Jedan od novosaveznih tekstova koji izaziva velike nedoumice kod teologa svakako je izjava apostola Jovana u 1. Jovanovoj 5:16: „Ako neko vidi svog brata kako čini grijeh koji ne vodi u smrt, neka moli, i Bog će mu dati život, naime, onima koji ne čine grijeh koji vodi u smrt. Postoji grijeh koji vodi u smrt. Za taj grijeh mu ne kažem da moli.“
Riječ je o zastupničkoj molitvi među hrišćanima. Ovo je važno zapažanje za naše dalje proučavanje.
Dakle, Jovan kaže da ako neko vidi brata hrišćanina da čini grijeh koji ne vodi u smrt, da se moli Bogu jer „velika se korist od molitve pravednika postiže“ (Jakov 5:16). Moć zastupničke molitve je nesporna. Ali ono što komplikuje stvar u ovoj izjavi je razlikovanje grijeha koji ne vodi u smrt od grijeha koji vodi u smrt. Jovan nam ne daje nikakav kriterij po kojem bismo mogli razlikovati jedno od drugog.
Ipak, bilo bi krajnje neobično da bi Jovan uputio ovakav savjet a da hrišćani kojima je upućen sami ne znaju kako da prave tu razliku. Stoga je logična pretpostavka da su hrišćani znali o čemu se radi i mogli praktično primijeniti ovakav savjet.
Međutim, mi danas imamo problem da pravimo takve razlike. Generalno, savremena hrišćanska teologija uči da je svaki grijeh oprostiv, osim hule na Duha svetog (Matej 12:31-32). Postoji zloupotreba u shvatanju „hule na Duha svetog“ iza koje stoji težnja za relativizacijom grijeha. Koliko god može biti opasna kazuistika u dogmatizovanju tzv. smrtnih grijeha, ništa manje opasna nije ni generalizacija svih grijeha.
Razmotrićemo nekoliko aspekata grijeha i zastupničke molitve kako bismo došli do pravog odgovora.
Najprije, kako pozicija poštovanja Božjeg uslišavanja naših molitvi utiče na pitanje posredovanja za spas drugih, a posebno brata koji je u zabludi? Ako se bilo koja molitva može uputiti sa sigurnošću uspjeha, to je nesebična molitva; molitva ljubavi. To je takođe molitva u skladu s Božjom voljom; molitva za proširenje Njegovog kraljevstva.
Međutim, Jovan ističe da ovo razumno očekivanje ima ograničenja. Molitva jednog ljudskog bića nikada ne može poništiti slobodnu volju drugog. Bog takođe poštuje slobodnu volju, i ako Božja volja ne bude iznad ljudske volje, to neće promijeniti ni molitva bližnjeg. Kada je ljudska volja čvrsto i uporno suprotstavljena božanskoj volji, naše posredovanje neće biti od koristi. Stoga se čini da je ovo opšte značenje „grijeha koji vodi u smrt“ – voljnog i tvrdoglavog odbacivanja Božje milosti i upornosti u nepokajanom grijehu. Hrišćani su trpjeli umne agonije, bojeći se da su počinili ono što smatraju „grijehom na smrt“. Ali njihov strah je u stvari pokazatelj da nisu počinili takav grijeh, jer ako očajavaju težeći pomilovanju, mogu ga dobiti (Luka 18:13-14).
Jovan implicira da se za neke grijehe može znati da nisu na smrt. Ali postoji granica za ovo. Grešnik možda griješiti na smrt; i u tom slučaju nas Jovan ne može podstaknuti na molitvu.
Da bismo shvatili šta je Jovan tačno mislio, hajde da „grijeh na smrt“ smjestimo u okvire Jovanovog učenja i prakse. Sveobuhvatni pristup nalaže proučavanje četiri jemstva: (1) sigurnost vječnog života; (2) sigurnost oproštenog grijeha; (3) sigurnost negriješenja; (4) sigurnost uslišene molitve. Tako 1. Jovanova nudi čitaocima da utvrde da li i kako doktrina smrtnog grijeha može biti kompatibilna s njima. Jasno je da ova uvjeravanja nisu apsolutna, već uslovna. Ona su izražena u terminima sličnim starosaveznim savezima u kojima Bog daje obećanja svom narodu uslovljena njihovom vjerom i poslušnošću. Čitaoci Prve Jovanove se podstiču da „čuvaju“ i da „drže njegove upute“. Ako to ne činite, poništavaju se jemstva. „Grijeh na smrt“ je, stoga, kompatibilan s teologijom 1. Jovanove i uopšte sa biblijskom teologijom.
