Prije nego što pređemo na proučavanje 17. glave Otkrivenja, moramo se pozabaviti jednim vrlo važnim teološkim objašnjenjem: šta je to Božji gnjev.
Najčešći način kako ljudi sebe dovode u zabludu u razumijevanju Božjeg karaktera uopšte nalazi se u mjerenju ljudskim mjerilima. Pali čovjek vrši procjenu prema sopstvenoj pravednosti, koja, u Božjim očima, zapravo uopšte nema nikakvu vrijednost (vidi Isaija 64:6). Stoga moramo napraviti razliku između našeg gnjeva i Božjeg gnjeva. Ukoliko to ne shvatimo, u opasnosti smo da Boga doživimo kao strogog sudiju, što nas dalje može odvesti u još pogibeljnije krajnosti kao što je liberalizacija Božje ljubavi na uštrb Njegove pravednosti, ili religiozni fanatizam iz straha od kazne. Zaista je širok spektar ljudskih zabluda.
Ljudski gnjev se vrlo često hrani povrijeđenim ponosom ili osvetoljubivošću; postajemo razdražljivi i bijesni, gubimo vlast nad sobom. Međutim, postoji pravedni gnjev, koji ne samo što je opravdan nego je i važan. Reakcija na nepravdu je opravdan gnjev. Ali gnjev se pretvara u grijeh kada je pokrenut sebičnošću (Jakov 1:20), kada se izvrće Božija namjera (1. Korinćanima 10:31) ili kada mu dozvolimo da se produžava (Efescima 4:26-27). Pravedni ljudski gnjev može lako preći u fanatizam, i zato je jako važno da umjesto gnjevljivosti slijedimo savjet naše Gospoda zapisan u jevanđelju po Mateju 5:39-47. Znate, to je ono načelo ne odgovarajte zlom na zlo, ne suprotstavljajte se zlu svojom silom.
Gnjev je emocija koja obuzima pravednog čovjeka u suočavanju s nepravdom (vidi: Sudije 9:30; 2. Samuelova 12:5; Nehemija 5:6; 2. Mojsijeva 32:19; Djela 17:16). Voljeti ono što je dobro znači mrzjeti zlo koje mu je suprotstavljeno (Jevrejima 1:9); prema tome, gnjev i ljubav su dvije strane istog novčića. Jovan, apostol ljubavi, bio je taj koji je napisao najupečatljiviji prikaz Božjeg gnjeva u Novom zavjetu – u knjizi Otkrivenje.
Antiteza ljubavi nije gnjev nego ravnodušnost. Naime, Bog je sve drugo samo ne ravnodušan. Druga zapovjest kaže za Boga da je On „ljubomorni“ Bog ili „Bog revnitelj“. „Revnitelj“ se može prevesti i izrazom „raspaljen“, „razjaren“. Drugim riječima, Bogu je stalo do nas, kao svakom dobrom roditelju. On je uznemiren kada Njegova djeca zađu na stranputicu. Naš nebeski Otac nije slab, ležeran, bezopasan i naivno srdačan. Upravo u tom svjetlu Ga prikazuje velika većina liberalnog pseudo hrišćanskog svijeta, a Isusa kao nekog dobroćudnog narkomana. S druge strane, tradicionalisti koji se oslanjaju na pogrešna učenja „crkvenih otaca“, izopačuju Njegovu pravdu i sud, pripisujući mu atribut „vječite gnjevljivosti“ kao „vječnog mučitelja“ određenih za „pakao“.
Činjenica je da Bog koristi vaspitne mjere, ako su Njegova djeca neposlušna, On ih disciplinuje (Jevrejima 12:4-11), jer im želi samo ono najbolje.
Božja mržnja prema zlu jednako je jaka koliko i Njegova ljubav prema dobru. Njegova svetost je bezopasna za ono što je pravo, a opasna za grijeh, baš kao što vatra može da znači i udobnost i razaranje. Njegov karakter ne podnosi zlo, niti ono može opstati pred Njegovom slavom.
Problem koji muči pravedne u Bibliji ne glasi: „Kako može milostivi Bog da ubija?“, nego naprotiv: „Kako može pravedni Bog da pusti zlo da ide nekažnjeno?“ (Psalam 73; 79:10; 94:1-7; Havakuk 1:2; Otkrivenje 6:10). Osim toga, biblijski Bog, iako revan, predstavlja sebe kao Onog koji je spor na gnjev i koji ne nastavlja da se gnjevi (Psalam 30:5; Isaija 54:7, 8; Psalam 78:38; Isaija 12:1; Osija 11:9; 14:1; Mihej 7:18). Biblijska religija ne poznaje ono što je u modernom svijetu prisutno kao zbunjenost Božjim gnjevom. Ta vrsta „zbunjenosti“ je namjerno izbjegavanje grešnog srca da se upozna sa Bogom i preferiranje sopstvene „demokratije“ koja je popustljiva svome „ja“, a netolerantna na pravednost i istinsku ljubav.
