Koja je svrha obrazovanja? Ko treba da vodi edukaciju? Koje teme treba obraditi? Šta bi trebao biti krajnji rezultat obrazovanja? Imamo li neke moralne obaveze u tome kako obrazujemo svoju djecu ili smo slobodni da biramo bilo koju metodu?
Sve su to važna pitanja i ljudi o njima imaju utvrđena mišljenja. Ali najvažnije pitanje još nije postavljeno. Naime, šta Biblija uči o ovim pitanjima? Budimo iskreni. Svi imamo predrasude o tome kako treba odgovoriti na gornja pitanja. I možda tada tražimo podršku u Svetom pismu. Ali takve predrasude su oblikovane našim iskustvima, našim društvom, pa čak i našim vlastitim obrazovanjem. Kada smo „uvijek tako radili“, posebno je teško ostaviti svoje predrasude po strani i zapitati se: „Da, ali da li je taj način zaista biblijski?“ Međutim, mi kao hrišćani moramo postaviti to pitanje.
Biblija o obrazovanju
Riječ „obrazovanje“ se ne nalazi u većini prevoda Biblije. Ali riječi koje se povezuju sa obrazovanjem kao što su obuka, učenje, podučavanje, znanje i mudrost ima u izobilju. Biblija ukazuje da su znanje i pouka veoma vrijedni. U Izrekama 8:10 stoji: „Prihvatite pouku moju, a ne srebro, i znanje radije nego najbolje zlato.“ Jesu li mudrost i razumijevanje zaista bolji od srebra i zlata? Izreke 3:13-15 kažu: „Srećan je čovjek koji mudrost nađe, i čovjek koji razum stekne, jer je bolje steći mudrost nego steći srebro, ona je veći dobitak i od samog zlata. Dragocjenija je od bisera, i ništa od onoga što ti je drago ne može se izjednačiti s njom.“
Jasno je da Biblija veoma podržava učenje. Čak nam je u Svetom pismu naloženo da steknemo znanje i razumijevanje. „Kupuj istinu i nemoj da je prodaješ – tako i mudrost, pouku i razum.“ (Izreke 23:23). Uzmite u obzir Izreke 8:33 u kojima se kaže: „Slušajte pouku i postanite mudri, i ne zanemarujte je.“ Izreke 4:13 kažu: „Prihvati opomene, ne ostavljaj ih. Čuvaj ih, jer su ti one život.“ Čitamo u Izrekama 10:17: „Ko prihvata opomene, upućuje i druge na put života, a ko odbacuje ukor, navodi ih na stranputicu.“
Mnogi odlomci u Svetom pismu se bave učenjem u opštem smislu za sve vrste ljudi. Na primjer, sveštenik je ovlašten da poučava Božji narod Njegovim zakonima (Ponovljeni zakon 17:8-12; Levitski zakonik 10:11; 2. Dnevnika 35:3; Nehemija 8:9). Vješt i bogobojažljiv radnik može podučavati zanatu drugu osobu (Izlazak 35:30-34). Hrišćani su ovlašteni i imaju nalog da poučavaju sve narode da poštuju Božje zakone i jevanđelje (Matej 28:19-20).
Međutim, postoji jedna vrsta učenja koju je Bog zabranio. Božji narod ne treba da uči puteve paganskih naroda (Ponovljeni zakoni 20:18). Ponovljeni zakon 18:9 kaže: „Kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospod, tvoj Bog, ne uči se da činiš odvratne stvari koje čine oni narodi.“ Imajte na umu da nam ovaj tekst ne zabranjuje učenje o paganskim praksama. Zaista, moramo znati barem nešto o zlim putevima kako bismo ih izbjegli. Umjesto toga, ne treba ih učiti u smislu da ih prihvatamo (npr. Ponovljeni zakon 18:9-12). Ova tema je nastavljena u Novom savezu gdje ne smijemo biti zarobljeni „mudrošću“ ili filozofijom svijeta (Kološanima 2:8; 1. Korinćanima 3:19), niti da obraćamo pažnju na ono što se lažno naziva znanjem (1. Timoteju 6:20). Naprotiv, mi treba da odbacimo svaki argument koji se uzdiže protiv znanja o Bogu kao što je navedeno u 2. Korinćanima 10:5. U istom stihu smo upućeni da svaku misao zarobimo u poslušnost Hristu. Može li to biti svrha obrazovanja? Može li se naučiti razmišljati na način koji je ugodan Bogu?
