Piter Hičenz (Hitchens) je brat istaknutoga ateiste Kristofera Hičenza. Nagrađivani je kolumnista i autor, i trenutno piše za britanske novine, The Mail on Sunday. Za razliku od svog brata, Piter ispovijeda hrišćansku vjeru. Piter je napisao knjigu The Rage Against God (Bijes protiv Boga). Iako on samoga sebe ne bi opisao kao biblijskog fundamentalistu, i ne bi ulazio u rasprave oko doslovnog tumačenja Knjige Postanja, potvrđeni je član Anglikanske crkve i snažno podržava hrišćanske vrijednosti i hrišćanski moral. On, ipak, nije oduvijek simpatisao hrišćanstvo. Ustvari, kao tinejdžer, odbacio je hrišćanska vjerovanja uz koja je bio odgajan kao dijete – sve do nivoa javnog spaljivanja Biblije – i pridružio se generaciji koja je bila „prepametna da bi vjerovala“. Prihvatio je „vjeru bezvjernog doba“, kako nauka može objasniti sve što nam je potrebno znati bez obraćanja Bogu. Tako se ljutito okrenuo od Boga da je gotovo bio fizički ogorčen prema onima koji su vjerovali. (str. 74)
U svojoj knjizi, Piter opisuje svoje putovanje od ateizma do vjere i pobija tri najčešća argumenta koja ateisti predstavljaju – kako su sukobi u ime religije bili ustvari o religiji; kako je moguće razlikovati dobro od zla bez priznavanja postojanja Boga; i kako propale ateističke države poput Sovjetskoga Saveza nisu uistinu ateističke. U završnim poglavljima on upozorava na totalitarnu netoleranciju Novih ateista, njihove odlučnosti u istjerivanju zaostalih tragova hrišćanstva iz zakona i ustava Evrope i Sjeverne Amerike, i njihovu želju oduzimanja roditeljima njihove slobode odgoja djece u religijskoj vjeri.
Plodovi ateizma
Piter je pisao kako su se njegovi pogledi mijenjali sporo, kada je uvidio plodove ateizma. Dio ovoga shvatanja pojavio se kad je radio kao novinar u Moskvi, u završnim godinama Sovjetskoga Saveza. Njegovo prikazivanje ovoga bezbožnog društva bilo je uzbuđujuće. Pisao je o neredima što su nastali kad su dozvoljene doze votke bile ukinute na sedam dana; potplaćivanjima potrebnima za dobivanje anestetika kod zubara ili antibiotika u bolnicama; zastrašujućim brojkama razvoda i pobačaja; nepovjerenju i nadzoru; beskrajnim službenim lažima, manipulaciji i ugnjetavanju; bijedi, očaju i okrutnoj neuljudnosti. Piter je pisao kako se promet u Moskvi u potpunosti zaustavio kad je počelo kišiti, jer je svaki vozač uzimao metlice brisača iz svoga skrovišta i brzo ih montirao na nosače. Sve metlice ostavljene na mjestu za vrijeme kad su vozila bila parkirana bile su ukradene.
Ateistička, humanistička državna ideologija, vjerovao je, čak je imala uticaja i na ruski jezik. Piter je razgovarao s potomkom izbjeglice, čiji su baba i djed pobjegli iz Moskve u danima Lenjina. Kako je bio odgojen govoriti čisti ruski u svom američkom domu – elegantan, književni jezik svojih roditelja – bio je šokiran kad je posjetio Rusiju i čuo grub, ružan, žargonom zagađen i birokratski jezik kojeg sad koriste, čak i obrazovani profesionalci.
Piter je takođe pisao o onome što je on vidio kao rastuću javnu nepristojnost i neuljudnost u Britaniji. Po povratku u London, nakon petogodišnjeg odsustva, bio je šokiran nazadovanjem ljudskoga ponašanja. Komentarisao je:
„Naglo nestajanje hrišćanstva iz javne svijesti i života, kako poslednji posve hrišćanski naraštaj stari i nestaje, čini mi se velikim dijelom toga. Smatram kako ne bih bio ni napola toliko šokiran bijedom i grubošću Moskve 1990. godine, da nisam došao iz zemlje gdje je hrišćansko strpljenje još uvijek bilo dobro ustanovljeno. Da sam tada bio u mogućnosti vidjeti London 2010. godine, bio bih jednako šokiran.“ (str. 66)
U mnogim vidovima, Piterova knjiga je upozorenje ljudima, o vrsti društva koje mogu očekivati ako nastave s odbacivanjem hrišćanskih vjerovanja.
