U Bibliji, inoča ili konkubina je žena koja živi sa muškarcem kao da je žena, ali nema isti status kao žena. Konkubine u patrijarhalnom dobu i dalje imale su inferiorni rang – bile su „sporedne“ supruge. Konkubina se nije mogla udati za svog gospodara zbog statusa roba, iako je za nju ta veza bila isključiva i trajala. Čini se da su se u početku konkubine koristile za rađanje djece muškarcima čije su žene bile neplodne (vidi: Postanje 16:1–4). Na drevnom Bliskom istoku bilo je prihvatljivo da oženjeni muškarac ima sekundarnu ženu ili konkubinu, sve dok je imao resurse da izdržava veliku porodicu. Prva inoča koja se pominje u knjizi Postanja je Revma, Abramovog brata Nahora. To ipak ukazuje da je riječ o bliskoistočnoj praksi koja je zaživjela nekoliko stotina godina posle Potopa. Osim rada u kući i pružanja seksualnog druženja, glavna uloga konkubina je bila da proizvodi djecu kako bi povećala radnu snagu u domaćinstvu. Kasnije se čini da su konkubine držane samo radi seksualnog zadovoljstva (vidi: 2. Dnevnika 11:21). Konkubine u Izraelu imale su neka od istih prava kao i legitimne supruge, ali bez istog poštovanja.
Ko su bile konkubine u Bibliji?
Prema Smitovom Biblijskom Rječniku, konkubina bi obično bila:
- Jevrejka koju je prodao njen otac (Izlazak 21:7). – Ovo je bila rijetka praksa. Ali muškarac koji je kupio jevrejsku djevojku kao konkubinu morao se obavezati da će je obezbijediti doživotno, prodati je drugom muškarcu koji bi je zbrinuo kao svoju konkubinu, ili vratiti djevojku njenom ocu bez zahtijevanja plaćanja za nju (Izlazak 21:7-11).
- Nejevrejska zarobljenica odvedena u ratu (Ponovljeni zakoni 21:10-14). – Vječni problem u ratu je silovanje, ali to je bilo zabranjeno u Izraelu. Ako je nekog vojnika privukla žena, morao je da se oženi njome, ali je to mogao učiniti tek nakon što je ona mjesec dana živjela sa njim u stanju poniženja i žalosti (Ponovljeni zakoni 21:12-12). Morala je dobiti slobodu ako se predomislio nakon što su se vjenčali. Njeno dostojanstvo se moralo čuvati, a prema njoj se nije moglo postupati kao prema robinji. Činjenica da Izraelci mogu uzeti za žene ratne zarobljenike ne odobrava tu praksu toliko koliko reguliše i transformiše postojeće zlo.
- Kupljeni strani rob. – Ova situacija nije bila priznata od strane zakona jer je zakon insistirao da se konkubine ne tretiraju kao robovi (Ponovljeni zakoni 21:14). Prisilno ropstvo i trgovina ljudima ionako su bili protiv jevrejskog zakona (Izlazak 21:16).
- Hananka, vezana ili slobodna. – U Ponovljenom zakonu 7:3-4, Bog je upozorio Jevreje da se uopšte ne uzimaju s ljudima iz Hanana jer su obožavali lažne bogove, što je često uključivalo ljudske žrtve i seksualne vjerske običaje.
Prava konkubina u Bibliji
- Status žene kao konkubine bio je viši od robinje, ali niži od žene.
- Konkubine su imale pravo na odgovarajuću hranu i odjeću.
- Konkubine nisu mogle dobiti potvrdu za razvod kao žena.
- Djeca konkubina bila su zakonita, ali su se mogla društveno smatrati sekundarnom u odnosu na djecu rođenu od žene. Nisu imali zakonsko pravo na nasledstvo, ali su ponekad bili uključeni u oporuku svog oca (Postanje 25:6).
Ove odredbe možda nisu pružile lijek protiv svih nedjela slabe i, bez sumnje, potlačene klase; ali one su bile važna ublažavanja postojećih običaja i štitile su robinju-konkubinu u značajnoj mjeri.
