Uvod
Nije uvijek lako odgovoriti na pitanja o tome kako svemir funkcioniše. Vjekovima je većina ljudi (uključujući i naučnike i filozofe) mislila da je Zemlja centar svemira, a da se planete, Mjesec, Sunce i zvijezde okreću oko nas. To se naziva „geocentrizam“ ili „geocentrično shvatanje svemira“. Bilo je potrebno nekoliko vjekova mukotrpnog rada da bi se pokazalo da je ova apsolutna tvrdnja pogrešna. Danas prihvatamo „geokinetičko“ shvatanje (prema kome se Zemlja kreće), zasnovano na radu Njutna i Ajnštajna. Za nekog ko proučava istoriju i/ili prirodne nauke, put ka savremenom shvatanju predstavlja zadivljujuće istraživanje o tome kako svemir funkcioniše i svjedočanstvo nevjerovatnih sposobnosti razuma koji je Bog podario isključivo ljudima.
Živimo u stvorenom svemiru, što znači da on nije nastao kroz naturalističke procese. Takođe, živimo u uređenom svemiru, što znači da on funkcioniše na osnovu određenih pravila. To je u skladu sa činjenicom da je svemir stvoren od strane vrhovnog Zakonodavca, koji se ne mijenja i koji djeluje na isti način, što je u skladu sa Njegovim karakterom (1. Korinćanima 14:33; Jakov 1:17). Shodno tome, možemo da istražujemo kako stvari funkcionišu i da iz naših eksperimenata očekujemo racionalne rezultate.
Međutim, mnogo je teže iskoristiti ove eksperimente kao sredstvo za objašnjenje porekla svemira. Kada neko pokušava da iznosi pretpostavke o toku događaja unazad do beskonačnosti, takva vrsta nauke prestaje da funkcioniše. Filozofski gledano, paradoksi čekaju na svakom ćošku. Na primjer, mi se nalazimo ili u stacionarnom svemiru koji prkosi Drugom zakonu termodinamike, ili u svemiru koji ima početak, ali nema uzrok. Naučno gledano, vidimo kako pozivanje na fiziku Velikog praska vodi ka mnoštvu spekulacija, kao što su teorija inflacije, tamna materija, tamna energija i fino podešavanje mnogobrojnih konstanti, u cilju dobijanja modela koji bi pokazivali u pravom smjeru. Stoga, iako smo saznali mnogo toga o mehanici svemira, onog trenutka kada pokušamo da objasnimo kako je svemir nastao, ulazimo u domen vjere. Tačno je da još uvijek postoje nedoumice koje moraju da budu otklonjene u konceptu „mlade Zemlje“, ali pošto evolucionisti opravdavaju postojanje svojih nedoumica riječima „zadatak nauke je upravo da otklanja nedoumice“, isto treba da važi i za kreacioniste.
Na pitanje da li je Zemlja u centru, nije lako dati odgovor kao na pitanje u vezi sa „ravnom Zemljom“. Ne samo da ove dvije ideje nisu iste, već među naučnicima ne postoje ozbiljni dokazi za vjerovanja o ravnoj Zemlji, još od vremena antičke Grčke. Zapravo, grčki mislilac Eratosten iz Kirene (276–194. prije Hrista) je izračunao obim Zemlje (sa iznenađujućim stepenom preciznosti). U krugovima hrišćanskih mislilaca, nijedan ugledni teolog nije vjerovao u ravnu Zemlju, ne samo zato što je očigledno da Zemlja nije ravna, već i zato što ni Biblija ne tvrdi da je Zemlja ravna. Ugledni teolozi hrišćanskog doba su vjerovali da je Zemlja sfera. Čak i tokom Srednjeg vijeka, koji se često naziva „mračnim“, vodeći anglosaksonski mislilac, monah Beda Časni (Venerable Bede, 673–735), jedan od najčitanijih mislilaca u narednih 1.000 godina, o Zemlji je napisao sledeće:
„…i po svojoj širini ona je poput kruga, ali ne kruga poput štita, već kruga poput lopte, i širi se iz centra na sve strane sa savršenom zaobljenošću.“[1]
Međutim, veza između sferične Zemlje i centra svemira je bila tvrđi orah, i mnogi poznati naučnici su se teško nosili s njom. Glavni problem predstavlja to, što se mi nalazimo ovdje na Zemlji, tako da nam se čini kao da sve kruži oko naše planete. Mi ne osjećamo kao da letimo po svemiru. Ne osjećamo da se uopšte krećemo. Da li je moguće razlučiti činjenice od mašte u ovom predmetu? Moguće je. Odgovor je i prefinjen i zadovoljavajuć, ali moramo da se potrudimo da bismo riješili zagonetku.
Fenomenološki jezik Biblije
Dobronamjerni hrišćani geocentristi, u suštini, kažu sledeće: „Biblija kaže da Sunce izlazi i zalazi, i da se Zemlja ne pomijera, i time se taj problem rješava.“ Međutim, da li Biblija zaista kaže da je apsolutni geocentrizam tačan? Korišćenje jezika komplikuje ovo pitanje. Čak i danas, u usmenom i pisanom izražavanju, ljudi često koriste „fenomenološki jezik“. Zaista, bilo bi gotovo nemoguće razgovarati kada ne bismo koristili izraze kao što je „izlazak Sunca“ (probajte da objasnite izlazak i zalazak Sunca, a da to ne izgleda kao da je Zemlja nepomična, a da se Sunce kreće, i uporedite to sa našim pokušajem ispod).
Nismo mi jedini koji se tako izražavaju. Čuveni rimski pjesnik Vergilije (70–19. prije Hrista) je pisao: „Isplovismo iz luke, a zemlje i gradovi se udaljiše.“ (Enejida 3:72) Ovaj stih su citirali i Kopernik i Kepler. Slično tome, i u samom nadahnutom Pismu, u Djelima 27:27, doslovan prevod sa grčkog bi glasio: „A oko ponoći mornari počeše da naslućuju da im se približava neko kopno.“ Oba stiha su primjeri nečeg što bismo mogli da nazovemo nautikocentrični referentni sistem, što pokazuje da u antičkom svijetu nisu koristili samo geocentrični referentni sistem.
Zbog toga, čak i kada tražimo biblijske stihove, moramo da budemo oprezni u vezi sa načinom na koji se jezik koristi. Ovo su prepoznali i crkveni naučnici poput sveštenika Žana Buridana (Jean Buridan, 1300–1360), biskupa Nikole Orezma (Nicole Oresme, 1320–1382)[2] i kardinala Nikole Kuzanskog (Nicolaus Cusanus, 1401–1464).[3] Ako možda mislite da su ovi ljudi beznačajni, Buridanova formulacija je prethodila principu opisivanja kretanja u odnosu na referentni sistem, što je trasiralo put za Galileja, Njutna i Ajnštajna. Njegova ideja o pokretačkoj sili je prethodila Galilejevom konceptu inercije i Njutnovom prvom zakonu kretanja.[4] Istoričar nauke, Džejms Hanam (James Hannam), kometariše:
„Kao i mnogi srednjovekovni hrišćani, Buridan je očekivao da je Bog uredio stvari na prefinjen način, uvijek dopuštajući da je Bog mogao da radi po svojoj volji. Međutim, iako je postojala pretpostavka o prefinjenosti, i dalje ste morali da provjerite empirijske činjenice da biste vidjeli da li je Bog zaista radio na taj način.“[5]
Gotovo jedan vijek posle Buridana, Nikola Kuzanski je o ovoj temi rječito pisao:
„Već nam je postalo jasno da se Zemlja zaista kreće, iako ne opažamo da je tako, zato što kretanje razumijemo samo u poređenju sa nečim što miruje. Na primjer, ako neko ne zna da voda teče i ne vidi obalu dok se nalazi na brodu na sred te vode, kako će da prepozna da se brod kreće? Zbog činjenice da će svakoj osobi (bez obzira da li se ona nalazi na Zemlji, Suncu ili drugoj zvijezdi) izgledati kao da se nalazi takoreći u „nepomičnom“ centru, a da se sve druge stvari kreću: sigurno će se uvijek dešavati da će osoba, ukoliko se nalazi na Suncu, odrediti skup polova u odnosu na sebe; na Zemlji, drugi skup; na Mjesecu, drugi; na Marsu, drugi; i tako dalje. Stoga, svemir će imati centar svuda, a obim takoreći nigdje; jer je Bog, koji je svuda i nigdje, njegov obim i centar.“[6]
Jasno je da je Nikola Kuzanski vjerovao da se Zemlja kreće kroz svemir, i da je razumio princip referentnog sistema (o tome se detaljno raspravlja u nastavku). Žan Buridan i Nikola Kuzanski su preteče kopernikanske revolucije, što znači da potonji naučnici nisu sami došli do svojih ideja.[7] Vjekovi nauke su radili u tom pravcu.
Što se tiče biblijskih stihova koji predstavljaju „dokaze“, ljudi koji nastoje da potkrijepe apsolutni geocentrizam (shvatanje da je Zemlja nepomična, dok sve drugo u svemiru kruži oko nas jednom dnevno), većinu njih tumače van konteksta. Stihove van konteksta tumače i biblijski skeptici i, nažalost, savremeni geocentristi, koji shvatanja tih skeptika prihvataju kao jevanđelje.
Postoji više stihova u kojima se načelno pominje „izlazak Sunca“, kao što su: 1. Mojsijeva 19:23, 2. Mojsijeva 22:3, Sudije 5:31, 9:33, Jov 9:7, Psalmi 104:22, Propovjednik 1:5, Nahum 3:17, Matej 5:45, Marko 16:2 i Jakov 1:11. Postoje stihovi u kojima se pominje „izlazak Sunca“ u vezi sa pravcem „istok“, što je sasvim smisleno, kao što su: 4. Mojsijeva 2:3, 3:38, 34:15 i Jošua 1:15, 12:1, 13:5 i 19:12-13. Zapravo, osnovno značenje uobičajene grčke riječi za „istok“, ἀνατολή (anatolí, kao u Mateju 2:1), je „podizanje“, što se uglavnom odnosi na Sunce. Na drugim mjestima, „izlazak Sunca“ se koristi u proročkom ili pjesničkom značenju, kao što je npr. Luka 1:78 (takođe anatolí), kada Zaharija, otac Jovana Krstitelja, proročki poredi Hrista sa izlaskom Sunca „koje će doći sa visine“. Ovo je slično proročanstvu iz Malahije 4:2 koje kaže: „sunce pravednosti što nosi ozdravljenje na svojim krilima.“ Dodatni primjeri mogu da se nađu u Psalmima 50:1 („Moćni Bog, Bog Gospod, govori, i doziva zemlju, od izlaska do zalaska sunca.“), i 113:3 („Od izlaska sunčevog do zalaska njegovog neka se hvali ime Gospodnje!“) i Malahiji 1:11 („Jer od sunčevog izlaska pa do njegovog zalaska moje će ime biti veliko među narodima“).
Takođe, postoji više stihova koji upućuju na „zalazak Sunca“, kao što su: 1. Mojsijeva 28:11, 5. Mojsijeva 16:6, 23:11, 24:13 i 24:15, Jošua 8:29 i 10:27, 1. Kraljevima 22:36, 2. Dnevnika 18:34, Psalmi 50:1, 104:19 i 113:3, Propovjednik 1:5, Danilo 6:14, Malahija 1:11 i Luka 4:40.
Nijedan od ovih stihova ne predstavlja izazov za geokinetičku teoriju i nijedan ne podržava geocentrizam, zato što svi ti stihovi predstavljaju prihvatljivo korišćenje fenomenološkog jezika. Kao što je već rečeno, mi koristimo slične izraze svakog dana, bez namjere da nekog pogrešno navedemo da misli da smo geocentristi. (Međutim, svi ovi stihovi opovrgavaju pojedine savremene modele ravne Zemlje u kojima Sunce na konstantnom rastojanju orbitira iznad diska.) Savremeni geokinetički astronomi podučavaju koristeći planetarijum, u kome je Zemlja centar beskrajne nebeske sfere, i koji obiluje fenomenološkim „geocentričnim“ terminima, kao što su zenit i nadir, nebeski polovi i nebeski ekvator. Uobičajeno prihvaćeni izrazi u jeziku poput ovog su potrebni radi jednostavne komunikacije..
Međutim, postoje drugi biblijski stihovi, koji zahtijevaju pažljiviju egzegezu. Nakon što su Izraelci prešli Jordan i ušli u hanansku zemlju, osvojili su gradove Jerihon i Gaj (Jošua 1-8). Ubrzo posle toga, stanovnici grada Gibeona su prevarili Izraelce da sklope savez sa njima (Jošua 9). Gibeon se nalazio zapadno od Gaja i očigledno je predstavljao sledeću metu nadiruće izraelske vojske. Drugi narodi u toj oblasti su bili gnjevni na Gibeonjane i poveli su rat protiv njih. Izraelci su im pritekli u pomoć i odigrala se velika bitka (Jošua 10). U sred bitke, Biblija kaže:
„Tog dana, kada je Gospod predao Amoreje Izraelovim sinovima, Jošua se obratio Gospodu i pred Izraelcima rekao: ‘Stani, sunce, nad Gibeonom i ti, mjeseče, nad ajalonskom dolinom!’ I sunce je stalo, a i mjesec se zaustavio dok se narod nije osvetio svojim neprijateljima. Zar to nije zapisano u Jašerovoj knjizi? Sunce je stajalo nasred neba i skoro cio dan nije žurilo da zađe. Takvog dana nije bilo ni prije ni posle, da je Gospod tako poslušao glas čovjeka, jer se Gospod borio za Izrael.“
Ovi čuveni stihovi opisuju „dugi dan Jošue Nunovog“ i obično se koriste da potkrijepe geocentrično shvatanje, ali šta oni, zapravo, kažu? Očigledno je da je ovo izrečeno u lokalnom referentnom sistemu. Zašto? Zato što Sunce, koje se nalazi nad Gibeonom, više nigdje ne može da bude u zenitu, osim na geografskoj dužini na kojoj se nalazio Gibeon. Ajalonska dolina se nalazi zapadno od Gibeona. Shodno tome, za nekoga u Ajalonu ne bi izgledalo kao da se Mjesec nalazi zapadno od Gibeona, jer bi u tom slučaju Mjesec morao da se nalazi iznad Sredozemlja.[8] Mnogi tvrde da ovi stihovi pokazuju da je Bog zaustavio kretanje Sunca i Mjeseca. Ipak, tu ne piše da Bog nije privremeno usporio rotaciju Zemlje (kao i hidrosfere i atmosfere). To bi izazvalo isti efekat. Ili, Bog je mogao da zaustavi kretanje svega u svemiru. Rezultat bi bio isti. Da se nešto univerzalno zaista i dogodilo u istoriji, pokazuju legende o dugoj noći koje imaju narodi sa druge strane kugle.[9]
Zapazite da pominjanje Mjeseca predstavlja znak autentičnosti. Amoreji su obožavali Sunce, tako da ima smisla da Bog pokaže svoju moć nad njihovim lažnim bogom. Ali, ako je Božja namjera bila da zaista uspori Zemlju, kao što mi pretpostavljamo, to bi uticalo i na relativno kretanje Mjeseca, što inače ne bi moralo da se spomene.
Ne bi trebalo da zaboravimo vraćanje Sunca unazad u vrijeme kralja Jezekije (2. Kraljevima 20:5-11, Isaija 38:1-8), događaj koji su zabilježili, ili se bar o njemu raspitivali, astronomi van Jerusalima (2. Dnevnika 32:24-31). Ova odstupanja od naučnih pravila nam dozvoljavaju da utvrdimo kada se dogodilo čudo. U geocentričnom svemiru sve je jedno ogromno čudo bez objašnjenja (pogledati ispod). Jedan geocentrista ne bi očekivao da Sunce stane ili da se pomjeri unazad, ali zašto da ne? Ne postoji racionalno objašnjenje načina na koji svemir funkcioniše, pa zašto ne bi moglo da se dogodi nešto neuobičajeno?
Psalam 96:10 je još jedno ključno mjesto koje bi trebalo da razumijemo. Tu piše:
„Govorite među narodima: ‘Gospod kraljuje. Zemlja čvrsto stoji, ne može se poljuljati.’“
Slična izjava da se „Zemlja neće pomjeriti“ postoji u Psalmima 93:1 i 104:5. Zar ovi stihovi ne kažu da se Zemlja ne pomijera? Ne, ne kažu, iz jednog veoma prostog razloga: hebrejska riječ מוֺט (mot) znači „teturati, ljuljati, tresti ili klizati“[10] i obično se tako prevodi na drugim mjestima. Suprotno od „tresti“ može da bude „biti nepomičan, stajati“, kao što je u ovim stihovima, ali može precizno da se prevede i kao „biti neuzdrman“. Koristeći istu riječ, Psalmi 55:22 i 112:6 kažu da se pravednici nikada neće pomjeriti.[11] Ista riječ, sličan kontekst, ali očigledno ne znači da su ljudi pričvršćeni u mjestu! Ipak, ako pravednici mogu da se pomjeraju, može i Zemlja. Nastavljajući istu temu, Psalam 121 je naslovljen sa „Pravednik se neće nikada pomjeriti.“ U 3. stihu se kaže da Bog neće dopustiti da se tvoja stopa pomjeri, pa, ipak, nekoliko stihova kasnije se govori o „dolasku“ i „odlasku“, što znači da stope moraju da se pomijeraju, a da bi prethodna upotreba izraza „neće se pomjeriti“ morala da bude metafora ili pjesničko izražavanje „stabilnog“ i „neuzdrmanog“. Takođe, u Psalmu 16:8 stoji: „Ja se neću pomjeriti“, a većina biblijskih skeptika i geocentrista sigurno ne misli da je psalmista bio sputan u ludačkoj košulji! Konačno, u Psalmu 125:1 se kaže da su oni, koji vjeruju Gospodu, kao gora Cion, koja se neće pomjeriti i stoji dovijeka. Ovdje je možda bolje koristiti izraz „ne može da se pomjeri“, pošto je riječ o planini, ali čak i ona će biti uništena u budućnosti (u skladu sa najčešćim shvatanjem eshatologije), tako da je pjesničko izražavanje jasno.
