1. Uvod u tipologiju

Da bismo se uspješno bavili proučavanjem kompleksnog sistema uspostavljenog od Boga u svrhu prikaza Plana spasenja, Božjeg udijela i udijela palog čovjeka u tom planu, prvo što moramo razumjeti su osnovni koncepti i biblijska terminologija. Zatim moramo odvojiti tematske cjeline i razmotriti ih zasebno i u međusobnoj vezi. Kao rezultat takvog sistematskog proučavanja, dobićemo ukupnu sliku Božjeg plana za spasenje čovjeka.

Osnove Plana spasenja

Biblija nas uči da je našu planetu, život na njoj i univerzum, sve vidljivo i nevidljivo, stvorio Bog Otac preko svog Sina, Isusa Hrista (vidi Kološanima 1:16; Jovan 1:3; Postanje 1. glava).

Iz biblijskih spisa saznajemo da je čovjek stvoren kao moralno odgovorno biće, sa slobodnom voljom bez koje ljubav nije moguća. Čovjek je, dakle, mogao sam da odluči da izabere vjernost i poslušnost svom Tvorcu i duhovnim zakonima održivosti života u univerzumu tj. da bude u živoj vezi sa Izvorom života i ispunjava svrhu svog postojanja, ili da se odluči za alternativni put. Alternativa je podrazumijevala otkazivanje poslušnosti Bogu, „nezavisnost“ i status „boga“ za sebe. Odmah po stvaranju, čovjek je bio izložen opasnosti od prihvatanja takvog koncepta, jer se, prema Bibliji, jedno stvoreno biće pobunilo protiv Boga i zavelo na svoju stranu jednu trećinu bića zvanih anđeli, koja su egzistirala u Božjem neposrednom okruženju (vidi Isaija 14:12-15; Ezekijel 28:6, 11-19; Otkrivenje 12:3-5; 7-9). Anđeo iz najvišeg reda heruvima (zaklanjača kod Božjeg prestola) kojeg Biblija naziva Svjetlonoša ili Lucifer okrenuo se protiv Boga i postao Sotona (protivnik). Pali anđeli (Juda 6) postali su demoni potčinjeni Luciferu koji iza kulisa vidljive stvarnosti djeluju kao Božji neprijatelji. Biblija ih takođe opisuje kao zle (Matej 10:1) i nečiste duhove (Marko 1:27; Otkrivenje 16:13), kosmičke vladare tame (Efescima 6:12). Sotona i demoni iskoristili su na prevaru prvi ljudski par (1. Mojsijeva 3. glava) za svoje ciljeve (1. Petrova 5:8; 2. Korinćanima 4:4; 11:14-15; 12:7).

Čovjek je sarađivao sa Sotonom i prekršio Božji Zakon (1. Mojsijeva 2:17), i time navukao na sebe tragične posledice. Grijeh je oslabio i trajno oštetio čovjekove fizičke i duhovne snage, potamnio u njemu Božji lik (Rimljanima 3:23), rastavio ga od Boga, Izvora života i sreće (Isaija 59:1,2); čovjek je padom u grijeh izgubio svoju prvobitnu domovinu Edem, kao i vlast nad Zemljom, koja je prešla u Sotonine ruke, u ruke uzurpatora, koji se od tog trenutka naziva „knezom ovoga svijeta“ (Jovan 12:31). Čovjek je postao podložan propadanju i smrti, kao i cijela tvorevina (vidi Rimljanima 8:19-23).

Međutim, Bog se u svojoj velikoj ljubavi nije odrekao čovjeka i nije ga prepustio tragičnim posledicama njegove neposlušnosti. Bog je u svojoj ljubavi, još prije čovjekovog pada u grijeh, načinio plan za spasavanje čovjeka. Razlog zašto se pali čovjek nije odmah našao pod osudom Zakona koji zahtijeva smrt prestupnika je aktivacija Plana spasenja koji su Bog Otac i Sin načinili još prije mjerljivih vremena (vidi 2. Timoteju 1:9; Titu 1:2; Rimljanima 16:25,26).