Obrazovanje djece
Jedan aspekt obrazovanja koji je posebno važan je obrazovanje djece. Biblija ima mnogo toga za reći o ovoj temi. Iako nam je svima potrebna poduka, djeci je potrebna mnogo više jer dolaze na svijet ne znajući gotovo ništa.[1] Izreke 22:15 kažu: „Ludost je privezana djetetu za srce; prut pouke uklanja je od njega.“ Hebrejska riječ u ovom odlomku je mûsār, i ista je riječ prevedena kao „pouka“ u Izrekama 4:13, 8:10, 8:33, 10:17, 23:23 – u odlomcima smo prethodno ispitali. Dakle, prema Svetom pismu, jedna od svrha poučavanja/obrazovanja djece je otklanjanje njihove gluposti.
Glupost je nedostatak razuma, ili nedostatak ispravnog rasuđivanja. Neuspjeh je da pravilno koristimo svoj um. Dakle, da bi se „uklonila glupost“ iz srca djeteta, ono mora biti osposobljeno da pravilno razmišlja – na način koji je ugodan Bogu. Ovo je neophodno jer, generalno, djeca nisu dobri mislioci (Jeremija 4:22). Oni nemaju dobre razloge za svoja uvjerenja. Oni se ponašaju glupo i nemoralno zbog svoje naslijeđene grešne prirode. A takvu glupost očekujemo od djece. Ali kako odrastaju, trebali bi steći mudrost i znanje i odbaciti djetinjasto (1. Korinćanima 13:11). Moraju naučiti pravilno rasuđivati. Biblijski govoreći, to je svrha obrazovanja. Dakle, „ne budite djeca po mudrosti,” radije, „po mudrosti budite odrasli“ (1. Korinćanima 14:20).
Možda najznačajniji tekst koji se odnosi na obrazovanje djeteta je Izreke 22:6 u kojem se kaže: „Odgajaj dijete prema putu kojim treba da ide, pa neće odstupiti od njega ni kad ostari.“ Hebrejska riječ prevedena kao „odgajaj“ je kânak. U obliku je imperativa, označavajući nalog. To jest, Bog nam nalaže da djecu odgajamo na put kojim treba da idu.
Zanimljivo je da se na svim drugim mjestima gdje se koristi ova hebrejska riječ prevedi u vezi sa „posvećenjem“. Dakle, djeca treba da budu posvećena putu kojim trebaju ići. Mnoge crkve imaju ceremoniju u kojoj roditelji dovode svoje novorođeno dijete pred crkvu i to dijete posvjećuju Gospodu. Obećavaju da će odgajati to dijete na Božji način. Iako ova ceremonija nije naređena u Svetom pismu, očevi svakako imaju moralnu obavezu da svoju djecu vaspitavaju „u disciplini i poukama Gospodnjim“ (Efescima 6:4).
Postoji nagrada za obuku djeteta na putu kojim treba ići. To je sadržano u drugom dijelu stiha. Naime, da „neće odstupiti od njega ni kad ostari.“[2] Učenici na kraju postaju poput svojih učitelja. Isus je rekao: „Učenik nije iznad svog učitelja, nego će svako ko je potpuno poučen biti poput svog učitelja.“ (Luka 6:40). Uopšteno, ako djecu dosledno poučavaju biblijski nastrojeni hrišćanski učitelji o cijelom Božjem savjetu, ona će postati odrasli hrišćani koji razmišljaju o Bibliji. Biblijsko razmišljanje je ispravno razmišljanje jer je Božji um konačni izvor sve istine.
Cilj
Dakle, biblijski, jedan od ciljeva obrazovanja je da osposobi djecu da postanu racionalne, zdravomisleće odrasle osobe. „Da se spozna mudrost i primi pouka, da se shvate razumna kazivanja, da se postigne disciplina, stekne inteligencija, pravednost, ispravno rasuđivanje i čestitost, da neiskusni steknu oštroumnost, da mladić stekne znanje i sposobnost prosuđivanja.“ (Izreke 1:2-4) Ali vaspitavanje djeteta „na putu kojim treba da ide“ podrazumijeva više od pukog intelektualnog znanja ili vještine rasuđivanja. „Put kojim treba da ide“ je put pravednosti. Dijete treba da se obrazuje na puteve Božije. I ti putevi su ocrtani u Svetom pismu. Stoga bi Božja Riječ trebala biti središnja u obrazovanju djeteta.