Zašto je Bog dopustio muškarcima da uzmu žene za konkubine?
Iako je istina da Biblija nigdje eksplicitno ne osuđuje konkubinat, osuda se može naći implicitno od početka vremena. Prema Postanju 2:21-24, Božja prvobitna namjera je bila da brak bude između jednog muškarca i jedne žene, i to se nikada nije promijenilo (Postanje 1:27).
Međutim, pošto je prvi čovjek izabrao grijeh umjesto Božjeg dobrog puta, čovječanstvo je sve više biralo grijeh koji je pokvario ideale koje je Bog odobrio i pokrenuo. Siromaštvo nije bilo dio Božjeg plana, ali pošto je ljudski život sada uključivao grijeh, Bog je donio zakone (Ponovljeni zakoni 15:1-18) da zaštiti siromašne od daljeg tlačenja, znajući da će grešni svijet uvijek uključivati siromaštvo (Ponovljeni zakoni 15:11; Jovan 12:8).
Konkubinat takođe nije bio dio Božjeg plana, ali budući da je ljudski život sada uključivao grijeh, Bog je donio zakone da zaštiti ranjive žene od daljeg ugnjetavanja, znajući da će grešni svijet uvijek uključivati prekinute odnose između muškaraca i žena.
Činjenica da su zakonske odredbe napravljene za konkubine ne znači da je Bog odobrio ovaj bračni model. Posledice ljudskog grijeha su dovele do takvih izopačenih odnosa. Svakako težina grijeha je zavisila od motiva zašto neko uzima konkubinu. Ako je povod bio stvaranje potomstva ili zbrinjavanje žene, to izvjesno nije moglo tretirano u Božjim očima kao konkubinat iz seksualne požude. Priče o konkubinama govore nam o grijehu, a ne o Božjem poretku života. Mnogi istorijski izvještaji u Starom savezu kreću se od uznemirujućih do zastrašujućih, bez srećnog kraja ili moralne teme osim pouke „ne činite ono što su oni radili“. Duh Božji nije nadahnuo pisce Biblije da uključe ove priče kako bi pokazali da je Bog odobrio njihov grijeh i da bi Božji narod tako trebao živjeti. Umjesto toga, one su uključene da pokažu dubinu ljudske izopačenosti – dubinu potrebe svakog čovjeka za Spasiteljem.
Tačno je da Biblija nikada eksplicitno ne objašnjava zašto je Bog dopustio ljudima da imaju konkubine. Dozvolio je i razvod i poligamiju, iako ni jedno ni drugo nije bilo dio Njegovog prvobitnog plana za brak. Ipak, zbog njihovih tvrdih srca, Bog je dopustio određena ponašanja Jevrejima koja On uopšte ne podržava. To dokazuje Matej 19:1-9. Ovdje je Isus rekao da je Bog dopustio razvod, ali ne zato što je On to odobravao. U stvari, Bog je oduvijek mrzio razvod (Malahija 2:16). Možemo pretpostaviti da je ista tvrdoća srca dovela do poligamije i konkubinata. Zapravo, proučavanje života ljudi poput kralja Davida i kralja Solomona (koji su imali 300 konkubina; 1. Kraljevima 11:3) otkriva da su mnogi njihovi problemi proizašli iz poligamnih veza (2. Samuelova 11:2-4). Činjenica je da je doslovno svaki pojedinačni primjer poligamije i konkubinata u Starom savezu doveo do katastrofe, ili u najmanju ruku, do velikih bračnih nemira. Pogledajte šta se dogodilo Solomonu! Bog je dozvolio Solomonu da uradi ono što je uradio, ali pogledajte kuda ga je to dovelo! Isti taj Bog blagoslovio je Solomona na početku njegove vladavine, ali Bog nikad ne prisiljava ljude da slijede Njegov put, On poštuje našu slobodnu volju, čak i kad to vodi moralnoj dekadenciji i destrukciji (vidi: Rimljanima 1:21-32).