Drugi problem predstavlja korišćenje riječi „svod“ u 1. Mojsijevoj 1. Ta riječ dolazi, mada dugim putem, iz geocentričnih shvatanja Ptolomeja (90–168) i njegovih prethodnika. Oko 250. godine prije Hrista, jevrejski mislioci iz Aleksandrije u Egiptu su preveli hebrejsku Bibliju na grčki, i tako je nastala Septuaginta LXX. Nažalost, oni su u prevod unijeli i nešto od grčke kosmologije, prevodeći hebrejsku riječ רָקִיעַ (rakia) riječju στερέωμα (steréoma), koja je nastala od riječi στερεόω (stereó), što znači „učiniti čvrstim ili biti čvrst“. Ovo značenje se prenijelo u Jeronimovu latinsku Vulgatu u riječi firmamentum. Ova riječ je, u suštini, samo transliterovana u engleski jezik kao firmament, što je na našem jeziku „nebeski svod“. Ovo je jedan od primjera kako je nauka iz jednog vremena uticala na prevod Biblije, a tragovi su ostali gotovo 2.000 godina! Još jedan primjer kako je grčka kosmologija uticala na jevrejske prevodioce dolazi od Josifa Flavija. Opisujući drugi dan stvaranja, on je za riječ rakia koristio riječ κρύσταλλος (krístalos, tj. kristalna sfera) oko Zemlje (Judejske starine 1(1):30). Očigledno je da je ova riječ korišćena na osnovu naučnih stavova tog vremena.
Među kreacionistima postoji rasprava o značenju riječi rakia u ovom kontekstu. Kulikovski (Kulikovsky) ističe:
„Zapazite da semantički raspon od steréoma do firmamentum ne odgovara riječi rakia. Hebrejska riječ rakia ukazuje na nešto savitljivo i iskovano, nešto što je rastegnuto. Kao što je Livingston istakao: ‘Naglasak u hebrejskoj riječi rakia nije na samom materijalu, nego na mogućnosti da se nešto raširi ili na činjenici da je nešto rašireno.’[12] S druge strane, ssteréoma i firmamentum upućuju na nešto čvrsto, tvrdo i nesavitljivo.[13] Zaista, Sili (Seely) priznaje da njegova istorijska etimologija riječi rakia i raka ’ne dokazuje da je rakia iz 1. Mojsijeve 1 čvrsta.’“[14]
Dž.P. Holding (J.P. Holding) kaže sledeće:
„Opis onoga što je označeno riječju rakia je toliko dvosmislen i bez detalja, da čvrsto nebo može samo da se učita u tekst, uz pretpostavku da ono uopšte postoji. Međutim, može se ispravno razumjeti da je 1. Mojsijeva u skladu sa onim što danas znamo o prirodi nebesa.“[15]
Shodno tome, iako različita tumačenja mogu podjednako da odgovaraju, riječ rakia ne znači „čvrsti svod.“
Kao što ćemo vidjeti, glavna debata se vodila u vezi sa naukom, ili, kako bi rekao filozof nauke, Tomas Kun (Thomas Kuhn, 1922–1996), u vezi sa promjenom naučne paradigme.[16] Većina ljudi je tokom istorije koristila geocentrične termine, kao što većina ljudi to čini i danas. Mi kažemo: „Sunce zalazi“, a ne kažemo: „Rotacija Zemlje dovodi liniju mog pogleda prema Suncu u tangentu na moj položaj na površini Zemlje.“ Međutim, to ne znači da većina nas danas pripada geocentristima!
Shodno tome, ne postoji stvarni biblijski problem sa geokinetičkim shvatanjem. Ovo nije isto obrazloženje kao u vezi sa pitanjem „Da li je evolucija tačna?“ ili „Možemo li Bibliji da dodamo milione godina Zemljine istorije?“ Ovo ne predstavlja korišćenje „nauke“ da bi nam ona tumačila biblijsku teologiju, do čega na kraju dovedu svi pokušaji spajanja evolucionog vremena i Biblije. Priroda odnosa Zemlje i nebesa je otvoreno pitanje koje vapi za istraživanjem. U vezi sa ovim pitanjem može da se vidi da li se nauka koristi kao „sluga“ ili kao „gospodar“ Biblije. Geokineticizam je primjer kada se nauka koristi kao sluga, zato što nam pomaže da objasnimo biblijske tekstove koji bi mogli da odvedu u pogrešnom pravcu. Nasuprot tome, evoluciono shvatanje o dugim periodima predstavlja zloupotrebu nauke, koja se postavlja kao gospodar Biblije, u cilju urušavanja njenog autoriteta, što ima izuzetno štetne teološke posledice, kao što je postojanje smrti prije Adamovog grijeha.
Logika i nauka
Ovaj članak je napisan tako da pomogne hrišćanima da opovrgnu kritike i da razumiju zašto je geokineticizam istovremeno i naučan i biblijski dopušten.
Ovo je glavni logički problem apsolutnog geocentrizma: Nije da ne bismo mogli da konstruišemo geocentričnu kosmologiju, kao jedan od mnogih dopuštenih referentnih sistema, nego ne postoje ni naučni ni biblijski razlozi zašto bismo to radili – ne postoji dinamički model, tj. model u smislu fizičkih sila i djelotvornih uzroka kretanja, koji bi objasnio apsolutni geocentrizam. Shodno tome, apsolutni geocentrizam suštinski nema mogućnost predviđanja. Apsolutni geocentrizam je mogao da se koristi za opisivanje položaja planeta, što je bilo dovoljno precizno za astronomiju iz vremena prije pojave teleskopa, i što je tada, doduše, predstavljalo veliko dostignuće. Međutim, apsolutni geocentrizam ne uspijeva da objasni orbitalno kretanje satelita drugih planeta. Koristan je u nekim slučajevima, kao što je lansiranje stvari u orbitu, usmjeravanje zemaljskih antena ka geostacionarnim satelitima ili nanošenje položaja zvijezda na kartu. Ipak, zbog nedostatka sposobnosti predviđanja, sveobuhvatan geocentrični model bi bio previše komplikovan. Bilo bi potrebno da se nazivi dodaju gotovo nasumično da bi se objasnile hiljade varijacija, koje se lako objašnjavaju geokinetičkim pristupom. Postoji drugi, vjerovatno jači, razlog: geokinetika je najbolji način da se razumije fizika. Jednačine kretanja su najjednostavnije za čestice koje kruže u sistemu u kome postoji centar mase i gdje se centar koristi kao osnov koordinatnog sistema. Nauka napreduje kada postoje predviđanja, a Njutnova tri zakona kretanja i teorija gravitacije (sa kasnijim Ajnštajnovim doradama) svrstavaju se u najbolja sredstva predviđanja u istoriji. Pošto Biblija ne zahtijeva da nepomična Zemlja bude jedini ispravan referentni sistem (što zastupa apsolutni geocentrizam), zašto bismo se držali referentnog sistema u čijem se centru nalazi nepomična Zemlja?
Ovo je glavni naučni problem geocentrizma: Ako je apsolutni geocentrizam tačan, onda zakoni fizike nisu univerzalni. To znači da eksperimenti, koje vršimo na Zemlji, ne mogu da se primijene na stvari van atmosfere, zato što Njutnovi zakoni kretanja i gravitacije ne mogu da objasne ono što vidimo u svemiru. To predstavlja veliki problem zato što, svaki put kada radimo nešto u svemiru, sve funkcioniše onako kako bi funkcionisalo i na Zemlji. Apsolutni geocentrizam zahtijeva svemir koji ne funkcioniše u skladu sa Njutnovim zakonima. Možete da pokušate da opišete način na koji stvari kruže oko Zemlje u sistemu apsolutnog geocentrizma, ali ne možete da koristite gravitaciju da biste objasnili kretanje tih tijela; potrebna je druga sila koja bi držala ta tijela u svemiru na okupu. Gdje nastaje promjena? Svakako prije nego što dođemo do Mjeseca, zato što bi on, prema apsolutnom geocentrizmu, morao da napravi krug oko Zemlje jednom dnevno. Međutim, mi ne možemo da uočimo takvo kretanje! Možemo da podignemo avion, lansiramo satelit, pošaljemo objekte u Sunčev sistem, i ne postoji nijedno mjesto gdje Njutnova mehanika ne može da se primijeni. Na primjer, krajem 2014. godine, letilica Rosetta, koju je lansirala Evropska svemirska agencija (ESA), uspješno je stigla do komete 67P/Churyumov–Gerasimenko i počela da orbitira oko nje. U složenoj seriji manevara, letilica Rosetta je na površinu komete spustila sondu Philae. Sve u vezi sa tim susretom se objašnjava njutnovskom fizikom, a to je ista ona fizika koja funkcioniše ovdje na Zemlji. Ako sve u svemiru funkcioniše onako kako se i očekivalo, na osnovu eksperimenata koji su izvršeni na Zemlji, zar to ne znači da je geokineticizam tačan, a da apsolutni geocentrizam nije? Ako ne možete da koristite gravitaciju da objasnite kretanje tijela u Sunčevom sistemu, onda ne možete da je koristite ni da objasnite kretanje svemirskih sondi koje lete među tim tijelima. Jednostavno je tako.
Stoga, apsolutni geocentrizam predstavlja samo „sakupljanje markica“. Ne mogu se davati predviđanja. Moguće je samo opisati ono što se vidi. U suštini, geocentristi mogu samo da daju opis onog što se posmatra, ali ne i objašnjenje. Snaga geokinetičkog modela je u činjenici da je on zasnovan na jednostavnom posmatranju, ali može da objasni različite pojave. Ahilova peta onih koji još uvijek vjeruju da se Zemlja ne kreće je to što njihov „model“ predstavlja samo skup nepovezanih pojava.
Grci
Glavni protagonista rasprave o geocentrizmu je Klaudije Ptolomej (90–168), grčki mislilac koji je živio u egipatskom gradu Aleksandriji u 2. vijeku. On je imao presudan uticaj na ovu raspravu, tako da i danas termini „geocentrični“ i „ptolomejevski“ praktično predstavljaju sinonime. Međutim, prije njega nije bilo jednoglasnosti među grčkim misliocima. U stvari, Ptolomejevom geocentrizmu je prethodilo nekoliko heliocentričnih shvatanja. Grčki mislilac Aristarh sa Samosa (310–230 prije Hrista) je bio samo jedan od heliocentrista. Zanimljivo je da je on takođe tvrdio da je Sunce mnogo udaljenije od Mjeseca (zato što Mjesec može da pomrači Sunce). Pošto Sunce i Mjesec imaju istu prividnu veličinu, on je smatrao da veličina Sunca mora da bude proporcionalna njegovoj udaljenosti iza Mjeseca. On je potcijenio veličinu Sunca (samim tim i njegovu udaljenost) 10 puta, ali njegov model je bio očigledno heliocentričan. On nije bio jedini u antičko vrijeme koji se s tim borio. U ovu raspravu su bila uključena i slavna imena poput Arhimeda (287–212 prije Hrista), Seneke (4. prije Hrista – 45. n.e.), Plinija Starijeg (23–79) i Plutarha (45–120).
Postojali su dobri razlozi što je većina ljudi antičkog doba vjerovala u geocentrizam i što su mislioci navodili više dokaza u prilog geocentrizma. Nikola Kopernik (1473–1543) je sumirao argumente u Poglavlju 7 svoje knjige O kretanjima nebeskih sfera:[17]
„Stoga, zapaža Ptolomej iz Aleksandrije (Syntaxis,[18] 1, 7) – ako bi se Zemlja kretala, i to samo na nivou dnevne rotacije, dogodilo bi se suprotno od onoga što je gore rečeno, pošto bi kretanje moralo da bude prekomjerno nasilno, a njegova brzina bi morala da bude nenadmašna, da bi mogla da nosi čitav obim Zemlje u toku 24 sata. Ali, stvari koje su podvrgnute nagloj rotaciji, izgledaju sasvim nepodesno da privuku (tijela sebi), i vjerovatnije je, ukoliko se sastoje iz više djelova, da će odletjeti, osim ako ih ne zadrži neka veza. On kaže da bi se Zemlja odavno raspala, i otpala od nebesa (potpuno besmislena ideja). Štaviše, živa bića i tijela sa malom težinom bi se razletjela. Tijela, koja padaju pravom linijom, ne bi padala pod uglom od 90 stepeni na označeno mjesto, zato što bi u međuvremenu bila povučena tako brzim kretanjem. Štaviše, oblaci i sve drugo što lebdi po vazduhu, uvijek bi se kretali prema zapadu.“
Kopernik koristi aristotelovsku terminologiju svojih protivnika, u kojoj „nasilno“ znači „uzrokovano spoljašnjom silom“, pošto niko u to vrijeme nije znao za Njutnov drugi zakon. Na primjer, kada bi knjiga pala sa stola, to bi bilo „prirodno kretanje“, ali ako bi neko podigao knjigu, to bi bilo „nasilno“ kretanje. Ipak, razmislimo o posledicama aristotelovskog shvatanja: ako je bilo koja spoljašnja sila „nasilna“, eksperimentalna nauka ne važi, zato što nijedno podešavanje u eksperimentu ne može da bude „prirodno“.
Kopernik je objasnio da su neki od antičkih mislilaca tvrdili da bi se sve razletjelo kad bi Zemlja rotirala, ljudi i životinje bi odletjeli sa površine, tijela koja padaju bi krivudala dok padaju na površinu, i stalno bi duvao istočni vjetar. Kopernik zatim koristi taj argument i okreće ga protiv njega samog, postavljajući još veći izazov u Poglavlju 8:
„Zbog ovog i sličnih nazovi razloga, antički mislioci su insistirali da Zemlja ostaje nepomična u centru svemira, i da je to njen položaj van svake sumnje. Ipak, ako neko vjeruje da Zemlja rotira, on svakako smatra da je njeno kretanje prirodno, a ne nasilno… Stoga Ptolomej nema razloga da se plaši da bi Zemlja, i sve na njoj, bili poremećeni rotacijom koju stvara priroda…
Ali, zašto on ne pokazuje još veću zabrinutost za svemir, čije kretanje mora da bude brže, pošto su nebesa veća od Zemlje? Ili su nebesa postala neizmjerna zato što ih neopisivo nasilje njihovog kretanja odvlači od centra? Da li bi se i ona raspala kada bi se kretanje zaustavilo? Kada bi ovo rasuđivanje bilo ispravno, svemir bi sigurno rastao do beskonačnosti. Što je jača pokretačka sila, to je kretanje brže, pošto se obim kruga, koji nebesa moraju da naprave oko Zemlje u periodu od 24 sata, stalno povećava. Zauzvrat, kako brzina kretanja raste, tako se nebesko prostranstvo povećava. Na taj način, brzina povećava veličinu, a veličina brzinu, i tako do beskonačnosti. Ipak, shodno poznatom aksiomu fizike, da se beskonačno ne može preći ili pomjeriti u bilo kom pravcu, nebesa bi nužno morala da ostanu nepomična.“
Kao što ćemo vidjeti, ne samo da je dat odgovor na primjedbu „da bi se Zemlja raspala“, već su dati odgovori i na ostale primjedbe, koje su antički mislioci iznosili.
Crkveni oci
Nekolicina crkvenih otaca, koji su razmatrali ovo pitanje, bili su geocentristi. Međutim, nije baš najpoštenije to što savremeni geocentristi citiraju rane crkvene oce kao podršku. Prvo, svi pagani u njihovo vrijeme su takođe zastupali geocentrizam, tako da su crkveni oci samo odražavali tadašnje stavove, tadašnje uobičajene naučne ideje, ili uobičajeno korišćenje jezika. Ne može se reći da su oni iznosili principijelno teološko protivljenje geokineticizmu.
Drugo, bili su pod uticajem pogrešnog prevoda hebrejske riječi rakia u grčkim i latinskim prevodima Biblije. Treće, njihov geocentrizam je bio ptolomejevski geocentrizam, dok savremeni geocentristi zapravo zastupaju tihonijansko mješovito geo-heliocentrično shvatanje (pogledati ispod). Pošto nijedan crkveni otac nije zastupao ovo moderno shvatanje, kako onda savremeni geocentristi mogu da ih citiraju kao podršku?
