Sotonino remek djelo. – Vojske sila tame ujediniće se sa ljudskim oruđima koja su se predala pod Sotoninu kontrolu, i neki od prizora koji su se mogli vidjeti prilikom saslušavanja, odbacivanja i raspeća Hristovog, ponoviće se. Kroz potčinjavanje satanskom uticaju, ljudi će se integrisati u demone; i oni koji su stvoreni po Božjem obličju, sazdani na čast i slavu svome Tvorcu, postaće stanište zmajeva; i Sotona će u otpadničkom rodu ljudskom vidjeti svoje remek djelo zla – ljude koji će odražavati njegov lik. (MS 39, 1894)
Pretvaranje i spoljno pokazivanje pobožnosti. – Sveštenstvo je do te mjere postalo izopačeno da je Kajafa [kad je Hristos izjavio za sebe da je Sin Božji] u tobožnjem užasu razdro svoje haljine i Sveca Izraelovog optužio za bogohuljenje.
I danas se mnogi koji tvrde da su hrišćani nalaze u opasnosti da razdiru svoje haljine, pokazujući spolja da se kaju, dok im srce nije slomljeno ni umekšano milošću. Zbog toga mnogi nastavljaju da griješe u hrišćanskom životu. Oni spolja pokazuju žaljenje zbog grijeha, ali njihovo kajanje nije takvo da se zbog njega ne treba kajati. (RH, 12. jun 1900)
Niko me mora da postane oruđe nepravde. – Kajafa je bio u službi prvosveštenika kad je simbol direktno suočen sa onim na koga je ukazivao, kad je pravi Prvosveštenik stupio u službu. Svaki činilac u istoriji stajao je na svom dijelu i na svom mjestu; jer se Božje veliko djelo prema Njegovom planu mora izvršiti preko ljudi koji se sami pripremaju da se opredijele za dobro ili za zlo. Suprotstavljajući se pravdi, ljudi postaju oruđe nepravde. Međutim, oni nijesu primorani da pođu takvim putem. Oni ne moraju da postanu oruđe nepravde, kao što ni Kajafa nije bio primoran da to bude. (RH, 12. jun 1900)
Hristu se srce razdiralo od bola. – Koliko se pravi Prvosveštenik razlikovao od lažnog i pokvarenog poglavara svešteničkog Kajafe. Hristos je stajao pred tim lažnim prvosveštenikom čist, neokaljan i bez ijedne mrlje grijeha.
Hristos je tugovao zbog prestupa svakog ljudskog bića. On je nosio teret čak i Kajafine krivice, poznajući licemerje koje se krilo u njegovom srcu dok je pretvornički razdirao svoje haljine. Hristos nije razdirao svoje haljine, već mu je duša bila razdirana. Haljine Njegovog ljudskog tijela bile su razdirane kad je visio na krstu, uzevši na sebe grijehe čitavog roda ljudskog. Njegovim stradanjem i smrću otvoren je novi i živi put. (RH, 12. jun 1900)
Izričita zabrana [3. Mojsijeva 10:6]. – U jevrejskom narodu bio je opšte prihvaćen običaj da se u slučaju smrti prisnih prijatelja ili srodnika razdiru haljine. Jedini izuzetak od toga bio je slučaj prvosveštenika. Čak je i Aronu, kad je izgubio dva sina zbog toga što nisu proslavili Boga kako je to bilo zakonom propisano, bilo strogo zabranjeno da svoj bol i žaljenje ispoljava razdiranjem svojih haljina. To je bila izričita božanska zabrana. „I neka prinese Aron junca svojega na žrtvu za grijeh i očisti sebe i dom svoj“ (3. Mojsijeva 16:6). (MS 102, 1897)
Lažna mjerila: osuđeni izriče presudu Nevinome. – Zbog ovakvog razdiranja svojih haljina u tobožnjoj revnosti, prvosveštenik je mogao biti okrivljen i izveden pred sinedrion da mu se sudi. On je učinio upravo ono što po izričitoj Gospodnjoj zapovijesti nije smio da učini. Stojeći pod izričitom Božjom osudom, on je Hristu izrekao presudu kao bogohulniku. Sve svoje postupke prema Hristu, Kajafa je vršio kao crkveno-duhovni sudija, kao zvanični prvosveštenik, ali on nije bio Bogom određeni sveštenik. Svešteničke haljine on je razdro da bi – ostavljajući utisak na prisutne kako je, navodno, užasnut grijehom bogohuljenja – pokrio srce puno bezbožnosti i poroka. On je djelovao pod inspiracijom samog Sotone. Pod velelepnom odorom sveštenika, vršio je djelo neprijatelja Božjeg. To sveštenici i vjerski poglavari nijesu prestali da ponavljaju do danas.
