Cijela zemlja je imala samo jedan jezik i iste riječi. (Postanje 11:1)
Postanje 11 se vraća na naraciju u kojoj se ljudski rod još nije raštrkao po cijeloj zemlji na nacije, plemena i jezike opisane u 10. poglavlju. Fokus 10. poglavlja bio je širok i gleda daleko u budućnost, na mnoge generacije posle Potopa. Stvarna podjela nacija, kako je opisana u Bibliji, neće se dogoditi sve dok čovječanstvo ne bude podijeljeno jezikom i raspršeno po cijelom svijetu. Taj događaj se dešava ovdje, u 11. poglavlju, kod Vavilonske kule.
Potomci Nojeva tri sina, Šema, Hama i Jafeta, ostali su neko vrijeme zajedno, a zatim su se preselili iz oblasti oko Ararata, gde se zaustavila arka. Imajući u vidu ovaj kontekst, logično je da je čovječanstvo nastavilo da ima jedan jezik i da dijeli iste riječi ili zajednički govor. Na Zemlji je postojala samo jedna grupa ljudi i svi su dijelili istu kulturu. Nažalost, to je dovelo do gotovo istog problema koji se dogodio prije potopa: ujedinjeno čovječanstvo može to jedinstvo iskoristiti za grijeh, nešto što Bog ne planira dozvoliti (Postanje 11:6).
Dok su ljudi išli prema istoku otkrili su jednu ravnicu u zemlji Šinar, i tu su se naselili. (2. stih)
Ova rastuća proširena porodica migrirala je iz regije u kojoj se zaustavio kovčeg u zemlju Šinar. Ova migracija istočnije ili južnije bila je nešto što bismo prirodno očekivali zbog promjene klime posle Potopa i oštrih zima. Šinar je regija u kojoj će se osnovati Vavilon. Dakle, u ovom trenutku u istoriji Zemlje, vjerovatno skoro svi ljudi svijeta bili su okupljeni u jednoj regiji.
Koliko se moglo namnožiti ljudi do Vavilonske kule? Širom svijeta, prosječna stopa rasta danas iznosi 1,14%. Međutim, manje zemlje imaju stope rasta od čak 5%. Stoga je prilično sigurno pretpostaviti da je s tako malom početnom populacijom (samo 8 preživjelih od Potopa, uz napomenu da Noje i njegova žena kasnije nisu imali djece) stopa rasta bila na višoj strani. Imajte na umu da kontrola rađanja tada nije bila u modi. Tako je stopa rasta od 3,5% sigurna pretpostavka. Dalje, potrebna nam je formula za izračunavanje. Ako računamo po formuli: Pb = Ps x (1+s)n [Pb = Populacija buduća; Ps = Populacija sadašnja; s=stopa rasta; n=broj godina], i zamijenimo to našim ciframa Pb = 6 x (1+0,035)339, dolazimo do brojke od oko 696.500 stanovnika. Kad od te cifre izdvojimo jednu grupu Hušovih / Nimrodovih srodnika i sledbenika u pobuni, bez sumnje je bilo više nego dovoljno ljudi za izvođenje jednog takvog projekta. Čak i ako pretpostavimo manju stopu rasta stanovništva, recimo 2,5% – što bi bio vrlo konzervativan broj s obzirom na tako malu početnu populaciju, dolazimo do značajno manje populacije u vrijeme Vavilonske kule od oko 25.900 ljudi, ali ipak dovoljno brojne za poduzimanje gradnje.
Iako za čovječanstvo zvuči divno što je ujedinjeno u kulturi i jeziku, ljudski grijeh čini ovo opasnim stanjem. Kao što je pokazano prije potopa, prirodna navika čovječanstva je prema izopačenosti (Postanje 6:5). Potreba da se ograniči ljudska saradnja u grešnim namjerama, barem u određenoj mjeri, glavni je razlog za Božje postupke u ovom odlomku (Postanje 11:7-8).
Tada su jedni drugima govorili: „Hajde da pravimo cigle i da ih pečemo.“ Tako su im cigle služile kao kamen, a zemljana smola kao malter. (3. stih)
Ovdje nam je rečeno da su neki ljudi zajedno počeli praviti planove za izgradnju ogromne građevine u svojoj novoj domovini. Ovaj stih izgleda neobično specifičan u opisivanju njihovih građevinskih materijala: cigle stvrdnute spaljivanjem – ili pečenjem – i maltera napravljenog od bitumena. Izraelski čitaoci bi vjerovatno bili zainteresovani da znaju da su ovi drevni ljudi koristili cigle dok su sami često koristili kamen za gradnju.
Zatim su rekli: „Sazidajmo sebi grad i kulu kojoj će vrh dopirati do nebesa da bismo sebi stekli slavno ime i da se ne bismo rasijali po svoj zemlji.“ (4. stih)
U ovom trenutku, ljudi očito nisu htjeli da se raziđu i idu u različitim pravcima, prema Gospodnjim instrukcijama (Postanje 9:1). Vidjećemo kasnije zašto bi to bilo važno.
Najvjerovatnije su neki ljudi od uticaja prepoznali da je u njihovom jedinstvu moć i sigurnost. Ako mogu ostati jedan narod, bili bi jači i sigurniji. Kada bi se podijelili, svaka grupa bi bila slabija i vjerovatno pod prijetnjom rata i sukoba s drugim grupama. Njihov motiv za nas ima smisla, ali njihov plan da ostvare svoj cilj bio je da postanu veliki na način koji je Bog smatrao arogantnim i opasnim.
Plan koji čovječanstvo smišlja je da izgradi snažan, odbranjiv grad sa masivnim tornjem koji bi sezao do neba. Oni bi „stekli ime“ za sebe. Ako njihov grad ne bi mogao biti poražen, a oni bi bili prosperitetni i jaki, zašto bi iko od njih želio otići i riskirati da im postane rival?
Ova incijativa zasniva se na vjerovanju da će kroz samoveličanje i samopouzdanje postići svoje najveće ciljeve. Oni, očigledno, nisu ni na koji način priznavali Boga niti su tražili Njegovu pomoć. Sledeći stihovi će otkriti da iako mogu postići mnogo, Bog im neće dozvoliti da ostvare svoj plan.