Četvrto, prvi pravi intelektualni izazov apsolutnom geocentrizmu je došao od pobožnih sledbenika biblijskog pogleda na svijet.
Srednji vijek
Zbog rada mislilaca poput Boetija (Boëthius, 480–525), koji je u vezi sa ovom temom pratio vođstvo Aristotela i Ptolomeja (koji ipak nisu griješili u svemu), naučnici u Srednjem vijeku su znali da je Zemlja samo tačka u poređenju sa prostranstvom svemira. Boetije je govorio:
„Kao što ste čuli od astronoma, svi se slažu da, u poređenju sa prostranstvom nebesa, cio opseg Zemlje ima vrijednost jedne obične tačke, što će reći, ako bi se Zemlja uporedila sa prostranstvom nebeske sfere, moglo bi da se kaže da uopšte i nema zapreminu.“[19]
Ipak, većina njih je prihvatala geocentrično shvatanje svoga vremena. Toma Akvinski (1225–1274) je imao značajan uticaj na gotovo potpuno usađivanje aristotelovske filozofije, i njenog rođaka, ptolomejevske astronomije, u umove svojih savremenika. Međutim, posle Akvinskog, nekoliko crkvenih naučnika u Srednjem vijeku je direktno dovelo u pitanje aristotelovsku filozofiju. U stvari, u Srednjem vijeku su nastali univerziteti, gdje se ohrabrivalo dovođenje autoriteta u pitanje.[20] Zbog toga što je Zemlja beskonačno mala u poređenju sa nebesima, Žan Buridan i Nikola Orezmo su predlagali da bi bilo prefinjenije kada bi sama Zemlja rotirala, nego da cio svemir kruži oko nje (oni su slijedili korake nekoliko grčkih filozofa koji su isto to govorili). Oni su odgovorili na većinu biblijskih i naučnih prigovora, koji su bili upućeni Galileju nekoliko vjekova kasnije, ali nisu uspjeli da utvrde geokineticizam kao činjenicu, kao što objašnjava Hanam (Hannam):
„Orezmo je pripremio teren. On je opovrgao većinu prigovora na ideju da se Zemlja kreće dva vijeka prije nego što je Kopernik predložio da bi ona, u stvari, mogla da se kreće.“[21]
Uobičajeno mišljenje u Srednjem vijeku je bilo da centar svemira predstavlja najgore mjesto na kome bi neko mogao da bude. Na primjer, Danteova Božanstvena komedija, napisana negdje oko 1310. godine, ima devet krugova pakla unutar Zemlje, pri čemu sa približavanjem centru postaje sve gore. Baš u centru (sferične) Zemlje, koja se nalazi u centru svemira, nalazio se Sotona. U suprotnom smjeru, sa udaljavanjem od centra, devet nebeskih sfera je povećavalo vrlinu i bliskost Bogu. Mi svakako ne zastupamo Danteovu viziju, ali u tom svjetlu, udaljavanje Zemlje od centra je u očima ljudi iz Srednjeg vijeka predstavljalo napredak, a ne degradaciju, kako u 21. vijeku tvrde skeptici sa zastarelim idejama.
Da li je heliocentrizam bio rezultat hermetičnog paganstva?
Neki savremeni istoričari su iznijeli tvrdnje da je kopernikanska teorija vođena nekom vrstom hermetičnog[22] obožavanja Sunca, ali to je krajnje zastarela ideja. Umjesto da ga obožavaju, kopernikanci su „savršeno“ Sunce postavili u centar, tako da su ga pomjerili na lošije mjesto. Iako je Hermitica bila široko čitana među misliocima Kepernikovog vremena (u vrijeme Renesanse), ne vjerujemo da je Kopernik bio među sledbenicima. Kopernik je jednom usput spomenuo Hermesa, u okviru osvrta na druge drevne zapise:
„Dakle, u centru svega stoji Sunce. Jer, ko bi u našem najljepšem hramu mogao ovu svjetiljku da smjesti na drugo ili bolje mjesto od onog sa koga ona može odjednom sve da osvijetli? Jer, nije neprikladno to što neki ljudi nazivaju Sunce svjetiljkom svijeta, neki dušom svijeta, a neki drugi vladarom svijeta. (Hermes) Trismegistus ga naziva vidljivim bogom, a Sofoklova Elektra svevidećim. Stoga, Sunce kao da zaista sjedi na kraljevskom prestolu i upravlja svojom porodicom planeta koje kruže oko njega. Štaviše, Zemlja nije lišena Mjesečevog prisustva. Naprotiv, kao što je Aristotel rekao u radu o životinjama, Mjesec je u najbližem srodstvu sa Zemljom. U međuvremenu, Zemlja se pari sa Suncem i ostaje oplođena za svoj godišnji porođaj.“
Ako ovo predstavlja problem, šta onda da se radi s tim što apostol Pavle sa odobravanjem citira paganske pjesnike: Arata (Djela 17:28), Menandera (1. Korinćanima 15:33), i Epimenida (Titu 1:12)? Kopernik je, takođe, sa odobravanjem citirao Bibliju:
„Zar ne bi pobožni psalmista (92:4) uzalud objavio da ga čini radosnim djelo Božje i da radosno kliče zbog djela ruku Njegovih, kada mi ne bismo, kao kočijama, bili vođeni ka razmišljanju o najvišem dobru na ovaj način?“
A, sada pogledajte navodni hermetični heoliocentrizam:
„Pošto je i sâmo vidljivi zrak, Sunce sija po cijelom svemiru sa najvišim sjajem, na dijelu iznad i na dijelu ispod. Pošto je smješteno u centru svemira, nosi ga kao krunu. Kao dobri kočijaš, ono upravlja kočijama svemira i drži uzde da se svemir ne bi otrgao kontroli. A, ovo su uzde: život i duša i duh i besmrtnost i postojanje. Kočijaš popušta uzde da bi svemir mogao da ide, ali ne predaleko (istine radi) već uporedo s njim…
Oko Sunca postoji osam sfera koje od njega zavise: sfera pričvršćenih zvijezda, šest planeta, i sfera koja okružuje Zemlju.“
Ovo iznad uopšte nije nauka, već mistične besmislice. Ako je neki heliocentrista bio pod uticajem hermetizma, to je zasigurno bio Đordano Bruno (1548–1600), pseudonaučnik i okultista koga obožava ateista Nil de Grasi Tajson (Neil deGrasse Tyson).
Štaviše, ovi pasusi govore o sferi koja okružuje Zemlju, dok ostale planete okružuju Sunce. Zbog toga se hermetizam više podudara sa tihonijanskom mješavinom geocentrizma i heliocentrizma koju obožavaju savremeni geocentristi (pogledati ispod). Oni bi se, bez sumnje, uvrijedili kada bi ih neko optužio da su hermetisti, tako da bi i oni trebalo da primijene „Čini drugima“ kada je u pitanju iznošenje optužbi protiv geokineticista.
Na kraju: geokineticizam ne može da se obori čak i da je Kopernik bio pomahnitali hermetista (ovo bi bila logička greška argumenta iz porekla), a u svakom slučaju, ovaj prigovor ne može da dotakne Kopernikove srednjovjekovne prethodnike ili većinu drugih geokineticista. Trebalo bi da razmotrimo dokaze za apsolutni geocentrizam ili protiv njega, a ne da pribjegavamo odvraćanju pažnje ad hominem.
Da li je crkva suzbijala geokinetičku teoriju?
Drugi tvrde da je „Crkva“ suzbijala napredak nauke progoneći one koji su istupali protiv apsolutnog geocentrizma, ali istorija daje prilično drugačiju sliku. Rimokatolička crkva je, umjesto da se protivi astronomiji, potrošila ogromne svote novca na nju. Zašto? Zato što je, kada je „Crkva“ zauzela značajan dio Zemlje, izračunavanje dana kada se slavi Usrks postalo problematično. „Prva nedjelja posle prvog punog mjeseca, posle proljećne ravnodnevice“ (Nikejski sabor, 325. godine) zvuči kao precizna formula, ali bilo je potpuno izvjesno da su različiti posmatrači na različitim mjestima u svijetu mogli da slave Uskrs u različitim danima, čak i da ne naprave grešku. Tome treba dodati i činjenicu da se, zbog julijanskog kalendara, kalendarska godina sve više razlikovala od solarne (do početka 16. vijeka razlika je narasla na 10 dana), tako da su imali veliki problem. Da bi se riješila ova pitanja, katedrale su bile korišćene kao ogromne optičke mračne komore (camera obscura) u kojima su Sunčevi zraci projektovani na linije meridijana (lat. meridiane, jednina meridiana). Tako je putanja Sunca po nebu mogla precizno da se zabilježi, kao što je dokumentovao istoričar nauke Džon Hejlbron (John Heilbron) (1934–).[23] Katedrale su bile idealne zato što su bile ogromne, rad arhitektonskih genija, i dovoljno stare da imaju stabilne temelje, tako da se položaji meridijana ne bi pomijerali. One su bile precizniji astronomski instrumenti nego najbolji teleskopi toga vremena; teleskopi nisu nadmašili meridijane sve do sredine 18. vijeka.
Rezultat tog rada je bilo usvajanje Gregorijanskog kalendara 1582. godine, koji se i danas koristi. Promjena kalendara se dogodila 50 godina prije suđenja Galileju i bila je „zasnovana na proračunima koji su korišćeni u Kopernikovom radu“, kao što je istakao Kun.[24] Nova astronomija Nikole Kopernika je već tad pokazala svoju praktičnu nadmoć, ali je pokazala i da je Crkva dopuštala takvo shvatanje kao radnu matematičku hipotezu.
Nakon toga je nastavljeno dorađivanje teorije. Zanimljivo je da su do 1655. godine (13 godina nakon smrti Galileja) posmatranja, koja je vršio Đovani Kasini (Giovanni Cassini, 1625–1712) u katedrali u Bolonji, dala odgovor na veliku raspravu tog vremena, i pružila konkretne dokaze da je Keplerova teorija bila tačna, a Ptolomejeva pogrešna. Kasini je takođe pokazao da se udaljenost Sunca vremenom mijenja, što je značilo da kružne orbite više nisu dolazile u obzir, i da je Kepler bio u pravu u vezi sa eliptičnim orbitama.[25]
Hronologija događaja – zanimljivi defile kroz istoriju
Mnogo imena je ušlo u priču. U stvari, i previše da bismo ih sve naveli. Ipak, dobro je staviti nekoliko najvažnijih imena u odgovarajuću istorijsku perspektivu. Kada se pomene ova tema, većina ljudi odmah pomisli na Galileja i njegovo suđenje, ali on nije bio ni prva, ni najvažnija ličnost. Nikola Kopernik („čovjek koji je zaustavio Sunce i pokrenuo Zemlju“[26]) preminuo je više od dvije decenije prije nego što se Galilej rodio, a osuda Galilejevog rada je došla tek kada je on napunio 70 godina.
| ~ 200. prije n.e. | Aristarh sa Samosa procijenio udaljenost i veličinu Sunca. |
| ~ 200. prije n.e. | Eratosten iz Kirene izračunao obim Zemlje sa izvanrednom tačnošću. |
| ~ 150. n.e. | Klaudije Ptolomej piše Syntaxis (Almagest), što postaje glavni udžbenik astronomije u Srednjem vijeku. On je uspostavio apsolutni geocentrizam kao vodeću naučnu paradigmu u periodu od gotovo 1.500 godina. |
| ~ 500. n.e. | Boetije (Boëthius), u svojoj knjizi De consolatione philosophiae (Utjeha filozofije), objavljuje da je svemir ogroman, i da u poređenju sa njim cijela Zemlja predstavlja samo jednu tačku. Ovo je bila jedna od najčitanijih knjiga Srednjeg vijeka. |
| ~ 700. n.e. | Beda Časni (Venerable Bede) piše da je Zemlja kugla. |
| ~1230. n.e. | Džon Sakrobosko (John Sacrobosco) objavljuje Traktat o sferi svijeta (Tractatus de Sphaera mundi), sveobuhvatni udžbenik astronomije toga vremena. U udžbeniku se objašnjava da Zemlja mora da ima oblik sfere i tvrdi da je čak i najmanja zvijezda koju vidimo veća od Zemlje. Ovaj udžbenik je predstavljao obavezno gradivo za studente svih zapadnoevropskih univerziteta u naredna četiri vijeka, što znači da je visoko sveštenstvo toga vremena učilo iz njega. |
| ~1250. n.e. | Toma Akvinski gotovo potpuno usadio ptolomejevsku astronomiju u umove svojih savremenika. On je potvrdio da je Zemlja kugla, kao primjer očigledne i objektivne činjenice koju svako zna. |
| ~1350. | Žan Buridan (Jean Buridan) otkrio zakon inercije vjekovima prije Galileja, i predložio geokinetičku ideju kao matematički prefinjenu hipotezu. |
| ~1380. | Nikola Orezmo (Nicole Oresme) izumio grafikone kretanja planeta vekovima prije Galileja, i odgovorio na većinu teoloških i naučnih prigovora na geokineticizam. |
| ~1450. | Kardinal Nikola Kuzanski (Nicolaus Cusanus) iznio ideju da se Zemlja kreće u odnosu na referentni sistem nebeskih tijela. |
| 1543. | Nikola Kopernik „Čovjek koji je zaustavio Sunce i pokrenuo Zemlju“. |
| 1582. | Rimokatolički svijet usvojio Gregorijanski kalendar, koji je oblikovan na osnovu Kopernikovog modela. |
| 1600. | Tiho Brahe obavio hiljade astronomskih posmatranja, koja su kasnije korišćena u daljem razvoju Kopernikove teorije. Brahe je predložio model koji je predstavljao kompromis između Ptolomejevog i Kopernikovog modela. |
| 1610. | Galileo Galilej obavio prvo teleskopsko posmatranje Venere i satelita koji orbitiraju oko drugih planeta, i postao najsporniji zagovornik kopernikanskog heliocentrizma. |
| 1619. | Johan Kepler predložio svoja tri zakona o kretanju planeta. |
| 1639. | Džeremaja Horoks (Jeremiah Horrocks) obavio prvo posmatranje prolaska Venere. |
| 1651. | Đovani Batista Ricioli (Giovanni Battista Riccioli) objavio Almagestum Novum koji, uglavnom na naučnim osnovama, brani tihonijanski sistem. |
| 1655. | Đovani Kasini (Giovanni Cassini) dokazao da se udaljenost Sunca mijenja sa godišnjim dobima, što je u skladu sa Keplerovim prvim zakonom (planete se kreću po eliptičnim orbitama oko Sunca). |
| 1687. | Njutnovi univerzalni zakon gravitacije, tri zakona kretnja i proračuni objasnili Keplerov model. |
| 1716. | Edmund Halej (Edmund Halley) predložio da se iskoristi prolazak Venere pored Sunca da bi se odredila astronomska jedinica, i zabilježio da Mjesec usporava. |
| 1729. | Džejms Bredli (James Bradley) utvrdio odstupanje zvjezdane svjetlosti i izračunao brzinu svjetlosti. |
| 1759. | Aleksis Klod Klero (Alexis-Claude Clairaut) izračunao vrijeme povratka Halejeve komete. |
| 1769. | Džejms Kuk (James Cook) uspešno sa Tahitija zabilježio prolazak Venere. |
| 1772. | Žozef Luj Lagranž (Joseph-Louis Lagrange) opisao dvije preostale Lagranžove tačke, koje je prvi predvidio Ojler (Euler). |
| 1781. | Ser Frederik Vilijem Heršel (Sir Frederick William Herschel) otkrio Uran, prvu novu planetu još od antičkih vremena. |
| 1838. | Fridrih Besel (Friedrich Bessel) obavio prvo mjerenje zvjezdane paralakse na zvijezdi 61 Cygni. |
| 1846. | Urben le Verije (Urbain Le Verrier) predvidio postojanje neotkrivene planete na osnovu odstupanja Uranove orbite. |
| 1846. | Johan Gotfrid Gale (Johann Gottfried Galle) otkrio planetu Neptun. |
| 1859. | Urben le Verije rekao da Merkurova orbita pomalo odstupa od njutnovskih predviđanja (precesija perihela). |
| 1873. | Jednačine elektrodinamike Džejmsa Klerka Maksvela (James Clerk Maxwell). |
| ~1900. | Lorencove transformacije Hendrika Lorenca (Hendrik Lorentz). |
| 1905. | Žil Anri Poenkare (Jules Henri Poincaré) preradio Lorencove transformacije i trasirao put za Ajnštajna. |
| 1905. | Albert Ajnštajn razvio posebnu teoriju relativnosti. |
| 1915. | Opšta teorija relativnosti Alberta Ajnštajna riješila Le Verijeov problem u vezi sa Merkurom. |
| 21. jul 1969. | Nil Armstron (Neil Armstrong) napravio prve ljudske korake na Mjesecu. |
| 25. avgust 2012. | Letilica Voyager 1 prelazi preko heliopauze na 122 AJ (18 milijardi kilometara) od Sunca, i tako postaje prvi vještački objekat koji je napustio heliosferu i ušao u međuzvjezdani prostor. |
| 14. jul 2015. | Letilica New Horizons je postala prva letilica koja je proletjela pored Plutona. Ova letilica je lansirana 19. januara 2006. godine, kada je Pluton smatran za najudaljeniju planetu, ali kasnije te godine (13. septembra) Međunarodna astronomska unija (International Astronomical Union – IAU) je proglasila Pluton patuljastom planetom pod nazivom 134340 Pluton. |
| 5. novembar 2018. | Letilica Voyager 2, lansirana 20. avgusta 1977. godine, prelazi preko heliopauze na 122 AJ (18 milijardi kilometara) od Sunca, nakon što je obezbedila važne informacije u vezi sa četiri spoljne planete. Godinu dana kasnije, analiza njenih podataka je pokazala da heliopazu pravi solarni vjetar kao neku vrstu štita od štetnih kosmičkih zraka. |
Potragu za rješavanjem ove misterije su pokrenuli ljudi sa hrišćanskim pogledom na svijet, koji su manje ili više, vjerovali Bibliji. Oni nisu vidjeli da postoji sukob između nauke i vjere. Čak je i veliki astronom, Johan Kepler, za svoj rad rekao da je to bilo „kao ponavljanje Božjih misli“, i:
„Glavni cilj svih istraživanja spoljašnjeg svijeta bi trebalo da bude otkrivanje racionalnog poretka i harmonije, koje je Bog u njemu uspostavio i koje nam je otkrio u jeziku matematike.“[27]
Ali, postojao je otpor geokinetičkim idejama. Taj otpor su uglavnom predvodili drugi naučnici, a ne „Crkva“. Kopernikova shvatanja su bila poznata papi i mnogim kardinalima tog vremena, i oni su ga podržavali. To ne znači da njegova shvatanja nisu bila sporna, ali ni rimokatolička, ni protestantske crkve nisu po kratkom postupku odbacile geokineticizam. Galileja je u radu ohrabrivao papa Urban VIII, koji mu je prvo bio blizak prijatelj. Međutim, kasnije, kada je Galilej uvrijedio papu stavljajući njegove riječi u usta Simplicija (lik lude) u knjigu, u kojoj se iznose tvrdnje protiv geocentrizma, njih dvojica su postali ljuti neprijatelji.[28] Samo nekoliko decenija posle smrti Galileja i pape Urbana VIII, jezuitski astronomi su predavali geokineticizam astronomima u Kini. Đorđo de Santiljana (Georgio de Santillana, 1902–1974), filozof i istoričar nauke sa Masačusetskog instituta za tehnologuju (Massachusetts Institute of Technology – MIT), napisao je sledeće:
„Dugo vremena je poznato da je većina intelektualaca u crkvi bila na strani Galileja, dok je najjasnije protivljenje dolazilo od sekularnih ideja.“[29]
Uzimajući u obzir da je rasprava trajala vjekovima, ne bi trebalo da iznenađuje da je to bio spor među naučnicima. Nešto od toga je povezano sa podjelom na rimokatolike i protestante, nešto sa tvrdoglavošću raznih ljudi, a mnogo toga su proizveli antihrišćanski polemičari iz 19. vijeka.[30]
Nikola Kopernik
Vjerovatno najvažnije ime na našem kratkom putovanju kroz istoriju je Nikola Kopernik. Kopernik nije bio samo astronom, već i lingvista, filozof, ljekar, doktor kanonskog crkvenog prava i pronicljiv ekonomista.[31] Iako su njegove geokinetičke ideje postojale decenijama prije njegove smrti, i iako je on dijelio svoja shvatanja sa mnogim drugim ljudima, on je odložio objavljivanje svog djela O kretanjima nebeskih sfera (De revolutionibus orbium coelestium), do pred samu smrt 1543. godine. Ovaj veliki događaj u istoriji nauke je bio okidač za „kopernikansku revoluciju“, kako je mi danas zovemo. On je koristio iste podatke, dobijene posmatranjem, koje su koristili i drugi, ali je dodao mnogo jednostavniji model za objašnjenje – planete, uključujući i Zemlju, kreću se po orbitama oko Sunca.