Ovim razdiranjem haljina, Kajafinom sveštenstvu je zauvijek došao kraj. Sopstvenim postupkom on se diskvalifikovao za sveštenički poziv. Posle suđenja Hristu, on više nije bio u stanju da učini ništa bez ispoljavanja najnerazumnije strasti. Mučen grižom savjesti, on nigdje nije nalazio mira, ali nije osjećao onaj bol koji navodi na pokajanje.
Religija onih koji su raspeli Hrista bila je najobičnija lagarija. Prividno svete, odežde sveštenika pokrivale su srca prepuna korupcije, opačine i zločina. Oni su pobožnost predstavljali kao trgovinu. Sveštenici su bili postavljani, ne od Boga, nego od nevjerničke vlasti prisutnog okupatora. Sveštenički položaj se kupovao i prodavao kao tržišna roba. Na takav način je i Kajafa došao do tog visokog položaja. On nije bio sveštenik po redu Melhisedekovu, niti je bio Bogom naimenovan. Bio je podmitljiv i prodao se da čini bezakonje; i nikada nije znao ni osjetio šta to znači biti Bogu poslušan. Imao je samo obličje pobožnosti, i to mu je dalo silu i vlast da tlači. (MS 102, 1897)
Simbol poslednjih dana. – Prizor koji se odigravao u sudskoj dvorani u Jerusalimu predstavlja simbol onoga što će se odigrati u završnim prizorima zemaljske istorije. Stanovnici zemlje opredijeliće se: ili za Hrista koji je oličenje istine, ili za Sotonu, prvog velikog buntovnika, lupeža, otpadnika i ubicu. Oni će: ili prihvatiti istinu kakva je ona u Isusu, ili će odbaciti poruku milosti – zapovijesti Božje i vjeru Isusovu. Ako prihvate Sotonu i njegove laži, oni se poistovjećuju sa poglavarom svih lažova i buntovnika protiv Boga; dok se okreću ne od jedne beznačajnije ličnosti nego od samog Sina Božjeg. (RH, 30. jun 1900)
Suština izbora – Baraba ili Hrist. – Kad je Hristos bio na zemlji, Sotona je naveo ljude da odbace Sina Božjeg i izaberu Barabu[1] (Varavu), čiji je karakter bio pravo obličje onoga koji sebe proglašava bogom ovoga svijeta. Gospod Isus je došao da Sotoni ospori nasilno otetu vlast nad carstvima ovog svijeta. Taj sukob još uvijek nije okončan; i što se više približavamo završetku vremena milosti, žestina borbe biće sve intenzivnija. Ukoliko se više približavamo dolasku našeg Gospoda Isusa Hrista, obmanjivačko djelovanje sotonine sile sve više će se ispoljavati. On će se pojavljivati ne samo kao ljudsko biće, već kao oličenje samog Isusa Hrista, i svijet koji odbacuje istinu prihvatiće ga kao cara nad carevima i gospodara nad gospodarima. On će ispoljavati svoju moć i djelovaće na ljudsku maštu. On će izopačiti i um i tijelo ljudi i djelovaće u sinovima nepokornosti, hipnotišući i očaravajući ih kao zmija svoju žrtvu. Kakav prizor će ovaj svijet postati za nebeska bića! Kakav prizor za Gospoda, kao Tvorca ovog svijeta?