U Ponovljenom zakonu 6:6-7 Mojsije kaže o Božjim zakonima: „I neka ove riječi kojima te danas podučavam budu u tvom srcu. Usađuj ih sinovima svojim i govori o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ.“ Ovo se gotovo doslovno ponavlja u Ponovljenom zakonu 11:19: „Poučite o njima svoje sinove, i govori o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ.“
U Postanju 18:19a, Bog kaže o Abramu: „Jer mi je poznato da će poučiti svoje sinove i svoj dom posle sebe da se drže Gospodnjeg puta postupajući pravično i kako valja.“ U Izlasku 12:26-27 i 13:14-15, Izraelcima je naloženo da pouče svoju djecu o tome kako ih je Gospod vjerno izbavio iz ropstva u Egiptu. U Psalmu 78:4-7 obavezani smo da ne skrivamo Božja djela i upute od naše djece, već da ih učimo „da se u Boga uzdaju i da ne zaborave djela Božja, nego da čuvaju uputstva njegova.“
Jasno je da Sveto pismo igra centralnu ulogu u obrazovanju djeteta. Djeca moraju naučiti Božjem zakonu tako da (1) Bog može blagosloviti njihovu poslušnost i pojedinačno i na društvenom nivou; (2) kako bi mogli vidjeti kako su u nedostatku Božje slave (Rimljanima 7:7, 3:23), i (3) da bi se mogli pokajati za grijeh i vjerovati u Hrista za spasenje. Učenjem istorije zapisane u Starom i Novom savezu, oni mogu naučiti o Božjoj vjernosti, Njegovoj pravdi, Njegovoj ljubavi i milosti. Čitajući biblijsku literaturu mudrosti i poslanice, oni stiču uvid u prirodu svog Stvoritelja i Spasitelja, kao i vrlo praktična načela po kojima žive na način koji je ugodan Bogu.
Obrazovanje je neophodan aspekt posvećenja – da postanemo sličniji Hristu. Obrazovanje ne znači nužno formalno obrazovanje u učionici, već trebamo poduku kako bismo mogli rasti u znanju i mudrosti. Trebamo se preobraziti obnavljanjem našeg uma (Rimljanima 12:2). To je zato što grijeh počinje u umu tj. „srcu“ (Matej 5:27-28; Jakov 1:14-15, 4:2). Naše ponašanje onda slijedi iz našeg načina razmišljanja (Marko 7:21-23, Matej 15:18-19, Psalam 4:23).
Dva centralna problema s ljudskim bićima su da (1) ne razmišljamo na način koji je u skladu s Božjim umom i (2) da se ne ponašamo na način koji je u skladu sa Božjim karakterom. „Vaše misli nisu moje misli, i moji putevi nisu vaši putevi, govori Gospod.“ (Isaija 55:8). Kao grešnici, mi ne odražavamo pravilno sliku našeg Stvoritelja. To je problem. Šta je onda rješenje? Isaija 55:7 kaže: „Neka zli ostavi svoj put i nepravednik svoje misli. Neka se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, našem Bogu, jer će mu velikodušno oprostiti.“ Moramo napustiti razmišljanje i ponašanje koje je suprotno Bogu. Moramo se pokajati zbog grešnog razmišljanja i ponašanja i vjerovati u Hrista koji je vjeran da oprosti naše grijehe i očisti nas od svake nepravde (1. Jovanova 1:9). Ovo mora biti centralna tema obrazovanja.
Biblijski gledano, cilj obrazovanja je usaditi razmišljanje i ponašanje koje je u skladu s Božjim karakterom. Trebamo voljeti Boga svim svojim srcem, umom, dušom i snagom, i voljeti bližnjega kao sebe samog (Marko 12:30-31). Stoga bi svaki aspekt obrazovanja trebao biti usmjeren na postizanje ovog cilja. Učenici se ne trebaju prilagođavati ovom svijetu (Rimljanima 12:2). Umjesto toga, cilj za nas i našu djecu je da slavimo Boga u svemu što radimo (1. Korinćanima 10:31; Psalam 96:7-8, 29:1-2).
Prva Korinćanima 10:31 kaže: „Dakle, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da nešto drugo činite, sve na Božju slavu činite.“ Nema sumnje da svi zaostajemo u ovoj oblasti. Bez obzira na to, biblijski je nalog da sve što radimo, treba da činimo na slavu Božju. Dakle, razmotrite ovaj jednostavan silogizam:
Sve što radimo treba da radimo na slavu Božju (1. Korinćanima 10:31).
Edukacija je nešto što mi radimo.
Stoga obrazovanje treba da se radi na slavu Božju.
