Žrtvovanje crvene junice
Život svake žrtve, od one prve prinesene u Edemu pa sve do krsta, bio je tip Hrista; ali žrtvovanje crvene junice je po mnogo čemu drugačije od svih ostalih. To je bio povremen prinos, koji se prinosio kada je trebalo da očisti od ceremonijalne nečistote one koji su iz bilo kojeg razloga dodirnuli mrtvace (5. Mojsijeva 21:1-9).Junica je morala biti crvena, bez ijedne mrlje, simbolizujući tako na poseban način Hristovu krv. Morala je biti bez mane, predstavljajući tako „Onoga koji nije znao grijeha“ (2. Korinćanima 5:21). To je morala biti junica koja nikad ranije nije nosila jaram, uvijek je bila slobodna, nikad prisiljena da uradi bilo šta.
Ovo je bila simbolika Sina Božjeg, koji je dobrovoljno došao i umro za nas. Hrist je bio iznad svakog zakona, na Njemu nije bio nikakav jaram (Jovan 10:18). Dok je podnosio agoniju Getsimanije, mogao je otrti krvavi znoj sa svog čela i vratiti se svom zakonitom mjestu na Nebu i ostaviti svijet da strada. Nije bilo sile, jedino one od vrhovne nebeske ljubavi, koja je nagnala Hrista prema krstu Golgote (Jovan 3:16; uporedi sa Matej 26:51-54). On je došao kao dobrovoljna žrtva, voljnim izborom. Prinio je sebe za grijehe svijeta, a Očeva ljubav prema palom rodu bila je tako velika da je prihvatio taj Plan. Anđeli su pokorni Božjem zakonu, stoga njihov život nije mogao učiniti pomirenje za prekršaj zakona. Samo Hrist je bio iznad svih zahtjeva zakona, jedini koji je mogao iskupiti izgubljeni rod.
Žrtvovanje crvene junice bila je zadivljujuća ceremonija. Junica se nije nosila u hram kao većina prinosa, već u grubu dolinu izvan logora, koja nikad nije bila obrađena ili zasijana. Sveštenik, obučen u čistu belu haljinu sveštenstva, vodio je junicu, a pratile su ga starješine grada i Leviti. Kedrovo drvo, isop i skerlet su se takođe nosili na mjesto žrtvovanja.
Kada je procesija stigla do grube doline, zaustavljali su se, i starješine bi pristupile i ubile junicu. Zatim je sveštenik uzeo krv, i licem okrenutim prema hramu prstom škropio krv prema hramu sedam puta.
Ako bi neka osoba bila pronađena mrtva u polju i ne bi se znalo ko joj je oduzeo život, tada bi starješine grada koji se nalazio pored mjesta gdje je pronađen ubijen čovjek pristupile i prale svoje ruke nad tijelom junice dok su upućivali molitvu Bogu tražeći da Gospod ne položi nevinu krv na njih (5. Mojsijeva 21:1-9). Nakon ovoga kompletno tijelo junice, uključujući i krv, bilo je spaljeno. Dok se plamen razgorijevao, sveštenik bi pristupio i bacio malo kedrovog drveta, isopa i skerleta u oganj (4. Mojsijeva 19:1-9).
Crvena junica je žrtvovana izvan logora, simbolizujući na taj način da je Hrist stradao ne samo za Jevreje, već za cio svijet. Ako bi svaka žrtva bila zaklana unutar predvorja Svetinje, neko bi možda pomislio da je Hrist umro samo za svoj narod, Jevreje; ali crvena junica se prinosila izvan logora (Jevrejima 13:12,13), simbolizujući činjenicu da je Hrist umro za sva narodna plemena, i ljude.
Gospodnja plemenitost i ljubav su čudesni. Ukoliko bi neka siromašna, usamljena i odbačena duša pomislila da nije vrijedna da prihvati ponuđenu žrtvu, crvena junica se nije nosila samo izvan logora, već u grubu dolinu, tako kamenitu i potpuno beskorisnu da nikad nije bila uzorana. Niko nikad nije pokušao da je obradi; a ipak je ovdje izabrano mjesto za škropljenje krvi te posebne žrtve koja u naročitom smislu simbolizuje Hrista. Simbolizuje ga kao nekog ko je iznad Zakona.
Iako je Sotona Stvoriteljovu sliku u čovjeku toliko iskvario da se jedva može vidjeti trag bilo čega osim sotonskih atributa, Hrist ipak svojom moćnom rukom takvoga može uzdići da sjedi sa Njim na Njegovom prestolu. Cio život može biti protraćen i izgledati kao gruba dolina bez ikakve vrijednosti; ali ako takav upravi svoj pogled ka Hristu, ka nebeskoj Svetinji i moli za milost priznajući svoje grijehe, dragocjena Hristova krv, koje je crvena junica bila simbol, biće poškropljena preko njegovog protraćenog života, kao što se juničina krv škropila preko grubog kamenja u dolini, i Hrist će pokajniku reći isto što je rekao razbojniku na krstu koji je protraćio svoj život: „Bićeš sa mnom u raju“ (Luka 23:38-43). Niko nije tako potonuo u grijeh i u neznabožačku tamu da su mu nada i spasenje nedosežni kroz tipsko žrtvovanje crvene junice. Ova žrtva bila je sjenka nebeskih stvari. Sada se tip ispunio u realnosti. Hrist je stradao izvan logora za grijehe cijelog svijeta. Niko nije tako potonuo da ga On ne može podići. Čovjeku se može činiti nemoguće; običaji i moralni nazori svijeta mogu osuditi tu osobu i reći da je izgubljen, ali Hrist je iznad svakog zakona. On do kraja može spasti sve koji kroz Njega dolaze Bogu (Jevrejima 7:25).
