Umjesto da opisuje svetog Duha kao zasebnu osobu, biće ili entitet, Biblija ga najčešće naziva i povezuje s Božjom božanskom moći (Zaharija 4:6; Mihej 3:8). Jevrejski učenjaci, ispitujući reference na njega u starosaveznim spisima, nikada nisu definisali svetog Duha kao bilo šta drugo osim Božje moći.
U Novom savezu, Pavle ga je nazvao duhom sile, ljubavi i razboritosti (2. Timoteju 1:7). Obavještavajući Mariju da će Isus biti natprirodno začet u njenoj utrobi, anđeo joj je rekao: „Duh sveti doći će na tebe…“, i to je definisao kao „silu Svevišnjega“, koja će te „zasjeniti“ (Luka 1:35).
Isus je započeo svoju službu „u sili Duha“ (Luka 4:14). Rekao je svojim sledbenicima: „Primićete silu kad Duh sveti dođe na vas“ (Djela apostolska 1:8).
Petar navodi da je „Bog pomazao Isusa iz Nazareta Duhom svetim i silom“ (Djela apostolska 10:38). To je bila ista sila koja je omogućila Hristu da čini mnoga moćna čuda tokom svoje službe. Slično tome, Isus je djelovao preko apostola Pavla „silom čuda i znakova, silom Duha Božjega“ (Rimljanima 15:19).
Sveti Duh je sama priroda, prisustvo i izraz Božje sile koja aktivno djeluje u Njegovim slugama (2. Petrova 1:4; Galatima 2:20). Zaista, upravo kroz svoj Duh Bog može biti prisutan svugdje istovremeno u cijelom svemiru i uticati na njega po volji (Psalam 139:7-10).
Sveto pismo iznova i iznova prikazuje svetog Duha kao Božju silu. Nadalje, takođe se pokazuje da je on Božji um i sama suština i životna sila kroz koju Otac rađa ljudska bića kao svoju duhovnu djecu. Sveti Duh nije Bog, već je vitalni aspekt Boga – božanska suština Oca i Hrista, kao i posrednička sila kroz koju oni djeluju.
Božansko nadahnuće i život kroz Duha
U svom članku o Svetom Duhu, The Anchor Bible Dictionary ga opisuje kao „manifestaciju božanske prisutnosti i moći, posebno uočljivu u proročkom nadahnuću“ (tom 3, 1992, str. 260).
Sveto pismo više puta otkriva da je Bog davao božansku inspiraciju svojim prorocima i slugama kroz Duha svetoga. Petar je primijetio da „proroštvo nikad nije prenošeno od čovječije volje, nego vođeni Duhom svetim govoriše sveti Božji ljudi“ (2. Petrova 1:21).
Pavle je napisao da je Božji plan za čovječanstvo „Duhom otkriven njegovim svetim apostolima i prorocima“ (Efescima 3:5) i da su njegova vlastita učenja inspirisana svetim Duhom (1. Korinćanima 2:13). Pavle dalje objašnjava da je kroz Svoj Duh Bog otkrio istinskim hrišćanima stvari koje je pripremio za one koji Ga vole (1. Korinćanima 2:9-16). Djelujući kroz Duha, Bog Otac je otkrivač istine onima koji Mu služe.
Isus je rekao svojim sledbenicima da će ih sveti Duh, kojeg će Otac poslati, „naučiti svemu i podsjetiti vas na sve što sam vam rekao“ (Jovan 14:26). Upravo kroz Božjeg Duha u nama stičemo duhovni uvid i razumijevanje. Zaista, mi primamo sam „um Hristov“ (1. Korinćanima 2:16) – koji se takođe naziva „um (sklonost) Duha“ (Rimljanima 8:27).
Hrist je imao ovo duhovno razumijevanje u izobilju. Kao Mesija, prorečeno je da će imati „Gospodnji Duh, Duh mudrosti i razboritosti, Duh savjeta i sile, Duh znanja i straha od Gospoda“ (Isaija 11:2).