Biblijski, cijeli smisao obrazovanja je da djeca nauče slaviti Boga u svom razmišljanju i ponašanju, da vole Boga svim svojim srcem, umom, dušom i snagom, i da vole bližnjega kao sebe samog. Neki će se možda zapitati: „Ali šta je sa učenjem neke vještine ili zanata kako biste finansijski osigurali sebe i porodicu?“ To je, naravno, dio naše obaveze da volimo Boga i bližnjega. Da, Bog nas je stvorio da radimo (Postanje 2:15; 2. Solunjanima 3:10), a pravedan čovjek brine o svojoj porodici (1. Timoteju 5:8). Stoga bi učenje takvih vještina trebalo biti dio obrazovanja svakog učenika.
Obrazovan od koga?
Kome je Bog dodijelio odgovornost za obrazovanje djece? Mnogi ljudi pretpostavljaju da je to odgovornost vlade. Na kraju krajeva, većina hrišćanskih roditelja šalje svoju djecu na školovanje u državnu školu. Ali da li je to biblijski? Gdje je u Svetom pismu Bog ovlastio državu da školuje djecu? Možete pretraživati Bibliju od korice do korice, a ipak Bog nikada nije dao državi dozvolu ili ovlasti da obrazuje djecu. Bog zaista ima svrhu za vladu i ocrtao je autoritet i odgovornosti države u odlomcima kao što je Rimljanima 13. Naime, Bog ovlašćuje državu da kazni određene grijehe (a ne druge), da bude osvetnik Božjeg gnjeva za zlikovce, tako da bi se obuzdalo zlo radi zaštite građana koji poštuju zakon (npr. Rimljanima 12:19-13:7).
Očigledno je da naša vlada čini mnogo više nego što joj je Bog dozvolio. Kada državni službenik prekorači ovlašćenje koje mu je Bog dao, to je grijeh (Jovan 19:11). Vlada koja prekorači svoj biblijski mandat na kraju postaje tiranska „zvijer“ koja tlači svoje građane (Otkrivenje 13:11-17). Da vlada preuzme autoritet da obrazuje djecu svojih građana, suprotno je Svetom pismu i predstavlja kršenje njene od Boga određene svrhe.
Biblija nam daje primjer državnog obrazovanja, ali to je negativan primjer – primjer suda. Judejski narod je pao u grijeh, a Bog je sudio toj naciji dopustivši da ih porobi Vavilon (Jeremija 25:8-11). Kao rezultat toga, mnogi od jevrejske omladine bili su primorani da se obrazuju u vavilonskom državnom školskom sistemu (Danilo 1:1, 3-4). Ne znamo koliko je studenata bilo prisiljeno na ovaj program. Ali znamo da su se samo četvorica istakla dok su zadržali vjernost Bogu (Danilo 1:8-17, 19). Iz ovog primjera vidimo da je državno obrazovanje paganska praksa i pokazatelj da je takav narod pod Božjim sudom.
Biblijski gledano, Bog je ovlastio roditelje da obrazuju svoju djecu. Mogu postojati situacije u kojima se neko obrazovanje može delegirati na druge i mi ćemo te slučajeve ispitati. Ali odgovornost da se osigura da djeca dobiju obrazovanje koje slavi Boga pripada roditeljima. Mnogi stihovi to potvrđuju. Uzmite u obzir sledeće:
„Poučite o njima svoje sinove, i govori o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ.“ (Ponovljeni zakoni 11:19)
„Sine moj, slušaj pouku oca svoga, i ne ostavljaj savjete majke svoje.“ (Izreke 1:8)
„Slušajte, sinovi, pouke očeve i pazite, da biste stekli razboritost, jer ću vam dati dobru pouku. Ne ostavljajte savjete moje.“ (Izreke 4:1-2)
„Ja sam bio pravi sin ocu svome, nežan jedinac u majke svoje. On me je poučavao i govorio mi: ‘Neka se srce tvoje čvrsto drži riječi mojih. Drži se uputstava mojih i živjećeš.'“ (Izreke 4:3-4)
„Očevi, ne razdražujte svoju djecu, nego ih vaspitavajte u disciplini i poukama Gospodnjim.“ (Efescima 6:4)
„Sine moj, drži nauk oca svoga, i ne ostavljaj savjete majke svoje.“ (Izreke 6:20)
„Disciplinuj sina svog dok ima nade; neka ti duša ne poželi smrt njegovu.“ (Izreke 19:18)
„I poučavaj o tome svoje sinove i svoje unuke.“ (Ponovljeni zakoni 4:9b)
„…da bi naučili da me se boje sve dane dok žive na zemlji i da o tome pouče svoje sinove.“ (Ponovljeni zakoni 4:10b)