Prva pouka koju je pali par primio bila je o pravdi i grijehu. Naime, ili krivac ili prihvatljiva žrtva (zamjena) morali su odgovoriti na ljudski grijeh. Gospod je odmah u Edemu uspostavio žrtveni sistem (1. Mojsijeva 3:21) kako bi ljudi kroz ovaj krvavi prikaz spoznali tu realnost. Nevina životinja je ponijela grijeh ljudi, i to je bio prvi transfer grijeha koji se pominje u Božjoj Riječi.

Zašto je ovaj čin predstavljao samo prenošenje grijeha a ne i stvarnu kaznu, saznaćemo u daljem proučavanju. Božji Zakon ne dopušta da nevini strada umjesto krivoga. Bog objavljuje da „koja duša sagriješi, ona će poginuti“ (Ezekijel 18:4, 20), ali i da zbog Plana spasenja svaki grešnik ima priliku da se pokaje i obrati, baš kao što i pravednik ima slobodu da se vrati zlom putu (vidi Ezekijel 18:21-32). Dakle, mi imamo izbor: da prihvatimo Božji Plan spasenja u poslušnosti vjerom i dobijemo život, ili da ga odbijemo u neposlušnosti, čiji ishod je smrt. Ne postoji ništa između te dvije opcije.

Planeta Zemlja je, dakle, postala pozornica velike borbe i realizacije Plana spasenja. „…Jer smo postali prizor koji gleda svijet i anđeli i ljudi.“ (1. Korinćanima 4:9)

Kao što smo već mogli razumjeti, Plan spasenja ima svoj tip i antitip.

Osnove tipologije

Osnovne karakteristike biblijske tipologije proističu iz biblijskih tekstova u kojima novosavezni pisci izričito označavaju svoje tumačenje Starog saveza riječju „tip“ i ispunjenje kao antitip (vidi Rimljanima 5:14; 1. Korinćanima 10:6, 11; Jevrejima 8:5; 9:24; 1. Petrova 3:21). Tipologiju možemo definisati kao proučavanje ustanova, događaja, pojedinosti i lica određenih od Boga u istoriji da proročanski unaprijed prikažu antitipsko eshatološko ispunjenje Plana spasenja u Hristu i stvarnostima povezanim sa Njegovom službom pomirenja.

Tip je ustvari sjenka ili predslika, a antitip je nešto što odgovara u stvarnosti prikazanom tipu.

„Zato neka vas niko ne osuđuje zbog jela i pića, bilo kao dio praznika ili mladina ili šabata, jer je to samo sjenka onoga što dolazi, tijela Hristova.“ (Kološanima 2:16, 17)

Tipologija ima nekoliko značajnih obilježja:

(1) Tipologija je ukorijenjena u istoriji. Ona se veže za karakteristike ustanova, lica, događaja i službi.

(2) Tip ukazuje na buduću stvarnost. Ovo je suprotno simbolu koji je sam po sebi prikaz istine neograničen vremenom.

(3) Tip predskazuje buduću stvarnost, ali ne određeno ili verbalno. On se razlikuje od proročanstva. Oboje, tipologija i proročanstva govore o budućnosti: tip nijemo (kao obred, ustanova ili lice), a proricanje verbalno. Tipologija i verbalno proricanje idu ruku pod ruku, budući da je svaki tip kao takav poistovjećen s nekim verbalnim pokazateljem u Svetom pismu.

(4) Tipologija podrazumijeva jaču podudarnost – antitip je veći od tipa (vidi Matej 12:6,41,42). Tip nije isto što i uzor, dobar primjer (1. Petrova 3:1-6). Sara je primjer, model ponašanja, ali nije tip.

(5) Tip je božanski određen da djeluje kao prikaz antitipa. Riječ „tip“ biblijski pisci koriste za istorijske stvarnosti božanski određene da budu nagovještaj njihovog antitipskog ispunjenja.

Novosavezni pisci jednostavno najavljuju antitipsko ispunjenje onoga na što su starosavezni pisci već ukazali.

Ono što važi za istorijsku (ili vodoravnu) tipologiju važi i za vertikalnu tipologiju ili tipologiju Svetilišta. Nebesko svetilište je postojalo prije zemaljskog (2. Mojsijeva 25:40; Jevrejima 8:5), tako da je starosavezna Svetinja ukazivala na nebeski original, unaprijed na Hrista i Njegovu svešteničku službu pomirenja.

