Trinitarski sofizam vs biblijska istina o Hristu

Neprekidni trud trinitaraca da na svaki mogući način pokušaju dati smisao ovoj dogmi proizvedenoj u vjekovima otpada i paganizacije hrišćanstva po upornošću može se uporediti samo sa propagandom jednako besmislene teorije evolucije. Na njihovu žalost, baš kao i evolucionisti, trinitarci nikako ne uspijevaju da postave održive argumente za svoje vjerovanje u tri boga koji su zapravo jedan bog. Naravno to je Sizifov posao, jer je ta dogma na mnogo gluplji način konstruisana u otpalom hrišćanstvu od njenog originalnog koncepta u antičkom Vavilonu, počevši od Nimroda, Semiramide i Tamuza, prvobitne trijade „bogova“.

Današnja zvanična Adventistička crkva postala je jedan od najžešćih boraca za trojstvo. Jedan od njihovih istaknutih apologeta je Miloš Bogdanović koji se predstavlja javnosti kao prosvetitelj i reformator.

U nastavku kratko ćemo komentarisati njegovo dokazivanje da je Isus zapravo Bog u postu koji je objavio na Facebook stranici „Adventisti (vjere starih međaša)“.

Odmah u uvodnom dijelu Bogdanović se služi sofizmom da prikrije činjenice o stvarnom biblijskom otkrivenju o Isusu Hristu, imputirajući ne-trinitarcima neko od sledećih vjerovanja:

1. Isus je samo Sin od Boga Oca kao i drugi sinovi Božji. – To ne vjeruje nijedan ozbiljni ne-trinitarac. Sin Božji je proistekao od Oca prije svakog stvaranja ili stvorenja (Kološanima 1:15,16). Hrist je „Sin Božji“ baš kao što Biblija jasno konstatuje više od stotinu puta. On je Božji doslovni jedinorođeni Sin (Matej 3:17; 17:5; 16:15-17; Jovan 11:27; 1. Jovanova 4:9). To je jedinstveni status koji ga razlikuje od bilo kojeg stvorenja.
2. Bilo po stvaranju kao Adam. – Status jedinorođenog Sina isključuje stvaranje kao opciju. Zapazite da je u pitanju porodični odnos.
3. Bilo po Duhu, kao što su verni Božji ljudi sinovi i kćeri Božje. – Ovo bi svakako bilo potpuno irelevantno za Hristov pravi status.

Šta je bila svrha prvog Sotoninog kušanja? Upravo navođenje Isusa da uradi nešto – konkretno učini čudo – nezavisno od Boga u sopstvenoj sili, zanemarujući time prioritete i misiju radi koje je poslat na zemlju. U ovom kušanju skrivena je sama srž satanizma: Sotona navodi Isusa na isti obrazac grijeha kao što je iskušao Evu: da djeluje kao Sin Božji koji ima samopostojeći život i moć! Ovaj izazov pojačan je lukavom insinuacijom „ako si Sin Božji“. Drugim riječima, „ako jesi“ moraš se dokazati.

Vidimo da pojam Sina Božjeg ukazuje na moć Isusa da pretvori kamen u hleb. – Ova konstatacija upravo otkriva da se satanistički umni sklop nalazi u filozofiji trinitizma. Insistira se na Isusovoj urođenoj sili i božanstvu, što je tačno onaj grijeh na koji je Sotona pokušao da ga navede! Naravno Sveto Pismo nam otkriva potpuno drugačiju sliku o Isusu i Njegovom odnosu sa Ocem. Isusov identitet nalazi se u Njegovom sinovstvu koje je potvrdio sam Otac. On ništa nije činio sam od sebe ili u sopstvenoj sili jer bi to značilo Njegov siguran pad i propast misije Spasitelja. „Zato je Isus rekao: ‘Kad jednom podignete Sina čovečijeg, tada ćete znati da sam ja ono što kažem da jesam i da ništa ne činim sam od sebe, nego govorim onako kako me je Otac moj naučio… Tada im je Isus rekao: ‘Kad bi Bog bio vaš Otac, voljeli biste mene, jer sam ja od Boga izašao i dolazim. Jer nisam došao sam od sebe, nego me je on poslao.’“ (Jovan 8:28, 42)