„Okamova britva“, nazvana po Vilijemu od Okama (William of Ockham, 1287–1347), predstavlja dobro poznati princip nauke. Prema ovom principu, ako postoji više suprotstavljenih teorija, ona sa najmanje pretpostavki je vjerovatno tačna. Kopernikov model je bio mnogo jednostavniji od ptolomejevskog sistema. Na isti način, savremeni geokinetički sistem je mnogo jednostavniji od savremenog apsolutnog geocentričnog sistema. U stvari, savremene varijante apsolutnog geocentrizma su mnogo složenije nego što je bio ptolomejevski sistem, zato što moraju da razmatraju mnogo više pojava nego što je Ptolomej poznavao. Shodno tome, Okamova britva ih duboko „siječe“.
Ipak, bilo je mjesta za poboljšanja. Na primjer, Kopernik je i dalje tvrdio da planete orbitiraju po savršenim kružnicama, i držao se ptolomejevske ideje da zvijezde orbitiraju u udaljenoj kristalnoj sferi. Zbog toga je i on morao da dodaje epicikle da bi u svoju teoriju uklopio empirijske podatke. Ipak, njegova logika, matematika i empirijski dokazi su potpalili fitilj. U stvari, on je igrao značajnu ulogu u ponovnom pokretanju naučne revolucije tokom Renesanse, nakon što je srednjovekovna naučna revolucija bila zaustavljena zbog Crne smrti.[32] Još uvijek su postojale prepreke koje je trebalo prevazići, zato što su mnogi kritičari kao jak dokaz protiv Kopernikove teorije koristili činjenicu da nije bilo uočljive paralakse među zvijezdama.
Šta je paralaksa?
Stavite prst na svoj nos. Sada, naizmjenično otvarajte i zatvarajte po jedno oko. Trebalo bi da vidite kako se vaš prst pomijera ulijevo ili udesno dok ga gledate jednim okom. To je paralaksa. Pošto nešto gledate iz dva različita ugla, izgleda kao da se njegov položaj mijenja u zavisnosti od pozadine. Sada, ispružite ruku i pokažite prstom, i ponovo naizmjenično otvarajte po jedno oko. Vaš prst se i dalje pomijera, ali manje nego prije. Zašto? Zato što je ugao između vašeg prsta i oka značajno manji.
Paralaksa je veoma korisna u astronomiji. Poluprečnik Zemljine orbite iznosi 150 miliona kilometara. Zbog toga, kada posmatramo jednu zvijezdu i ljeti i zimi, to je kao da imamo dva oka koja su veoma udaljena. Ako je zvijezda blizu, njen položaj će da se mijenja tokom godišnjih doba. Međutim, većina zvijezda ne mijenja položaj tako da to može da se izmjeri, zato što su predaleko od nas da bismo mogli da izmjerimo promjenu ugla. Mali broj zvijezda, koje mijenjaju položaj, bliže su nam od onih zvijezda koje ga ne mijenjaju. Zbog toga možemo da izvodimo zaključke o udaljenosti zvijezda, o tome da se različite zvijezde nalaze na različitim udaljenostima, i da su neka nebeska tijela veoma daleko. Sve to je u skladu sa geokineticizmom. U stvari, sve to daje odgovor na jedan od najznačajnijih ranih prigovora na geokineticizam, a to je nedostatak uočljive paralakse.
Paralaksa je takođe korišćena da se odredi rastojanje od Zemlje do Sunca. To rastojanje se naziva „astronomska jedinica“ (skraćeno AJ), i dugo nismo znali koliko iznosi. Edmund Halej (Edmund Halley, 1656–1742) je predložio da se za mjerenje AJ iskoristi prolazak Venere pored Sunca, tako što bi više ljudi posmatralo prolazak Venere, a onda bi se izračunala razlika u paralaksi između mjesta sa kojih se posmatra. To je bilo teško postići iz više razloga. Prvo, prolazak se događa u parovima koji su odvojeni po nekoliko godina, a sami parovi su odvojeni po 121,5 ili 105,5 godina! Drugo, trebalo je tačno znati gdje se svaki posmatrač nalazi, a tada još uvijek nisu postojala tačna mjerenja geografske dužine, tako da je paralaksa mogla da se koristi samo u odnosu na geografsku širinu. Treće, trebalo je tačno podesiti vrijeme, a tek su počeli da se prave precizniji časovnici. Četvrto, čak i sa veoma preciznim satom, vremenska razlika (u sekundama) početka prolaska sa jednog mjesta na sledeće bila bi zanemarljiva. Međutim, Halej je smatrao da ako više ljudi izmjeri ukupno vrijeme od početka do kraja prolaska (u satima), preciznost će biti dovoljno velika da se dobiju dobre brojke. I, bio je u pravu.
Prolazak Venere pored Sunca prvi put je zabilježen 1639. godine, kada je mladi astronom Džeremaja Horoks (Jeremiah Horrocks, 1618–1641), projektovao sliku Sunca kroz teleskop na komad papira [Upozorenje: NE pokušavajte ovo bez odgovarajuće zaštite za oči, a djeca to nikada ne bi trebalo da rade bez nadzora odraslih. Koncentrisanje Sunčeve svjetlosti na ovaj način može trajno da ošteti vaš vid]. Horoks je mogao da procijeni veličinu Venere, kao i vrijednost astronomske jedinice: 88,3 miliona kilometara, što je iznosilo ⅔ stvarne vrijednosti, ali to je bilo najpreciznije mjerenje do tada. Bilježenje sledećih prolazaka Venere 1761/1769. I 1874/1882. Godine spada u najbolje primjere međunarodne naučne saradnje. U stvari, veliki moreplovac, kapetan Džejms Kuk (James Cook, 1728–1779), prvi čovjek za koga je zabeleženo da je oplovio Novi Zeland, poslat je na Tahiti sa isključivim ciljem da zabilježi prolazak Venere 1769. godine, što je on uspješno i uradio.
Paralaksa takođe može da se koristi za mjerenje udaljenosti zvijezda. Fridrih Besel (Friedrich Bessel, 1784–1846) je 1838. godine obavio prvo mjerenje paralakse zvijezda na zvijezdi 61 Cygni. On je zaključio da je ta zvijezda udaljena 10,3 svjetlosne godine (pogriješio je za manje od 10%), iako je paralaksa iznosila manje od 0,00009 stepeni. Do kraja 19. vijeka imali smo dosta dobru ideju o astronomskoj jedinici, veličini Sunčevog sistema, kao i korisnosti paralakse za mjerenje velikih rastojanja, a sve je to pomoglo da se učvrsti geokinetička teorija.[33]
Opservatorija bez posade, pod nazivom Gaia, koju je nedavno lansirala ESA, moći će da mjeri paralaksu do nekoliko desetina hiljada svjetlosnih godina (oko 1% prečnika Mliječnog puta). Pošto se zvijezde očigledno nalaze na različitim udaljenostima, ne postoji nijedna „kristalna sfera“. Da li postoje različite sfere? Možda po jedna za svaku zvijezdu? Možda su zvijezde prikačene za nebeski svod? Možda nizom žica visokog napona? Ili je, možda, svemir ipak geokinetičan!
Važno je istaći da se zvijezde ne kreću samo u odnosu na Zemlju, već i jedna u odnosu na drugu, što znači da će sazvežđa da promijene oblik tokom vremena na način koji može da se predvidi. Apsolutni geocentrizam ne može to da objasni ni na jedan praktičan način.
Galileo Galilej
Galileo Galilej (1564–1642) je prvi usmjerio teleskop prema nebeskim tijelima – i suprotno popularnom mitu, nije zabilježeno da je bilo ko „odbio“ da gleda kroz Galilejev teleskop.[34] On je prvi vidio Jupiterove satelite (i tačno ih označio kao takve), kao i Saturnove prstenove. On je prvi video Sunčeve pjege, što je opovrglo aristotelovske i srednjovekovne ideje o savršenim nebeskim tijelima. On je primijetio da se Venera povećava i smanjuje tokom vremena, i teleskopom posmatrao kako ona prolazi kroz faze kao i Mjesec. U ptolomejevskoj teoriji, Venera je kružila oko Zemlje blizu Sunca, zato što je jedino tako vidimo. Međutim, po takvom scenariju, prividna veličina Venere se ne bi mijenjala gotovo 7 puta.[35] Ova promjena se objašnjava činjenicom da Venera orbitira oko Sunca na prosječnoj udaljenosti od oko 108 miliona kilometara, dok Zemlja orbitira na oko 150 miliona kilometara, tako da rastojanje od Zemlje do najbliže tačke Venerine orbite iznosi oko 42 miliona kilometara (150-108=42), a do najdalje oko 258 miliona kilometara (150+108=258).[36] Venerine faze ne mogu da se objasne ptolomejevskim/neotihonijanskim modelom u kome Venera kruži oko Zemlje blizu Sunca, jer bi moralo da se pretpostavi da se Zemlja nalazi između Sunca i Venere, pošto sa Zemlje može da se vidi i „puna“ i „mlada“ Venera. Međutim, orbitiranje Venere oko Sunca objašnjava ogromnu razliku u prividnoj veličini, Venerine faze, kao i činjenicu da je faza „mlade“ Venere najsjajnija, pošto je u to vrijeme Venera najbliža Zemlji.[37]
Galilej je prvi predložio (što je bilo tačno i funkcionalno kad smo na tlu) rješenje za „problem geografske dužine“, tako što bi se izradila tablica ciklusa Jupiterovih satelita kao referentno mjesto (uključujući vrijeme i uglove), a onda bi se ti ciklusi posmatrali (u isto vrijeme, pod različitim uglom) na mjestima čija geografska dužina nije poznata. Postoji mnogo više o ovom čovjeku nego što većina ljudi shvata. Mnogo je pisano o njegovom suđenju pred Rimokatoličkom crkvom, i postoji obilje urbanih mitova o toj temi. Reći ćemo da Crkva nije aktivno suzbijala geokinetičku teoriju toliko koliko je Galilej uvrijedio papu na takav način da je to trajno prekinulo njihovo prijateljstvo, što su njegovi protivnici rado iskoristili kao priliku da ga dovedu na suđenje za jeres. Međutim, Hejlbron je istakao sledeće:
„Galilejeva jeres, prema standardnoj razlici koju je koristila Inkvizicija, bila je „inkvizitorna“, a ne „teološka“. Ova razlika je omogućavala preduzimanje mjera protiv ljudi zbog kršenja propisa ili pravljenja skandala, iako ta djela nisu predstavljala kršenje akata vjere koje su proklamovali papa ili Generalni koncil. Međutim, Rimokatolička crkva nikada nije proglasila da biblijski stihovi, koji nagovještavaju kretanje Sunca, moraju da se, kao akt vjere, tumače u korist ptolomejevskog svemira. Zbog toga su optimistički komentatori mogli da razumiju da „formalno jeretički“ znači „privremeno nije prihvaćen“.[38]
Kao što smo pokazali, ovo je zaista bilo „nauka protiv nauke“, ali Galilej nije imao svu nauku na svojoj strani. Njegov omiljeni „dokaz“ za geokineticizam su bile plima i osjeka, a danas se zna da je u tome Galilej pogriješio. Beda Časni je dao ispravno objašnjenje vjekovima ranije: Mjesec je glavni uzrok plime i osjeke. Dakle, uobičajena istoriografija agresivnih ateista, o nauci naspram religioznih geocentrista neznalica, zasnovana je na nepoznavanju istorije i zastarelim idejama: mnogi geocentristi su slijedili ono za šta su mislili da predstavlja najbolji naučni dokaz koji su imali u to vrijeme. Greška kritičara je u tome što učitavaju savremenu nauku ljudima koji nisu mogli da imaju to znanje. Ne bi trebalo da pravimo istu grešku zanemarujući savremenu nauku i usvajajući apsolutni geocentrizam.
Tiho Brahe
Tiho Brahe (Tycho Brahe, 1546–1601) je još jedan učen i vrijedan čovjek koji je ostavio trag u istoriji. Bez pomoći teleskopa, on je pažljivo vršio astronomska posmatranja tokom više decenija, sa preciznošću koja odgovara širini jednog novčića posmatranog sa udaljenosti od 100 metara. Nakon supernove 1572. godine, Brahe je tvrdio da nebeska sfera nije nepromjenljiva, kako je Aristotel učio. On je zatim tvrdio da je Velika kometa iz 1577. godine putovala kroz navodne kristalne sfere (što znači da one ne postoje). Na kraju, on je predložio kombinovani model, u kome planete orbitiraju oko Sunca, ali u kome Sunce i Mesec[39] orbitiraju oko Zemlje. Ovo je bilo zasnovano na činjenici da novi podaci nisu mogli da se uklope u Kopernikov model (ali to je bilo zbog Kopernikovih pretpostavki o savršeno kružnim orbitama).