Možda čak i potpunije upozorenje pustošenja u koje civilizovano društvo može naglo zapasti vidio je kad je posjetio somalijski grad Mogadišu 1992. godine. Ovo je nekada bio grad pametnih automobila, kafića italijanskog stila na pločnicima, policajaca s bijelim rukavicama i modernih trgovina. Ali, nakon građanskog rata koji je započeo godinu dana prije njegove posjete, ovaj jednom uspješan velegrad bio je promijenjen. Nije bilo drveća, nije bilo izloga i nije bilo prozora. Djeca su umirala u smrdljivim kolibama. Kamioni za hapšenje, koji su pripadali bezakonim milicijama / narodnim vojskama, patrolirali su ulicama, svaki s montiranim mitraljezom na sebi. Grad je još uvijek djelovao, ali na varvarski način, vodili su ga klanovi, svaki na svom malom području – zemlja bez vlade. Piter je napisao:
„Kad čovjek vidi mjesto iz kojega je izuzeto cijelo oruđe povjerenja, civilizovanosti i mira, postaneš svjestan kao nikada do tada vrijednosti ovih stvari.“ (str. 71).
Tri propala argumenta
Poglavlje 9 naslovljeno je: „Da li su sukobi u ime religije sukobi o religiji?“ Kao što svi znamo, omiljena mantra ateista jeste kako je religija, sama po sebi, uzrok sukoba i zbog toga mora biti nasledno pogrešna. Piter odgovara kako je to grubo i činjenično nerazumijevanje. Dok se slaže kako su neki ratovi vođeni oko religije, mnoge za koje se tako tvrdi nisu. Štaviše, primjećuje kako oni koji krive religiju za ratove to čine samo kad im odgovara. Većina ateista, govori, podržavaju političku ljevicu i neki ratovi koji jesu uzrokovani religijom održavani su frakcijama koje ljevice simpatiziraju. Očigledno je religijska priroda islamskog rata protiv sekularne države Izrael, na primjer, zaboravljena jer je arapska koalicija protiv Izraela od strane ljevice smatrana suprotstavljenom kolonijalizmu te je zato ‘progresivna’. U njihovoj tvrdnji kako religija uzrokuje ratove, njihova stvarna meta je hrišćanstvo a stvarni dobitnik njihove anti-hrišćanske dreke će biti Islam, koji ostaje nedirnut od strane Novog ateizma, i jedinstveno je neimpresioniran zapadnjačkim bogatstvom i vojnom silom (str. 97, 98).
Poglavlje 10 naslovljeno je: „Da li je moguće odrediti što je ispravno a što pogrešno bez Boga?“ Piter nedvosmisleno odgovara u negativu. Vrhovna moralna norma, on tvrdi, mora biti izvan ljudske moći izmjene. Samo će Bogom-dati zakoni stajati iznad čiste sile i vjerovanja, koje često prihvataju totalitaristi, kako je najjači (ili najprikladniji) uvijek u pravu. Samo oni ograničavaju moć kraljeva i omogućuju nastanak stražara kako što su Magna Carta, Habeas Corpus i Povelja o pravima.
Poglavlje 11 naslovljeno je: „Da li su ateističke države zaista ateističke?“ u kojem Piter odgovara na argument svojega brata kako je Sovjetski Savez Josifa Staljina zapravo bio religijska država, što objašnjava, s njegovog stanovišta, neuspjeh dostavljanja potencijalne utopije omogućene istinskim ateizmom. Iz njegovih vlastitih iskustava života u sovjetskoj Rusiji, Piter glupost ove tvrdnje čini jasnom i pokazuje posebno anti-religijsku (i naročito anti-hrišćansku) prirodu tog i ostalih komunističkih režima.
Bijes ateista
Piter pita: „Zašto sada postoji toliki bijes prema religiji?“ On odgovara:
Hrišćanska religija je postala najveća prepreka zemaljskih utopista u njihovoj žudnji za moći.