Podsjetimo se, Božja čuda sa hranom su rađena i u starosaveznom periodu kad je to bilo svrhovito. Bog je u svakoj situaciji Izvor sile. Dakle, Hrist može biti samo božanski Kanal kroz kojeg sila Božja djeluje. To se na mnogo mjesta iznova potvrđuje u Isusovim činjenjima i riječima. Da je On zaista „kolega“ Bogu Ocu nikakav Izvor mu ne bi bio potreban. Međutim, Isus konstatuje upravo suprotno: „Ono što vam ja govorim ne govorim sam od sebe, nego Otac koji stoji u meni čini svoja djela.“ (Jovan 14:10)

Dakle, Isusovo eventualno pozivanje na sopstvenu silu značilo bi Njegov pad na iskušenju, ali ne zato što je On Bog sam po sebi, već zbog pristajanja na satanistički koncept nezavisnosti, bez obzira da li bi čudo u tom slučaju bilo realizovano ili ne. U ovom slučaju to nije ni važno. Zapazite da na drugo kušanje Isus odgovara „Ne iskušavaj Gospoda Boga svoga“ (Matej 4:7), što primjenjuje na sebe, svjedočeći da je Otac i njegov Bog. Ako bi Isus bio Bog, onda bi ovakva odbrana bila potpuno besmislena.

Zašto Nataniel nije iz ovog slučaja izveo zaključak da je Isus Bog, umjesto (pravilnog) zaključka da je Isus Sin Božji? Naravno zato što je Nataniel, kao i svi drugi učenici, znao i vjerovao da postoji samo jedan Bog, čemu nas uči cijelo Sveto Pismo. I prorok Eliša je imao natprirodni uvid o ljudima (2. Kraljevima 8:7-13) i pokretima neprijateljima (2. Kraljevima 6:8-12) ali je očito da je to sve bilo prosvjetljenjem od Boga – Izvora svega znanja. Isus izvjesno nije išao unaokolo čitajući ljudima misli ili locirajući njihove tačne položaje, već su Bog i Njegovi anđeli bili na djelu a sam Hrist vođen i usmjeravan Duhom Božjim! Tvrdnja da je Isus Bog zbog sposobnosti da zna unutrašnjost čovjeka vodi nas do iste premise samourođene sile i moći.

Ovdje Sotona preko svojih oruđa ponavlja slično iskušenje onom prvom u pustinji, samo pod neuporedivo strašnijim okolnostima. Opet se kušanje usmjerava na dokazivanje statusa Sina Božjeg. Moramo se naravno zapitati kako to da Sotona nikad ne kuša Isusa da dokaže da je Bog. To bismo očekivali jer ako je trojstvo ispravno, Sotona bi svakako morao znati koji je Hristov stvarni položaj. I, ako je Isus samo „igrao ulogu sina“, kako trinitarci insinuiraju, zar ga Sotona ne bi optužio za prevaru? Dalje, ako je Isus zaista sam po sebi imao moć da siđe sa krsta, zašto bi mu bila potrebna pomoć anđela? Zapazite Njegovu izjavu: „Zar misliš da ne bih mogao da zamolim Oca da mi sad pošalje više od dvanaest legiona anđela?“ (Matej 26:53) Ne samo što nam ovaj tekst otkriva da bi Isusu za oslobađanje bila neophodna pomoć anđela, već On jasno kaže da bi trebao zamoliti Oca za eventualno slanje anđela. Tako opet nalazimo ideju o Isusovom urođenom božanstvu i moći, o supermenu koji se navodno skrivao pod maskom običnog čovjeka.

