Sa šestim poglavljem završava se narativni dio Danilovog života u egzilu pod najmoćnijim svjetskim silama tog vremena. Upravo okolnosti u kojima se našao jedan od najznamenitijih heroja vjere, kao i njegova izuzetna inteligencija i dosljedan karakter, učinili su Danila najpodesnijim Božjim oruđem za prenošenje proročkih poruka koje prolaze buduće vjekove i sežu sve do uspostavljanja Božjeg poretka na zemlji. Treba zapaziti da iako je sam bio zadužen za poslove od najvećeg značaja u Vavilonu, Danilo se u svojim spisima uopšte ne bavi tim predmetima, osim u domenu koji se tiče Božjeg djela. To je opšta karakteristika Biblije kao cjeline; naime, samo ono što je zaista bitno za naš sadašnji i budući život nadahnuće stavlja u prvi plan.
Proročka panorama uspona i padova svjetskih sila, kakvu smo već imali prilike vidjeti u 2. poglavlju, značajna je sa četiri aspekta: i) otkriva Božje predznanje i kontrolu nad svjetskim događajima, koliko god se oni činili kompleksnim i neizvjesnim; ii) otkriva duh, razvoj i ciljeve pobune protiv Boga na zemlji; iii) identifikuje glavne aktere i nosioce pobune; iv) daje bitne orjentire pripadnicima Božjeg naroda da mogu znati u kojoj se fazi linearnog toka Plana spasenja i zemaljske istorije nalaze. Poslednja stavka je od ključnog značaja, te otuda toliki naglasak na knjige proroka Danila i Otkrivenja u vremenskom periodu prepoznatom od svih relevantnih istraživača Biblije kao posledak.
Dok je u 2. poglavlju Danilo stajao kao tumač noćne vizije tada najmoćnijeg čovjeka na zemlji, sada je on taj koji prima vizije, u saglasnosti sa onom kojoj je već bio svjedok.
Četiri moćna kraljevstva predstavljena kao zvijeri
„Prve godine vavilonskog kralja Belšazara, Danilo je na svojoj postelji usnio jedan san i vizije su mu prolazile glavom. Tada je zapisao san i ispričao sve što je vidio. Danilo je rekao: ‘Vidio sam noću u mojim vizijama, kad eno, četiri vjetra nebeska uzburkala su veliko more. I četiri ogromne zvijeri izlazile su iz mora, svaka drugačija.’“ (Danilo 7:1-3)
Godina je 553. prije n.e. kada Danilo dobija ove vizije.
Drugo i sedmo poglavlje opisuju kraljevstva koja će dominirati svjetskom pozornicom. To su četiri svjetska kraljevstva, simbolično prikazana s četiri metala u drugom poglavlju, i s četiri zvijeri u sedmom poglavlju. Paralelizam u ova dva poglavlja čini ih jednom cjelinom. Sedmo poglavlje moramo čitati u svjetlosti drugog. Iako su vizije u oba poglavlja paralelne, svaka je od njih specifična, i svaka ima karakteristike koje druga nema.
Sam anđeo objašnjava da četiri zvijeri predstavljaju četiri kraljevstva na zemlji (7:23). Čak i danas su određene svjetske sile predstavljene simbolom životinja: SAD orlom, Rusija medvjedom, Engleska lavom, itd.
Vjetrovi u biblijskom proroštvu oslikavaju rat, razdor i krvoproliće (vidi Jeremija 25:31-33). „Četiri vjetra“ ukazuju da razdor dolazi iz sva četiri pravca kompasa (vidi Matej 24:31). More i velike vode simbolišu mnoštvo ljudi, koncentraciju stanovnika zemlje (vidi Otkrivenje 17:15). Prema tome, zvijeri koje se uzdižu iz turbulentnih voda simbolišu vodeće nacije koje se podižu iz ratova nad mnoštvom ljudi.
Kroz proučavanje 7. glave Danila zapazićemo da su vizije podijeljene u tri glavne scene, od kojih svaka započinje izrazom „vidio sam u vizijama“ (Danilo 7:2,7,13). U prvoj sceni gledamo tri prve životinje: lava, medvjeda i leoparda, u drugoj četvrtu neimenovanu i strašnu životinju, i u trećoj posmatramo scenu Suda i dolaska Sina čovječijeg pred Pradavnog.