„Samo jedna pouzdana sila stoji na putu premoći snažnih nad slabijima… Samo jedna pouzdana sila drži ruku čovjeka podalje od moći. I u vremenima uzvisivanja moći, hrišćanska religija je postala najveća prepreka zemaljskih utopista u njihovoj žudnji za moći.“ (str. 83)
Veliki napad na Boga u Evropi i Sjevernoj Americi, vjeruje Piter, specifičan je napad na hrišćanstvo. Isusova izreka: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Jevanđelje po Jovanu 18:36) ističe kako je utopijsko društvo kojeg sekularisti sanjaju nedostižno; i njegova izjava, „siromahe ćete uvijek imati sa sobom“ (Jevanđelje po Mateju 26:11), pobija njihovo vjerovanje kako je njihova potraga za apsolutnom moći opravdana jer će, jednog dana, proizvesti savršeni svijet. Hrišćanska tvrdnja kako postoji apsolutna istina i nepromjenjivi, Bogom-dati zakoni odbacuje njihovo vjerovanje u relativnost moralnosti i ciljem opravdana sredstva. Hrišćanstvo se samo po sebi, nastavlja on, protivi novom savezu političkog utopizma i novog kulta neobuzdanog sebe, oslobođenog diljem zapadnjačkoga svijeta kroz mnoge moderne intelektualce. (str. 98)
U svojoj potrazi za odgovorom na pitanje, ‘Zašto ateisti žele da Bog ne postoji?’, Piter se zanimljivo poziva na Tomasa Negla (Nagel), profesora filozofije i prava na univerzitetu Njujork. U svojoj knjizi The last Word [Posljednja riječ], Negl raspravlja o svome strahu od religije i piše:
„Govorim iz iskustva, jer sam i sâm podložan ovom strahu: želim da ateizam bude istinit i osjećam nelagodu uz činjenicu kako su neki od najinteligentnijih i najinformisanijih ljudi koje poznajem religiozni vjernici… Ne želim postojanje Boga; ne želim takav svemir.“ (str. 109).
Zanimljivo, Negl nastavlja:
„Pretpostavljam kako ovaj problem kosmičkog autoriteta nije rijetko stanje te kako je odgovorno za većinu naučnosti i redukcionizma našega vremena. Jedna od tendencija koju podržava jeste smiješna i prekomjerna upotreba evolucijske biologije u objašnjavanju svega oko života, uključujući i sve oko ljudskog uma … Još uvijek postoji mogućnost postojanja mišljenja o religijskoj prijetnji u sâmome postojanju zakona fizike… ali [ovo] izgleda kako ne smeta toliko većinu ateista.“ (str. 109, 110)
Novi ateizam
U poslednjem dijelu svoje knjige, Piter rječito opisuje polet i odlučnost s kojim Novi ateisti slijede svoj cilj. Sekularizam, raspravlja on, fundamentalno je politički pokret koji traži, s rastućom energijom, uklanjanje hrišćanskih sprega moći i postojećih tragova hrišćanskog moralnog prava. U svome žaru ostvarivanja sna o bezbožnoj utopiji, Piter ih upoređuje s anti-teističkim komunističkim režimima koji su bez opravdanja milionima donijeli tiraniju i uništavanje. Sovjetski je komunizam, piše on, „koristio isti jezik, njegovao iste nade i obraćao se istom biračkom tijelu kao što danas čini zapadnjački ateizam.“ (str. 121) Iako trenutno u Evropi i Sjevernoj Americi, njihove metode ne sadrže tjelesno nasilje, već tjeraju svoje suparnike iz javnih rasprava blaćenjem, nerazumijevanjem i podsmijehom (str. 126) – i mogao je dodati, dijeljenjem otkaza, kao što je zabilježeno u knjizi Džerija Bergmana Slaughter of the Dissidents [Pokolj disidenata] i dokumentarnom filmu Bena Štajna Expelled [Izbačeni – inteligencija nije dozvoljena].
U poslednjem poglavlju, Piter upozorava kako Novi ateisti sada polažu temelje misli koji će dovesti do regulisanja, pa čak i zakonske prevencije, religijskih uputa koja roditelji predaju djeci.[1] Istaknuti pisci, kao što je njegov brat Kristofer i profesor Ričard Dokins tvrde kako je odgajanje djece u hrišćanskoj (ili bilo kojoj drugoj) vjeri ravno zlostavljanju djece. Dokins čak tvrdi: „Svešteničko pipanje dječjih tijela je odvratno. Ali dugoročno bi moglo biti manje štetno nego sveštenička subverzija dječjeg uma.“ (str. 153) I s ovim, dolazi prelazak u nezakonito učenje biblijske Knjige Postanja. Prema psihologu profesoru Nikolasu Hamfriju, nekada iz Londonske škole ekonomije:
„… djeca imaju ljudsko pravo da im umovi ne budu osakaćeni izlaganjem lošim idejama drugih ljudi – bez obzira ko su ti ljudi… ne bismo više smjeli dozvoliti roditeljima da uče svoju djecu vjerovanju, na primjer, u doslovnu istinu Biblije…“
Umjesto toga, tvrdi on, društvo ima dužnost podučiti djecu „najboljem naučnom i psihološkom razumijevanju prirodnog svijeta – učiti, na primjer, istinu evolucije…“ (str. 153, 154).