Iz ovog kratkog opisa teško se može uočiti u čemu je stvarni problem ovog plana i pothvata. Podsjetimo se da je u 10. poglavlju Nimrod označen kao najveći moćnik, „heroj“ i poduzimač na zemlji. On postaje veliki graditelj i, između ostalih gradova, osniva Babel. Nimrodov problem bio je izraženi satanistički umni sklop: stvaranje vlastitog identiteta kroz dostignuća, moć i slavu. 4. stih upravo otkriva taj motiv.
U osnovi te ideje nalazio se materijalizam i preduzetnički duh u negativnom smislu te riječi, trka za prestižom, profitom i moći. Materijalizam palom čovjeku predstavlja neposrednu manifestaciju motiva njegove grešne prirode, jer putem tih dostignuća on dobija priliku da sebe predstavi u lažnom sjaju moći i dominacije.
„Nije li ovo Vavilon veliki, koji sam ja sagradio svojom silnom moći da bude kraljevska prijestonica i na slavu moga veličanstva?“ (Danilo 4:30) Ovo su riječi prvog čovjeka, kralja Vavilonske imperije, izrečene oko dvije hiljade godina kasnije, u istom duhu. Ali Bog ga je baš nakon te izjave ponizio i naučio pameti (vidi: Danilo 4:31-37).
„Da sebi steknemo slavno ime“ (Postanje 11:4) osnovni je životni moto svih silnika i velikih satanista u istoriji čovječanstva. Začetnik tog koncepta posle Potopa bio je Nimrod, prvi moćnik na zemlji (Postanje 10:8-12). Ta okultna familija – trio Nimrod, Semiramis, Tamuz – uspostavila je sistem pseudo religije koji u raznim svojim oblicima dominira cijelim svijetom. Svi veliki klasni poreci takođe su kasnije proistekli iz tog koncepta: robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam, kolonijalizam… uključujući i idejne pokrete kao što su rasizam, fašizam, ateizam i dr. Otuda i ideologija tajnih i okultnih društava kao što su masoni (u prevodu „zidari“), iluminati („prosvijetljeni“), moćni oligarsi, međunarodni bankari, čuvari drevnih misterija, svjetovni i duhovni vladari… Svi oni žude za moći i dominacijom. Njihova želja je da „vladaju svijetom“, dok je stvarni vladar u sjenci zapravo sam Sotona.
Možemo reći da poduzimači gradnje Vavilonske kule i grada slijede svoje planove u „tajni bezakonja“ (Otkrivenje 17:5). Vavilonska kula je građena 1996. godine od Stvaranja, prema najpribližnijoj hronologiji. Glavni protagonisti gradnje ovog monumenta pobune protiv Boga u pokušaju stvaranja sistema centralizovane političke i religijske moći bili su Nimrod i njegova majka-žena Semiramis. Semiramis je bila kraljica zavodljive ljepote, primjer neobuzdane požude i bluda, duboko upletena u okultizam. Njihov snažan uticaj, očigledno podržan od sila tame, lansirao ih je u orbitu lažnih bogova. Semiramis je obožavana kao Rea, velika Majka „bogovima“, sa gnusnim ritualima koji su je identifikovali kao Veneru, Majku sve nečistote. U tom kontekstu, Vavilon je postao sjedište idolatrije i tzv. svete prostitucije. U okultnom svijetu, stupanje u kontakt i saradnja sa demonima (palim anđelima) postiže se kroz tri glavna pravca: 1) sudjelovanjem u okultnim i magijskim praksama, uključujući sve oblike idolatrije; 2) sudjelovanjem u nemoralu i seksualnim perverzijama; 3) upotrebom različitih tehnika ili droga koje mijenjaju stanje svijesti i isključuju razum (kritičko rezonovanje).
Neki (neupućeni) teolozi ili istoričari mogu izaći sa primjedbom da se Nimrod pominje u Bibliji ali ne i Semiramis. To, međutim, nije tačno. Iako je biblijski izvještaj o Vavilonskoj kuli dosta oskudan sa informacijama o glavnim protagonistima te zavjere protiv Boga i čovjeka, Semiramis se pominje pod drugim imenima kroz Sveto pismo. Jedna njena istaknuta titula bila je „Kraljica Nebesa“ i taj kult je bio prihvaćen među Izraelcima koji su smatrali da mogu služiti i Bogu i lažnim bogovima istovremeno (Jeremija 7:18; 44:16-19). Veoma je važno zapaziti taj mentalitet „sjedenja na dvije stolice“ koji je isti i danas. Dalje, Semiramis se takođe pominje kao Artemida (u grčkoj mitologiji) ili Dijana (u rimskoj mitologiji) u Djelima apostolskim 19:24. Ona se smatrala boginjom lova, mjeseca (Alah ili Alilah među Arapima) i rađanja. Njen hram u Efesu važio je za jedno od sedam svjetskih čuda antičkog doba. Po svemu sudeći, Artemis ili Dijana samo su varijacije imena vavilonske Semiramis, majke-žene Nimroda, poznate u biblijskim spisima i kao Astarta, tim prije što se Dijana smatra majkom Kupidona, što u prevodu znači „želja“. Žene su žudile za Nimrodom koji je izazivao njihovu ljubomoru kao narodni heroj i silan lovac, Luperkus, Pan ili Saturn, latinski Valentin (latinska riječ „valens“ doslovno znači „biti snažan, jak, moćan, silan“). Ista ličnost se pominje i kroz istoriju starog Izraela pod kultnim imenom „Astarota“ (vidi: 1. Samuelova 7:4). Nakon Nimrodove (Balove) smrti (cca. 2167. prije n.e.), Semiramis je promovisala vjeru da je on bog sunca. Da bi održala kult božanstva među svojim sledbenicima, ona je zatrudnjela i rodila sina, 25. decembra, poznatog kao Tamuz, Horus, Bahus, Krišna…, koji je smatran simbolom ponovnog rođenja Nimroda. Odatle je raširen kult majke „bogorodice“ („djevice“ ili „gospe“) i djeteta po cijelom svijetu. Mnogi paganski festivali, uključujući današnje „hrišćanske“ praznike, okultni rituali, celibat, hramska prostitucija, magija i vještičarenje… potiču od ovog paganskog trija. U Bibliji Tamuz se pominje u knjizi proroka Ezekijela 8:14. Znak Tamuza je početno slovo njegovog imena, tav, u obliku krsta. Otuda simbol krsta nalazimo u drevnim misterijama i paganizmu vjekovima prije hrišćanstva koje je počelo ovaj simbol da koristi kao svoje obilježje upravo u vrijeme uspostavljanja velikog otpada u Rimskoj imperiji, ili preciznije u 3. i 4. vijeku, posebno nakon Konstantinove navodne vizije krsta u suncu (sam Kontantin je bio obožavalac „Nepobjedivog Sunca“ – Sol Invictus na latinskom).