Kao Sin Čovječji na zemlji, Hrist je svojim ličnim ponašanjem prikazivao božanske atribute Svemogućeg Boga živeći u potpunosti po biblijskim standardima svog Oca kroz silu svetog Duha (uporedi sa 1. Timoteju 3:16).
Trebamo shvatiti da sveti Duh nije samo Duh Boga Oca, jer ga Biblija naziva i „Duhom Hristovim“ (Rimljanima 8:9; Filipljanima 1:19). Pod oba naziva, to je isti Duh, jer postoji samo jedan Duh (1. Korinćanima 12:13; Efescima 4:4).
Otac daje istog Duha istinskim hrišćanima kroz Hrista (Jovan 14:26; 15:26; Titu 3:5-6), vodeći ih i osposobljavajući da budu Njegova djeca i „učesnici božanske prirode“ (Rimljanima 8:14; 2. Petrova 1:4). Bog, koji ima vječni život u sebi, daje taj život drugima kroz Duha (Jovan 5:26; 6:63; Rimljanima 8:11).
Bezlični atributi svetog Duha
O svetom Duhu se govori na mnogo načina koji pokazuju da on nije božanska osoba. Na primjer, naziva se darom (Djela 10:45; 1. Timoteju 4:14). Rečeno nam je da se sveti Duh može ugasiti (1. Solunjanima 5:19), da se može izliti (Djela 2:17, 33) i da smo njime kršteni (Matej 3:11).
Ljudi mogu piti iz njega (Jovan 7:37-39), sudjelovati u njemu (Jevrejima 6:4) i biti ispunjeni njime (Djela 2:4; Efescima 5:18). Sveti Duh nas takođe obnavlja (Titu 3:5) i mora se probuditi u nama (2. Timoteju 1:6). Ove bezlične karakteristike sigurno nisu osobine osobe.
Takođe se naziva „svetim Duh obećanja“, „zalogom našeg nasledstva“ i „duh mudrosti i otkrivenja“ (Efescima 1:13-14, 17).
Za razliku od Boga Oca i Isusa Hrista, koji se dosledno upoređuju s bićima u svojem obličju i formi, sveti Duh je dosledno predstavljen, raznim simbolima i manifestacijama, na potpuno drugačiji način – kao što su vjetar (Djela 2:2), vatra (Djela 2:3), voda (Jovan 4:14; 7:37-39), ulje (Psalam 45:7; ref. Djela 10:38; Matej 25:1-10), golub (Matej 3:16) i „zalog“, ili jemstvo, za vječni život (2. Korinćanima 1:22; 5:5; Efescima 1:13-14). Ove prikaze je teško razumjeti, blago rečeno, ako je sveti Duh osoba.
U Mateju 1:20 nalazimo daljnje dokaze da sveti Duh nije zaseban entitet, već Božja božanska sila. Ovdje čitamo da je Isusa začeo sveti Duh. Međutim, Isus se neprestano molio i obraćao Bogu Ocu kao svom Ocu, a ne svetom Duhu (Matej 10:32-33; 11:25-27; 12:50). Nikada nije predstavljao svetog Duha kao svog Oca. Jasno je da je sveti Duh bio Božje prisustvo ili sila kroz koju je Otac rodio Isusa kao svog Sina.
Pavlov primjer i učenje
Da je Bog Trojstvo, sigurno bi i Pavle, koji je zapisao mnoge teološke temelje rane Zajednice, razumio i poučavao ovaj koncept. Pa ipak, takvo učenje ne nalazimo u njegovim spisima.
Štaviše, Pavlov standardni pozdrav u njegovom pismu skupštinama, kao i pojedincima kojima je pisao, glasi: „Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Pa ipak, u svakom od svojih pozdrava on nikada ne spominje Duha svetoga. (Isto se može reći i za Petra u pozdravima u obje njegove poslanice.)
Isti pozdrav, sa samo manjim varijacijama, pojavljuje se u svakoj poslanici koja nosi Pavlovo ime (vidi Rimljanima 1:7; 1. Korinćanima 1:3; 2. Korinćanima 1:2; itd.). Sveti Duh je uvijek izostavljen iz ovih pozdrava – nevjerovatan i neobjašnjiv propust ako bi Duh zaista bio osoba ili entitet jednak Bogu Ocu i Hristu.