Brahe je predložio kosmologiju koja je bila hibrid ptolomejevskog i kopernikanskog sistema: Sunce, Mjesec i zvijezde kruže oko nepomične Zemlje, dok ostale planete kruže oko Sunca. On je smatrao da ova kosmologija kombinuje matematičku prefinjenost kopernikanskog sistema sa onim što je smatrao da su naučni dokazi ptolomejevskog sistema da se Zemlja ne pomijera. Braheov geo-heliocentrični model je bio u saglasnosti sa Galilejevim posmatranjem Venerinih faza i Jupiterovih satelita.
Brahe je takođe ispravno zaključio: ako se Zemlja kreće oko Sunca, onda bi trebalo da vidimo paralaksu sa zvijezdama. Kopernik je odgovorio, kako se ispostavilo, ispravno, da su zvijezde mnogo udaljenije nego što je tada moglo da se zamisli. Ali, čekajte malo. U to vrijeme su mislili da zvijezde imaju ograničenu prividnu veličinu, a za zvijezde, kao što je, na primjer, Vega, su mislili da je veća od Sjevernjače. Brahe je izračunao da, ako su zvijezde tako daleko kako je Kopernik smatrao, one bi morale da budu nezamislivo velike, a prema njima bi Sunce izgledalo kao patuljak.
Na ove argumente odgovor su uskoro dali geokineticisti, ali to je bio slab odgovor. Jedan kopernikanac, Kristof Rotman (Christoph Rothmann), na Braheov zaključak je dao odgovor, koji je u suštini glasio: „Koga je briga kolike su zvijezde, zato što veličina ne znači ništa za beskonačnog Boga.“ Ovo okreće naglavačke uobičajene lagarije agresivnih ateista o nauci protiv religije: ovdje se geocentrista pozivao na nauku, dok je kopernikanac pribjegavao argumentu „Bog je to tako napravio“.[40]
Argument „velikih zvijezda“ je bio glavni i neosporivi argument u Knjizi 9 enciklopedijskog djela Almagestum Novum (Novi Almagest) koje je 1651. godine objavio astronom i jezuita Đovani Batista Ricioli (Giovanni Battista Riccioli, 1598–1671). Ricioli je prvi koji je precizno izmjerio gravitaciono ubrzanje tijela koja padaju. On je razmotrio 126 kvalitativno različitih argumenata u vezi sa kretanjem Zemlje – 49 za i 77 protiv. Većina tih argumenata su bili naučni, i Ricioli je mislio da je težina naučnih dokaza na strani nepokretne Zemlje. Stoga je on branio tihonijanski geo-heliocentrični model kao onaj koji je najviše u skladu sa tadašnjom naukom.[41]
Međutim, ni Braheu ni Ricioliju, ni njegovim protivnicima heliocentristima nije bilo poznato da prividna veličina zvijezda predstavlja optičku varku, pošto su, posmatrano sa Zemlje, gotovo sve zvijezde tačkasti izvori svjetlosti, a „veličina“ je posledica efekta prelamanja ili rasipanja svjetlosti. Čak i sa upotrebom teleskopa, rasipanje svjetlosti izaziva pojavu pod nazivom „Ejrijev disk“, koju je prvi opisao naučnik iz 19. vijeka Džordž Bajdel Ejri (George Biddell Airy, 1801–1892).[42] Obje strane u raspravi su mislile da Ejrijev disk zapravo predstavlja posebnu zvijezdu.
U stvarnosti, zvijezda Vega, za koju je Brahe mislio da je ogromna, od Sunca je veća samo 2,36 puta, ali je prilično blizu. Sjevernjača, za koju je Brahe mislio da je manja zvijezda, od Sunca je veća 43 puta. Prva direktna slika jedne zvijezde izvan Sunčevog sistema, u smislu zvjezdanog diska, a ne tačkastog svijetla, bila je slika zvijezde Betelgez, koju je napravio svemirski teleskop Habl 1996. godine.[43] Ali, Betelgez je zaista velika zvijezda, veća čak i od prečnika Jupiterove orbite, i relativno je blizu (oko 643 svjetlosne godine), tako da je bilo moguće slikati njenu veličinu. Međutim, Ejrijev disk je otkriven relativno nedavno, tako da možemo da zaključimo da je Brahe postupao kao pravi naučnik, koristeći najbolje dostupne podatke tog vremena. I, iako je Brahe ozbiljno shvatao Bibliju, on je svoj izmijenjeni geocentrični model zasnovao na onome za šta je mislio da je najbolji naučni dokaz.[44]
Ne iznenađuje da su nekoliko godina bile popularne i Braheova geo-heliocentrična teorija i neke konkurentne, ali slične teorije. Nekoliko od ovih konkurentnih teorija su podrazumijevale da Zemlja rotira u geocentričnom svemiru, ali one su, poput njihovih grčkih preteča, bile kratkog vijeka. Jednom kad se Zemlja zavrti, pseudo-biblijski argumenti (npr: „Biblija govori o izlasku Sunca, tako da svemir mora da bude geocentričan“) isparavaju. Jednom kada se Zemlja zavrti, svi navodni empirijski dokazi za geocentrizam iznenada nestaju.
Johan Kepler
Johan Kepler (1571–1630) je radio kod Brahea, i nakon njegove smrti je naslijedio njegove podatke. Za razliku od Brahea, Kepler je rano prihvatio Kopernikov heliocentrični model, vjerujući da njegova matematička prefinjenost odražava slavu Boga Biblije, i pokušao da unaprijedi model. Njegov prvi pokušaj je bio domišljat, mada ga je na kraju napustio: on je tvrdio da orbite šest poznatih planeta imaju poluprečnike zamišljenih sfera koje opisuju neka od pet platonskih geometrijskih tijela (oktaedar, ikosaedar, dodekaedar, tetraedar i kocka), pri čemu je svako tijelo smješteno u sledećem tijelu, tako što svojim tjemenima dodiruje krug koji je u tom tijelu upisan, dok se u centru svega toga nalazi Sunce.[45] Kepler je zaključio da su se njegova predviđanja razlikovala od Braheovih posmatranja orbite Marsa za samo 8 lučnih minuta. Pošto 1 lučni minut iznosi 1/60 dio stepena, postojala je mala razlika između empirijskih podataka i teorije. Ugaoni prečnik Mjeseca, posmatrano sa Zemlje, iznosi između 29,3 i 34,1 lučnih minuta, a Ptolomejev i Kopernikov raniji rad je bio precizan samo do 10 lučnih minuta. Međutim, Kepler je uzeo Braheova zapažanja sa velikim poštovanjem, pošto su bila preciznija za 2 lučna minuta, a ta sićušna razlika je bila dovoljna za napuštanje teorije:
„Da sam vjerovao da možemo da zanemarimo ovih 8 lučnih minuta, odmah bih zakrpio svoje hipoteze. Ali, pošto nije bilo dopušteno da se zanemare, ovih 8 minuta je pokazalo put ka potpunoj reformaciji u astronomiji.“
On je kasnije razvio ono što se danas naziva Keplerovim zakonima kretanja planeta:
- Sve planete se kreću oko Sunca po eliptičnim putanjama, pri čemu se Sunce nalazi u jednoj od dvije tačke fokusa;
- Planete opisuju jednake površine u jednakim vremenskim intervalima;
- Kvadrat perioda obilaska planete oko Sunca je srazmeran kubu velike poluose njene putanje.
Njegove ideje nisu bile univerzalno prihvaćene (npr. ni Galilej, ni Dekart ih nisu prihvatili), ali njegova knjiga Sažetak kopernikanske astronomije (Epitome of Copernican Astronomy) je postala najčitaniji tekst o astronomiji toga doba.[46] Još uvijek je nedostajao fizički razlog zbog kog su stvari funkcionisale na taj način. U tom istorijskom periodu, astronomija je bila povezana sa astrologijom i matematikom, i bila je duboko uronjena u filozofiju. Fiziku su smatrali za potpuno odvojen predmet, a Kepler je trpio kritike čak i zbog svog malog pokušaja povezivanja te dvije oblasti.
Tabela 1: Podaci o orbitama planeta
| Planeta | Masa (1024 kg) | Prečnik (km) | Gravitaciono ubrzanje (m/s2) | Udaljenost od Sunca (milioni km) | Orbitalni period (dani) | Orbitalna brzina (km/s) | Ekscentricitet orbite | Perihel (milioni km) | Afel (milioni km) |
| Merkur | 0,33 | 4.879 | 3,7 | 57,9 | 88 | 47,4 | 0,205 | 46 | 69,8 |
| Venera | 4,87 | 12.104 | 8,9 | 108,2 | 224,7 | 35 | 0,007 | 107,5 | 108,9 |
| Zemlja | 5,97 | 12.756 | 9,8 | 149,6 | 365,2 | 29,8 | 0,017 | 147,1 | 152,1 |
| Mars | 0,64 | 6.792 | 3,7 | 227,9 | 687 | 24,1 | 0,094 | 206,6 | 249,2 |
| Jupiter | 1.898 | 142.984 | 23,1 | 778,6 | 4.331 | 13,1 | 0,049 | 740,5 | 816,6 |
| Saturn | 568 | 120.536 | 9 | 1.433,5 | 10.747 | 9,7 | 0,057 | 1.352,6 | 1.514,5 |
| Uran | 86,8 | 51.118 | 8,7 | 2.872,5 | 30.589 | 6,8 | 0,046 | 2.741,3 | 3.003,6 |
| Neptun | 102 | 49.528 | 11 | 4.495,1 | 59.800 | 5,4 | 0,011 | 4.444,5 | 4.545,7 |
Isak Njutn
Isak Njutn (1642–1727) je jednostavno jedan od najvećih naučnika u istoriji. Među svojim mnogim dostignućima, on je 1687. godine razvio univerzalnu teoriju gravitacije, koja kaže da sva tijela u svemiru privlače sva druga tijela, a da je sila privlačenja povezana sa masom dva tijela i njihovim međusobnim rastojanjem.[47] On nam je takođe dao tri Zakona kretanja:
- Tijelo koje miruje će ostati u mirovanju, a tijelo koje se kreće će nastaviti da se kreće, dok na njega ne počne da djeluje spoljašnja sila;
- Sila, masa i ubrzanje su povezane formulom F=ma;
- Uvijek postoji jednaka reakcija u suprotnom smjeru na bilo koju silu koja djeluje na tijelo.
Razmislite o ovome: Galilej je prvi vidio da manji sateliti kruže oko većih planeta, a Njutn je dao razlog za to. Primijenite to kroz Sunčev sistem. Znamo veličinu Sunca. Sunce ima mnogo veću masu od Zemlje. Ako sateliti orbitiraju oko planete koja ima mnogo veću masu, onda Zemlja (i druge planete) moraju da orbitiraju oko Sunca koje ima mnogo veću masu. Na većim razmjerama, vidimo zbijena zvjezdana jata u kojima zvijezde orbitiraju oko svog zajedničkog centra mase, prema onome što može da pokaže modelovanje pomoću super-kompjutera. Iako se tu često dodaje „tamna materija“, očigledno je da ima još da se uči (npr. možda bi trebalo da usvojimo novu fiziku Karmelijanske relativnosti).[48]
Veoma važno je to što Keplerova tri zakona kretanja planeta mogu direktno da se izvedu iz Njutnovog rada (zapravo Njutn je to i uradio). Kada se Njutnov zakon gravitacije, i prvi i drugi zakon kretanja, koriste u heliocentričnom sistemu, ispostavlja se da je baricentar (centar mase sistema) jedan od fokusa keplerovskih elipsi. Ali, Njutn je otišao dalje od toga, i to predstavlja dio njegove izuzetnosti. Njutn je veoma pažljivo objasnio da bi dokazi za njegovu teoriju trebalo da se primijene samo na ograničenim skupovima podataka. U davanju objašnjenja za različite pojave, rezultati bi trebalo da budu udruženi u sve veće modele za objašnjavanje, ali bi bilo kakvo odstupanje od očekivanog trebalo pripisati posebnim uslovima. Ovo je jedno od najznačajnijih dostignuća u istoriji eksperimentalne nauke, zato što je vodilo ka sve većem broju empirijskih mjerenja i sve boljoj doradi njegovih modela.
Jednostavna ideja da svaka čestica u svemiru privlači svaku drugu česticu sada može da objasni empirijske dokaze do zadivljujućeg stepena preciznosti, a ti dokazi stoje nasuprot apsolutnom geocentrizmu. Postoje mnogi haotični efekti čak u Sunčevom sistemu (kao što su poremećaji u putanjama tijela koja još nisu klasifikovana), i zbog njih matematika nije precizna kao savršeni mehanizam, kao što bi moglo da se očekuje. Međutim, njihov efekat je mali. Zadivljujući broj pojava može da se objasni. Na primjer, Edmund Halej (Edmund Halley, 1656–1742) je objavio da izgleda kao da Mjesec vremenom usporava (na osnovu podataka o pomračenjima iz antičkog perioda). Nekoliko veoma umnih naučnika je predložilo razne teorije (npr. Ojler i Laplas), ali je njutnovska mehanika na kraju odnijela prevagu (sredinom 19. vijeka naučnici su zaključili da je plimsko trenje uzrok usporavanja i njime izazvanog udaljavanja[49]). Vremenom su naučnici primijetili sve više manjih odstupanja, i početkom 20. vijeka je razvijena Hil-Braunova teorija. Na njutnovskim osnovama, ona je objasnila mnoge manje varijacije u Zemljinoj rotaciji u odnosu na Mjesec, a većina njih je objašnjena uzimanjem u obzir nepravilnosti u strukturi same Zemlje – drugim riječima, daljom doradom zakona gravitacije.
Njutnovska teorija funkcioniše na nevjerovatno visokom stepenu preciznosti ovdje na Zemlji, objašnjava satelite, funkcioniše na Mjesecu, i u osnovi, funkcioniše svuda gdje smo probali. Da je apsolutni geocentrizam tačan, nijedna od tih stvari ne bi trebalo da bude tačna. Niti bismo mogli iz geocentričnog svemira da izvedemo tako jednostavne zakone, koji omogućavaju mnoštvo tačnih predviđanja. Shodno tome, zašto bismo tražili alternativno objašnjenje umjesto geokinetičnosti?
Za one koji misle da Biblija zahtijeva apsolutni geocentrizam, značajno je reći da je Njutn više napisao o teologiji nego o nauci, a sam je mislio da njegovo najveće djelo predstavlja objašnjenje Danilovog proročanstva.[50] Njutn je Sunčev sistem shvatao kao dokaz postojanja biblijskog Boga:
„Najljepši sistem Sunca, planeta i kometa, može da postoji samo po mudrosti i upravi jednog inteligentnog Bića… To Biće upravlja svim stvarima, ne kao duša svijeta, već kao Gospodar nad svim; i u vezi sa oblašću kojom upravlja, on je navikao da ga zovu ‘Gospod Bog’ Παντοκράτωρ [Pantokrátor – Svemoćni, 2. Korinćanima 6:18], ili „Vladar svemira“… Svevišnji Bog je Biće koje je vječno, beskrajno, apsolutno savršeno.“[51]
Takođe, Njutn je bio oštar prema ateizmu koji danas toliko dominara akademskom zajednicom:
„Nasuprot pobožnosti je ateizam u vjeroispovijedanju i idolopoklonstvo u praksi. Ateizam je tako besmislen i odvratan ljudskom rodu da nikada nije imao mnogo pobornika.“[52]
Ajnštajn
Prije prekretnice u 20. vijeku, u njutnovskoj mehanici je postalo očigledno da postoji nekoliko problema. Urben Žan Žozef le Verije (Urbain Jean Joseph Le Verrier, 1811–1877) je prvi primijetio da je Merkurova orbita odstupala od njutnovskih predviđanja za oko 40 lučnih sekundi u toku jednog vijeka. Albert Ajnštajn (1879–1955) je odgovorio na to, iznoseći tvrdnju da je njutnovska mehanika primjenljiva na slaboj gravitaciji, ali da na ekstremnijim nivoima (kao što je Merkurova orbita), gravitacija iskrivljuje prostor i vrijeme. U svom članku iz 1916. godine o opštoj relativnosti, Ajnštajn je predložio tri testa za svoju teoriju: 1) pomijeranje orbite Merkura može da se objasni; 2) savijanje svjetlosti zbog Sunca; i 3) gravitacioni crveni pomak. Teorija je prošla sva tri testa, ali i mnogo više od toga.
Ajnštajnove teorije takođe stoje nasuprot apsolutno geocentričnog svemira. Ovo je dvostruki izazov. Geocentrizam mora da odgovori na eksperimentalne potvrde i Njutnovih i Ajnštajnovih teorija. Ajnštajnova čuvena izjava glasi: „Ni hiljadu eksperimenata ne može da dokaže da sam u pravu, a samo jedan eksperiment može da dokaže da griješim.“ Njegove teorije su testirane, i prošle su test hiljadama puta. Apsolutni geocentrizam je taj kome nedostaje eksperimentalna potvrda, i koji pati od eksperimentalnih protivrečnosti, a njegovi zastupnici moraju da pribegavaju sve većem broju egzotičnih ideja kako bi te protivrječnosti objasnili. Ajnštajnove teorije su zasnovane na čuvenim jednačinama elektromagnetizma Džejmsa Klerka Maksvela (James Clerk Maxwell, 1831–1879), jednako čuvenim Lorencovim transformacijama, nazvanim po Hendriku Lorencu (Hendrik Lorentz, 1853–1928) i radu Žila Anrija Poenkarea (Jules Henri Poincaré, 1854–1912), koji je preradom Lorencovih transformacija trasirao put za Anjštajna. Stoga, Geocentrizam zapada u još veće probleme sa eksperimentalnom naukom. Svemir se ne može razumjeti u sistemu apsolutnog geocentrizma, a gotovo sve, što smo mislili da znamo o temeljnim otkrićima u astronomiji, moralo bi da bude pogrešno.