Još od onog dana kad je svojim lukavstvom na prestup naveo naše praroditelje, cilj Sotoninog pretvaranja ostao je isti: da zbunjuje i pomete ljudski um. I što se više približavamo kraju zemaljske istorije, on će djelovati na sve dovitljiviji način. Svu svoju obmanjivačku silu on će primijeniti na potčinjavanje ljudi da bi upotpunio svoje djelo obmanjivanja roda ljudskog. Njegovo djelovanje biće toliko varljivo da će ljudi postupati isto kao i oni u danima Hristovim; i kad bi bili zapitani: Koga hoćete da vam oslobodim: Hrista ili Barabu? Začuo bi se gotovo sveopšti uzvik: Barabu, Barabu! A kad bi bilo postavljeno pitanje: Šta želite da učinim s ovim koga nazivate carem Judejskim?“ Ponovio bi se uzvik: „Raspni GA!“
Hristos će biti predstavljen u licu onih koji prihvate istinu i koji svoje interese poistovjete sa interesima svoga Gospoda. Svijet će se razbijesnjeti na njih isto onako kao što je bijesnio protiv Hrista; i Hristovi sledbenici će znati da se ni sa njima ne može postupati bolje nego što su postupili sa njihovim Gospodom. Ali i Hristos će svoje interese sigurno poistovjetiti sa interesima onih koji Ge prihvate kao svog ličnog Spasitelja. Svaka uvreda, svaki prekor, svaka lažna optužba, podignuta protiv njih od strane onih koji su zatvorili svoje uši za istinu i obratili se izmišljotinama, biće počiniocima pripisana u krivicu kao da su to učinili samom Hristu u licu Njegovih svetih. (RH, 14. april 1896)
Ovakve odluke se i danas donose. Prizori koji su se odigrali prilikom raspeća, ponavljaju se. U crkvama koje su odbacile istinu i pravdu, pokazuje se šta ljudska priroda može da učini, i šta će sve učiniti kad ljubav Božja nije trajno načelo u duši. Mi ne treba da budemo iznenađeni ničim što bi i sad moglo da se desi. Ne treba da se čudimo nikakvom razvoju grozota. Oni koji Božji zakon bacaju pod svoje nesvete noge imaju isti duh kao i oni koji su izdali i zlostavljali Hrista. Bez ikakvog ustezanja ili griže savjesti, oni će činiti djela svoga oca, đavola. Ponavljaće pitanje koje se čulo sa izdajničkih Judinih usana: Šta ćete mi dati da vam izdam Isusa Hrista? Čak i sada mnogi izdaju Hrista u licu u Njegovih svetih.Imajući u vidu istoriju o Hristovom životu na ovoj zemlji i Njegovoj smrti, treba li da budemo iznenađeni ako je svijet podmukao i neiskren? Možemo li se danas osloniti na čovjeka ili uzimati sebi tijelo za mišicu? Možemo li da ne izaberemo Hrista za svog vođu? Samo On jedini može da nas spase od grijeha.