Ovo je još više iznenađujuće kada uzmemo u obzir da su kongregacije kojima je Pavle pisao imale mnogo neznabožačkih članova iz politeističkih sredina koji su ranije obožavali brojne bogove. Pavlove poslanice ne bilježe nijedan njegov pokušaj da objasni Trojstvo ili svetog Duha kao božansku osobu jednaku Bogu Ocu i Isusu Hristu.
U svim Pavlovim spisima, samo u 2. Korinćanima 13:14 se sveti Duh spominje zajedno s Ocem i Hristom, i to samo u vezi sa „zajednicom svetoga Duha“ u kojoj vjernici sudjeluju – ne u bilo kakvoj teološkoj izjavi o prirodi Boga. Božji Duh, kaže Pavle, je ujedinjujući faktor koji nas okuplja u bogobojaznom, pravednom zajedništvu, ne samo jedne s drugima već i s Ocem i Sinom.
Pa ipak, ni ovdje se o Božjem Duhu ne govori kao o osobi. Primijetite da je naša zajednica u svetom Duhu, a ne sa Svetim Duhom. Kao što nam 1. Jovanova 1:3 kaže: „Zaista, naša zajednica je s Ocem i Sinom Njegovim, Isusom Hristom.“ Sveti Duh se ne spominje.
Pavle izjavljuje da „jedan je Bog Otac… i jedan Gospod Isus Hristos“ (1. Korinćanima 8:6). On ne spominje svetog Duha kao božansku osobu.
Druge biblijske perspektive
Isus takođe nikada nije govorio o svetom Duhu kao o božanskoj trećoj osobi. Umjesto toga, u brojnim odlomcima govorio je samo o odnosu između Boga Oca i sebe (Matej 26:39; Marko 13:32; 15:34; Jovan 5:18; 5:22; itd.). Sveti Duh kao osoba je upadljivo odsutan iz Hristovog učenja uopšteno. Od posebnog interesa u tom pogledu su njegove brojne izjave o sebi i Ocu, posebno kada nikada ne daje slične izjave o sebi i svetom Duhu.
Takođe bismo trebali uzeti u obzir da se u vizijama Božjeg prijestola zabilježenim u Bibliji, iako se vide Otac i Hrist, sveti Duh se nikada ne vidi (Djela 7:55-56; Danilo 7:9-14; Otkrivenje 4-5; Otkrivenje 7:10). Isus se više puta spominje kao da je s desne strane Boga, ali se niko ne spominje kao da je s lijeve strane Oca. Nigdje u Svetom pismu nisu zajedno prikazane tri božanske osobe.
Čak i u poslednjoj knjizi Biblije (i poslednjoj koja je napisana), sveti Duh kao božanska osoba je odsutan sa njenih stranica. Knjiga opisuje „novo nebo i novu zemlju“ (Otkrivenje 21:1) u kojima je „šator Božji s ljudima i On će prebivati s njima“ (Otkrivenje 21:3). Hrist, Jagnje Božje, takođe je prisutan (Otkrivenje 21:22; 22:1, 3). Sveti Duh je, međutim, ponovo odsutan – još jedan neobjašnjiv propust ako je ovaj Duh treća osoba trojedinog Boga.
Jasno je da sveti Duh, na osnovu dokaza pronađenih u Bibliji, nije osoba u navodnom Trojstvu.
Zašto se u nekim stihovima čini da je Duh sveti osoba?
Duh sveti u Svetom pismu često se opisuje kao da ima lične atribute – intelekt, emocije i volju – umjesto da je bezlična sila.[1] On je prikazan kao neko ko „čuje“, „govori“, „odlučuje“, „poučava“, „žalosti se“ i „vodi“. To je sasvim očekivano, jer pripada Bogu koji je personalno Biće! I nema naznaka da je iko od ranih hrišćana bio u zabuni oko toga! Pisci Biblije često su se izražavali fenomenološki, bez ulaska u filozofska složenija značenja ili pokušaja da objasne mehanizme Božjeg djelovanja.