Sasvim je jasno da od ovog trija utemeljivača paganizma u poslepotopnoj eri potiče koncept „trojstva“, poznat pod raznim imenima u starom svijetu, kao i kult majke (Božje) i djeteta, odakle je oboje preko rimske crkve završilo u tradicionalnom hrišćanstvu.
Etimologija mnoštva imena prvobitnog „oboženog“ trija iz Vavilona može nam veoma pomoći u razumijevanju drevnih predanja i demistifikovati mnoge stvari, uključujući aluzije i konekcije sa prvobitnim Padom u grijehom, Potopom, Sotonom i demonima… Ipak treba razumjeti da se ne mogu precizno ustanoviti uloge i odnosi među Hamovim potomcima od Hanana, Huša i njegovog sina Nimroda. Prema najboljoj rekonstrukciji događaja i likova, Huš (crnoput, crnac) je bio kolovođa vavilonske pobune, poznat još kao Belus ili Bel te Haos tj. izazivač zbrke i pometnje (jezika). U Bibliji se pominje i kao Nebo (od „niba“ – proricanje; Isaija 46:1). Moguće je takođe da je Huš bio prvi „tumač bogova“ i da zapravo njemu pripada zvanje „Hermes“ (odakle potiče pojam hermeneutika – teorija i metodologija tumačenja). Huša možemo povezati i sa Janusom – „bogom bogova“ i Vulkanom – „ocem bogovima“. Vulkan je poznat kao lik sa čekićem (maljem) koji razbija zemlju na komade (vidi Jeremija 50:23), što je u kasnijoj mitologiji preneseno na skandinavskog boga Tora. Bel i Merodah (od „mered“ – pobuniti se; vidi Jeremija 50:2) su po svemu sudeći sinonimi za istog lažnog boga – Huša. Dakle, Huš je bio osnivač, a Nimrod graditelj prvog Vavilona. Semiramis je bila Hušova žena i Nimrodova majka i kasnije žena, dok je najzagonetniji lik Tamuz (sam Nimrod ili vjerovatnije sin Semiramis kojeg je dobila posle Nimrodove nasilne smrti i proglasila ga bogom sinom ili reinkarnacijom „boga sunca“).
U osnovi, vavilonske misterije su bile baza za razvoj različitih oblika paganizma i okultizma, kao i kvarenja izvorne religije od Boga. U tom sistemu i njegovim brojnim varijantama i ograncima prožimaju se razne suprotnosti ili apsurdi svojstveni satanističkoj ideologiji, kao na primjer teza o djevici i prostitutki u istoj ličnosti, bogu rata i mira, i sl.
Gospod je sišao da vidi grad i kulu koju su zidali ljudski sinovi. (5. stih)
Umjesto da se oslone na Boga za pomoć, ljudi su krenuli sa idejom da postanu dovoljno moćni da dobiju ono što žele. Mnogi naučnici ovo vide kao namjerni pokušaj zaštite od još jedne poplave, stvaranjem strukture posebno namijenjene zaštiti čovječanstva od Božjeg suda. To bi takođe impliciralo da pobunjenici nisu vjerovali u Božji savez sa Nojem i njegovom porodicom.
Ali vjerovatnije je da bi kula imala „bogoslužbenu“ namjenu i kao centar uprave za političko-religijski establišment. Vrlo je moguće da je kula sagrađena pod krinkom da bude mjesto za bogosluženje. To bi spriječilo ljude da odu predaleko, jer bi se morali vratiti i prinositi žrtve u Babelu. Takođe treba uočiti još jedan građevinski obrazac: grad + kula kao dominantni (vjerski) objekat, koji se uglavnom ponavlja u svim kasnijim kulturama. Štaviše, i svako naselje tradicionalne „hrišćanske“ kulture je obavezno imalo svoju „crkvu“ (građevinu sa tornjem ili šiljkom tj. obeliskom uperenim prema nebu), a sličan obrazac vidimo i u drugim svjetskim religijama. Ovdje treba napomenuti da jevrejski hram, sagrađen prema Božjim uputima za vršenje službe koja je tipski prikazivala Plan spasenja, nije imao nikakvih tornjeva ili šiljaka.
Tekst otkriva da Bog odlučuje da „siđe“ i da vidi njihovu kulu. Naravno, sam Bog nije morao da putuje u bilo kom pravcu da bi vidio ili znao šta se dešava na zemlji. Umjesto toga, jezik treba da naglasi kako je to bila glupa ideja da ljudi mogu izgraditi kulu koja bi sezala do nebesa, ili spriječiti Boga da izvrši svoju volju.
U direktnijem smislu, ovaj stih prikazuje Boga kako se „igra“, slično kao što je učinio kada se Adam sakrio od Njega u Edenskom vrtu i kada ga je Bog pozvao (Postanje 3:8-10).
