drugim riječima, poznavanje istine ne smije nam postati zamka za lažni elitizam ili religijsko licemjerstvo.
Dalje, poznavanje Božjeg Zakona života ne uključuje samo spoznaju u pismenom obliku. Zapravo da su ljudi držali izvornu vjeru vjerovatno ne bi ni bilo potrebe za pisanom objavom. Pisana objava je data čovječanstvu tek u vrijeme Mojsija kao neophodnost da se sačuva izvorna vjera od zatiranja i zaborava.
Druga jako važna činjenica je da Bog i Hrist svojih Duhom i preko anđela pomažu ljudima koji teže istini i pravdi i osvjedočavaju ih u potrebu za pokajanjem i čišćenjem od grijeha, gdje god se oni nalazili.
Odatle možemo s pravom pretpostaviti da će mnogi ljudi koji nijesu bili direktno upoznati sa biblijskom religijom i Planom spasenja biti među spasenima. Otkrivenje, završna knjiga Biblije, objavljuje da će korpus spasenih biti sastavljen od ljudi iz „svakog jezika, naroda i plemena“ (Otkrivenje 7:9), kao i da će „slava i čast“ naroda (neznabožaca) biti donesena u novi Jerusalim (Otkrivenje 21:26). „Ali ništa nesveto i niko ko čini gadosti i služi se lažima neće ući u njega, već samo oni koji su zapisani u Jagnjetovoj knjizi života.“ (Otkrivenje 21:27)
Da li je bolje znanje ili neznanje?
U našim razmišljanjima o mogućnostima spasenja raznih ljudi pod raznim okolnostima lako možemo doći do krive pretpostavke da je bolje za mnoge ljude da nemaju znanje teologije u eksplicitnom smislu jer zbog „manje svjetlosti“ manje će biti traženo od njih tj. kriterijumi za njihovo spasenje će biti blaži. Naravno da je to pogrešna pretpostavka. Spasen znači očišćen i slobodan od grijeha, nikako potencijalni nosilac nove pobune i grijeha.
To je isto kao kad bismo kazali da ćemo napraviti bolji izbor ili donijeti bolju odluku sa oskudnim ili nikakvim informacijama nego na osnovu pune i tačne informacije. Bog je u svim vjekovima želio i tražio od svog naroda da širi svjetlost istine. To je i centralni nalog i misija Hristovog jevanđelja. „Jevanđelje“ je grčka riječ koja označava „dobru vijest“. Svakoj vijesti je potrebna objava ili njeno pronošenje. Ali za dobru vijest o spasenju uz to je potrebna mudrost i razumno izlaganje da bi doprla do ljudi pogubljenih u lavirintima kolektivnih i ličnih zabluda.
Bogu hvala za ovaj prilog!
Vrhunska prezentacija.