Referentni sistem
Često ukazujemo na to da, kada se raspravlja o astronomiji, Biblija jednostavno pravi odgovarajući izbor referentnog sistema. Nekome, ko sjedi u vozu, ne izgleda kao da se kreće u odnosu na voz, ali izgleda kao da se brzo kreće u poređenju sa onim što je napolju. Isto tako, neko, ko stoji na tlu izvan voza, vidi kako je osoba u vozu protutnjala istom brzinom kao i voz. Razlika je u tome što te dvije osobe imaju različit referentni sistem. Shodno tome, za nekoga na Zemlji, Sunce, Mjesec, planete i zvijezde izgledaju kao da kruže oko nas, pa zašto Biblija ne bi koristila Zemlju kao referentni sistem?
Uvijek kažemo da se automobil „zaustavio“ u odnosu na tlo. Ograničenja brzine i znakovi za zaustavljanje su podešeni u odnosu na tlo, a GPS sistemi u našim automobilima koriste referentni sistem koji podrazumijeva da je automobil u centru! Samo bi cjepidlaka insistirala da se automobil, koji se zaustavio na ekvatoru, u geokinetičkom sistemu u stvari kreće brzinom od 1.670 kilometara na sat u odnosu na centar mase Zemlje, zbog rotacije Zemlje oko njene ose;[53] orbitira oko Sunca brzinom od 108.000 kilometara na sat; i putuje oko centra galaksije brzinom od 800.000 kilometara na sat. Fred Hojl (Fred Hoyle, 1915–2001), koji nije prijateljski nastrojen prema hrišćanstvu, potvrdio je sledeće:
„Odnos između dvije slike [geocentričnosti i geokineticizma] sveden je na koordinatnu transformaciju i predstavlja glavno načelo Ajnštajnove teorije da su bilo koja dva pogleda na svijet, međusobno povezana koordinatnom transformacijom, potpuno ravnopravna sa fizičke tačke gledišta. Danas mi ne možemo da kažemo da je kopernikanska teorija ‘tačna’, a ptolomejevska ‘pogrešna’ u bilo kom smislenom fizičkom pogledu.“[54]
Zapazite da Hojl govori o koordinatnoj transformaciji između dva referentna sistema u geokinetičkom svemiru, a ne o dinamičkom objašnjenju fizike koja je uključena u to kako se stvari kreću u geokinetičkom modelu nasuprot apsolutno geocentričnom modelu. Kada postavite jednačine kretanja za geocentrični i heliocentrični model, možete da se prebacujete iz jednog u drugi. Lijepo. Ali, kada uvedete fiziku (gravitaciju), jedan model funkcioniše sa fizikom, dok drugi predstavlja samo niz jednačina kretanja koji nije ni na koji način povezan sa fizikom. Takođe, jedan od saradnika Stivena Hokinga, južnoafrički kosmolog i teistički evolucionista, Džordž Elis (George Ellis), napisao je sledeće:
„Ljudi bi trebalo da budu svjesni da postoji niz modela koji mogu da objasne empirijske nalaze“, tvrdi Elis. „Na primjer, mogu da vam konstruišem sferično simetričan svemir sa Zemljom u centru, i ne možete da ga opovrgnete na osnovu zapažanja.“ Elis je objavio naučni rad o tome. „Možete da ga isključite samo na filozofskom osnovu. Smatram da nema ništa loše u tome. Ono što bih želio da istjeram na čistac jeste činjenica da mi koristimo filozofske kriterijume u izboru modela. Kosmologija u velikoj mjeri pokušava to da sakrije.“[55]
Elis ovdje govori o odnosu modela Velikog praska i drugih kosmoloških modela, a ne o geocentrizmu i geokineticizmu. Suština je u tome da se filozofija često nameće u okviru argumenata u vezi s tim kako svemir funkcioniše. Elis je mogao isto da kaže o doslovno geocentričnom sistemu. Geocentristi često radosno ističu navodne geocentrične dokaze iz kosmologije, ali to je u galaktičkim razmjerama – razmjerama koje su prevelike za razlikovanje heliocentrizma od geocentrizma. Kada bi izbor referentnog sistema bilo jedino pitanje, ne bismo imali problema sa geocentričnim referentnim sistemom u uobičajenoj upotrebi. Međutim, savremeni geocentristi ne tvrde tako nešto. Umjesto toga, oni insistiraju na tome da je Zemlja jedini ispravan referentni sistem, često kombinujući to sa ad hominem napadima na vjeru hrišćanskih utemeljivača geokineticizma.
Hojl, Ajnštajn i Elis (kao i kardinal Nikola Kuzanski u 15. vijeku) su rekli da možemo da se prebacujemo iz jednog sistema u drugi transformacijom koordinata. Ali, zašto bismo željeli to da radimo za bilo koje proučavanje kretanja u Sunčevom sistemu, galaksiji ili svemiru? Tačno je da lako možete da se prebacujete između kopernikanskog, tihonijanskog i ptolomejevskog sistema, zato što se svi oni zasnivaju na kružnim orbitama. Mogli biste da izgradite složeniji geocentrični model sa eliptičnim orbitama, ali biste i dalje imali nedostatke, jer da biste napravili sveobuhvatni geocentrični model, morali biste, htjeli – ne htjeli, da dodate desetine, ako ne i stotine, ad hoc parametara da biste objasnili mnoštvo malih odstupanja, koje je Njutnov model objasnio jednostavnim zakonom gravitacije. Geocentrizam zapravo nema „model“ u matematičkom smislu. Zbog toga je matematika za prebacivanje iz geokinetičkog u geocentrični svemir nevjerovatno nezgrapna. Mnogi savremeni geocentristi prave dodatno ad hoc prilagođavanje, koje i samo potkopava njihovu teoriju: oni izmještaju Zemlju iz centra, prećutno priznajući da je Kepler sve vrijeme bio u pravu da se Sunce nalazi u fokusu, a ne u centru, eliptičnih orbita. Shodno tome, oni zastupaju neotihonijanski sistem, u kome se Sunce i Mjesec kreću oko Zemlje, dok se planete kreću oko Sunca, po eliptičnim orbitama. Ovo navlačenje ne može da se riješi ni omiljenom kovanicom geocentrista, a to je „geocentričnost“ (geocentricity).[56] Gomilanje ovakvih ad hoc parametara u geocentričnim modelima je odavno i navelo naučnike da potraže bolje rješenje. Koordinatna transformacija u praksi funkcioniše samo na najosnovnijem nivou.
Geokinetički argumenti počinju sa jednostavnim njutnovskim zakonom: sva tijela u svemiru se međusobno privlače u skladu sa zakonom obrnutih kvadrata. Sve drugo prirodno proističe odatle. Zašto se sve u Sunčevom sistemu ne sruši na Sunce? Orbitalni ugaoni moment uravnotežuje privlačnu silu gravitacije. Ovo funkcioniše sve dok ne dođete do veličine galaksija i galaktičkih jata, ali ovo je polje koje još uvijek istražuju i evolucionisti i kreacionisti, pri čemu postoji više konkurentnih modela. Takođe, zbog Njutnovog drugog zakona da sila masi daje ubrzanje, kada sila ima isti intenzitet, manje je ubrzanje tijela koje ima veću masu. Dakle, kada se razmatraju tijela sa značajno različitom masom, ima više smisla da se tijelo sa najvećom masom tretira kao nepomičan centar. U stvarnosti, sve u Sučevom sistemu orbitira oko centra mase (baricentra). Za sistem Zemlja-Sunce, baricentar se nalazi na 450 kilometara od centra Sunca (0,065% poluprečnika Sunca),[57] tako da ima smisla tretirati Sunce kao centar.[58]
Na mnogo načina, rasprava o geocentrizmu je slična „zavjeri“ „Da li smo stvarno sletjeli na Mjesec“. Zašto to ne bi moglo da se uradi, kada sve što znamo o eksperimentalnoj nauci (počevši od sile gravitacije, osobina tijela koja ubrzavaju, funkcionisanja mlaznih motora, geometrije, trigonometrije, matematike itd.) ukazuje da je to sasvim moguće? U stvari, motivisani srednjoškolac može da izvrši većinu neophodnih izračunavanja. Na isti način, jednostavnost, prefinjenost i dalekosežnost vrijednosti predviđanja geokinetike stavlja ogroman teret dokazivanja na geocentriste.
U nauci postoji mnogo korisnih referentnih sistema. Na primjer, elektroinženjeri često koriste izraz „zaostajanje rotora“ kao referentni sistem kada proučavaju indukcione motore, da bi razumjeli način na koji obrtno magnetno polje „klizi“. Ali, ako uzmemo prosjek kretanja svih zvijezda u našem lokalnom jatu, mi se krećemo brzinom od oko 70.000 kilometara na sat u pravcu Lire (prema geokinetičkom stanovištu), dok se u odnosu na centar galaksije krećemo brzinom od oko 800.000 kilometara na sat. Reći da su svi referentni sistemi ispravni, kao što neki rade, predstavlja centralnu tačku relativnosti. Međutim, reći nakon toga da je geocentrični referentni sistem jedini ispravan predstavlja kršenje pravila na koje se oni sami pozivaju. Šta onda sprječava nekoga da tvrdi da se centar svemira nalazi na vrhu njegovog nosa („idiocentrizam“), pošto je to 100% u skladu sa svakim ličnim zapažanjem, koje može da napravi bilo koja osoba?
Dokazi za geokineticizam (ili zašto Zemlja ne može da bude u apsolutnom centru)
Stopa ubrzanja tijela u svemiru
U skladu sa Njutnovim prvim zakonom, tijela koja se kreću će težiti da se kreću pravom linijom. Shodno tome, da bi tijelo moglo da orbitira ono mora da skrene sa svoje prvobitne putanje. Drugim riječima, tijelo mora da ubrzava – za fizičare to podrazumijeva bilo koju promjenu brzine ili pravca. Njutnov drugi zakon kaže da potrebna sila mora da bude srazmerna masi i ubrzanju (F=ma). Ako cio svemir kruži (ubrzava) oko Zemlje, kolika bi sila bila potrebna da se stvari ne bi razletjele? S druge strane, što je tijelo udaljenije, to je duži poluprečnik orbite, tako da je potrebno više ubrzanja. Sjetimo se, postoji obilje dokaza o tome da ne postoje čvrste sfere koje drže zvijezde i planete u mjestu, a pošto možemo da izmjerimo rastojanje do velikog broja zvijezda koristeći paralaksu, ne postoji nijedna „sfera“ u koju bi se one uglavile. Na osnovu Njutnovih zakona možemo da procijenimo masu mnogih zvjezdanih tijela i da nagađamo kolika je masa mnogih drugih tijela. Sila, potrebna da ih drži na kružnim orbitama oko Zemlje, pri brzinama koje su veće od brzine svjetlosti (pogledati ispod), bila bi astronomski ogromna.[59]
Brzina tijela u svemiru
Ako tijela kruže oko Zemlje, možemo da izračunamo brzinu kojom se ona kreću, pri čemu brzina zavisi od njihove udaljenosti. Nebeska tijela bi morala da pređu obim svoje orbite svakog dana. Makar u teoriji Velikog praska ništa ne sprječava zvijezde da se kreću brže od brzine svjetlosti. To se naziva superluminalna brzina, a kosmolozi Velikog praska pretpostavljaju da se sve što se nalazi izvan Hablovog radijusa (koji iznosi oko 14 milijardi svjetlosnih godina), udaljava od nas brzinom koja je veća od brzine svjetlosti. Ali, u geocentričnom svemiru, svako tijelo, koje se nalazi dalje od Neptuna, moralo bi da se kreće superluminalnom brzinom, zato što bi takvom tijelu bilo potrebno više od jednog dana da napravi pun krug oko Zemlje kada bi se kretalo brzinom svjetlosti. Da je geocentrizam tačan, morao bi da se uoči Koriolisov efekat kod sondi Pioneer kao i ostalih tijela koja smo poslali u svemir. Ovdje na Zemlji, Koriolisova sila se uočava kada tijela prolaze kroz inercijalni referenti sistem koji je potpuno drugačiji od onog iz koga su pošla. Shodno tome, Koriolisov efekat bi morao da postoji kod tijela koja se lansiraju u svemir, zato što tijela, koja napuštaju Zemlju, polaze iz jednog inercijalnog referentnog sistema i putuju u drugi koji je potpuno različit. Ako lansirana tijela usmjerimo prema jednoj planeti, ona bi trebalo da promaše za milione kilometara! Zapazite da je ovaj argument potpuno isti kao onaj argument, koji je naveo Kopernik citirajući Ptolomeja, samo što se ovdje zakrivljuje putanja tijela koja se podižu, umjesto putanja tijela koja padaju.[60] Da bi lansirano tijelo stiglo do odredišta, moralo bi da ubrzava do nevjerovatnih brzina. Odakle bi došla ta dodatna pogonska sila? A, ako se takvo ubrzanje ne bi dogodilo, i ako bi jedan od naših brodova udario u neku od udaljenih planeta, on bi udario tako velikom brzinom da bi udar potpuno uništio planetu. Ovo naglašava beznadežnost razvoja bilo kakvog dinamičkog modela geocentrizma van Zemlje.
Evo još jednog problema u vezi sa brzinom: Mjesec orbitira oko Zemlje brzinom od oko 1 kilometar u sekundi, pri čemu prosječno rastojanje od centra Zemlje iznosi 385.000 kilometara (ovo je zasnovano na jednostavnoj trigonometriji). U geocentričnom svemiru, umjesto da napravi pun krug na svakih 27,32 dana, Mjesec pravi pun krug svakog dana, što znači da mora da se kreće brzinom od 27 kilometara u sekundi. Ovo je mnogo više od brzine koju su dostizale letilice programa Apollo, lansirane na Mjesec tokom 1970-ih godina. U stvari, to je mnogo više od 11,2 kilometra u sekundi tj. brzine oslobađanja. Mjesec bi se pri brzini od 27 kilometara u sekundi oslobodio Zemljine gravitacije i odletio, ali to se ne događa, zato što ne on orbitira tom brzinom, već ga na mjestu fino drži sila gravitacije.
Razmislite šta bi bilo potrebno da kometu dugog perioda navede da se sa vrha svoje orbite (afel) približi Suncu (perihel). Možemo da procijenimo masu mnogih različitih kometa (posle susreta Rosetta/Philae, koji je opisan iznad, znamo masu jedne komete sa visokim stepenom preciznosti), i na osnovu toga znamo kolika bi sila bila potrebna da ih približi u geocentričnom svemiru. Da bi mogle da se kreću brzinom koja je veća od brzine svjetlosti, pa brzinom koja je značajno manja, i onda obrnuto, komete bi morale da imaju „vorp“ pogon iz „Zvjezdanih staza“.
Drugi problem proističe iz naših skromnih satelita koji orbitiraju oko Zemlje. Sa primjenom njutnovske fizike i sa Zemljom koja rotira, ako satelit kruži iznad ekvatora u istom smjeru i istom brzinom kojom Zemlja rotira oko svoje ose, on će izgledati kao da je nepomičan na nebu. Tako period kruženja satelita iznosi jedan zvjezdani dan (23 sata, 56 minuta i 4,0916 sekundi). Takav satelit se naziva geostacionarni. Da bi to moglo da funkcioniše, satelit mora da se nalazi na visini od 35.786 kilometara iznad nivoa mora. Samo na toj visini Zemlja obezbjeđuje odgovarajuće centripetalno ubrzanje koje dovodi do toga da satelit kruži u odgovarajućem periodu. (Zapazite, geostacionarne orbite predstavljaju potkategoriju geosinhronizovanih orbita, čiji je period malo manji od jednog dana, tako da su usklađene sa rotacijom Zemlje. Kada bi orbita satelita bila eliptična ili nagnuta, satelit ne bi izgledao nepomično.) Ali, ako se Zemlja ne kreće, tada bi i satelit morao da miruje. Moralo bi da se uključi previše dovijanja da bi se objasnilo kako to svemir, koji kruži, uspijeva da zadrži satelite nepokretnima na toj visini, umjesto da oni podlegnu Zemljinoj gravitaciji.