Zatim je Gospod rekao: „Oni su jedan narod i svi govore jednim jezikom, i evo šta su počeli da rade. Šta god naume da urade, ništa im neće biti nedostižno. Hajde da siđemo i da im napravimo pometnju u jeziku tako da ne razumiju jedan drugoga.“ (stihovi 6-7)
Nakon što je vidio grad i kulu koju su sagradili ujedinjeni ljudi zemlje, Gospod ne odbacuje njihove napore kao slabe i uzaludne. Umjesto toga, On priznaje da bi čovječanstvo, radeći zajedno, moglo postići sve što zacrta. To, naravno, odmah dovodi do pitanja: zašto je to problem? Zašto bi se Bog protivio takvoj jedinstvenoj produktivnosti?
Odgovor je u sposobnosti čovječanstva da darove pretvori u prokletstva, a sposobnosti u zloupotrebe. Potop nije promijenio prirodu grešnih ljudskih bića. Božje zapažanje u Postanju 6:5 i dalje se odnosi na ljudska srca prepuštena samima sebi. Bog ne pokušava ugušiti potencijal čovječanstva da postigne „bilo što“ dobro, ali je veoma zabrinut za njihov potencijal da postignu „bilo što“ zlo.
Moćno ujedinjeno čovječanstvo, sklono činjenju zla, moglo bi postići veliko zlo. Koliko god nešto izgledalo perverzno, nečuveno ili smiješno, čovječanstvo može i hoće to pokušati, ako mu se pruži prilika.
Stih 7 koristi frazu „hajde da siđemo“ u množini. Sličan jezik se koristi u Postanju 1:26 i 3:22. Najvjerovatnije riječ je o Sinu Božjem i anđelima koji su poslati od Boga Oca da direktno intervenišu na licu mjesta, slično kao što je to bio slučaj sa regijom Sodoma i Gomora.
Gospod odlučuje da zaustavi njihov projekat i napredak tako što će za početak podijeliti jezike ljudi. Ljudi koji govore različite jezike imaju neposrednu prepreku u komunikaciji, što otežava saradnju. Dalje, ovo bi prirodno počelo razdvajati ljude u grupe, na osnovu tih jezika, i u ispunjenju Božje namjere za čovjeka nakon potopa (Postanje 9:1).
Tako ih je Gospod odande rasijao po cijeloj zemlji i prestali su da zidaju grad. (8. stih)
Bog odlučuje da pobrka jezike ujedinjenih naroda na zemlji. Ovo je posebno imalo za cilj da ih spriječi da ostvare sve što su naumili. U kontekstu, Božja briga je da će ujedinjeno čovječanstvo skliznuti nazad u isti ciklus grijeha i smrti kakav je postojao prije potopa (Postanje 6:5).
Rečeno nam je da je Bog takođe rasijao čovječanstvo iz područja Šinara po cijeloj zemlji. Uzeti zdravo za gotovo, ovi stihovi opisuju natprirodna Božja djela u stvaranju i dodjeljivanju jezika ljudima i postavljanju tamo gdje je On želio da budu na zemlji. Drugi tumači vide Božje postupke u ovom poglavlju na postupniji način, opisujući efekte bez da impliciraju da su bili neposredni.
Doslovno shvaćena, tvrdnja Postanja je da se ovi jezici nisu razvili prirodno tokom vremena jer su ljudi razvili vlastite varijacije na izvornom jeziku. Bog je to jednostavno uradio. Takav čin bi zahtijevao ogromnu moć, kreativnost i autoritet. Svakako, Bog koji je stvorio svijet i poslao globalni potop bi bio sposoban za takve postupke.
Božji početni nalog Noju i njegovim sinovima bio je da napune zemlju (Postanje 9:1). Pošto su ljudi odbili da se odvoje i poslušaju Boga na ovaj način, Bog je to učinio za njih. On ne bi dozvolio čovječanstvu da odredi svoj vlastiti plan za Zemlju.
Izgradnja grada i kule je stala. To više nije bio fokus zajedničkih napora čovječanstva. Mjesto je dobilo ime Babel, koje je veoma slično hebrejskoj riječi za „zbrku“. Kasnije će ovaj grad biti poznat kao Vavilon (Babilon).
Vavilonska kula tradicionalno se prikazuje kao vrsta zigurata, iako Biblija ne daje određene dimenzije. Hebrejska riječ za toranj korištena u Postanju, koja se odnosi na Vavilonsku kulu, je migdal: kula. Zanimljivo je da ova riječ znači toranj, ali figurativno odražava gredicu koja daje piramidalni oblik. To daje malu potporu ideji da je Vavilonska kula možda imala piramidalni ili ziguratni oblik.
Zigurati, piramide, humke i slično pronađeni su u mnogim djelovima svijeta – od Mesopotamije i Egipta do Južne Amerike. Drevni Kinezi gradili su piramide, a misisipska kultura humke. Piramide su klasifikovane nešto drugačije od zigurata, kao i humke, ali sličnosti su zapanjujuće.
Zato je taj grad nazvan Vavilon, jer je tamo Gospod napravio pometnju u jeziku kojim se govorilo na cijeloj zemlji. Gospod ih je odande rasijao po cijeloj zemlji. (9. stih)
Stih 9 sažima Božji čin presude igrom riječi. Zamisao graditelja bila je da naprave „Bab-El“ ili „kapiju k nebu“ („vrata Božja“) kroz vlastiti centar moći i pseudo vjersku i političku upravu, ali Bog je osujetio ovaj projekat i nazvao ga „Vavilon“ [Babilon] – „zbrka,“ od glagola „balal“ (pomiješati; pobrkati). Zapravo, cijeli odjeljak stihova od 1. do 9. uključuje nekoliko aluzija, na hebrejskom jeziku, na ime Vavilon. Babel je kasnije postao poznat kao Vavilon, veliki i drevni grad koji je postao sjedište moći u svijetu. Ovaj grad će, zapravo, kasnije postati simbol čovjekocentričnog, svjetovnog sistema koji se suprotstavlja Bogu. I to se događa u prelomno osjetljivom vremenu u istoriji čovječanstva kada je ljudski rod bio dovoljno brojan da počne naseljavati cijelu zemlju. Ključno pitanje je bilo kakvu religiju (ideologiju) će ponijeti sa sobom. Na žalost, zbog opisanih događaja pronijeli su „misterije bezakonja“ koje će se dalje razvijati i trajati sve do Hristovog drugog dolaska.