Biblija pokazuje da Duh Božiji nije treća osoba trojstva, već je, u stvari, ono što odražava silu, snagu i karakter Boga; to je ono što proizlazi iz Božje osobe kao sam odraz onoga što On jeste. U Zahariji 4:6 Bog kaže: „…ne silom, niti snagom, nego mojim duhom…“ Bog ovdje kaže da se stvari ne čine ljudskom snagom, već Božjim duhom – što znači Njegovom snagom koja proizlazi iz Njega. U Djelima apostolskim 2:17 piše da će Bog „izliti“ svoj duh na svako tijelo. Ako je duh osoba, kako je moguće izliti osobu?
Dalje, kako Duh sveti „ulazi“ u čovjeka (Rimljanima 8:11-14) ako je osoba? Pravi hrišćanin je onaj kojeg je Bog pozvao iz ovog svijeta. Isus je rekao: „Niko ne može doći k meni ako ga Otac ne privuče.“ Bog Otac je taj koji bira i poziva osobu da bude pravi hrišćanin – ovo uključuje poziv od Boga. Isus je čak rekao svojim učenicima da oni nisu izabrali njega, već da je on izabrao njih (vidi Jovan 15:16 i Djela apostolska 2:39 koja govore o onima koje će Bog pozvati). Zajednica (skupština) – u većini Biblija namjerno pogrešno prevedena kao „crkva“ – dolazi od grčke riječi eklesia koja znači „pozvani“. Većina ljudi ne razumije ove stvari, ali Isus je rekao da će njegovi pravi sledbenici razumjeti: „Vama je dato da saznate tajne Kraljevstva nebeskog, a njima nije.“ (Matej 13:11)
Kada je osoba pozvana od Boga, pokaje se za grijeh i krsti se, tada Duh Božji ulazi u um i srce te osobe – što znači da je ona sada začeta od Boga tako da Bog počinje ujedinjavati svoj um i karakter s osobom koja je primila Njegov duh. Ova osoba tada počinje razvijati Božji sveti i pravedni karakter – pri čemu će hrišćanin – kroz molitvu, proučavanje Biblije i spremnost da posluša Boga, zapravo doći do toga da u sebi razvije um/duh Isusa Hrista (vidi Filipljanima 2:5). Isto značenje ima fraza „Hristos u vama, iščekivanje slave“ (Kološanima 1:27; uporedi sa Galatima 1:20)! Vezani stihovi u Efescima 3:16-17 izražavaju istu ideju: „…da se utvrdite kroz Duha njegovog [Božjeg] u unutrašnjem čovjeku, i da Hristos prebiva kroz vjeru u vašim srcima…“ Pismo takođe kaže da pravi hrišćanin treba rasti u blagodati i poznanju Isusa Hrista (2. Petrova 3:18). Moramo rasti jer Bog ne daje svoj duh odjednom hrišćaninu – to može potrajati cijeli život učenja i rasta u Božjem karakteru. Samo je Isus Hrist imao punu mjeru Božjeg duha.
Ukratko, Božji duh ulazi u um i život hrišćanina kao „sveti duh“, što znači da se Njegova istina (Jovan 15:26), um, stav i karakter počinju razvijati kod hrišćanina. To takođe znači potpuno novi način razmišljanja – zato Rimljanima 12:2 kaže: „…preobrazite se obnavljanjem uma svoga…“
Napokon, Duh je ličan jer predstavlja posebnu Božju prisutnost.
___________________________
[1] Omiljeni oblik napada trinitarskih apologeta na ne-trinitarce je korišćenje logičke greške „čovjeka od slame“ – pripisivanje vjerovanja da je Duh sveti „bezlična sila“, „energija“ i sl. Jednako „popularan“ je i epitet „arijevci“ ili „arijevska jeres“ iako niko tačno ne zna šta je zapravo Arije vjerovao pošto su njegovi spisi uništeni u lovu na vještice nakon Nikejskog sabora.