Pitanje prvosveštenika bilo je vrlo decidno – on nijednog trenutka ne raspravlja da li je Isus čovjek jer je to jasno samo po sebi. Pitanje je bilo da li je Mesija – Sin Božji. Isus na ovo pitanje odgovara prvosvešteniku da je sam konstatovao. Dakle, Isus pod najvećom mogućom zakletvom, imenom „živog Boga“ koje je Otac, odgovara potvrdno! I najavljuje svoj Drugi dolazak „s desne strane sile“. Za Hrista se kaže u Svetom pismu da sjedi (ili stoji) „s desne strane Bogu“ (Marko 14:62; 16:19; Luka 20:42; Djela 7:55, 56; Rimljanima 8:34; Jevrejima 1:3, 13; 8:1; 10:12; 12:2), što se odnosi na onoga koji je po autoritetu sledeći do Boga i ima izvršnu vlast (vidi Matej 28:18)!

Isus zaista jeste „mnogo više od Sina čovječjeg“ ali to „mnogo više“ se upravo zaustavlja na identitetu i položaju Sina Božjeg!

Sin Božji ima status „jedinorođenog“, dakle doslovnog jedinog rođenog Sina Božjeg, tako da božanski smisao ne dolazi u pitanje, ali nikad ne ide na nivo koji tvrdi dogma o trojstvu! Petar je stoga, u ime svih učenika, osvjedočen Duhom od Boga, dao vrlo preciznu identifikaciju. Da je Isus nešto više (ili manje) od Sina Božjeg, data izjava bi implicirala obmanu! Ali sam Isus svjedoči da je to objava od Boga, Njegovog Oca!

U ovom odlomku Isus je upravo pobio zlonamjerne insinuacije fariseja zadržavajući se na statusu Sina Božjeg. Namjera fariseja nikada nije bila da pravilno shvate i komentarišu Hristove izjave i djelovanje, već su na svaki način pokušavali da izvrnu Njegove riječi i prikažu ih kao bogohuljenje. Otuda i ovakve njihove konstrukcije. Da se Isus u bilo kojem trenutku predstavio kao Bog, to bi bez sumnje bila ključna tačka optužbe na suđenju!

Da li iz pukog neznanja ili nemarnosti da dublje prouče Isusove izjave, gledajući na njih kroz trinitarske crne naočare zablude, oni previđaju da Isus u ovoj izjavi potvrđuje monoteizam. Isus jasno kaže da postoji samo jedan Bog! Očito je da ne poistovjećuje sebe sa JEDINIM Bogom, jer u tom slučaju imali bismo dva Boga. Dalje, pomenuti mladić se ne navodi da Isusa prizna za Boga, već se u nastavku ovog dijaloga upućuje na Dekalog – Božji Zakon (19. stih). Na tvrdnju mladića da je sve to držao, Isus mu otkriva da materijalno bogatstvo ipak stoji kao prepreka na putu samoodricanja i potpunog posvećenja. Dakle, kontekst ne ukazuje na bilo kakvu Isusovu insinuaciju da je on sam Bog! Ali kada imate pogrešnu premisu, u ovom slučaju trinitarski pogled na Hrista, nastojaćete da potčinite svaku izjavu Svetog Pisma toj dogmi. A to nikada nećete moći zdravim validnim argumentima, već ćete biti prinuđeni da se služite sofizmom i filozofijom.

Prema tome, Isus je Sin Božji i nije trinitarac, niti je ikada na bilo koji način dao podršku trinitizmu, jer bi to značilo Njegov neuspjeh kao Mesije, pad tamo gdje su Adam i Eva pali i prihvatanje same srži satanističkog koncepta o urođenoj sili, urođenom životu i statusu boga samog po sebi. Da bi „dokazali“ da je „Isus bog“, trinitarci imaju potrebu da „koriguju“ Isusa Hrista i poreknu Njegovo stvarno sinovstvo, otkrivajući time glavnu odliku antihrista u opštem smislu tog izraza (1. Jovanova 2:22,23).

Usput, jedan od glavnih pokazatelja neobraćenosti Bogu je insistiranje na zabludi po svaku cijenu, što je dokaz da je prioritet nosioca i promotera zablude na sopstvenom uvažavanju a ne na Božjoj slavi (Jovan 12:43).

Pavle Simović