Odstupanja zvjezdane svjetlosti
Brzina Zemlje se mijenja kako ona orbitira oko Sunca, tako da se i očekivani položaj Sunca vremenom mijenja. Na isti način, na koji izgleda kao da kiša pada pod uglom kada vozimo automobil po kišnom danu, mijenja se i pravac u kome se nalaze zvijezde kako Zemlja orbitira oko Sunca. Ovo je prvi put zabilježeno u 16. vijeku, ali je prkosilo objašnjenjima i miješalo se sa potragom za zvjezdanim paralaksama. Ova odstupanja je prvi objasnio Džejms Bredli (James Bradley, 1693–1762) 1729. godine. On je takođe dao pristojnu procjenu brzine svjetlosti (294.500 kilometara u sekundi, što iznosi 98,4% od stvarne vrijednosti). Odstupanje je direktna posledica kretanja Zemlje oko Sunca i savršeno se uklapa u njutnovsku fiziku. Međutim, u okviru geocentrizma za tako nešto morala bi da se uvedu proizvoljna objašnjenja.
Razmislite o tome. Kada bi svemir kružio oko Zemlje, zvijezde bi pravile pun krug oko Zemlje 365 puta godišnje. Ako se neka zvijezda nalazi na udaljenosti od 10 svjetlosnih godina od Zemlje, ona bi morala da napravi pun krug 3.652,42 puta dok bi njena svjetlost dospela do Zemlje. Drugim riječima, putanja njenog svjetlosnog zraka bi trebalo da liči na tijesnu spiralu, čiji su kraci udaljeni 24 svjetlosna sata (pod pretpostavkom da je brzina svjetlosti konstantna i ograničena). To bi moglo lako da se izmjeri. Pošto smo poslali više svemirskih sondi (sa kamerama) dovoljno daleko od Zemlje, ovo bi se do sada otkrilo. Shodno tome, zvijezde ne kruže oko nepomične Zemlje.
Otkriće planete Neptun
Frederik Vilijem Heršel (Frederick William Herschel, 1738–1822) je 1781. godine otkrio planetu Uran. Nakon daljih posmatranja, Uranovu orbitu je opisao Anders Johan Leksel (Anders Johan Lexell, 1740–1784). Međutim, mala odstupanja u izmjerenoj orbiti Urana su vodila ka predviđanju postojanja druge, još neotkrivene, planete, koje je iznio Le Verije (Le Verrier) 1846. godine. Le Verije je o svom predviđanju pisao Johanu Gotfridu Galeu (Johann Gottfried Galle, 1812–1910) u Berlinskoj opservatoriji. Iste večeri kada je stiglo pismo od Le Verijea, Gale je otkrio novu planetu – Neptun. Ovo je možda jedno od najvećih dostignuća njutnovskog sistema, a važi za jedno od najvećih dostignuća eksperimentalne nauke. Uticaj gravitacije Jupitera i Saturna na orbitu Urana je veći nego na orbitu Neptuna, i samo je primjenom njutnovske teorije gravitacije na tu situaciju (uračunavanjem uticaja Jupitera i Saturna) Neptun mogao da bude otkriven. Posebno je zadivljujuće to što Uran, čiji orbitalni period iznosi 84 zemaljske godine, još nije prošao punu orbitu oko Sunca od vremena kada je otkriven do kada je iskorišćen za otkriće Neptuna! Kada je svemirska sonda Pioneer preletjela Neptun, mogli smo bolje da procijenimo masu Urana. S druge strane, to je riješilo zagonetku nastalu zbog prethodnih, manje preciznih procjena, tako da je nestala potreba za postojanjem 10. planete, koja bi objasnila određena odstupanja. Shvatate li kako je Njutnova metodologija dovela do daljih usavršavanja geokinetičkog sistema?
Apsolutni geocentrizam nikada ne bi mogao da predvidi postojanje Urana i Neptuna na osnovu orbitalne mehanike. Sjetite se, i ptolomejevski i tihonijanski sistem su kinematički: oni samo opisuju kretanje tijela, ne uzimajući u obzir sile koje izazivaju kretanje. Sva zabilježena odstupanja su samo prikačena na model – šta je tu i tamo još jedan epicikl? Samo u dinamičkom modelu, u kome sile izazivaju kretanje, odstupanje od predviđanja može da ima stvarno značenje.
Povratak Halejeve komete
Aleksis Klod Klero (Alexis-Claude Clairaut, 1713–1765) je 1759. godine uspješno izračunao vrijeme povratka Halejeve komete u njen perihel. Da bi to uradio, on je morao da uzme u obzir gravitacione uticaje Jupitera i Saturna na kometu, kao i uticaj Jupitera na Sunce. Korišćenjem najnaprednije matematike tog vremena, bile su potrebne godine za detaljne proračune. Na kraju, Klero je pogriješio samo za mjesec dana. Ovo je proglašeno za trijumf Njutnove teorije gravitacije i značajno je doprinijelo povezivanju matematike i fizike. Prije toga, mnogi su mislili da je matematika samo čista, primijenjena logika, a da fizički svijet nije ništa ako nije tajanstven. Nije se uvijek očekivalo da teorija i praksa budu povezane. To se promijenilo 1759. godine.[61]
Precizna orbitalna mehanika
U svakom planetarnom sistemu postoji nekoliko mjesta pod nazivom Lagranžove tačke, na kojima gravitaciono privlačenje Sunca uravnotežuje gravitaciju planete, što znači da tijelo, čija je masa zanemarljivo mala u odnosu na masu planete, može da orbitira istom stopom kao i planeta, iako se nalazi na različitom rastojanju od Sunca. Prve tri Lagranžove tačke je otkrio veliki matematičar, i vjerni hrišćanin, Leonard Ojler (Leonhard Euler, 1707–1783). Njegov učenik i naslednik, Žozef Luj Lagranž (Joseph-Louis Lagrange, 1736–1813), je 1772. godine opisao preostale dvije. Ova otkrića (i njihova kasnija potvrda) su bila čvrsto zasnovana na njutnovskoj teoriji. Kao fin primjer primijenjene njutnovske fizike, svemirska opservatorija Gaia, koju je lansirala ESA, smještena je na jednu od Lagranžovih tačaka (konkretno na tačku L2). Već je bilo poznato da je tačka L2 nestabilna (malo odstupanje od ravnoteže se sve više povećavalo tokom vremena), tako da je u cilju održavanja u mjestu, uz najmanju potrošnju goriva za fino podešavanje položaja, opservatorija postavljena u Lisažuovu (Lissajous) orbitu u obliku omče, tako da Zemljina sjenka ne može da je zakloni. Ovaj prefinjeni ples je omogućila geokinetička teorija.
Ekvatorijalno ispupčenje
Njutn je primijetio da na Jupiteru postoji ekvatorijalno ispupčenje i zaključio da to prouzrokuje njegova rotacija, koja izaziva zamišljenu centrifugalnu silu u Jupiterovom referentnom sistemu.[62] On je zatim zaključio da i na Zemlji mora da postoji ispupčenje i dao procjenu njegovog raspona. Ispostavilo se da je na nivou mora na ekvatoru Zemlja „viša“ za 21 kilometar nego na polovima. Druga tijela koja rotiraju, takođe imaju ispupčenja, uključujući Mars, Saturn, Uran, Neptun i asteroid Cereru. Na ekvatoru Zemlje je površinska gravitacija za pola procenta slabija u poređenju sa polovima. Od tog iznosa, 70% je posledica „centrifugalne sile“ koja se odupire privlačnoj sili gravitacije, a ostatak je posledica razlike u rastojanju od centra Zemlje koju uzrokuje ispupčenje. Međutim, ovo je dovoljno da najudaljenija tačka na površini Zemlje od njenog centra bude ekvatorijalni vulkan Čimborazo (Chimborazo), a ne Mont Everest. Uzrok ekvatorijalnih ispupčenja na nebeskim tijelima je rotacija. Zemlja ima slično ispupčenje. Geocentrizam bi morao da tvrdi da dvije iste pojave imaju različite uzroke, što je besmisleno.
Da budemo pošteni, geocentristi bi teoretski mogli da riješe problem koristeći relativnost. Maks Born (Max Born, 1882–1970), dobitnik Nobelove nagrade i utemeljivač kvantne mehanike, istakao je sledeće:
„Stoga možemo da se vratimo na Ptolomejevo gledište o ‘nepomičnoj Zemlji’… Mora da se pokaže da udaljene mase koje rotiraju mogu da proizvedu transformacionu metriku u skladu sa Ajnštajnovim jednačinama polja. To je učinio Tiring (Thirring). On je izračunao polje koje nastaje zbog rotacije šuplje sfere sa debelim zidovima i dokazao da polje unutar šupljine funkcioniše kao da postoje centrifugalne i druge inercijalne sile, koje obično postoje u apsolutnom svemiru. Zbog toga su, sa Ajnštajnove tačke gledišta, u pravu i Ptolomej i Kopernik.“[63]
Ali, da ponovimo, Born je samo rekao da je to moguće, a ne da je obavezno ili uopšte izvodljivo. Na primjer, zemljotresi mogu da utiču na Zemljinu rotaciju zato što mogu da preraspodijele masu, i to može da se relativno tačno izračuna. Ali, korišćenje apsolutno geocentričnog objašnjenja bi zahtijevalo da zemljotres utiče na cio svemir. A, ironija je, da mnogi apsolutni geocentristi odbacuju relativnost, pošto ne žele da dopuste da je ne-geocentrizam ravnopravan sa geocentrizmom.[64]
Neobično mrdanje svemira
Kada bi Zemlja bila centar svemira, morali bismo da objasnimo zašto događaji na Zemlji utiču na ostatak svemira. Na primjer, Bredli (Bradley) je otkrio da se Zemlja mrda lijevo-desno na svojoj osi slično kao što se mrda čigra dok se okreće. „Oscilacije ose“ poput ove, mogu da se objasne pomoću njutnovske teorije sa visokim stepenom tačnosti, ali u geocentrizmu, one bi predstavljale samo još jednu nasumičnu promjenu u kruženju svemira. Poznato je da zemljotresi, poput onog koji je izazvao veliki cunami u Japanu 2009. godine, utiču na Zemljinu rotaciju. Zapravo, naučnici su izmjerili promjenu u stopi Zemljine rotacije nakon tog događaja. Umjesto toga, da je geocentrizam tačan, oscilacije ose i zemljotresi bi promijenili brzinu kruženja svemira. Ipak, na čudan način, iako nema razloga da se vjeruje da su sva tijela u svemiru povezana, sva tijela mijenjaju stopu svoje rotacije u isto vrijeme. A, ta tijela se nalaze na značajno različitim rastojanjima od Zemlje. Stoga, postoji vremensko odlaganje koje mora da se uzme u obzir. Da li se udaljenija tijela ranije mijenjaju nego bliža tijela, i da li su sve te postepene promjene tempirane na buduće događaje ovdje na Zemlji? Ne. Vidimo da se sve u svemiru mijenja u isto vrijeme, zato što je Zemlja ta koja mijenja brzinu svoje rotacije.
Koriolisova sila
Ona je dobila naziv po francuskom inženjeru i matematičaru Gasparu Gustavu Koriolisu (Gaspard-Gustave Coriolis, 1792–1843). Njutnov zakon kretanja kaže da će svako tijelo da se kreće pravolinijski ako na njega ne djeluje spoljašnja sila. Ovo može da se primijeni na bilo koje kretanje na Zemlji ili nekom drugom tijelu koje rotira – bilo koji posmatrač sa strane će vidjeti pravolinijsko kretanje.
Ali, nepomični posmatrač, koji se nalazi na tijelu koje rotira, vidjeće da prilikom kretanja postoji skretanje. Uzrok tome je činjenica da jedno tijelo, nakon što se odvoji od Zemlje koja se kreće i rotira, nastavlja da se kreće pravolinijski, bez obzira na to šta sama Zemlja radi. Dakle, da bi se primijenio Njutnov zakon, mora da se pretpostavi postojanje zamišljene sile ili pseudo-sile koja izaziva takvo „skretanje“. To je „Koriolisova sila“, koja djeluje pod uglom od 90 stepeni i na osu rotacije i na kretanje tijela.
Ovo je važno za ciklone, velike vazdušne mase koje ulaze u oblast sa nižim pritiskom. Umjesto da uđe pravolinijski, vazduh skreće, tako da se cikloni kreću u smjeru suprotnom od kazaljke na satu na sjevernoj hemisferi, ali u smjeru kazaljke na satu na južnoj hemisferi.
Zbog toga što Zemlja rotira tako sporo – jednom dnevno – Koriolisov efekat je zanemarljiv, osim na velikim rastojanjima.[65] Jednostavno, ne postoji dobar razlog da svoja opažanja pripišemo tome da svemir kruži oko nepomične Zemlje.[66]
Kada pogledamo Veliku crvenu tačku, koja se nalazi na južnoj hemisferi Jupitera, primjećujemo da ona funkcioniše onako kako funkcionišu uragani na sjevernoj hemisferi Zemlje – rotira u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Razlog za to je činjenica da se uragani uvijaju prema oblastima sa veoma niskim pritiskom, dok Velika crvena tačka predstavlja anticiklon (vjetar koji se izvija prema oblastima sa visokim pritiskom). I, naravno, Velika crvena tačka je veća od bilo kog uragana na Zemlji – u stvari, veća je od cijele Zemlje. U svim aspektima, uzrok takvog funkcionisanja Velike crvene tačke je djelovanje Koriolisove sile na anticiklonsko kružno kretanje preko planete koja rotira. Možemo da posmatramo rotaciju Jupitera, i možemo da vidimo fizičke posledice te rotacije. Sada, pogledajmo Zemlju. Vidimo dokaz fizičkog uticaja te rotacije u Koriolisovoj sili. Zar to ne znači da Zemlja takođe rotira?
Zaključci
Postoje mnogi drugi geokinetički primjeri koje smo mogli da uvrstimo u ovu raspravu. Odlučili smo da se držimo samo ovih nekoliko primjera, a poređali smo ih počevši od najvažnijeg. Nakon svega rečenog, jasno je da apsolutni geocentrizam ima ogromne probleme. Ohrabrujemo svakoga ko se petlja sa ne-njutnovskim idejama da odustane i pusti Zemlju da nađe svoje mjesto na nebesima.
Trijumf geokinetičke teorije je jedan od najvećih primjera naučnog traganja u ljudskoj istoriji. Nju su razvili naučnici sa biblijskim pogledom na svijet, potvrdili teolozi sa biblijskim pogledom na svijet, a danas je prihvataju ljudi sa biblijskim pogledom na svijet. Ona takođe odgovara svim relevantnim podacima. To su razlozi zbog koga je podržavamo.
Najveći doprinos zapadne nauke, koju su razvili hrišćani, jeste ideja da je svemir racionalan. To je u skladu sa biblijskom pretpostavkom da svemir funkcioniše na uređen način, zato što Vrhovni zakonodavac ne bi stvorio nešto protivno svojoj prirodi. Naš Bog se ne mijenja. On nije poput „nestalne sjenke“ (Jakov 1:17). On nije hirovit. On nije poput paganskih božanstava. On nije poput Zevsa, koji sjedi na planini Olimp i čeka da baci munju kad god poželi da nekome upropasti život (ili eksperiment). On nije „haos“, koji sprečava racionalno tumačenje događaja. On nije „priroda“ – da je priroda živa, imala bi svoju volju, pa nauka ne bi ni bila moguća. Ne, naš Bog je stvorio svemir da mi u njemu živimo i da bude na slavu Njegovog imena. On nam je takođe rekao da koristimo svoj um i da razumijemo svemir koji je On za nas napravio. Shodno tome, ovaj svemir bi trebalo da bude razumljiv, a geokinetička teorija to razumijevanje omogućava.
Dr Robert Karter i dr Džonatan Sarfati (Creation Ministries International)
_________________________
[1] Sarfati, J., The flat earth myth, Creation 35(3), 2013, pp. 20–23.
[2] Nicole Oresme, Le Livre du Ciel et du Monde (Knjiga o nebu i svijetu), 1377.
Hannam, J., God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science, Icon Books, 2010, ch. 12. U SAD objavljena pod naslovom The Genesis of Science.
[3] Ibid.
[4] Graney, C.M., Mass, speed, direction: John Buridan’s 14th-century concept of momentum, The Physics Teacher 51(7), October 2013, pp. 411–414.
[5] Hannam, J., God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science, Icon Books, 2010, ch. 12. U SAD objavljena pod naslovom The Genesis of Science.
[6] Nicholas of Cusa, De Docta Ignorantia (O naučenom neznanju) 2(12), 1440, preveo Jasper Hoskins; jasper-hopkins.info/DI-II-12-2000.pdf.
[7] Isto tako ni Čarls Darvin nije sam smislio teoriju evolucije. Pogledati: Bergman, J., Did Darwin plagiarize his evolution theory?, Journal of Creation 16(3), 2002, pp. 58–63. Takođe pogledati: Sutton, M., A Bombshell for the History of Discovery and Priority in Science, 2013.
[8] Zanimljivo je da nam ovo govori o dijelu mjeseca u kome se bitka odigrala. Mjesec se nalazio prema zapadu u odnosu na Sunce tokom dana, što znači da se bitka dogodila krajem mjeseca, pošto je Mjesec bio u opadanju, tj. prošla je mijena punog Mjeseca.
[9] Većina Novozelanđana zna za legendu naroda Mauri o tome kako je polubog Maui (Maui) zarobio Sunce prije nego što je moglo da izađe, i pretukao ga tako da je usporilo. Paganstvo je, kao i uvijek, kasniji dodatak na starije vjerovanje u jednog vrhovnog Boga Stvoritelja, zvanog Io (Io).