Kasnije su Vavilonjani bili prilično ponosni na svoj impresivan grad. Božji narod je, međutim, shvatio da je istorija grada dokaz da se ljudska oholost i arogancija ne mogu suprotstaviti Bogu. On zaustavlja planove čovječanstva kad god to odluči (Jov 42:2).
Po okončanju Plana spasenja, međutim, Bog će ponovo stvoriti novo kraljevstvo sa jednim jezikom i kulturom. Sefanija 3:9-11 opisuje taj trenutak.
Nakon rasijanja graditelja Vavilonske kule, opisanog u knjizi Postanja 11:1-9, porodične grupe napustile su ravnicu Šinar i putovale u različite djelove svijeta, noseći sa sobom svoj jezik koji druge porodice nisu mogle razumjeti. Na žalost, ono što su ponijeli sa sobom je i iskvareni oblik religije, koja je imala tendenciju daljeg kvarenja i paganizacije kroz istoriju. Da su ljudi u početku poslušali Božji nalog i raselili se odmah po zemlji, moglo je biti drugačije – naime, ponijeli bi sa sobom Nojevu i Šemovu ispravnu religiju.
Nedugo nakon rasijanja, započeli su Vavilon, Egipat i Grčka. Civilizacije koje su bile bliže Babelu (npr. one na Bliskom Istoku) uspostavljene su prije civilizacija dalje od Babela (npr. one u Australiji ili Americi).
Vavilonska kula objašnjava zašto danas svi ne govore isti jezik.
Jezik potiče od Tvorca. Gospod je stvorio Adama sa znanjem jezika u početku. Adam je slušao i razumio Gospodnje riječi i upute koji su mu bili dati vezano za Drvo života i Drvo poznanja dobra i zla. Adam je davao imena životinjama nakon završenog stvaranja. On je takođe dao ime Evi na dan kad su bili stvoreni. Zadatak davanja imena sam po sebi demonstrira zapanjujuće verbalno znanje i vještinu.
Od Stvaranja do Potopa prošlo je 1656 godina (egzaktan biblijski podatak), a prema najpribližnijoj rekonstrukciji poslepotopne hronologije Vavilonska kula se gradila 1996. godine, računajući od Stvaranja, tj. nešto manje od 350 godina posle Potopa. U vrijeme gradnje Vavilonske kule, cijela populacija je govorila istim jezikom (Postanje 11:1,6). To je samo po sebi logično, jer pretpotopni jezik su sačuvali Noje i njegova porodica (ukupno 8 ljudi). Ono što je svakako dodatno išlo u prilog očuvanju jednog izvornog jezika prije Potopa bila je dugovječnost patrijarha te samo 10 generacija od Adama do Noja. Samo 126 godina je prošlo od Adamove smrti i Nojevog rođenja. Adam je živio 930 godina, što se preklapa sa 243 godine suživota sa Nojevim djedom Metuselahom koji je umro u godini Potopa. Dalje, Nojev život se preklapa sa Metuselahovih 600 godina. Ovi fakti isključuju mogućnost jezičkih promjena prije Potopa.
U svijetu takođe postoje legende kao svjedočanstvo o zajedničkom prvobitnom jeziku.
Ali od Vavilonske kule desila se pometnja jezika. Interesantno je zapaziti da se kolovođi pobune, Nimrodu, u okultnom svijetu tajnih društava poznatom kao Hermes Trismegistos, između ostalih sposobnosti pripisuje tumačenje jezika. Hermes se smatrao glasnikom bogova. Izraz „hermeneutika“ odnosi se na vještinu tumačenja ili prevođenja, objašnjenja doktrina, prenošenja znanja ili simboličkog izražavanja. Filozofske i humanističke nauke počivaju na platformi hermeneutike. Sa stanovišta biblijski religiozne osobe, mogli bismo kazati da je „Hermes“ (Nimrod) bio prvi poslepotopni doktor za izvrtanje istine.
Na koji način je Bog proizveo pometnju jezika? Iako je ulazak u razumijevanje mehanizama koje Bog koristi uvijek opasan teren i nepotrebno znanje za čovjeka, da bismo se uopšte bavili pometnjom jezika najprije moramo biti svjesni činjenice da je jezik Božji dar čovjeku, zajedno sa svim drugim sposobnostima i osobinama koje su naši praroditelji dobili prilikom stvaranja. Gospod i anđeli su očito djelovali na centar za govor, nerve i mozak u svrhu postizanja promjena koje su rezultirale trenutnom funkcionalnošću novih jezika. Bila je to neka vrsta reprogramiranja jezika. Da je to moguće potvrđuje i izvještaj iz Djela apostolskih 2:4 kada je Bog svojim duhom osposobio apostole da propovijedaju jevanđelje na stranim jezicima okupljenih ljudi iz dijaspore koje prethodno nijesu ni znali ni učili. Da i pali anđeli mogu uticati na centar za govor svjedoci smo i danas kroz djelovanje harizmatskih zajednica i nekih paganskih sekti gdje se upražnjava govorenje potpuno nepoznatim jezicima.
Različiti jezici istovremeno znače i različite obrasce razmišljanja, umnog sklopa, poimanja i objašnjavanja stvari. Stoga ne treba da nas čudi što je projekat Vavilonske kule morao biti obustavljen.
Za svjetovne lingviste postojanje oko dvadeset jezičkih porodica u svijetu danas je zagonetka. To se pokušava prikazati u vezi sa genetikom ali je malo genetskih veza koje bi to potvrdile. Ako je kao što ateisti vjeruju čovjek evoluirao od čovjekolikih majmuna, čovjek je jednom morao steći sposobnost govora. To bi značilo da su svi jezici genetski povezani ali očito nisu.
Samo biblijski izvještaj daje kredibilno objašnjenje. Bog je od Vavilonske kule dao ljudima nove jezike i grupacije koje su govorile istim jezicima i prirodno se držale zajedno. Ti jezici kasnije su se razvili u druge do oko šest hiljada koliko ih nalazimo danas, dok su neki izumirali ili mijenjali oblike.