Ateizam, iracionalna vjera
Naturalizam (filozofija koja podupire evoluciju, naime da su materija i energija sve što postoji) ne može pružiti etiku; jednostavno nije u stanju da pruži značenje. Ovaj problem je dubok, potkopavajući čak i osnovu same racionalnosti. U naturalističkom svjetonazoru ateista, misli i rasuđivanje su samo rezultati hemijskih reakcija u mozgu. Ateista ne može iznijeti, unutar svog vlastitog okvira, opravdanje zašto je rasuđivanje pouzdano, pa čak ni vrijedno truda. Ateista ne može objasniti razum ako nema Boga. Na naturalističkim principima, nema objašnjenja zašto je debata važnija od dvije flaše gaziranog soka koje šište.
Vodeći evolucionisti i ateisti često priznaju da njihov pogled na svijet implicira da je život besmislen. Prema profesoru Ričardu Dokinsu, „Univerzum koji posmatramo … bez dizajna, svrhe, zla i dobra, ništa osim slijepe, nemilosrdne ravnodušnosti.“[2]
Slično, profesor Suzan Blekmor je izjavila: „Na kraju ništa nije važno… Ako zaista razmišljate o evoluciji i zašto smo mi ljudska bića ovdje, morate doći do zaključka da smo ovdje bez ikakvog razloga.“[3]
Ideja da će evolucijsko/ateističko razmišljanje motivisati ljude da učine svijet boljim činila bi se apsurdnom. Prema teoriji evolucije, sve što danas imamo što bi ateisti mogli cijeniti – zdravlje, odnosi, tehnologija i umjetnost – proizašlo je iz prirodne selekcije i eliminacije manje sposobnih. Ako je tako, ne bi li pomaganje slabima bilo kontraproduktivno? Sekularno humanističko razmišljanje zahtijeva da se, u „činjenju dobra“, stalno mora djelovati na način koji je suprotan onome za koji sistem vjerovanja implicira da je najbolji za buduće generacije.
Više od toga, čitava osnova filantropije je potkopana evolucionističkim razumijevanjem ljudi. Ako nismo ništa više od vreća hemikalija i evoluiranih mikroba, ljudski život nema više vrijednosti od bakterije ili čak posude šećera. Zašto bismo se onda trudili oko onih kojima je to potrebno?
I da li evolucijsko razmišljanje pruža osnovu za dobre odnose? Oni sa bilo kakvim životnim iskustvom sigurno su shvatili da su veze uspješne samo kada svako nastoji služiti i poštovati drugoga. Ali zašto bi neko želio da oda počast nečemu što nije vrednije od vreće hemikalija?
Umjesto da daje obrazloženje za brižno društvo, sekularni humanizam jednostavno muze sve manji kapital našeg hrišćanskog nasleđa.
Sekularni pogled na svijet zahtijeva da ljudi stalno poriču običnu stvarnost koja je pred njima. Ako ne postoji ništa više od materije i energije, onda su pojmovi poput morala, pravde i ljubavi samo plod mašte. Međutim, ljudi u svom srcu znaju da to nije tako – zbog čega se ljute kada ih drugi maltretiraju. Oni takođe znaju da je tvrdnja Blekmorove da „ništa nije važno“ besmislica. Oni znaju da su bitni, da je važna njihova porodica, da je važna zdravstvena zaštita i da je važno društvo.