Kad svijet na kraju bude izveden pred veliki bijeli presto – da položi račun za odbacivanje Isusa Hrista kao vjesnika Bogom poslatoga rodu ljudskom – kako će ozbiljan i strašan prizor to da bude! Kakav će račun ljudi morati da polože što su na krst prikovali Onoga koji je na svijet došao kao „živa poslanica“, kao otjelotvorenje zakona! Bog će svakome od njih pojedinačno postaviti pitanje: Šta si činio sa mojim jedinorodnim Sinom? Šta li će da odgovore oni koji su uporno odbijali da prihvate istinu? Oni će biti primorani da kažu: Mrzjeli smo Isusa i odbacili smo ga. Vikali smo: Raspni ga, raspni ga! Umjesto Njega, izabrali smo Barabu. Kad ljudi odbace nebesku svjetlost koja je do njih doprla, oni time odbacuju i Hrista. Oni odbacuju jedinu mogućnost koja im se pruža za očišćenje od skrnavljenja grijehom. Oni sami sebi ponovo raspinju Sina Božjeg, i otvoreno Ga izlažu sramoćenju i preziru. Takvima će biti rečeno: „Idite od mene, nikad vas nisam znao“. Bog će zaista da osveti smrt svoga Sina. (RH, 30. jun 1900)
Dvije vrste krune. – Na čijoj ste strani? Svijet je odbacio Hrista, nebo Ga je primilo. Čovjek, ograničeni smrtnik, odbacio je Kneza života; Bog, kao Svemoćni vladar vasione, primio Ga je u nebo, i uzvisio Ga iznad svakog drugog imena. Čovek Ga je krunisao trnovim vijencem, Bog Ga je krunisao krunom carskog veličanstva. Mi moramo najiskrenije razmisliti i odlučiti: Hoćemo li da nad nama vlada taj Isus Hristos, ili pak Baraba? Hristova smrt, onima koji preziru i odbacuju Njegovu milost, donosi gnjev Božji i kaznu nepomiješanu sa milošću. To je gnjev Jagnjetov. Dok onima koji Hrista prime i uzvjeruju u Njega, Njegova smrt donosi nadu i vječni život. (Letter 31, 1898)
Ništavilo ljudskog zaključivanja. – Pred velikim moralnim mjerilom pravde osuđen stoji cio svijet. Na veliki dan suđenja svaka duša koja je živjela na zemlji primiće, u svjetlosti Božjeg zakona, presudu po djelima svojim, bila ona dobra ili zla. Svaka usta će se zatisnuti, jer će krst sa svojom umirućom žrtvom biti prikazan, i stvarno značenje toga uvidjeće svaka duša koja je bila zaslijepljena i iskvarena grijehom. Grešnici će stajati osuđeni pred krstom sa njegovom tajanstvenom žrtvom pognutom pod neizmjernim teretom ljudskih prestupa. Kako će brzo nestajati svakog današnjeg izgovora, svakog lažnog opravdavanja! Ljudsko otpadništvo će se pojaviti u svoj svojoj odvratnosti i gnusobi. Ljudi će vidjeti šta su učinili svojim izborom. Uvidjeće da su izabrali Barabu umjesto Hrista, kao Kneza mira.
Tajna Hristovog utjelovljenja i raspeća, biće jasno otkrivena pred očima svakog pojedinca, i svaka osuđena duša će čitati kakav je bio karakter njenog odbacivanja istine. Svi će uvidjeti da su zavedeni od istine zato što su umjesto „svake riječi koja izlazi iz usta Božjih“ prihvatili pogrešna tumačenja i zavodničke laži sotonine. Oni čitaju presudu: „O čovječe, svojim izborom da staneš pod zastavu velikog pobunjenika, Sotone, uništio si sam sebe.“ Ma kakav talenat i sposobnosti posjedovali, ma koliko se mudrima smatrali, oni koji su odbacili istinu neće tada moći da se obrate Bogu. Vrata milosti biće zatvorena kao vrata barke u danima Nojevim.