Danas u svijetu postoji preko 6.900 govornih jezika. Ipak, broj jezika koji su nastali iz Babela u vrijeme rasijavanja bio bi mnogo manji od ovog – vjerovatno manje od 100 različitih porodica izvornih jezika.
Pa odakle svi ti jezici? Lingvisti prepoznaju da većina jezika ima sličnosti sa drugim jezicima. Srodni jezici pripadaju onome što se naziva jezičkim porodicama. Ove porodice izvornih jezika nastale su kao posledica pometnje jezika u Babelu. Od tada su porodice izvornih jezika narasle i preobrazile se u obilje današnjih jezika.
Da li je izvodivo da se 7.000 jezika razvije iz manje od 100 za 4000 godina? Jezici koji su izašli iz zbrke u Babelu bili su „korijenski jezici“ ili jezičke porodice. Vremenom su se ti korijenski jezici mijenjali posuđujući iz drugih jezika, razvijajući nove pojmove i fraze i gubeći prethodne riječi i fraze.
Šemova genealoška linija (Postanje 11:10-32)
Ovo su događaji iz Simovog života: Kada je Sim imao sto godina, rodio mu se Arfaksad, dvije godine posle potopa. Nakon što mu se rodio Arfaksad, Sim je živio još petsto godina. Za to vrijeme rodilo mu se još sinova i kćeri. (stihovi 10-11)
Ovaj stih započinje genealogiju koja će direktno povezati Nojevog sina Šema sa Abramom. Ovo postavlja porijeklo naroda Izraela. Za razliku od široke genealogije koja se proteže na naciju u 10. poglavlju, ovaj odlomak prati ravnu liniju od svakog čovjeka do jednog od njegovih sinova do sledećeg u liniji. Ovaj opis počinje sa Šemom. Od tri Nojeva sina, Šem je onaj koga je Bog otvoreno blagoslovio (Postanje 9:26). Ovdje nam je rečeno da je Šem dobio Arfaksada dvije godine nakon potopa kada je imao 100 godina.
Ovo je poslednje spominjanje potopa u Postanju, označavajući početak nove ere. Rođenje Arfaksada tako brzo nakon Božjeg naloga da se umnoži i napuni zemlja pokazuje da je Šem živio u poslušnosti.
Stavljajući dva doba zajedno, Šem je doživio 600 godina, što mu je omogućilo mnogo godina da ima druge sinove i kćeri dok je čovječanstvo krenulo da ponovo napuni zemlju ljudima. U istom duhu, ova genealogija se ne fokusira na fraze kao što su „i onda je umro“, kao što je to činila genealogija iz 5. poglavlja.
Kada je Arfaksad imao trideset i pet godina, rodio mu se Šela. Nakon što mu se rodio Šela, Arfaksad je živio još četiristo i tri godine. Za to vrijeme rodilo mu se još sinova i kćeri. (stihovi 12-13)
Ovo je vrijedno pažnje u Postanju zbog starosti Arfaksada kada mu se rodio Šela: „samo“ 35 godina. Ovo je drastično smanjenje dobi za dobijanje djece u poređenju sa erom prije potopa (Postanje 5). Naravno, genealogije navedene prije potopa ne zahtijevaju da su ta djeca prvorođena, tako da su ti patrijarsi mogli imati drugu, raniju djecu. Pa ipak, značajno je da se dob povezana s djecom smanjuje, kao i životni vijek.
Kao rezultat toga što je svijet oštećen potopom (Postanje 7:22-24), životni vijek čovječanstva će se vrlo brzo smanjiti u generacijama koje slijede Noja. Da bi se umnožila i ispunila zemlja, ljudi su morali da počnu da imaju djecu u mnogo mlađoj dobi.
Nakon što je postao otac Šele, Arfaksad je živio još 403 godine i imao je drugu djecu. Zbrajanjem brojeva, Arfaksad je doživio 438 godina. Kao i kod drugih stihova, ova izjava podržava brzi pad ljudskog životnog vijeka nakon potopa. Dok su drevne ličnosti kao što je Noje živjele skoro hiljadu godina, generacije koje prethode Abramu (Postanje 11:19-26) imaće sreću da žive posle jednog vijeka.
Kada je Šela imao trideset godina, rodio mu se Eber. Nakon što mu se rodio Eber, Šela je živio još četiristo i tri godine. Za to vrijeme rodilo mu se još sinova i kćeri. (stihovi 14-15)
Ovaj stih nastavlja praksu ranije dobi očinstva i kraći životni vijek. Ovo je trend koji će se nastaviti kroz genealogiju, jer se čovjekov život ubrzano skraćuje do rođenja Abrama. Šela je živio još 403 godine i imao je drugu djecu. Ako zbrojimo brojeve, Šela je doživio 433 godine. I, u potpunoj suprotnosti sa svijetom prije potopa, izgledi za rađanje djece u dobi od 100 godina postali bi nevjerovatni (Postanje 17:17). To je jednostavno bila posledica života na surovijoj, manje idealnoj planeti nakon potopa.
Kada je Eber imao trideset i četiri godine, rodio mu se Peleg. Nakon što mu se rodio Peleg, Eber je živio još četiristo trideset godina. Za to vrijeme rodilo mu se još sinova i kćeri. (stihovi 16-17)
Pelegovo ime očigledno dolazi od riječi koja znači „dijeliti“. Postanje 10:25 nam govori da je u Pelegovo vrijeme zemlja bila podijeljena, što smo ranije komentarisali. Ova jasna linija i životne dobi patrijarha daju nam podatke da ustanovimo kako pomenuta podjela nema ništa sa rasijanjem naroda od Vavilonske kule, jer je Peleg zapravo umro u to vrijeme.