Sličan primjer je ropstvo. Svaki vjernik koji poznaje Boga i Bibliju složiće se da Bog ne podržava ropstvo. Nema šanse! Ipak, u Starom savezu, Bog je dopustio vrlo ograničen oblik ropstva, u kojem zlostavljanje nije bilo dozvoljeno, a svi robovi su na kraju oslobođeni.
Dodatni istorijsko-kulturni razlozi za konkubinat
Neke dodatne razloge za konkubinat možemo pretpostaviti i na osnovu kulture vremena. Neudate žene su u antičko doba bile u potpunosti zavisne od članova svoje porodice, kao što su očevi, braća itd. Da iz nekog razloga žena nije imala članove porodice ili da joj je muž umro ili se razveo od nje, preostalo bi joj malo mogućnosti za preživljavanje. Većina žena u antičko doba bila je neobrazovana i nevješta u zanatu. Zbrinjavanje samih sebe bilo je veoma teško, a bile su ranjive na one koji bi ih napali. Za mnoge žene u teškim situacijama, postati konkubina bila je mnogo prikladnija opcija od prostitucije, beskućništva ili smrti. Barem bi konkubini bio osiguran dom i određena skrb.
Hebrejska kultura koja se razvila u danima patrijarha i kraljeva Izraela često je uporedila i kopirala kulturu okolnih pagana umjesto da utiče na njih kako je Bog namjeravao (1. Kraljevima 14:24; 2. Kraljevima 17:8; itd.). Na isti način, pod snažnim uticajem svjetskih medija i vizuelne zabave, današnji vjernici su usvojili niz iskvarenih vrijednosti, stavova i praksi. U kulturama koje okružuju Izrael bilo je uobičajeno da muškarci koji su mogli priuštiti više od jedne žene uzimaju konkubine. Posjedovanje konkubina je očigledno bilo sredstvo za pokazivanje bogatstva i moći, kao i pokušaj zadovoljenja seksualnih želja. U tim kulturama konkubinat je bio uključen u ono što je bilo prihvatljivo, pa čak i legalno. Ipak, kao što su neki abortusi danas legalni, to ne čini abortus moralnim, ispravnim ili prihvatljivim u Božjim očima, te tako ni kulturna legalizacija konkubinata nije i ne čini ga ispravnim u Njegovim očima.
Još jedan faktor koji se često koristio da se opravda konkubinat, posebno među kraljevima, a posebno kod kralja Solomona – koji je imao 300 konkubina zajedno sa svojih 700 žena (1. Kraljevima 11:3) – bio je da je to pomoglo da se osigura dinastička trajnost. Takav postupak bio je još jedno požudno izopačenje Božjeg prvobitnog naloga čovječanstvu da ispuni zemlju onima koji odražavaju Njegovo obličje (Postanje 1:27-28), Božja primarna namjera koju treba ispuniti porodica. Muška pohotna racionalizacija tog dobrog mandata uključivala je: „Pošto žena može bezbjedno da nosi i doji samo jedno dijete svake dvije godine, mogu da povećam populaciju brže sa svakom konkubinom koju mogu da priuštim.“
Takođe se mora uzeti u obzir da je mnogo muškaraca ginulo u čestim ratovima tako da je broj sposobnih koji su mogli izdržavati porodicu opadao u odnosu na broj žena za udaju. I to je svakako jedan od razloga zašto su oni imućniji imali više žena.
Čini se da je Bog dopustio konkubinat da, djelimično, obezbijedi žene u nevolji, iako to svakako nije bila idealna situacija. Grijeh nikada nije idealan. Uvijek treba imati na umu da, samo zato što Bog dopušta nešto na neko vrijeme, to ne znači da je Bog zadovoljan time. Mnoge biblijske priče uče da Bog može uzeti ono što neki ljudi misle za zlo i iskoristiti to za dobro (npr. Postanje 50:20). Tako i preko konkubina, proizvedeni su i sačuvani mnogi važni životi.