[10] Brown, F., Driver, S.R., and Briggs, C.A., A Hebrew and English lexicon of the Old Testament, Hendrickson Publishers, UK, 1996; dostupno na biblehub.com
[11] U prevodima Biblije na srpski jezik, u ovom stihu se umjesto riječi „pomjeriti“ koristi riječ „posrnuti“.
[12] Livingston, G. Herbert et al., Beacon Bible Commentary, Volume 1: Genesis through Deuteronomy, 1969, p. 32.
[13] Pogledati: BAGD, Louw–Nida.
[14] Seely, P.H., The three-storied universe, J. American Scientific Affiliation 21(1), 1969, p. 19.
Kulikovsky, A.S., Creation, Fall, Restoration, 2009, p. 131.
[15] Holding, J.P. Is the raqiya (‘firmament’) a solid dome? Equivocal language in the cosmology of Genesis 1 and the Old Testament: a response to Paul H. Seely, J. Creation 13(2), 1999, pp. 44–51;
[16] Kuhn, T., The Copernican Revolution, Harvard University Press, 1957.
Kuhn, T., The Structure of Scientific Revolutions, University of Chicago Press, 1962.
[17] Nicolaus Copernicus, De revolutionibus orbium coelestium (O kretanjima nebeskih sfera), 1543.
[18] Ovo djelo je danas poznatije kao Almagest. Kopernik koristi skraćeni naziv Ptolomejevog djela: Ἡ Μαθηματικὴ Σύνταξις (i matimatikí síntaksis – Matematička rasprava). Ovo djelo su toliko obožavali da su ga nazvali Ἡ Μεγάλη Σύνταξις (i megáli síntaksis – Velika rasprava). Arapski naučnici su koristili superlativ Μέγιστη (mégisti), a knjigu su nazvali al-kitabu-l-midžisti (Najveća rasprava). Arapski naziv je kasnije latinizovan kao Almagest.
[19] Boëthius, De consolatione philosophiae (Utjeha filozofije) 2(7), AD 524, pp. 3–7. Ova knjiga je bila jedan od najčitanijih i najuticajnijih radova na zapadu tokom cijelog Srednjeg vijeka.
[20] Rodney Stark, How the West Won: The Neglected Story of the Triumph of Modernity, Intercollegiate Studies Institute, 2014.
[21] Hannam, J., God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science, Icon Books, 2010, ch. 12. U SAD objavljena pod naslovom The Genesis of Science.
[22] Zasnovano na spisima čiji je navodni autor mitski lik Hermes Trismegistus (Ἑρμῆς ὁ Τρισμέγιστος – ermís o trisméjistos, „Tri puta najveći Hermes“). U spisima se zagovara ezoterijski monoteizam sa reinkarnacijom, i iznose se učenja da čovjek može da kontroliše prirodu pomoću rituala (teurgije), alhemije i astrologije.
[23] Heilbron, J.L., The Sun in the Church: Cathedrals as Solar Observatories, Harvard University Press, 1999.
[24] Kuhn, T., The Copernican Revolution, Harvard University Press, 1957.
[25] Broad, W.J., How the Church Aided ‘Heretical’ Astronomy, New York Times Learning Network, 19 October 1999.
[26] Nicolaus Copernicus, De revolutionibus orbium coelestium (O kretanjima nebeskih sfera), 1543.
[27] Johannes Kepler, De fundamentis astrologiae certioribus (O čvršćim osnovama astrologije), 1601, Thesis 20.
[28] Galileo Galilei, Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo (Dijalog o dva glavna sistema svijeta), 1632.
[29] De Santillana, G., The Crime of Galileo, University of Chicago Press, Chicago, 1955, p. xii.
[30] Pogledati raspravu o navodnom Luterovom protivljenju geokinetičkoj teoriji jer što je ona predstavljala novotariju, što je zapravo bila glasina. Sarfati, J., Refuting Compromise, Creation Book Publishers, Power Springs, GA, chapter 3.
Takođe pogledati: Sarfati, J., Galileo Quadricentennial: myth vs fact, Creation 31(3), 2009, pp. 49–51.
[31] Izgleda da je Kopernik prvi shvatio da će povećanje količine novca u opticaju (danas „štampanje novca“ ili „kvantitativno popuštanje“) vjerovatno izazvati inflaciju cijena (Memorandum on monetary policy, 1517).
[32] Sarfati, J., The biblical roots of modern science, Creation 32(4), 2010, pp. 32–36.
[33] Danas paralaksa predstavlja osnovu standardnih mjerenja rastojanja u astronomiji: mjera pod nazivom parsek (od paralaksa-sekunda) predstavlja rastojanje do zamišljene zvijezde čija paralaksa iznosi 1 lučnu sekundu (1/3.600 dio stepena). Parsek iznosi 3,26 svjetlosnih godina ili 206.000 AJ. Jedan parsek je kraći od rastojanja do najbliže zvijezde izvan Sunčevog sistema – zvijezde Proksima Kentauri, koja se nalazi na udaljenosti od 1,301 parsek.
[34] Hannam, J., Who refused to look through Galileo’s telescope?, bedejournal.blogspot.com, 20 November 2006: „Prema popularnoj legendi, kada je Galilej pokazao teleskop kardinalima, jezuitima, aristotelovskim filozofima i članovima Inkvizicije, oni su odbili čak i da pogledaju kroz njega. Ova izmišljena priča je postala kliše kada treba napasti nekog ko ne želi da prihvati ‘očigledne dokaze’… Dakle, ko je odbio da gleda kroz Galilejev teleskop? Prema istorijskim zapisima, niko. Rasprava se vodila o tome šta su mogli da vide onda kada pogledaju.“
[35] Williams, D.R., Venus Fact Sheet, nssdc.gsfc.nasa.gov, 9 May 2014. Iznos ugaone veličine Venere je u opsegu od 9 do 66,7 lučnih minuta.
[36] Ove brojke na prvi pogled pretpostavljaju kružne orbite. U stvarnosti, pošto su orbite eliptične, najbliža i najdalja tačka se nalaze na oko 38 miliona i 261 milion kilometara. Pogledati: Coffey, J., Venus Distance From Earth, universetoday.com, 8 May 2008.
[37] Ovo je razlog zbog kog razlika u prividnoj magnitudi (jačini sjaja) Venere nije toliko velika kao razlika u prividnoj veličini: -4,9 najjači sjaj i -3 najslabiji sjaj. Tokom faze „mlade Venere“ najmanji dio njene površine reflektuje svjetlost prema Zemlji. Imajte u vidu da ovo predstavlja logaritamsku skalu, gdje je zvijezda sa magnitudom 1 svjetlija 2,512 puta od zvijezde sa magnutudom 2. Ovaj broj znači da se sjaj pojačava ili slabi 100 puta na svakih 5 stepeni magnitude. Tako razlika u jačini sjaja Venere može da iznosi i 5,7 (2,5121,9) puta.
[38] Heilbron, J.L., The Sun in the Church: Cathedrals as Solar Observatories, Harvard University Press, 1999, pp. 202–3.
[39] Zapazite da u našem njutnovskom sistemu, tj. referentnom sistemu u kome se Sunce nalazi u centru, Mjesec orbitira oko Sunca, a ne oko Zemlje. Kada se posmatra iz svemira, Mjesec uvijek slijedi konveksnu (ispupčenu) putanju prema Suncu. Zemlja samo remeti Mjesečevu putanju na njegovom putovanju oko Sunca. Mjesečeva orbita oko Zemlje je očigledna samo u Zemljinom referentnom sistemu. Ali, zapazite da i u tom referentnom sistemu Mjesec slijedi Keplerove zakone. Apsolutni geocentrista mora da objasni zašto Mjesec slijedi te zakone, dok su sva ostala nebeska tijela naizgled izuzeta od njih.
[40] Za argument „Bog je to tako napravio“ nisu krivi kreacionisti, nasuprot nepoštenim karikaturama agresivnih ateista i njihovih crkvenjačkih saveznika. Pogledati: Weinberger, L., Whose god? The theological response to the god-of-the-gaps, J. Creation 22(1), 2008, pp. 120–127.
[41] Graney, C.M., Regarding how Tycho Brahe noted the absurdity of the Copernican Theory regarding the Bigness of Stars, while the Copernicans appealed to God to answer, arxiv.org/ftp/arxiv/papers/1112/1112.1988.pdf, 9 December 2011. Takođe pogledati: Sanderson, K., Galileo duped by diffraction: Telescope pioneer foiled by optical effect while measuring distance to the stars, Nature 2 September 2008, doi:10.1038/news.2008.1073 i Galileo backed Copernicus despite data: Stars viewed through early telescopes suggested that Earth stood still, Nature 5 March 2010, doi:10.1038/news.2010.105. Takođe videti: Graney, C.M., Setting Aside All Authority: Giovanni Battista Riccioli and the Science against Copernicus in the Age of Galileo, University of Notre Dame Press, 2015.
[42] To je čisto prelamanje u atmosferi. Međutim, kada se koristi teleskop postoji dodatni problem odvajanja svjetlosti zbog veličine blende (ugao odvajanja ~ talasna dužina/prečnik blende).
[43] Hubble Space Telescope captures first direct image of a star, hubblesite.org, 10 December 1996.
[44] Profa kaže: Tiho je bio naučnik, i to baš dobar, a ne glupak! The Renaissance Mathematicus, thonyc.wordpress.com, 6 March 2012; opovrgavanje ozloglašenog hristomrsca Dejvida Bereša (David Barash), koga je CMI opovrgavao u vezi sa drugim pitanjem.
[45] Johannes Kepler, Prodromus dissertationum cosmographicarum, continens mysterium cosmographicum, de admirabili proportione orbium coelestium, de que causis coelorum numeri, magnitudinis, motuumque periodicorum genuinis & propris, demonstratum, per quinque regularia corpora geometrica (Naznake eseja o kosmologiji, koji sadrže tajnu univerzuma; o veličanstvenim proporcijama nebeskih sfera, i o istinskim i posebnim uzrocima broja, raspona i periodičnih kretanja nebesa; ustanovljenih putem pet uobičajenih geometrijskih tijela), 1596. godine.
[46] Johannes Kepler, Astronomia Nova ΑΙΤΙΟΛΟΓΗΤΟΣ seu physica coelestis, tradita commentariis de motibus stellae Martis ex observationibus G.V. [Generositas Vestra] Tychonis Brahe (Nova astronomija, zasnovana na uzrocima ili nebeskoj fizici, izrađena putem komentara na kretanje zvijezde Mars, koje je zabilježila VP [Vaša plemenitost] Tiho Brahe), 1609.
[47] Formula Njutnovog zakona gravitacije glasi: F=-Gm1m2/d2. Negativni znak ukazuje na privlačenje pošto ono ima suprotan smjer u odnosu na vektor kojim se tijela udaljavaju jedno od drugog. Sila je proporcionalna masama tijela, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihovog međusobnog rastojanja – odatle zakon obrnutih kvadrata.
[48] Hartnett, J., Has dark matter really been proven? Clarifying the clamour of claims from colliding clusters, creation.com/collide, 8 September 2006.
[49] Henry, J., The moon’s recession and age, J. Creation 20(2), 2006, pp. 65–70.
[50] The Chronology of Ancient Kingdoms Amended, 1728; Observations Upon the Prophecies of Daniel and the Apocalypse of St. John, 1733.
[51] Principia, Book III; citirano u: H.S. Thayer (ed.), Newton’s Philosophy of Nature: Selections from his writings, Hafner Library of Classics, NY, 1953, p. 42.
[52] A Short Scheme of the True Religion, citirano u: Sir David Brewster, Memoirs of the Life, Writings and Discoveries of Sir Isaac Newton, Edinburgh, 1855, p. 347.
[53] Naravno, u zavisnosti od geografske širine pomnožene sa kosinusom.
[54] Hoyle, F., Nicolaus Copernicus, Heinemann Educational Books Ltd., London, 1973, p. 78.
[55] Gibbs, W.W., Profile: George F.R. Ellis; Thinking Globally, Acting Universally, Scientific American 273(4), 1995, pp. 28–29.
[56] Bouw, G.D., Geocentricity: A Fable for Educated Man?, geocentricity.com/ba1/fresp.
[57] Pošto Jupiter ima mnogo veću masu od Zemlje, i mnogo je dalji od Sunca, baricentar sistema Sunce-Jupiter se nalazi tek malo izvan površine Sunca. Zamišljeni vanzemaljski astronom bi mogao da zaključi postojanje Jupitera na osnovu Sunčevog mrdanja lijevo-desno.
[58] U hemiji koristimo Born-Openhajmerov (Born–Oppenheimer) model da pojednostavimo Šredingerovu (Schrödinger) jednačinu atomske talasne funkcije – model tretira atomsko jezgro kao nepomično u poređenju sa elektronima, pošto je masa jezgra oko 104 puta veća od mase elektrona.
[59] U njutnovskoj fizici, sila potrebna da bi se tijelo određene mase kretalo po krugu poluprečnika r, pri brzini v, računa se po formuli: F=mv2/r.
[60] Uzgred, Ptolomej je bio u pravu. Tijela bi zaista trebalo da krivudaju dok padaju, ali Ptolomej nije imao načina da izmjeri taj efekat pošto nije mogao da se popne dovoljno visoko da ispusti tijelo i vidi krivudanje. Zaista, kada svemirski brodovi ponovo ulaze u Zemljinu atmosferu, naučnici moraju da uzmu u obzir i horizontalno kretanje broda i brzinu rotacije Zemlje da bi brod spustili na odgovarajuće mjesto. Kada bi neko tijelo koje ne orbitira oko Zemlje (npr. neko tijelo koje orbitira oko Sunca u blizini Zemlje) trebalo da padne na Zemlju, recimo sa visine na kojoj se nalaze geostacionarni sateliti, ono NE BI padalo pravolinijski. U stvari, izgledalo bi kao da krivuda dok Zemlja rotira ispod njega.
[61] Wilson, C., Clairaut’s calculation of the eighteenth-century return of Halley’s Comet, Journal of the History of Astronomy 24(1–2), February, 1993, pp. 1–16.
[62] Na osnovu Njutnovog prvog zakona, svako tijelo, na koje ne djeluje spoljašnja sila, nastaviće da se kreće pravolinijski. Tijelo koje se kreće u krugu, zbog svoje inercije teži da odleti po tangenti, pri čemu nije potrebna sila. Za posmatrača, koji se nalazi u rotirajućem referentnom sistemu, izgleda kao da postoji sila koja gura tijelo od centra, tj. centrifugalna sila. Ovo ne postoji u inercijalnom referentnom sistemu.
U rotacionoj spektroskopiji, molekuli gasa se tretiraju kao kruti rotori. Ali, rotacija molekula razdvaja atome povećavajući moment inercije molekula. Pošto je rotirajući referentni sistem molekula važan, radi ispravki mora da se primijeni parametar centrifugalne distorzije.
[63] Born, M., Einstein’s Theory of Relativity, Dover, 1962, pp. 344–345. (Na nemačkom: Die Relativitäts theorie Einsteins und ihre physikalischen Grundlagen, Springer, 1920.)
[64] Kao što je Gerard Bouv (Gerardus Bouw), vjerovatno najpoznatiji geocentrista danas. Bouw, G.D., Geocentricity, Association for Biblical Astronomy, Cleveland, 1992, pp. 267–269.
[65] U stručnim terminima, to je Rosbijev broj (Ro, a ne Ro), nazvan po švedskom meteorologu Karlu Gustavu Rosbiju (Carl-Gustaf Rossby, 1898–1957). Formula za računanje Rosbijevog broja glasi: Ro=v/Lf, pri čemu v predstavlja brzinu, L dužinu, a f=2Ωsinφ, gdje Ω predstavlja ugaonu frekvenciju rotacije planete, a φ geografsku širinu. Za male Ro, koje uzrokuje velika dužina ili brzina rotacije, Koriolisov efekat je veoma važan. Za velike Ro, koje uzrokuje sporo okretanje, mala dužina ili mala geografska širina (blizu ekvatora), Koriolisov efekat je zanemarljiv.
Neki tvrde da je Koriolisov efekat uzrok što voda kroz slivnik otiče u smjeru suprotnom od kazaljke na satu na sjevernoj hemisferi, a u smjeru kazaljke na satu na južnoj hemisferi. Ovo je mit, zato što nepravilnosti u obliku i skrivenom kretanju vode uvijek uzrokuju određena skretanja toka vode prema otvoru. Kako se vodeni tok usmjerava ka otvoru slivnika, tako se prečnik smanjuje, a brzina rotacije raste. Ovo se događa zbog zakona održanja momenta impulsa, koji takođe objašnjava zašto klizačica, koja se okreće, ubrzava kada privuče ruke.
[66] U rotaciono-vibracionoj spektroskopiji, ako molekul rotira veoma brzo, na atome koji vibriraju će djelovati Koriolisov efekat u rotacionom referentnom sistemu molekula. Zbog toga, radi ispravki, mora da se uvede parametar poznat pod nazivom Koriolisova zeta konstanta.