Zvijeri koje susrećemo u prvoj fazi vizija malo liče na zvijeri s kojima su upoređene.
„Prva je bila kao lav i imala je orlova krila. Dok sam gledao, krila su joj bila iščupana, a ona je bila podignuta sa zemlje i postavljena na dvije noge kao čovjek, i bilo joj je dato srce čovečije.
I gle, još jedna zvijer, druga, koja je bila kao medvjed. Ona se s jedne strane podigla, i u ustima među zubima bila su joj tri rebra. I bilo joj je rečeno: ‘Ustani, jedi mnogo mesa!’
Gledao sam dalje, kad eno, još jedna zvijer. Bila je kao leopard, ali je na leđima imala četiri krila kao ptica. Ta zvijer je imala četiri glave, i data joj je vlast.“ (Danilo 7:4-6)
Ove zvijeri u viziji nijesu uzete iz realnosti prirode, ali ipak svi elementi prikazanih životinja su nam poznati. Tako je prva zvijer kao lav, ali nije lav; druga je zvijer kao medvjed, ali nije medvjed; treća je zvijer kao leopard, ali nije leopard. Ali u istorijskom kontekstu vremena, svaki detalj ovih životinja ima veliko značenje.
Sa biblijskog aspekta izgled ovih životinja takođe je vrlo značajan. Naime, u Božjem konceptu stvaranja, sve životinje su stvorene po svojim vrstama (vidi 1. Mojsijeva 1. glava) i zabranjeno je njihovo ukrštanje odnosno stvaranje hibrida (vidi 3. Mojsijeva 19:19), što ukazuje da hibridne, zastrašujuće životinje iz Danilovih vizija predstavljaju proizvod pobune protiv Boga na zemlji i neprijateljski raspoložene sile zla nastale u sistemu mješavine dobra i zla.
„Zbog toga se meni, Danilu, uznemirio duh, a vizije koje su mi prolazile glavom su me uplašile. Prišao sam jednom od onih koji su tamo stajali i zamolio ga da mi tačno kaže šta sve to znači. I on mi je otkrio šta sve to znači, rekavši mi: ‘One ogromne zvijeri, što ih je četiri, jesu četiri kralja koji će se uzdići na zemlji. Ali svete sluge Najvišeg primiće kraljevstvo, i oni će kraljevstvo posjedovati dovijeka, u sve vjekove.’“ (Danilo 7:15-18)
Vavilon. – Vavilon je prikladno prikazan lavom (vidi Jeremija 4:7; 50:17, 43-44). Baš kao što je zlato iz 2. glave superiorno među ostalim metalima, tako se i lav smatra kraljem životinja, a orao je kralj među pticama. Vavilon se uzdigao iz vazalnog položaja pod Asirijom do vladara poznatim svijetom hitrinom od koje zastaje dah. U roku od 21 godinu otkako je stekao nezavisnost od Asirije, Vavilon je pokorio okolne nacije i postao najmoćnije kraljevstvo u širem regionu, što oslikavaju orlova krila (vidi Havakuk 1:6-8). Kasnije je ova nacija prestala sa osvajanjima i daljim širenjem kraljevstva, što je predstavljeno sa krilima koja su iščupana. Posle Nebuhadnezara, njegovi naslednici bili su lišeni plemenitosti i tako izgubili lavlje odlike, nakon čega su postavljeni na zemlju kao čovjek sa srcem čovječjim.
Vavilonska umjetnost često slika lavove s krilima, što se može vidjeti na zidovima Vavilona koji su se do danas održali, kao i u mnogim muzejima, a naročito u berlinskom. Interesantno je da Biblija predstavlja Nebuhadnezara s likom lava i orla (Jeremija 49:19,22).
Medo-Persija. – Sledeće kraljevstvo koje korespondira sa grudima i ramenima od srebra kipa iz 2. glave je Medo-Persija.
Godine 550, Kir, sin kralja Kambisa I, popeo se na presto Persijanaca. Po majci on je bio unuk medijanskog kralja Astijaga. Uskoro on postaje kralj ne samo Persijanaca nego i Medijanaca. Tako se velika politička zvijer nagnula na drugu stranu. Tradicionalni naziv Medija i Persija prema Esterinoj knjizi postaje Persija i Medija (Estera 1:3), što nam potvrđuje prevlast Persijanaca. Persija je, dakle, bila dominantna nad Medijom, što je predstavljeno medvjedom koji se podiže sa jedne strane. Tri rebra u ustima medvjeda vjerovatno predstavljaju glavne sile koje je Medo-Persija pokorila: Vavilon, Lidiju (region današnje Turske) i Egipat. Na vrhuncu svoje moći ova imperija pokorila je više od šest puta teritorija nego njen prethodnik Vavilon. Stoga je ona ta koja „ustaje da bi jela mnogo mesa“ (7:5).
Makedonska Grčka. – Medo-Persiju je porazila makedonska Grčka, predstavljena kao leopard sa četiri glave i četiri krila (7:6). Četiri krila predstavljaju nezapamćenu brzinu (Havakuk 1:6). Osvajanja Grčke pod Aleksandrom Velikim (356-323. prije n.e.) bila su još brža od vavilonskih. Za samo tri godine, između 334-331. prije n.e., on je pokorio cijelo Persijsko kraljevstvo. Leopard je agilniji i brži od lava i medvjeda, ali ipak krhkiji. Aleksandar je umro 323. godine u trideset drugoj godini života. Njegova četiri najjača generala – Kasander, Lismah, Ptolomej i Seleuk – podijelili su kraljevstvo među sobom, što simbolizuju četiri glave leoparda. Četiri glave leoparda takođe mogu stajati kao simbol univerzalne vlasti makedonske Grčke, koja nije bila samo teritorijalna dominacija, već i kulturna.
Tri zvijeri nasleđuje bezimeni monstrum
„Gledao sam dalje u noćnim vizijama, kad eno, četvrta zvijer, strašna i užasna i neobično jaka. Ona je imala velike gvozdene zube. Proždirala je i satirala, a ono što je ostajalo gazila je nogama. Razlikovala se od svih prethodnih zvijeri i imala je deset rogova.“ (Danilo 7:7)
Nevjerovatno je da kako proročke scene odmiču i istorija sve dalje seže u budućnost od momenta davanja vizija, to se unosi više detalja. Četvrtoj zvijeri posvećeno je toliko prostora koliko svim prethodnim zvijerima. Prateći paralelno drugo i sedmo poglavlje, utvrdili smo da četvrta zvijer predstavlja Rim.
Dok su prethodna kraljevstva predstavljena nekima od najokrutnijih zvijeri, četvrto kraljevstvo predstavljeno je strašnim monstrumom. To je prikladna figura Rimske imperije koja je dominirala svijetom svojim gvozdenim legijama. Gvozdeni zubi su direktna paralela gvožđu u liku iz Danila 2:40.
Rim je vladao mediteranskim svijetom kad je Isus živio na zemlji, i rimski guverner Pilat je imao presudnu moć da ga pošalje na krst, gdje je umro kao nosilac grijeha čovječanstva.
Deset rogova, poput leopardove četiri glave, predstavljaju diobu kraljevstva na više djelova. Ovdje imamo paralelu sa deset nožnih prstiju kipa iz Danila 2. glava. Prva zajednička karakteristika je nasilje: ova zvijer satire, guta i lomi. Druga karakteristika je gvožđe, i treća mješavina, odnosno hibridne osobine integrisanja različitih aspekata kontrole nad čovječanstvom.
Dok pratimo razvoj biblijskog proroštva u kontekstu smjene svjetskih sila, moramo uočiti taj obrazac sve veće integracije bogohulnih metoda, praksi i strategija koje se sve zaokružuju u duhovnom Vavilonu kao zbirnom nasledniku odnosno najvećem hibridnom čudovištu koje samo Bog može uništiti svojom direktnom intervencijom, baš kao što je prorečeno na više mjesta.
Ali vratimo se Rimskoj imperiji. Varvarska plemena nadirala su sa sjevera i istoka na rimsku teritoriju, te konačno oformila nacije moderne Evrope. Većina istoričara daje nam listu kraljevstava koja nastaju podjelom Imperije. To su: Franci, Burgundi, Alemani (Huni), Vandali, Svevi, Istočni Goti (Ostrogoti), Zapadni Goti (Vizigoti), Saksonci, Lombardi i Heruli.
Mali rog
„Posmatrao sam rogove, i gle, jedan drugi, mali rog, izrastao je među njima, i tri prethodna roga bila su iščupana pred njim. I gle, na tom rogu bile su oči kao oči ljudske i usta koja su govorila velike stvari.“ (Danilo 7:8)
U konačnoj analizi kraljevstava Danilo je najviše zaokupljen „malim rogom“ iz četvrtog kraljevstva. Mali rog ima lice čovjeka (usta i oči). Tom rogu i mi treba da posvetimo najviše pažnje, jer on pripada i našem vremenu. „Mali rog“ je poslednja i najveća sila. Prorok nam omogućuje da je prepoznamo i detaljno opisuje: i) lice ove sile; ii) vrijeme njene vlasti; iii) prirodu njenih djela; i iv) identitet te sile.
Ljudski elemenat (oči čovječje i usta koja govore) „malog roga“ čini ga različitim od većine ostalih sila i zvijeri iz sedmog poglavlja. Poput „malog roga“, i lav ima ljudski elemenat: staje na noge kao čovjek i srce ljudsko mu je dato. Tako je životinjskom poretku dodat ljudski element. Isto tako poretku metala iz drugog poglavlja dodat je nemetalni dio. Lončarska glina iz drugog poglavlja koja nije metal, a dio je kipa sastavljenog od različitih metala, simbol je Božjeg oblikovanja čovjeka kao duhovnog bića. U ovom kontekstu glina označava duhovno-religijsku silu malog roga. „Mali rog“ ima vidljivu ljudsku glavu na vrhu hijerarhije, a to je papa.
„Mali rog“, poput ostalih deset rogova koji predstavljaju političku silu, i sam ima takvu moć. S druge strane, ljudske osobine ukazuju na njegovu religijsku dimenziju. Prema tome, „mali rog“ ima duplu prirodu – religijsku i političku.
Vrijeme vlasti „malog roga“ se hronološki prati iz vremena deset rogova, a „mali rog“ zatim prouzrokuje propast tri roga.
„A on je ovako rekao: ‘Četvrta zvijer predstavlja četvrto kraljevstvo koje će nastati na zemlji i koje će se razlikovati od svih drugih kraljevstava. Ono će proždrijeti svu zemlju, zgaziće je i satrti. A deset rogova znači da će se iz tog kraljevstva podići deset kraljeva. Nakon njih podići će se još jedan, i on će biti drugačiji od prethodnih, i poniziće tri kralja.’“ (Danilo 7:23,24)
Istorija nam kaže da su ta tri roga (plemena) ugrožavala papsku dominaciju. To su bili Heruli, Vandali i Ostrogoti. Katoličke vođe ostalih plemena smatrali su svojom svetom dužnošću da eliminišu njihov uticaj. Prvi rog (Herule) slomio je Teodorik 493. godine. Klodovik (Klovis), kralj Franaka, poznat kao „novi Konstantin“, nakon izlaska iz kršteničkog bazena krenuo je u bitku protiv Zapadnih Gota koji su takođe smetali rimskoj crkvi, i porazio ih 508. godine.
Justinijan, kralj Istočnog rimskog kraljevstva, proglasio je papu 533. godine „poglavarom svih Božjih svetih sveštenika“. Njegove snage su potpuno razbile Vandale (drugi rog) u zapadnoj Africi 534. godine. Zatim je Justinijanov general Narces protjerao Istočne Gote (treći rog) iz Rima 538. godine.[1]
Obrazloženje za zatiranje ovih plemena koje daju pro-katolički istoričari je njihovo arijanstvo[2] protiv kojeg se državna rimska crkva žestoko borila, iz čega se vidi da je relativno zdravo krilo hrišćanstva u prvim vjekovima bilo znatno raširenije i uticajnije nego što papstvo to želi prikazati.
Dakle, Rimska crkva je zadobila prevlast između 476. i 538. godine n.e., tačno kako je prorečeno. Godine 538, papa Vigilije, biskup rimski, uzdigao se na papski tron pod zaštitom rimskog generala Belisarija.
Zbog potrebe jasnog sagledavanja aktivnosti „malog roga“ i potvrđivanja njegovog identiteta, preći ćemo na dio 7. glave Danilove knjige koji se bavi ovim predmetom.
„Tada sam htio da tačno saznam šta predstavlja četvrta zvijer, koja se razlikovala od svih drugih, i koja je bila izuzetno strašna, sa zubima od gvožđa i kandžama od bakra, koja je proždirala i satirala, a ono što je ostalo gazila nogama, i šta predstavlja deset rogova na njenoj glavi i drugi rog koji je izrastao i pred kojim su otpala tri roga i koji je imao oči i usta koja su govorila velike stvari i koji je izgledao veći od ostalih rogova.
Gledao sam dalje kako je taj rog ratovao sa svetima i nadvladavao ih, dok nije došao Pradavni, i sud je dat svecima Najvišega, i dok nije došlo vrijeme da sveti preuzmu kraljevstvo.“ (Danilo 7:19-22)
„Mali rog“ proističe iz četvrtog kraljevstva – Rimske imperije – čiji je prirodni izdanak i na čijoj sili je izrastao.
„A on je ovako rekao: ‘Četvrta zvijer predstavlja četvrto kraljevstvo koje će nastati na zemlji i koje će se razlikovati od svih drugih kraljevstava. Ono će proždrijeti svu zemlju, zgaziće je i satrti. A deset rogova znači da će se iz tog kraljevstva podići deset kraljeva. Nakon njih podići će se još jedan, i on će biti drugačiji od prethodnih, i poniziće tri kralja. Govoriće nadmene riječi protiv Najvišeg, i svece Najvišega će progoniti. Imaće namjeru da promijeni vremena i zakon, i svete sluge će mu biti predate u ruke za jedno vrijeme, dva vremena i pola vremena. I Sud je sjeo i oduzeo mu vlast da bi bio zatrt i sasvim uništen.“ (Danilo 7:23-26)
„Mali rog“ usmjerava svoj napad na Boga i Njegov narod. On će: i) govoriti riječi protiv Najvišega; ii) progoniće svece Najvišega. U prvom segmentu svojih aktivnosti, „mali rog“ krivotvori Božji identitet i istinu o Ocu i Sinu (dogma o trojstvu) i nastoji da promijeni vremena i zakon (uspostavlja lažni šabat i paganske praznike). U drugom segmentu, sveci (Božji narod) će mu bili predani u ruke za vrijeme, vremena i pola vremena. Dok je prvi napad verbalne prirode (lažiranje religije i ideologije), drugi se odnosi na progonstvo i zatiranje nosilaca istine.
Cilj ove sile je da preuzme Božji autoritet. U Danilu 2. glava, Bog je taj koji mijenja „vremena i razdoblja“ (2:21); u 7. glavi nalazimo identičan izraz za „mali rog“ koji mijenja vremena i zakon (7:25), koje se oboje tiče ispravnog shvatanja Boga i Plana spasenja.
Vrlo važno je zapaziti da ovaj entitet traje sve do Božje direktne intervencije i njegove osude, a isto tako traje i kontinuitet Božjeg naroda koji na kraju preuzima kraljevstvo. „Mali rog“ je potirao Božji narod, čak imao i period apsolutne supremacije koji se ovdje opisuje kao „vrijeme, vremena i pola vremena“, ali nije uspio u svojim namjerama niti će ikad uspjeti.
Vremensko trajanje apsolutne dominacije „malog roga“ i progonstva svetaca Božjih možemo odrediti na osnovu teksta u Danilu 4:16 koji smo pominjali u prethodnom proučavanju. Naime, aramejski pojam „idan“ označava doslovnu godinu (vidi Danilo 4:16,23,25,29). „Vremena“ je dualna množina, što znači dvije godine, plus dodatnih pola godine. Jedna godina po biblijskom kalendaru traje 360 dana, isto kao i vavilonska godina. Tako dobijamo zbir od 3 i po godine ili 1260 dana.
U Otkrivenju nalazimo taj isti proročki period: „A žena je pobjegla u pustinju, gdje joj je Bog pripremio mjesto, da tamo bude hranjena hiljadu dvjesta i šezdeset dana… I dobila je usta koja su govorila velike stvari i hule i dobila je vlast da djeluje četrdeset i dva mjeseca. Otvorila je usta da govori hule na Boga, da huli na njegovo ime i na njegovo prebivalište – na one koji žive na nebu.“ (Otkrivenje 12:6; 13:5)[3]
Važno je zapazili razliku između četvrtog i sedmog poglavlja Danila. Četvrto poglavlje ima istorijski kontekst, a sedmo ima proročki kontekst. Četvrto poglavlje koristi svakodnevni, konkretni, nesimbolički jezik, a sedmo poglavlje koristi proročki, simbolički, apokaliptički jezik.
Pošto je iz konteksta proročkih vremena za smjenu svjetskih kraljevstava koja traje sve do kraja istorije pobune na zemlji i Drugog Hristovog dolaska jasno da se radi o dugačkim periodima, to značenje tri i po godine, četrdeset dva mjeseca ili hiljadu i dvjesta šezdeset dana moramo potražiti u simbolici.
U proročkom jeziku Biblije jedan dan znači jednu godinu.
„Ostani tako sve te dane. Zatim lezi na svoju desnu stranu i nosi prestup Judinog doma četrdeset dana. Neka bude dan za godinu. Dajem ti dan za godinu.“ (Ezekijel 4:6)
Kada treba početi računati period od 1260 dana, to jest 1260 doslovnih godina? Taj vremenski period počinje teći 538. godine, od trenutka kad je „malom rogu“ bilo omogućeno da ostvaruje silu ili vlast koja mu je priznata sedam godina ranije (533. godine). Te godine crkva, na čelu s papom, preuzima religijsku i političku dominaciju na teritoriji podređenoj papinoj vlasti.
Istorija srednjovjekovne crkve ostavlja za sobom krvavi trag: krstaški ratovi, inkvizicija, surovi progon vjerskih disidenata nepokornih papstvu, obračuni sa protestantima, milioni pobijenih za papske ciljeve.
Budući da je period progonstva svetaca počeo 538. godine, završio se po isteku 1260 godina, a to znači 1798. godine. Ova godina je ostala poznata po direktnom i otvorenom sukobu francuske revolucije i crkve. Godine 1798. francuska vojska pod vođstvom generala Bertijea izvršila je invaziju Rima, zarobila papu i odvela ga u ropstvo, gdje je i umro.
Identitet „malog roga“ je preciziran sa toliko detalja u biblijskom proroštvu da ne može biti nikakve sumnje da se radi o papskoj crkveno-političkoj sili. Zbog svojih naročitih bogohulnih aktivnosti i karakteristika, u teologiji „mali rog“ se identifikuje kao Antihrist (vidi: Danilo 7:20-26; 8:9-12; 8:23-25; uporedi sa 2. Solunjanima 2:3-12).
Od vremena gubljenja svoje otvorene političke supremacije, što se poistovjećuje sa naizgled „smrtnom ranom“ iz Otkrivenja 13:3, ova bogohulna sila mijenja svoju strategiju i djeluje preko različitih paravana i svjetskih poslova koji joj daju privid promjene na miroljubivu i humanitarnu ustanovu, iako se suštinski ništa nije promijenilo osim same metodike. Putem religijske, ekonomske, finansijske i edukativne kontrole, „mali rog“ ili „zvijer iz mora“ (Otkrivenje 13:1-10) izgrađuje svoj imidž, lik ili ikonu koja će u konačnici poklopiti svijet svojom ideologijom i suptilnom dominacijom. Biblija nas obavještava da će mehanizmi kontrole biti takvi da će izopštiti sve koji se ne pokore ovom globalnom sistemu, oličenom u svjetskoj vladi i jednoj svjetskoj ekumenskoj religiji (Otkrivenje 13:11-7).[4] Ali ta nesveta alijansa na kraju će se raspasti, jer istinsko ujedinjenje u grijehu i satanizmu nije izvodivo (Otkrivenje 17:16-18).
Crkva je promijenila vremena (praznično vrijeme) i zakon. Crkvene dogme su zamijenile biblijsko otkrivenje. Nedjelja, prvi dan sedmice, zamijenila je subotu, sedmi dan iz četvrte Božje zapovijesti, a crkvena idolatrija sa lažnim sveštenstvom se postavila kao posrednik između čovjeka i Boga.
Sve te vizije duboko su uznemirile proroka Danila i ostavile na njega trajno obilježje (Danilo 7:15,28).
Iako biblijsko proroštvo oštro govori protiv bogohulnih sila koje se protive istinskim interesima ljudskog roda i Božjem djelu, ono isto tako upozorava sve one koji se manje ili više svjesno priklanjaju njihovom sistemu i ideologiji da to ne čine, jer je na tasu njihovo ne samo ovozemaljsko nego i vječno dobro. To čini razliku između života i smrti, bez obzira kakav je naš trenutni status u svijetu (vidi Otkrivenje 14:8-12; 18. glava)!
Nebeski Sud
Vraćamo se Danilu 7. glava u kontekstu Božjeg suda. Sud se pominje upravo u vremenu bogohulnih aktivnosti „malog roga“ (Danilo 7:8).
„Dok sam gledao, bili su postavljeni prestoli i Pradavni je sjeo. Odjeća mu je bila bijela kao snijeg, a kosa na glavi kao čista vuna. Presto mu je bio plamen ognjeni, a točkovi oganj razgorio. Ognjena rijeka je tekla i izvirala ispred njega. Hiljade hiljada služilo mu je, i deset hiljada po deset hiljada stajalo je pred njim. Sud je sjeo i svici su se otvorili.“ (Danilo 7:9,10)
Prema Bibliji, sud je jedinstven i univerzalan događaj koji se dešava u poslednjem periodu ljudske istorije poznatom kao vrijeme kraja i izvan je ljudske kontrole. Smješten je u određeno vrijeme i prostor, i sudska presuda određuje sudbinu malog roga kao i Božjeg naroda. Za ovaj Sud priprema se posebni ambijent, jer to nije dio uobičajenog poretka na Nebu. Prisutna su nebeska bića, a za potrebe suda koriste se nebeski izvještaji. Već smo pominjali da anđeli stražari ili posmatrači evidentiraju sve ljudske aktivnosti (Danilo 4:13,17,23; uporedi sa Jevrejima 1:14).
„Gledao sam dalje zbog glasa velikih riječi koje je onaj rog govorio. Dok sam gledao, zvijer je bila ubijena, a njeno tijelo uništeno i predato ognju razgorjelom. A ostalim zvijerima bila je oduzeta vlast, ali život im je bio produžen za jedno vrijeme i razdoblje.“ (Danilo 7:11,12)
„Govoriće nadmene riječi protiv Najvišeg, i svece Najvišega će progoniti. Imaće namjeru da promijeni vremena i zakon, i svete sluge će mu biti predate u ruke za jedno vrijeme, dva vremena i pola vremena. I Sud je sjeo i oduzeo mu vlast da bi bio zatrt i sasvim uništen.“ (Danilo 7:25,26)
Danilo smatra Sud najvažnijim događajem proročanstva.
Kajastička struktura (hebrejski literarni stil naglašavanja) sedmog poglavlja postavlja Sud u sam centar poglavlja i u sredini Danilove knjige. Isto tako interesantno je zapaziti da dvije biblijske knjige povezuju proroka Danila s nebeskim sudom: Knjiga proroka Ezekijela u jednom pasusu spominje tri ličnosti Biblije: Noja, Jova i Danila, povezane jednom temom, temom suda (Ezekijel 14:20). Jedini tekst u Novom savezu koji spominje Danila stavlja ga u kontekst velikoga dana suda (Matej 24:15-21,38,39). I samo ime Daniel znači Sud Božji.
Sam pojam suda nije prijatan ljudskom shvatanju, jer ima konotacije osude. Međutim, biblijski koncept Suda Božjeg podrazumijeva ne samo opravdanje i zadovoljenje Božjeg naroda na tom Sudu, već i konačno oslobođenje, osudu i eliminaciju svega ropskog na zemlji, počevši od grijeha do zemaljskih sila, neprijatelja Božjih i ljudskih. Sud u hebrejskoj misli znači spas, čak i u istoriji Izraela (vidi Sudije 3:9,15; 6:36). Dan očišćenja je takođe dan suda sa ishodom spasenja.
Božji sud izbavlja tlačene, osuđuje i uništava tlačitelje (vidi Psalam 94:1-6). Sedma glava Danila ukazuje na dvostruku ulogu Suda: presuda se donosi u korist svetaca a protiv njihovih neprijatelja.
Sudija je sam Bog, ovdje opisan atributom Pradavni. On nema ni početak ni kraj i kao takav, najmjerodavniji je da sudi. Proročki opis takođe ukazuje na Božji autoritet i slavu (uporedi sa Ezekijel 1:21,26,27). Bog je Sudija koji se ne može potkupiti, i Njegova presuda je potpuno objektivna i pravedna. Njegov sveopšti uvid i moralne sposobnosti procjenjivanja su besprekorni. Jedino On pravilno razlikuje dobro od zla. Čim je Pradavni zauzeo svoje mjesto, svici se otvaraju i nastupa trenutak donošenja presude. Prorok ovome ništa više ne dodaje.
Vrijeme otvaranja svitaka i vrijeme istražnog dijela suđenja nije isto vrijeme. Ono što Danilo vidi samo je presuda koja objavljuje: kriv ili nije kriv. Izvršni dio osude nastupa kasnije, o čemu nas detaljno informiše Otkrivenje 20. glava. Sudbina „malog roga“ je zapečaćena, iako se još uvijek čeka izvršna kazna.
Dakle, Božja presuda za kojom metaforički vape duše pobijenih u petom pečatu iz Otkrivenja 6:9-11, donosi se istorijski gledano iz konteksta obje knjige negdje nakon isteka papske supremacije, a prije početka Istražnog suda ili antitipskog Dana pomirenja.
Danilo 7:12 vjerovatno je osvrt na prethodne zvijeri koje su pale kao carstva, ali su tu moć prenijeli na kasniju zemaljsku silu. Narodi koji su živjeli tokom tranzicije iz jednog kraljevstva u drugo živjeli su manje-više kao i prije.
Sin čovječji dolazi pred Boga
Treća faza Danilovih vizija upravo nam pomaže da potvrdimo ono što smo prethodno konstatovali.
„Gledao sam dalje u noćnim vizijama, kad eno, sa oblacima nebeskim dolazio je neko kao sin čovečiji. Bilo mu je dozvoljeno da pristupi Pradavnom i doveli su ga pred njega. Njemu je bila predata vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast je njegova vlast vječna i nikada neće proći, a njegovo kraljevstvo neće propasti.“ (Danilo 7:13,14)
Identitet ove Osobe koja izgleda kao sin smrtnika, upućuje da On tako izgleda ali da predstavlja mnogo više.
Čak i jevrejska tradicija identifikuje tu osobu kao Mesiju. Isus sebe naziva Sinom čovječjim. Ta osoba nije niko drugi nego Mesija, Isus Hrist, koji je na sebe uzeo ljudsku prirodu, ali koji je više nego običan čovjek zbog svog božanskog identiteta i jedinstvene misije iskupljenja ljudskog roda.
Dolazak Sina čovječjega sa „oblacima“ je tekst koji su rani hrišćani uzeli kao pozdrav koji izražava nadu: Maran ata – Gospod dolazi! Aramejska riječ ata u tom tekstu (1. Korinćanima 16:22) kaže nam da Sin čovječji dolazi.
Sinu čovječjemu se predaje vlast. Zapazimo da Sin čovječji dolazi u vrijeme suđenja. Kakva se to vlast predaje Sinu čovječjemu? Navodimo Isusove riječi: „Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu.“ (Jovan 5:22) On je Sudija i Spasitelj. Prorok je vidio Sina čovječjega na Nebu. On je uzeo na sebe ljudsku prirodu i iskusio šta znači biti čovjek. On je dobio centralnu ulogu u odlučivanju sudbine svakog čovjeka. Njemu Bog Otac predaje vlast nad stanovnicima zemlje i najavljuje kraljevstvo koje nikad neće propasti (Danilo 7:14,27). On je direktni posrednik između Neba i zemlje.
„Ovdje je kraj ovog izvještaja. A mene, Danila, mnogo su uznemirile moje misli, i lice mi se promijenilo. Ali sve sam to sačuvao u svom srcu.“ (Danilo 7:28)
_________________________
[1] Jacques Doukhan, Secrets of Daniel, p. 101.
[2] Wikipedia: Arijanstvo.
[3] Za istorijske dokaze o „Ženi u pustinji“ vidi: „Truth Triumphant – The Church in the Wilderness“ by Benjamin George Wilkinson, Ph.D.
[4] Vidi Pavle Simović, „Otkrivenje života i apokalipsa smrti“.