Podsjetimo se da se Jovan obraća hrišćanima. To jednostavno znači da i oni koji su jednom postali hrišćani mogu izgubiti svoje spasenje. Pogledajmo kako to ističe apostol Pavle:
„Jer ako namjerno griješimo nakon što smo primili spoznaju istine, ne preostaje više žrtve za grijehe, već strašno očekivanje suda i plameni gnjev koji će proždrijeti protivnike. Ko odbaci Mojsijev zakon, umire bez milosti, na osnovu izjave dvojice ili trojice svjedoka. Šta mislite koliko će težu kaznu zaslužiti onaj ko pogazi Sina Božjeg i smatra krv saveza kojom je posvećen nesvetom i vrijeđa Duh blagodati?“ (Jevrejima 10:26-29)
Da li je ovo nešto što se može prepoznati od strane hrišćanina koji upražnjava zastupničku molitvu? Odgovor je uglavnom DA, ukoliko se ne radi o dobro skrivenim tajnim grijesima.
Da bi sve ovo bilo još jasnije, postavićemo stvari na drugačiji način. Šta ne može uključivati Jovanov savjet?
1) „Grijeh na smrt“ ne može se svesti pod pojmom „hule na Duha svetog“ (iako to uključuje) iz prostog razloga što bi to bio potpuno nepraktičan i neprimjenjiv savjet. Naime mi ne možemo znati da li je i kad je neko nepovratno prešao granicu Božje milosti. To samo Bog zna.
2) „Grijeh na smrt“ takođe ne može biti svaki čin za koji je po zemaljskim zakonima propisana smrtna kazna. Zapazite da je u 1. Jovanovoj riječ o „grijehu koji VODI u smrt“ – upravo to je značenje grčkog teksta. Ovo nas dovodi do zaključka da Jovan govori o smrti kao suprotnosti životu koji se stiče spasenjem.
Sažetak
Imajmo uvijek na umu da Jovan ovdje govori u kontekstu unutar hrišćanske zajednice. Iz svega što smo prethodno naveli nameće se zaključak da Jovan savjetuje hrišćane da PRAVE RAZLIKU kad je zastupnička molitva poželjna a kada nije. Da bismo znali praviti ovu razliku, MI SAMI trebamo biti u vjeri u poslušnosti Bogu i Hristu na način kako je to izloženo u Svetom Pismu. Premda su pojedinačni određeni teški grijesi svakako jasan indikator o stvarnom stanju osobe koja se izjašnjava kao hrišćanin, kurs njihovog djelovanja je ono što nam pomaže da donesemo ispravan sud. Kako se oni odnose prema Božjem Zakonu? Da li jevanđelje prikazuju kao Božju milost koja poništava Zakon (Rimljanima 3:31) ili na neki drugi iskrivljen način (Galatima 1:6-9)? Da li relativizuju ili redefinišu grijeh? Istrajavaju li uporno u jeresima, neodrživim teorijama ili nekim nebulozama? Nanose li svojim djelovanjem štetu i sramotu Božjem djelu? Podrivaju li vjeru drugih rušeći međaše istine (2. Timoteju 2:17-18; vidi takođe Titu 3:10)? Da li gaje duh pobune i nepokornosti prema Božjem autoritetu ili autoritetu nosilaca istine (3. Jovanova 1:9-10), uključujući i one iz prošlosti?
Sve to su smjernice koje vrlo mogu pomoći u pravilnoj identifikaciji „grijeha koji vodi u smrt“ za koji zastupnička molitva nema efekta. Ovo mora biti mnogo više stvar živog iskustva nego dogmatskog ustanovljavanja „liste smrtnih grijeha“ (iako nam propisi iz Zakona vrlo mogu pomoći u shvatanju težine različitih grijeha pred Bogom). Ali ovo takođe može biti „siva zona“ gdje ne smijemo biti dogmatični i isključivi, već, ako postoje opravdane nedoumice, radije tražiti poseban uvid i prosvjetljenje od Boga.
Pavle Simović