Slično, mnogi sekularisti poriču da je vjera relevantna za život. Za pridržavanje takvog gledišta, međutim, potrebno je zaboraviti lekcije istorije i isključiti zdrav razum. Naša uvjerenja određuju kako razmišljamo, šta cijenimo, koje zakone donosimo, kako gledamo i tretiramo jedni druge i još mnogo toga. Svjedočenje masovnog ubice Džefrija Damera, na primjer, pokazuje ovo vrlo jasno:
„Ako osoba ne misli da postoji Bog kojem treba biti odgovoran, onda – koja je onda svrha pokušavati modifikovati svoje ponašanje kako bi ono bilo u prihvatljivim granicama? To je ono kako sam svakako mislio. Uvijek sam vjerovao u teoriju evolucije kao istinu, da smo svi samo potekli iz blata… kada umremo, znate, to je bilo to, nema ništa…“[4]
Mnogi ateisti izražavaju snažnu mržnju prema Bogu. Kako ovo objasniti? Kako možeš mrziti nekoga u koga ne vjeruješ da postoji? Zašto neprijateljstvo? Ako Bog ne postoji, zar ateisti ne bi trebali samo da se opuste i potraže dobar provod prije nego što postanu biljna hrana? Zašto bi bilo važno da ljudi vjeruju u Boga? Ništa nije važno ako je ateizam istinit.
Neki ljudi ne vole Boga jer ne vole moralna ograničenja – možete sami da kreirate svoja pravila, ili ih uopšte nemate, ako Bog ne postoji. Mrze Boga i hrišćane jer zapravo nisu uvjereni da Bog ne postoji i kada vide hrišćane mogu ih podsjetiti da „istinu zadržavaju u nepravednosti“ (Rimljanima 1:18).
Neki od njih mrze Boga zbog zlih stvari koje su im učinili učitelji u vjerskim školama ili crkveni poglavari – ljudi koji su na prvi pogled predstavljali Boga. Antipatija prema Bogu je razumljiva reakcija, nažalost (iako nelogična). Ima svakako i onih koji mrze Boga i religiju zbog paganskih učenja koja su se uvukla u hrišćanstvo, kao na primjer dogma o vječnim mukama u paklu i sl.
Ali umjesto izgovora, zar ne bi bilo najbolje objektivno istražiti šta je istina. Jer istina postoji i svima je na dohvatu.
_____________________________
[1] Prošle 2022. godine u Sarajevu je održana Konferencija koja je bila naslovljena: „Krajnje desničarski ekstremizam na Balkanu: Grupe, trendovi i politička podrška“. Objavljena je mapa za ekstremno desničarske i ekstremističke organizacije u 6 zemalja Balkana. Ekstremističke organizacije su povezane sa vjerskim fundamentalizmom.
Definicija: Fundametalizam je način mišljenja u kome se određena načela smatraju za suštinske istine koje, bez obzira na njihovu sadržinu imaju nepromjenjiv i neprikosnoven autoritet. Obično se dovodi u vezu sa religijom i doslovnom istinom svetih spisa. Vjerski fundamentalizam posmatra sve aspekte javnog i privatnog života kao sekundare u odnosu na objavljene vjerske doktrine. Sa tog gledišta politički i društveno trebalo bi da bude organizovan na osnovu onoga što se smatra ključnim, odnosno istinskim vjerskim načelima, obično poduprtim vjerom u doslovnu istinu svetih spisa. Pošto je takva načela moguće razviti u potpun pogled na svijet, vjerski fundamentalizam se opravdano može smatrati ideologijom.
Ova definicija fundamentalizma daje širok spektar djelovanja u budućem vremenu koje je pred nas. Na udaru se mogu naći ne samo one grupacije koje zaista jesu vjerski ekstremisti, već i svi biblijski religiozni hrišćani odnosno ne-konformisti, čija moralna i druga načela nije moguće prilagođavati idejama ekumenizma i Novog svjetskog poretka.
I Katolička crkva izražava slične stavove. Na sastanku sa članovima Argentinskog instituta za međureligijski dijalog 18. novembra 2019. godine, papa Franjo je izjavio: „Moramo se čuvati fundamentalističkih grupa; svaka (religija) ima svoje… Fundamentalizam je kuga i sve religije imaju nekog fundamentalističkog prvog rođaka.“ (America The Jesuit Review – Pope Francis: Religious fundamentalism is a ‘plague’)
Dana 7. oktobra 2021., papa Franjo je na međureligijskom skupu ispred Koloseuma zatražio od lidera svjetskih religija da se odupru „iskušenju fundamentalizma“ zarad mira. (Catholic News Agency: Pope Francis: All religious traditions must resist ‘temptation to fundamentalism’)
[2] Dawkins, R., River out of Eden, Weidenfeld and Nicolswi, Chapter 4, 1995.
[3] Blackmore, S., The Independent, 21 January 2004.
[4] Dahmer, J., Interview with Stone Phillips, Dateline NBC, 29 November 1994.