Božji savez sa ljudima

Plan spasenja je osnova za sklapanje Saveza između Boga i pobunjenog čovjeka. Odmah treba istaći da je Božji plan jedinstven, kao što su isti uslovi spasenja za sve ljude u svim vremenima. I Savez je isti, a ono što pravi razliku je istorijska perspektiva odnosno faza Plana spasenja iz koje ga primamo.

Kao što smo već istakli, još prije stvaranja svijeta i našeg univerzuma, Otac i Sin su se u nebeskom savjetu međusobno zavjetovali da će Sin (na zemlji utjelovljen kao Isus Hrist), ukoliko se stvorena moralna bića alternativno odluče da ne ostanu odani Bogu i padnu u grijeh, zauzeti mjesto grešnika, ponijeti njegovu zakonsku krivicu i žrtvovati se, kako bi čovjek mogao dobiti oproštenje i šansu za povratak prvobitnog statusa (Efescima 1:4-7; 1. Jovanova 2:2; Jovan 3:16). Taj Plan spasenja aktiviran je odmah nakon pada čovjeka u grijeh (vidi 1. Mojsijeva 3. glava).

Dakle, Bog je našim praroditeljima obećao Spasitelja od grijeha i smrti, a do Njegovog dolaska, uspostavio uslove Saveza kroz vjeru u obećanog Spasitelja, čiji osnov je bio držanje moralnog Zakona – Dekaloga, kao i obrednog sistema životinjskih žrtava, prinosa i praznika (5. Mojsijeva 4:12-13). Cilj ovakvog praktikovanja vjere bilo je tipsko prikazivanje budućeg Spasitelja, Plana spasenja i neprekidna potreba za pokajanjem i oproštenjem radi održavanja živog odnosa sa Bogom.

Taj Savez Boga i čovjeka potvrđen je krvlju nevinih životinja (2. Mojsijeva 24:3-8), ali je suština bila vjera u budućeg Spasitelja, stvarne nevine Žrtve i Posrednika, koja je prinesena za spasenje čovjeka jednom zauvijek (Jevrejima 9. glava).

Mnogo vjekova kasnije, Hristovim rođenjem, životom, smrću i vaskrsenjem, Božji savez sa ljudima je ratifikovan ili obnovljen (vidi Jeremija 31:31-33) i zato se naziva Novi Savez, jer više nije zasnovan na krvlju životinja, već na Hristovoj krvi. Pogled vjere više nije na budućeg Spasitelja na kog su ukazivali obredi, kao što je to bilo u starosavezno vrijeme, već vjera u Spasitelja koji je u realnosti obavio misiju kao Iskupitelj čovječanstva. Hristov dolazak na zemlju ispunio je starosavezni obredni sistem. Sveštenička služba okončana je u velikom Antitipu – ispunjenju simbolike (Danilo 9:27; Efescima 2:15; Kološanima 2:16-17), jer je Hrist nakon svog vaskrsenja otpočeo novu fazu Plana spasenja ili stvarnu provosvešteničku službu u nebeskoj Svetinji (vidi Jevrejima poslanicu), što od tada nadalje isključuje sve navodne čovjekove posrednike pred Bogom u vidu zemaljskog sveštenstva ili drugih entiteta (1. Timoteju 2:5; Jevrejima 4:14-16).

Blagoslovi Saveza sa Bogom zasnivaju se na Božjoj milosti u opraštanju grijeha i obećanju vječnog života, ali Bog ne može ni u najmanjoj mjeri omalovažiti ili preinačiti svoj Zakon, koji je izraz Njegovog karaktera, tako da su uslovi pod kojima se opraštaju grijesi i nasleđuje vječni život uvijek isti, a to je vjera u Spasitelja i Posrednika – Isusa Hrista (Jovan 3:16, 11:25; Rimljanima 10:9). Čovjek svojim životom i ponašanjem pokazuje da li ima pravu vjeru, odnosno da li poštuje Božje uslove ili ne (Jovan 14:15; 1. Jovanova 5:3; Matej 6:8; Jeremija 9:24; 5. Mojsijeva 11:1).

Teme proučavanja tipologije Plana spasenja

Uz opšti pregled osnovnih karakteristika Plana spasenja u tipu i antitipu, kao i razumijevanja značenja Božjeg saveza sa čovjekom, tematske cjeline koje ćemo u nastavku zasebno obrađivati su sledeće: