Popularno mišljenje kaže da je Stari savez nazadan, mizoginistički i uvredljiv za moralno osjetljive osobe. Izlazak 21 dobija mnogo kritika, jer se čini da opravdava ropstvo. Stoga se čini da mnogi smatraju da Biblija unazađuje čovječanstvo. Nažalost, postoje čak i hrišćani koji su koristili Bibliju da opravdaju trgovinu robljem.
Ali to je potpuno krivo shvatanje.
2 Mojsijeva 21 je prvi svjetski dokument o građanskim pravima, koji uspostavlja jednaka prava i puno dostojanstvo za sve. Pisan prije više od 3500 godina!
Pogledamo kako su postavljene stvari.
„Ovo su zakoni koje treba da im izložiš: Ako kupiš roba Jevrejina, neka bude rob šest godina, a sedme godine neka ode slobodan, bez otkupa.“ (stihovi 1-2)
Ovaj zakon podsjeća svaku bogatu osobu: ako „kupiš“ radnika, on je privremeno zaposlen.
Ovaj sistem je omogućavao osobi u siromaštvu da dobije šest godina zagarantovanog zaposlenja sa punim radnim vremenom. Njihovi poslodavci su ih dobro hranili, obezbjeđivali im krov nad glavom, odijevali ih i brinuli o njima. Potom su, nakon što su se digli na noge, otišli na slobodu.
Pod Mojsijevim vodstvom, pravo ropstvo je bilo zabranjeno među Izraelcima. Mogli biste sklopiti ugovor sa Izraelcem ako vam duguje novac, ali niste ih mogli ih tretirati kao robove. Njihova građanska prava ostala su netaknuta. Mogli bi raditi za vas da otplate njihov dug, ali samo do određenog trenutka. Tokom godina jubileja, ove obaveze su poništene i morali biste ih osloboditi.
Niko se nije morao prodati u ropstvo ili prostituciju da bi preživio. Na najnižem nivou, još uvijek su mogli naći posao od svojih sugrađana.
„Ako je došao sam, neka sam i ode. Ako ima ženu, neka i žena ide s njim.“ (stih 3)
„Gospodar“ ne može da razdvaja porodice. Oni nisu njegovo vlasništvo.
„Ako mu je njegov gospodar dao ženu i ona mu je rodila sinove ili kćeri, žena i njena djeca neka pripadnu njenom gospodaru, a on neka ode sam. Ali ako rob bude uporno govorio: ‘Ja volim svog gospodara, svoju ženu i svoje sinove. Ne želim da odem i da budem slobodan,’ neka ga njegov gospodar dovede pred sudije i neka ga dovede kod vrata ili kod dovratka. Neka mu njegov gospodar probuši uho šilom, i neka mu on zauvijek bude rob.“ (stihovi 4-6)
U početku, ovo može izgledati grubo. Zašto žene i djeca ostaju?
Razlog je jednostavan: gospodar ih može obezbijediti, ali novooslobođeni sluga možda neće moći. Ako zaradi ili uštedi dovoljno, jednostavno je otkupiti svoju porodicu i dovesti je u svoju kuću.
Ali dok ne zaradi novac da iskupi svoju porodicu, oni ostaju kod gospodara koji ih zbrinjava. Ovaj zakon štiti ženu i djecu od siromaštva.
Obratite pažnju i na jedini način na koji osoba zauvijek može postati stalni sluga je sopstveni izbor.
Dakle, postoji izbor. Samo sluga ima moć odlučivanja kuda će ići. Gospodar ne. Ovaj zakon čuva pravo svakog pojedinca da vodi svoj život. Niko vas ne može natjerati na ropstvo.
„Ako neko proda svoju kćer da bude robinja, neka ona ne bude oslobođena kao što se oslobađaju muški robovi. Ako ne bude bila po volji svom gospodaru i on je ne odredi za inoču nego je iznevjeri i dopusti da bude otkupljena, nema pravo da je proda tuđem narodu.“ (stihovi 7-8)
Muškarac nema pravo da proda ženu. Ona nije njegovo vlasništvo.
Ali ako je to slučaj, zašto je onda njen otac prodaje?
Odgovor je jednostavan: brak. Ne prodaje se kao vlasništvo. Njen otac prima miraz od drugog muškarca da oženi njegovu kćer.
„A ako ju je odredio za svog sina, neka s njom postupa po pravu koje imaju kćeri. Ako sebi uzme drugu ženu, neka joj ne uskraćuje hranu, odjeću i bračnu dužnost. Ako joj ne bude činio ovo troje, ona može slobodno da ode, a da ništa ne plati.“ (stihovi 9-11)
Ovi zakoni daju ženama jednaka prava. Nijedna druga drevna kultura nije toliko cijenila žene!
Niko ne može „kupiti“ ženu i zlostavljati je. Ako žena uđe u vašu porodicu u bilo kom svojstvu – kao vaša žena, kao žena vašeg sina, čak i kao sluškinja – morate se dobro brinuti o njoj. Ako to ne učinite, ona vas može ostaviti.
Ovaj zakon sprječava zloupotrebe.
Svaki muškarac koji je zlostavljao svoju ženu izgubio bi ženu.
Druge drevne kulture dale su muškarcima moć da terorišu svoje žene. Izrael je jedini štitio žene, dajući im trenutnu slobodu od nasilnih muškaraca. Bog štiti svoje kćeri.
„Ko udari svog oca ili svoju majku, neka se pogubi… Ko prokune svog oca i svoju majku, neka se pogubi.“ (stihovi 15, 17)
Ovi propisi su očigledni: fizičko udaranje ili verbalno zlostavljanje roditelja se ne razlikuje za Boga od ubistva. To su teški zločini vrijedni smrti! Maltretiranje roditelja putem udarca ili psovke stavlja se u ravan sa ubistvom i otmicom i kažnjava se na isti način – smrću.
U ovoj kulturi, gdje su porodice živjele zajedno u istom domaćinstvu, opisuju se djeca koja odbacuju svoje roditelje, tjeraju ih iz kuće i preuzimaju nasledstvo za sebe. Iako mnoga djeca fizički ne gase život svojih roditelja, ona ih u suštini ubijaju uskraćujući roditeljima smještaj, hranu i odjeću, a da ne spominjemo poštovanje.
„Ko otme čovjeka i proda ga ili ga zadrži u svojim rukama, neka se pogubi.“ (stih 16)
Ovo je najjasnija biblijska osuda ropstva.
Svako ko kidnapuje osobu i pokuša da je učini robom bio bi ubijen. Svako ko proda kidnapovanog roba bio bi ubijen. Ljudi nisu vlasništvo.
Svako ko je pokušao uhvatiti, porobiti i prodati drugog čovjeka izgubio bi vlastiti život.
„Ako se ljudi posvađaju i jedan udari svog bližnjeg kamenom ili pesnicom, a ovaj ne umre nego padne u postelju, ako se on pridigne i može da izlazi napolje oslanjajući se na nešto, onda onaj koji ga je udario neće biti kažnjen. Samo neka plati nadoknadu za vrijeme tokom kog ovaj nije mogao da radi dok nije potpuno ozdravio.“ (stihovi 18-19)
Ovaj zakon nalaže ljubav, čak i između muškaraca koji se mrze.
Cilj je potpuno izlečenje. Ako se ranjenik oporavi, onda onaj koji ga je ranio mora platiti novac koji je izgubio nesposobnošću za rad. Fizičko zdravlje je osigurano, kao i finansijsko blagostanje.
Zamislite kako je to promijenilo strukturu društva! Čak i kada ste se tukli s nekim, bili ste obavezni vidjeti da se ta osoba oporavlja. Propis kaže da pazimo jedni na druge, čak i na one sa kojima se svađamo.
„Ako neko udari štapom svog roba ili svoju robinju tako da umre pod njegovom rukom, mora biti osvećen. Ali ako on ustane za dan ili dva, ne mora biti osvećen, jer on je njegov novac.“ (stihovi 20-21)
Zašto je Mojsijev zakon dozvoljavao robovlasnicima da tuku svoje robove? Očigledan odgovor je da se u društvenoj strukturi drevnog Izraela fizičko kažnjavanje smatralo odgovarajućim mehanizmom za djela neposlušnosti i pobune. U tekstu se izričito ne kaže da se tjelesna kazna obavezno mora primijeniti za neki oblik neposlušnosti; tekst počinje hipotetički sa „ako“, što znači da predviđa tu mogućnost i daje instrukcije kako postupiti u datoj situaciji. Međutim, na osnovu šireg starosaveznog konteksta, sa sigurnošću se može pretpostaviti da gospodarima robova nije bilo dozvoljen neograničeni autoritet da svojim robovima rade šta god žele. U Izlasku 21, robovlasnici su ograničeni u onome što mogu učiniti: ako gospodar ode predaleko i rob umre, gospodar će biti kažnjen. Ako se dosledno slijedi starosavezni zakon, onda bi kazna za robovlasnika mogla uključivati čak i smrtnu kaznu za ubistvo. Naravno, ako gospodar tuče svog roba, a rob ne može raditi neko vrijeme, gospodar se kažnjava gubitkom posla koji je mogao dobiti od roba. Ovdje se podrazumijeva da je u najboljem interesu gospodara da ne bude previše strog.
Da budemo jasni: riječ za „roba“ u ova dva stiha bolje bi se mogli prevesti kao „sluga“, jer nikada ne prenosi ono što mi podrazumijevamo pod pojmom „rob“. Odnosi se na najamnog radnika, nekoga ko radi za poslodavca, ali zadržava svoja individualna prava i slobodu.
Ovo poglavlje to jasno pokazuje. Svako zlostavljanje osobe, ili pokušaj posjedovanja neke osobe, kažnjava se strogom kaznom.
Zatim dolazi „ubojiti hitac“.
Nazivajući slugu „njegovim novcem“, zakon podsjeća gospodara da sam sebe povređuje.
Ovaj zakon je iskren o ljudskoj prirodi: vlasnici mogu gledati na zaposlene na osnovu novca koji mogu generisati, umjesto da ih vide kao pojedince. Dakle, zakon se vlasnicima obraća tamo gdje ih najviše boli: ako zlostavljate svoje radnike, a oni ne mogu raditi za vas, ranjavate sebe kao i njih. Dok oni gube zdravlje, vi gubite novac. Stoga, čak i ako ste vlasnik hladnog srca koji brine samo o profitu, to bi vas i dalje trebalo motivisati da se što bolje ponašate prema svojim radnicima.
„Ako se ljudi potuku i povrijede trudnu ženu pa iz nje izađe dijete, ali se ne dogodi nesrećan slučaj, krivac mora da plati odštetu koliko od njega traži muž te žene. Neka to plati preko sudija. Ali ako se dogodi nesrećan slučaj, tada ćeš uzeti život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opekotinu za opekotinu, ranu za ranu, udarac za udarac.“ (stihovi 22-25)
Bog brine o svakom pojedincu. On štiti one koje su drugi zakoni uglavnom ignorisali. Bogu je svaki život bitan.
U ovom slučaju, Bog daje trudnicama i njihovim nerođenim bebama svaku zaštitu po zakonu. Ako je žena ranjena i prevremeno se porodi, a beba se rodi zdrava, i dalje se kažnjavaju oni koji su joj naudili.
Bog visoko cijeni žene zbog njihovog prava. Žene nisu vlasništvo, niti su samo mašine za uzgoj.
Žene imaju ista prava na lično dostojanstvo kao i muškarci. Ako je žena ranjena, muškarac koji je rani bivao je kažnjen, čak i ako nema kolateralne štete za bebu.
Ipak, ako je djetetu nanesena šteta, onda će oni koji su ranili majku i bebu platiti kao da su ranili odraslog muškarca – život za život.
Tako Zakon tretira sve u istoj klasi. Nema inferiornih – ni žena, čak ni nerođenih beba. Svi su jednaki.
U većini društava, oni koji imaju moć zloupotrebljavaju svoje podređene kao sredstvo kontrole ili izopačeni oblik zadovoljstva. Zakoni obično štite prava privilegovanih da zloupotrebljavaju minorne.
Božji propisi to nisu tolerisali. Svaka žrtva zlostavljanja odmah je dobila moć. Svaki zlostavljani sluga odmah bi dobio slobodu od svog zlostavljača. Nikada više nisu morali da rade u takvom okruženju.
Svaka zlostavljana žena odmah je dobila slobodu od svog zlostavljača. Bog je osmislio jedini pravni sistem u kojem bi zlostavljanje uništilo nasilnika, a ne žrtvu.
Moralne implikacije biblijskog spominjanja ropstva na „moderna“ shvatanja
Izlazak 21 svakako zabrinjava ljude moderne osjetljivosti. Moderni ljudi u slobodnom svijetu počeli su gledati autonomnu ličnu slobodu kao najviši oblik dobra i sve što ograničava ličnu slobodu kao krajnje zlo. Ljudi mogu biti u iskušenju da pročitaju odlomak kao što je Izlazak 21:20-21 i optuže Boga za moralno zlo. Takve optužbe treba osporiti, jer ropstvo nije jedina oblast u kojoj se sukobljavaju moderna osjetljivost i biblijske smjernice – abortus i homoseksualnost su dvije druge žarišne tačke. Opasnost po ovom pitanju je da bi se većina hrišćana složila da je ropstvo moralno za osudu.
Postoje dva različita pristupa u formulisanju odgovora zašto Biblija dopušta ropstvo, a ishod će biti određen onim što osoba prihvata kao autoritet. Prvi pristup ide otprilike ovako:
- Ropstvo je moralno za osudu u svim situacijama.
- Biblija dozvoljava ropstvo.
- Stoga je Biblija nepouzdan moralni vodič.
U ovom slučaju, trenutna moralna osjetljivost je autoritet, a Biblija se mjeri u odnosu na tu osjetljivost.
Drugi glasi otprilike ovako:
- Biblija je pouzdan moralni vodič.
- Biblija tretira ropstvo kao realnost u palom svijetu.
- Stoga ropstvo/najamni rad ne može biti moralno za osudu u svim situacijama.
U ovom slučaju, Biblija je konačni autoritet, a moderno razmišljanje o ispravnom i lošem mora se preispitati kako bi se prilagodilo onome što nalazimo u Bibliji.
Ropstvo je činjenica ljudskog postojanja skoro sve dok postoji ljudski rod. Fizičko kažnjavanje da bi se nametnula poštovanje je dio ropstva isto toliko dugo. Tjelesno kažnjavanje se takođe koristilo u situacijama koje nisu ropstvo. Na primjer, fizičko kažnjavanje se obično koristilo kao kazna za počinjene zločine, kao i za sprovođenje discipline u vojsci. Nismo toliko udaljeni od vremena kada je brutalno fizičko kažnjavanje primjenjivano i prihvaćeno od strane gotovo svih kao legitimno. U britanskoj mornarici bičevanje zbog neposlušnosti bilo je uobičajeno sve do sredine 19. vijeka, a do sredine 20. vijeka koristilo se batinanje. U nekim mjestima, kao što je Singapur, kažnjavanje je još uvijek službeni oblik kazne za određene zločine.
Biblija ne zabranjuje ropstvo (tačnije službu najamnog radnika), niti zahtijeva da svaki robovlasnik/gazda koji želi ugoditi Bogu mora odmah osloboditi svoje robove. Umjesto toga, Biblija na svakom koraku poziva na tretman robova koji bi bio humaniji od bilo kojeg drugog u kulturi uopšteno. Sama ideja da bi gospodar mogao biti kažnjen na bilo koji način zbog ubistva roba bila bi skandalozna u vrijeme kada je Mojsije dao Zakon. Kultura uopšte nije pokušavala da robovima da bilo kakva prava. Robovima u Egiptu ili Moabu, na primjer, nije bila pružena takva zaštita.
Ranije u istom poglavlju osuđuje se otmica u svrhu ropstva i propisuje smrtna kazna: „Ko otme čovjeka i proda ga ili ga zadrži u svojim rukama, neka se pogubi.“ (Izlazak 21:16) Ironično, smrtna kazna je još jedna oblast u kojoj moderni ljudi pretpostavljaju da je njihova moralna osjetljivost veća od Božje! Nadalje, ne smijemo napraviti grešku izjednačavajući ropstvo u drevnom Izraelu sa ropstvom kakvo je postojalo recimo u Sjedinjenim Državama. Da su biblijski diktati u vezi sa ropstvom, uključujući propise iz Izlaska 21:16, 20–21, bili nametnuti u zapadnim zemljama 1800-ih, tada bi ropstvo u Sjedinjenim Državama bilo vrlo drugačije.
Propisi koji se odnose na robove u Izlasku 21, daleko od toga da su nehumani, bili bi daleko humaniji i zaštitnički nastrojeni prema robovima u Izraelu nego u bilo kojoj od okolnih nacija.
U Novom savezu nalazimo jednu zanimljivu situaciju zbog koje apostol Pavle piše hrišćaninu po imenu Filimon. Pavle se posebno zalaže za Onisima, slugu koji je po svemu sudeći bio odbjegao od Filimona. I Onisim je u međuvremenu postao hrišćanin. Pavle, iako se poziva na to da bi ga Filimon trebao tretirati kao brata u Gospodu, nijednom ne dovodi u pitanje njihov odnos gazde i sluge. Pavle nigdje ne kaže da je ropstvo dobro i poželjno. On pokušava da radi sa kulturnim normama tog vremena (vidi: Kološanima 3:22).
U 1. Timoteju 6:1-2, Pavle naglašava: „Svi koji su pod jarmom, robovi, neka svoje gospodare smatraju dostojnima svake časti, da se ne huli na Božje ime i učenje. A oni kojima su gospodari pobožni, neka ih ne poštuju manje zato što su braća. Naprotiv, neka im još bolje služe, jer oni koji imaju korist od njihove dobre službe jesu pobožni ljudi i voljena braća.“ Očito, Pavle ne zagovara nikakve „revolucionarne“ ideje, da bi se robovi koji su postali hrišćani sada trebali pobuniti protiv gospodara ili se ponašati nepokorno i destruktivno. On napominje da bi se time hulilo na Božje ime i učenje. S druge strane, čak ni činjenica da je gospodar postao postao hrišćanin i „brat“ po vjeri, ne bi trebala da posluži kao izgovor najamnom radniku (robu) za umanjeno dužno poštovanje, jer bi to moglo biti po produktivnost od koje zavisi materijalna dobrobit svih.
Sličan savjet vezano za ponašanje robova obraćenika Pavle daje Titu:
„Robovi neka u svemu budu poslušni svojim gospodarima i neka im služe. Neka im ne protivrječe, neka ih ne potkradaju, nego neka u svemu pokazuju dobru vjernost, kako bi u svemu krasili učenje Boga našeg Spasitelja.“ (Titu 2:9-10)
Mnogi robovi u Rimskom carstvu bili su u potpunosti zavisni od svojih gospodara za hranu i sklonište. Čak i da je želio, Pavle nije mogao insistirati da svi oslobode svoje robove, jer bi to dovelo živote mnogih robova u opasnost. Mnogi robovi jednostavno ne bi imali vještine da sami prežive.
Hrišćanstvo je mijenjalo svijet tako što su se sami hrišćani reformisali iznutra i čini dobro u svijetu, ali nije imalo revolucionarne pretenzije da nasilno mijenja društveni sistem. Tajna uspjeha hrišćanstva nalazila se u stvarnoj sili na dobro koja ne očekuje da će potčiniti svijet ili ispraviti sadašnje zlo, već se fokusira na Božja obećanja o životu koji dolazi!