Razlika između poligamije sa inočama i bluda (švalerisanja)
Na osnovu svega izloženog, očito nije isto imati ljubavnika/ce koji služi samo za zadovoljavanje izopačenih seksualnih strasti i imati zakonitu inoču. Za bludnike je izričito navedeno da ne mogu naslijediti vječni život (1. Korinćanima 6:9; Otkrivenje 21:8; 22:15). Imati ženu ili muškarca za strasti je eksplicitna preljuba (koja takođe znači diskvalifikaciju iz vječnog života) i ne podliježe nikakvoj odgovornosti, a poligamija u okvirima braka ima određene odgovornosti. Žene nikada ne mogu imati više muževa nego samo jednog. Jer žene ne mogu niti su mogle brinuti o muževima u smislu u kome muž brine o ženi ili ženama. Tako nije ispravno izjednačiti švalerisanje sa poligamijom u okvirima braka. To se jasno vidi kroz Bibliju i mnoge primjere.
Da li nam je dozvoljeno da imamo konkubine?
Moramo razumjeti pravu biblijsku definiciju preljube. David je imao mnogo žena i konkubina, ali nije direktno ukoren i sankcionisan za grijeh sve dok nije uradio jednu stvar – spavao sa ženom drugog muškarca. Već smo rekli da je Mojsijev zakon prepoznavao i tretirao slučajeve imanja više žena (iako to nije isto što i odobravanje i potvrđivanje poligamije). Tako je preljuba bila svedena na intimnu vezu (ili želju) sa nekim ko je već u braku (sa nekim drugim). Kako je to bilo zabranjeno u Mojsijevom zakonu, odnosilo se na muškarca i nečiju ženu. Nije se zapravo govorilo o oženjenom muškarcu i drugoj ženi. Čak i tada, jedina prilika u kojoj je takva veza dozvoljena bilo je u braku. Dakle, da bi muškarac imao takav odnos sa ženom, ona bi morala postati njegova žena, makar sekundarna.
Imati više žena dozvoljeno je u Bibliji iz istog razloga kao i neposlušnost Bogu. Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Dekalog nisu „deset zapovijesti“ nego deset instrukcija koja podrazumijevaju moralno obavezivanje ali ne i moranje.
Međutim, da je Bog namjeravao da čovjek ima više žena, zašto bi stvorio samo jednu za Adama. Budući da je Bog želio da se čovjek umnoži i ispuni Zemlju, imajući više žena, taj program bi se eksponencijalno poboljšao.
Zašto, dakle, Biblija nigdje ne citira Boga koji konkretno kaže da je konkubinat (kao i svaki drugi oblik poligamije) grešan? Jer nije trebalo da se to izričito naglašava. On jednostavno ne podržava ništa izvan čiste monogamije. Ne odobravati nešto i tolerisati ga iz nekih praktičnih razloga i zbog ublažavanja zla nije isto. Pokušaj da se danas opravda konkubinat racionalizacijom da konkubine već nisu tuđe žene ili na osnovu nekih odredbi koje su date u Mojsijevom zakonu, shodno tom vremenu i prilikama, jednak je „racionalizaciji“ grijeha. To je pogrešan i opasan način rezonovanja koji kao skriveni motiv uvijek ima izgovor za grijeh, čak i onda kad se ljudi pozivaju na neke odredbe Zakona nastale kao odgovor na ustaljene prakse tog vremena. Jednako je pogrešno i pozivati se na problematične slučajeve vjernika u prošlosti kao alibi za nas. Dakle, naš ideal treba uvijek biti Božji prvobitni plan i namjera sa čovjekom, a nikako traženje izgovora za grijeh kroz stvari koje su dešavale ili postajale praksa, kako u teškim uslovima u prošlosti tako i kroz moralnu dekadenciju i „demokratiju“ u današnjem vremenu.
Vrijedi napomenuti da nijedan biblijski zapis ne prepoznaje konkubinat među novosaveznim apostolima, prorocima, učiteljima, starješinama, đakonima ili članovima. Zajednica Isusa Hrista je očigledno počela iznova sa prvobitnim mandatom i svojim uslovima da ispuni Božju prvobitnu namjeru za pobožnu porodicu.