Kada je Peleg imao trideset godina, rodio mu se Reu. Nakon što mu se rodio Reu, Peleg je živio još dvjesta i devet godina. Za to vrijeme rodilo mu se još sinova i kćeri. (stihovi 18-19)
Nakon što je postao otac Reua, Peleg je živio još 209 godina i imao drugu djecu. Ako zbrojimo brojeve, Peleg je doživio 239 godina. Primjećujemo da se životni vijek nastavlja dramatično smanjivati što se više udaljavamo od potopa. Očito uslovi životne sredine na Zemlji postali su manje idealni za dug životni vijek nakon potopa. Ovo je u skladu sa Božjom namjerom da ograniči čovjekovu sposobnost za zlo. Pelegov život je znatno kraći od života njegovog oca, kao i život narednih generacija.
Kada je Reu imao trideset i dvije godine, rodio mu se Seruh. Nakon što mu se rodio Seruh, Reu je živio još dvjesta i sedam godina. Za to vrijeme rodilo mu se još sinova i kćeri. (stihovi 20-21)
Ime Seruh može biti povezano sa mjestom koje se zove Sarugi oko 30 kilometara od Harana, gdje će se Abramova porodica na kraju nastaniti. Kao što je prikazano u drugim stihovima, ova generacija će nastaviti trend brzog smanjenja životnog vijeka viđenog nakon potopa. Od Pelega do Abrama, ljudski život u najboljem slučaju pada na otprilike stotinu godina. Ako saberemo brojeve, Reu je doživio 239 godina. Ovo je znatno kraći život od njegovih djedova, kao što su Šela i Eber (Postanje 11:15-17).
Kada je Seruh imao trideset godina, rodio mu se Nahor. Nakon što mu se rodio Nahor, Seruh je živio još dvjesta godina. Za to vrijeme rodilo mu se još sinova i kćeri. (stihovi 22-23)
Genealogija ovdje dolazi do rođenja Nahora, Abramovog djeda. Zbrajanjem brojeva, Seruh je doživio 230 godina.
Kada je Nahor imao dvadeset i devet godina, rodio mu se Tara. Nakon što mu se rodio Tara, Nahor je živio još sto i devetnaest godina. Za to vrijeme rodilo mu se još sinova i kćeri. (stihovi 24-25)
U ovom trenutku, životni vijek u Postanju se smanjio na nešto slično modernom obrascu: ljudski dani su otprilike jedan vijek. Ovo je jak kontrast u odnosu na prethodne generacije, koje su živjele duplo duže. To je drastična promjena u odnosu na one koji su živjeli prije Vavilonske kule, koji su živjeli nekoliko stoljeća. I to je katastrofalan pad u odnosu na doba dozvoljeno za najranije ljude, koji su preživjeli skoro hiljadu godina (Postanje 5). Nahor je doživio samo 148 godina, što je najkraći životni vijek do sada zabilježen nakon potopa.
Priča o Tari i njegovom sinu Abramu dovešće do temelja izraelskog naroda. Uskoro će Bog početi da sprovodi svoj dalekosežni plan da ispuni obećanje o obnovi dato u Postanju 3:15.
Kada je Tara imao sedamdeset godina, rodili su mu se Abram, Nahor i Haran. (26. stih)
Linija od Noja do Abrama je sada završena. Slijedi preko Šema do Arfaksada do Šele do Ebera do Pelega do Reua do Seruha do Nahora do Tare i sada do Abrama. Kraj ove genealogije uključuje činjenicu da je Tara imao troje muške djece nakon što je živio 70 godina. Osim Abrama, jedno dijete je nazvano po Tarinom ocu, a drugo dijeli ime grada Harana.
Abramovo ime očigledno znači nešto poput „uzvišenog oca“. Ovo je važan trenutak u genealogiji čovječanstva. Abram će kasnije biti preimenovan u Abrâm. Abramov odnos prema Bogu biće kamen temeljac tri glavne moderne svjetske religije: judaizma, hrišćanstva i islama. Abram će biti pozvan od Boga (Postanje 12:1) koji će mu dati posebne blagoslove (Postanje 12:2-3). Njegov unuk, Jakov, biće preimenovan u Izrael, kao otac nacije koju će Bog odrediti kao Njegov izabrani narod.
Ovo su događaji iz Tarinog života. Tari su se rodili Abram, Nahor i Haran; a Haranu se rodio Lot. (27. stih)
Ovdje se ponavlja Tarino nasleđe.
Jošua 24:2 otkriva da su Tara i njegov otac Nahor obožavali lažne bogove. Pošto je poznato da su i Ur i Haran bili centri obožavanja mjeseca, moguće je da su obožavali mjesečeve bogove. Obojica su živjela nakon rasijanja čovječanstva nakon izgradnje Vavilonske kule. Budući da je Tara jednom od svojih sinova dao ime Haran, a zatim se kasnije preselio u Haran, neki učenjaci nagađaju da se Tara odatle preselio u Ur Haldejski prije nego što se ponovo vratio.
Tara je takođe dobio Nahora, nazvanog po njegovom vlastitom ocu, i Abrama „kada je poživio 70 godina“ (Postanje 11:26). Haran je otac Lota, Abramovog nećaka, čovjeka koji će igrati veliku ulogu u Abramovoj priči. Lot će takođe igrati centralnu ulogu u jednom od najdramatičnijih incidenata Božjeg suda u Starom savezu: uništenju Sodoma i Gomore (Postanje 18-19).
Haran je umro dok je bio sa svojim ocem Tarom u zemlji gde se rodio, u Uru Haldejskom. (28. stih)
Haran, jedan od tri Tarina sina, umro je mnogo prije Tare. U vrijeme kada je umro, porodična kuća bila je u regiji poznatoj kao Ur Haldejski, vjerovatno u današnjem južnom Iraku. Haran je živio dovoljno dugo da postane otac djece kao što su Melha, Jisha i Lot. To čini Lota Tarinim unukom i Abramovim nećakom. Ovaj odnos će se pokazati važnim u Postanju.
Lot i Abram će vidjeti kako im se putevi ukrštaju mnogo puta. Abram će voditi operaciju spašavanja kako bi spasio Lota od zarobljavanja (Postanje 14). Nakon uspostavljanja odnosa s Bogom, Abram će moliti za narod Sodoma, gdje Lot živi. Lot, još jednom, mora biti spašen od uništenja (Postanje 19).