Veliki ljudi na zemlji tek tada će uvidjeti da su svoj um i srce predali varljivoj filozofiji koja odgovara nepreporođenom tjelesnom srcu. Nadu i milost i svaki podsticaj na dobro pružao im je Onaj koji ih je toliko ljubio da je i svoj život dao: da nijedan koji Ga uzvjeruje ne propadne, nego da ima vječni život; ali oni su prezreli i odbacili Božju ljubav. Oni su se uznosili svojim visokim mišljenjem i svojim ljudskim zaključcima; smatrali su se dovoljno mudrima da prodru u božanske tajne, i mislili su da su u svojoj oštroumnosti dovoljno jaki da razumiju istinu za sebe. Međutim, pali su kao laka žrtva sotonine prepredenosti, jer im je on podmetnuo naročite zablude ljudske filozofije, kojom on lukavo zaluđuje ljudski um. Oni se okreću od Onoga koji je izvor svake mudrosti, i obožavaju intelekt. Božja poruka i Njegovi vjesnici kritikuju se i odbacuju kao nedorasli njihovim ljudskim, visokim idejama. Pozivi milosti postaju za njih predmet podsmijeha i poruge, a Hristovo postojanje prije nego što je uzeo na sebe ljudsku prirodu, oni ismijavaju. Ali svo ništavilo ljudskog zaklučivanja i mudrovanja pokazaće se na veliki dan Božjeg suda samo kao niti od paučine, ili kao vrbov klin. (ST, 7. mart 1895)
Neopisiva pometnja nepokajanih. – Kad nepokajani budu primorani da gledaju Onoga koji je svoje božanstvo zaodjenuo ljudskom prirodom, i koji tu odjeću još uvijek nosi, njihova zbunjenost i pometnja biće neopisive. Krljušt će otpasti sa njihovih očiju, i oni će ugledati što do tada nijesu vidjeli. Shvatiće šta su mogli imati da su prihvatili Hrista i da su iskoristili mogućnosti koje su im bile pružene. Uvidjeće da je zakon koji su tako prezrivo odbacili uzvišen kao i sam Božji presto. Uvidjeće da i sam Bog ukazuje poštovanje svome zakonu.
Kakav li će prizor to da bude! To nijedno pero nije u stanju da opiše! Krivica svijeta koja se vjekovima nagomilavala biće potpuno razotkrivena i zatim će se začuti glas Sudije kako nepokajanima naređuje: „Idite od mene koji činite bezakonje!“
Tada će se oni koji Hrista probodoše prisjećati kako su omalovažavali Njegovu ljubav i zloupotrebljavali Njegovu samilost i dobrotu; kako su umjesto Njega birali Barabu, razbojnika i ubicu; kako su Spasitelju stavili na glavu trnov vijenac, ranjavali Ga, bičevali i raspeli, kako su Mu u smrtnoj agoniji na krstu zajedljivo dobacivali: „Neka siđe sad s krsta, pa ćemo Mu vjerovati“. „On je pomagao drugima, a sebi ne može pomoći“. Činiće im se da ponovo čuju Njegov glas preklinjanja i usrdnih molbi. Svaki ton zabrinutosti i sažaljenja odzvanjaće u njihovim ušima isto tako jasno kao u danima kad im je Spasitelj to izgovarao. Svaki detalj u vrijeđanju i ismijavanju Hrista, iskrsnuće im tako živo u sjećanju kao kad da su ti sotonski postupci bili učinjeni.
Oni će moliti stijenje i planine da padnu na njih i da ih sakriju od lica Onoga koji sjedi na prestolu i od gnjeva Jagnjetova. „Gnjev Jagnjetov“ – gnjev onoga koji je uvijek bio pun nježnosti, strpljenja i dugog podnošenja, koji je sam sebe dao na žrtvu za čovjeka, koji je bio vođen kao Jagnje na zaklanje da bi grešnike spasao od njihove kobne sudbine — sada se neizbježno izliva na njih zato što Mu nijesu dopustili da ponese i njihovu krivicu. (RH, 18. jun 1901)
Iz spisa Ellen G. White
__________________
[1] Riječ „Baraba“ na hebrejskom znači „Sin očev“. Umjesto njega, zločinca, osuđen je drugi Sin Očev, sam Sin Božji.
Dobar tekst, i veoma jasan.
Odnosi se na izvršni Božji sud ili sud onima koji su odbili spasenje. Sva ostala pitanja koja si postavio idu u tom kontekstu. Inače svrha ovog članka je da pokaže suštinu izbora koji ljudi prave.
Krst, zajedno sa tornjem (obeliskom ili falusom) služe kao identifikator crkvama. Na žalost, to isto rade sa Biblijom kad se izdaje pod okriljem neke crkve.