Apostol Pavle izlaže dva aspekta Božjeg gnjeva, jedan sadašnji, a drugi budući. U sadašnjem aspektu gnjev se otkriva u slobodi koju Bog dopušta svojim stvorenjima. Božji gnjev u Rimljanima poslanici znači predavanje bezbožnika sopstvenom zlom izboru (vidi 1:18, 24, 26, 28). On ljudskim bićima, zbog poštovanja načela slobodne volje i izbora, dopušta da čine zlo (koje žele) i prepušta ih posljedicama njihovog zla. Iz takvog stanja, pojedinci mogu da se vrate Bogu kad shvate da su dotakli dno (Luka 15:11-32), ili da se potpuno sjedine sa zlom u ropstvu grijehu (1. Mojsijeva 6:5; Rimljanima 6:20).
Budući aspekt Božjeg gnjeva ogleda se u tome što On ne može da dopusti da se zlo nastavi zauvijek i zato postoji vrijeme u budućnosti kada će On suditi svima (Rimljanima 2:5, 6; Psalam 62:12; Isaija 3:10,11; Matej 16:27). Kad ne bilo Božje inicijative i Njegovog suda, ne bi uopšte bilo ni nade za nas.
Posljedice Božjeg gnjeva. – Kada se Bog odvrati i grešnike prepusti onome što su sami izabrali, posljedica su nemoral i svakojaka zla. Tako se obrazuje jedan začarani, opaki krug grijeha i smrti, iz kojeg niko ne može da se izvuče.
Završni rezultat Božjeg gnjeva je uništenje, ili preciznije rečeno verifikacija samouništenja onima koji su tako izabrali. Kada Bog grešnike preda u njihov grijeh, oni uništavaju sami sebe. Ovo je tačka u kojoj se spajaju sadašnji i budući aspekt Božjeg gnjeva. Božji završni sud nad grešnicima je samo logični epilog njihovog samouništavanja.
Kakvo je to djelo u Božjim očima, možda najbolje govori sledeći citat: „Jer će Gospod ustati kao na gori Ferasim, razgneviće se kao u ravnici kod Gavaona, da izvrši svoje djelo, svoje neobično djelo, i da uradi svoj posao, svoj neuobičajen [tuđ] posao.“ (Isaija 28:21)
Razlog postojanja Božjeg gnjeva. – Božji gnjev je reakcija na ljudski grijeh koji proizvodi nepravdu. Ta nepravda se ogleda u bezbožnosti i držanju istine Božje u nepravdi (Rimljanima 1:18). Na taj način čovjek praktično odsijeca granu na kojoj sjedi, ne samo odvajajući sebe od Izvora života, već i od mogućnosti spasenja. Čovjek, kad istrajava u grijehu, postaje toliko bezobrazan da izopačava Božju istinu na najstrašnije načine i prilagođava je sklonostima svoje pale prirode (Rimljanima 1:19-32).
Nepristrasnost Božjeg gnjeva. – Niko ne može da izbjegne Božji gnjev. Oni koji imaju posebna preimućstva, imaju i najveće odgovornosti (Luka 12:48). Bog nikada nije bio pristrasan i On nema ljubimce (Rimljanima 2:11; 5. Mojsijeva 10:17; Luka 20:21). U Njegovom gnjevu nema nikakve diskriminacije.
Zapazite da Božji izlivi gnjeva bivaju potpuno opravdani od strane najvišeg Nebeskog savjeta (Otkrivenje 15:3, 4; 16:5-7), što će na kraju priznati i zli (Isaija 45:23).
Isključivost sotonskog i ljudskog gnjeva. – Kao potpuna suprotnost tome, stoji Sotonin gnjev. Sotona mrzi i gnjevi se na sve ono što je čisto, pravedno i istinito, u skladu sa Božjim načelima ljubavi, pravednosti, milosti i istine (vidi Otkrivenje 12:17). I dok se Sotona gnjevi na nosioce karaktera i pravednosti Božje, tražeći koga da „proždere“ (1. Petrova 5:8), Bog se gnjevi na zlo koje sprječava traganje i nalaženje onog što je izgubljeno (Luka 19:10; Ezekiel 34; Matej 23:13).
Sličnu funkciju ima i gnjev palog čovjeka koji diskriminiše sve ono što atakuje na njegovu sebičnost. Gnjev razotkriva njegove grešne motive, te zato često pribjegava lukavstvu u prikrivanju gnjeva i istovremenom omalovažavanju i ignorisanju osvjedočenja u istinu koju daje Bog, utvrđujući se u nevjerstvu. Nevjerstvo na kraju vodi u hulu na Svetog Duha, grijeh koji se ne može oprostiti.[1]
Možemo zaključiti sa apostolom Pavlom: „Niko da vas ne obmanjuje ispraznim riječima, jer zbog svega toga Božji gnjev dolazi na sinove nepokornosti.“ (Efescima 5:6)
_______________
[1] Vidi članak „Koji grijeh je najveći“, www.religija.me