Abram i Nahor su se oženili. Abramova žena zvala se Sara a Nahorova žena zvala se Melha, kći Harana, koji je bio otac Melhe i Jishe. (29. stih)
U ovom stihu je opisano nekoliko komplikovanih porodičnih odnosa. Prvo je Abram oženio Saraju – koja će kasnije biti preimenovana u Sara. Iz Postanja 20:12 znamo da je Saraja bila Abramova polusestra, ćerka njegovog oca Tare, ali ne od iste majke. Abramov brat, Haran, umro je ostavivši iza sebe najmanje troje djece: Melhu i Jishu, kao i Lota (Postanje 11:27). Abramov drugi brat Nahor je oženio Haranovu kćer Melhu.
Kasnije je Božji zakon za Izrael zabranio brakove članova porodice koji su tako blisko povezani. U to vrijeme, čini se, to je bila uobičajena praksa i nije od Boga zabranjena. Većina naučnika vidi potencijal za genetske probleme kod djece bliskih rođaka kao razlog zašto Bog zabranjuje incest (Levitski zakonik 18:6-18). Ovo će, najvjerovatnije, postati sve ozbiljnije pitanje kako je čovječanstvo nastavilo da živi u palom, iskvarenom svijetu nakon potopa.
Međutim, treba zapaziti na čemu je fokus u pogledu seksualne moralnosti u Dekalogu, čija načela su vječna. Sedmi Božji uput osuđuje preljubu, dok Deseti uput osuđuje i želju u srcu za preljubom (uporedi sa Matej 5:27-28). Dakle, grijeh pretpotopne generacije i generacija određeno vrijeme posle Potopa nije bio u svrsishodnom rođačkom braku, koji je vjekovima kasnije s razlogom postao nelegalan i označen kao „incest“, već u preljubočinstvu, nasilju i niskim strastima (Postanje 4:19, 23; 6:2-3, 5, 11; 12:18-19).
Biblija pominje i pagansku moralnu izopačenost kao jedan od najvećih razloga za njihovo uništenje, što znači da su seksualne odnose sveli na puku pohotu, ne birajući načine kako i s kime da se zadovolje, kao i stanovnici svijeta pred Potop. Dakle, stvarnu moralnu razliku čini to da li je brak izraz Božje volje i plana ili je proizvod požude i drugih niskih pobuda.
Na isti način, nakon što je dozvolio mješovite brakove između bliskih rođaka kako bi započelo čovječanstvo od jednog muškarca (i jedne žene koja je takođe potekla od tog jednog muškarca), došlo se do tačke u kojoj je Bog jasno odlučio da uvede novi zakon koji je njima koristio, radi njihove vlastite zaštite. Ovo je moglo biti posebno važno u slučaju djece Izraela (kojima je dat Mojsijev zakon). Bili su genetski „izolovana“ populacija; rečeno im je da izbjegavaju mješovite brakove izvan svoje grupe (osim ako se osoba ne obrati na obožavanje pravog Boga Izraela).
Sara je bila nerotkinja; nije imala djece. (30. stih)
Ovaj kratki stih sažima pokretačku snagu u životima Abrama i Sare: Sara je bila nerotkinja i nije mogla imati djece. Iako ne možemo znati ko je bila prva žena nerotkinja, ovo je prvi pomen takvog slučaja. Očito je da geni ljudi mutiraju i kvare se, a to je moglo biti vrlo povezano sa brakovima u bližim rodbinskim vezama. Ipak, u sledećem poglavlju Bog će Abramu i Sari obećati dijete. To obećanje neće biti ispunjeno mnogo godina i duboko će testirati njihovu vjeru. Međutim, kada se obećanje ispuni, to će biti pobjednička sigurnost da je Abramov Bog pouzdan i istinit.
Posle toga Tara je uzeo svog sina Abrama i svog unuka Lota, Haranovog sina, i svoju snahu Saru, ženu svog sina Abrama, i oni su pošli s njim iz Ura Haldejskog u hanansku zemlju. Posle nekog vremena stigli su u Haran i tamo se nastanili. (31. stih)
Ovdje se ne navodi konkretan razlog za migraciju porodice iz Ura. Tara, Abram i cijela porodica napustili su svoj dom i uputili se u zemlju Hanan. Iako im je to bila ciljna destinacija, nikada do nje nisu stigli. Umjesto toga, nakon što su prešli nekih 950 kilometara, nastanili su se u Haranu. Naučnici nagađaju da je Tara možda ranije živio u Haranu i da se vraćao. Ovo je moglo biti inspirisano Haranovom smrću (Postanje 11:28), nečim što uključivanje Haranova sina, Lota, izgleda podržava.
Tara je živio ukupno dvjesta i pet godina. Zatim je umro u Haranu. (32. stih)
Poglavlje se završava govoreći nam da je Tara doživio 205 godina prije nego što je umro u Haranu. Iako prilično kratak životni vijek u poređenju s onima koji su živjeli prije i neposredno nakon potopa, Tara bi poživio dovoljno dugo da bude živ za gotovo sve glavne događaje u Abramovom životu, uključujući konačno rođenje Tarinog unuka, Isaka.
Ovim završava sažeti prikaz istorije čovječanstva od Stvaranja do Abrama. To pokriva period od nešto preko 2.000 godina. Dakle, biblijska istorija ne podržava nikakva ogromna „praistorijska“ razdoblja niti bilo kakav oblik „evolucije“ čovjeka i milione godina. I biblijska istorija na mnogo načina opravdava realnosti svijeta u kojem živimo, za razliku od sekularnih nagađanja. Ignorisanje ovih izvještaja ne bi trebalo da nas čudi ako znamo tendencije pale ljudske prirode. Čak ni eksplicitno znanje o Bogu neće spriječiti čovjeka da slijedi vlastite puteve i zamisli i shodno tome oblikuje svoju ideologiju. Ali Božji plan sa ljudskim rodom završiće se upravo onako kako je najavljeno u Svetom pismu, bez obzira na naše izbore i mišljenja. Stoga je „odvajanje“ od svijeta i zauzimanje mjesta na Božjoj strani najveće životno dostignuće koje ikada možemo imati.