„Svjedočanstvo je podigao u Jakovu, i zakon je postavio u Izraelu, koji je dao praočevima našim, da ih objave sinovima svojim.“ (Psalam 78:5)
„Ako te jednog dana tvoj sin upita: Kakva su to svjedočanstva, uredbe i propisi koje vam je dao Gospod, naš Bog… onda kaži svom sinu…“ (Ponovljeni zakoni 6:20a, 21a)
„Otac može poučiti sinove svoje o vjernosti tvojoj.“ (Isaija 38:19b)
„Rekao im je: ‘Stavite u svoje srce sve riječi koje danas svjedočim među vama, da biste svoje sinove mogli da uputite da drže i tvore sve riječi ovog zakona.'“ (Ponovljeni zakoni 32:46)
„Slušaj zakon moj, narode moj, prigni uho svoje k riječima usta mojih. U izrekama ću otvarati usta svoja, izviraće iz mene zagonetke davne, ono što smo čuli i saznali, i što su nam očevi naši pričali, ono što ne krijemo od sinova njihovih, nego budućem naraštaju pričamo o hvalama Gospodnjim, o snazi njegovoj i o čudesnim djelima koja je učinio. Svjedočanstvo je podigao u Jakovu, i zakon je postavio u Izraelu, koji je dao praočevima našim, da ih objave sinovima svojim, kako bi i budući naraštaj, sinovi koji će se roditi, za njih znali, i da bi oni ustali i o njima pričali sinovima svojim da se u Boga uzdaju i da ne zaborave djela Božja, nego da čuvaju uputstva njegova.“ (Psalam 78:1-7)
„Disciplinuj sina svog, i on će doneti mir i veliko zadovoljstvo duši tvojoj.“ (Izreke 29:17)
„Ne uskraćuj opomene djetetu. Ako ga udariš prutom, neće umrijeti. Udari ga prutom, da mu izbaviš dušu od groba.“ (Izreke 23:13-14)
„Ako trpite ukoravanje, Bog s vama postupa kao sa sinovima, jer kog sina otac ne disciplinuje?“ (Jevrejima 12:7)
Jasno je da Bog očekuje od roditelja da poučavaju sopstvenu djecu i da ih odgajaju na put kojim bi trebalo da idu. Bake i djedovi takođe imaju dodatnu ulogu (Ponovljeni zakon 4:9; 2. Timoteju 1:5), kao i vjerska zajednica (Djela 11:26, 13:1; 1. Korinćanima 4:17). Ali odgovornost da se dijete odgaja u disciplini i uputama Gospodnjim leži na roditeljima (npr. Efescima 6:4). U središtu svih takvih pouka je Riječ Božja. Cilj je pomoći djeci da postanu vjerni odrasli koji vole Boga i žele živjeti za Njegovu slavu. Oni treba da misle i ponašaju se na način koji je ugodan Bogu, da njihov um ne bude usklađen s ovim svijetom, već preobražen da bude poslušan Hristu. Bog je dizajnirao brak da bi proizveo pobožno potomstvo (Malahija 2:15). Stoga, ovo mora biti centralni cilj obrazovanja.
Međutim, ne postoji biblijski nalog ili princip koji zabranjuje roditeljima da neke aspekte obrazovanja svog djeteta delegiraju nekom drugom. Možda poznaju osobu koja je vješta u poznavanju istorije ili matematike i koja je darovit učitelj. Možda žele da njihovo dijete dobije instrukcije od takve osobe. Ako je tako, koliki dio obrazovanja djeteta može biti delegiran i kome? Iako naše državne škole nisu biblijski odobrene, da li nam je dopušteno da imamo neku korist od njih? Da li je hrišćanska škola dobra alternativa? O tome će više riječi biti u sledećem vezanom članku.
Dr Džejson Lajl
____________________________
[1] Postoji nekoliko stvari koje već rođeni ljudi znaju. Jedan primjer je indukcija: princip izvlačenja univerzalnih zaključaka iz specifičnih instanci. Dokaz za to prevazilazi okvire ovog članka. Ali fascinantno je da je Bog ugradio neko znanje direktno u nosioce Njegovog obličja.
[2] Imajte na umu, ovo je izreka, a ne obećanje. I to treba tretirati kao izreku – nešto što je tipično ili uopšteno istinito. Bog nema obavezu da spase vaše dijete od grijeha (ili da spase bilo koga). Međutim, generalno, ako odgajate dijete u disciplini i uputama Gospodnjim, kada dijete odraste, ono neće odstupiti od toga.