Kedrovo drvo, isop i skerlet koji su bacani u oganj bili su tip čišćenja zemlje i sve vegetacije od svakog traga grijeha posredstvom krvi Hristove (Isaija 65:17-19; Otkrivenje 21:1,5).
Nakon što je tijelo junice spaljeno do pepela, osoba koja nije bila onečišćena tako što je dodirnula mrtvaca, sakupljala je pepeo i smještala ga na čisto mjesto, gdje se trebao čuvati za očišćenje onih koji su dodirnuli mrtvaca (4. Mojsijeva 19:9,10). Ako bi osoba umrla u šatoru ili kući, kuća i svi koji su dodirnuli mrtvo tijelo smatrali bi se nečistima dok se ne očiste. To je bila pouka da je smrt došla kao rezultat grijeha, i predstavljala je grijeh (Jakov 1:14,15). Koliko se ovo razlikuje od kultova smrti napravljenih svuda po svijetu u paganskim religijama, gdje su brojni rituali i čak obožavanje upravljeni ka mrtvim ljudima ili njihovim posmrtnim ostacima. Nešto pepela se stavljalo u čistu tekuću vodu, i osoba koja je vršila ceremonijalno očišćenje umočila bi svježanj isopa i kedar u pepeo i vodu i škropila šator, predmete unutar šatora i ljude. Ovo se ponavljalo nekoliko puta dok sve nije bilo očišćeno (4. Mojsijeva 19:18,19).
Na taj način je Hrist, kada je prolio svoju krv za grešnog čovjeka, ušao u prvu prostoriju nebeske Svetinje da predstavi svoju krv pred Ocem da bi čovjeka očistio od uprljanosti grijehom (Jevrejima 9:11,12).
Kedar i isop koji su se koristili za škropljenje očišćujuće vode naznačava da je osoba na koju je voda pala očišćena od sve zemaljske moralne uprljanosti. Temeljitost djela simbolizovala se tako što se ponavljalo nekoliko puta.
David je očigledno imao ovu ceremoniju na umu kada se molio: „Od grijeha me isopom očisti, da budem čist, operi me, da od snijega budem bjelji.“ (Psalam 51:7) Pavla su misli vodile od tipa do antitipa kada je pisao svojoj jevrejskoj braći: „Jer ako krv jaraca i junaca i pepeo od junice posvećuje onečišćene koji su time poškropljeni, pa im tijelo postaje čisto, koliko će više krv Hrista, koji je putem Duha vječnog samog sebe bez mane prinio Bogu, očistiti našu savjest od mrtvih djela kako bismo služili živom Bogu?“ (Jevrejima 9:13,14)
Mnogi ljudi čitaju Bibliju i prelaze preko ovih dionica kao preko ceremonija svojstvenih Jevrejima i koje hrišćanima ništa ne znače. Oni smatraju da je Stari savez od male vrijednosti. Ali Bog je preko Mojsija dao predivnu galaksiju tipova i simbola sadržanih u službi u Svetinji i levitskim zakonima; a sam Mojsije se toliko plašio da ljudi ne bi pomislili da im je on dao službu pa preko dvjesta puta nalazimo kako ih izrazima kao što su „Gospod reče“, ili „Gospod zapovijedi“ uvjerava da je njihov autor Bog lično. On je čeznuo da svi znaju da je Bog dao taj čudesni sistem tipova i sjenki, ne bacajući svjetlost samo od Edena do krsta, već otkrivajući grešnom čovjeku Hristovo djelo od krsta do kraja vremena. Ove tipske ceremonije su kao veliki reflektor bacale svjetlost na Hristovu službu koja se ne može naći ni u jednom drugom dijelu Pisma. Spasitelj je naučavao da će proučavanje Mojsijevih spisa ojačati vjeru u Njega. „Jer kad biste vjerovali Mojsiju,“ rekao je On, „vjerovali biste i meni, jer je on pisao o meni. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?“ (Jovan 5:46,47)
Čišćenje gube
Od svih bolesti koje su pogodile čovječanstvo, ne postoji odvratnija od gube. Pojedinac godinama živi sa ovom užasnom bolešću koja polako izjeda djelove njegovog tijela dok čezne za smrću kao oslobođenjem.
Od najranijih vremena guba je bila simbol grijeha, i ona je veoma odgovarajući tip te užasne destruktivne sile koja uništava dušu onog ko krši moralna načela i dobru savjest usađenu od Boga u svoje biće iznova i iznova dok ostane bez sile da se odupre i postane potpuno predan zlu.
Kada je Mirjam postala ljubomorna na svoju zaovu, i kada su ona i Aron gunđali protiv Mojsija, „tada se Gospod žestoko razgnjevio na njih… i Mirjam je postala gubava, bijela kao snijeg.“ Nakon što ih je Bog naučio lekciju da su grijesi ljubomore, gunđanja i pronalaženje grešaka za duhovni život isto što i guba za fizičko biće, tada, kao odgovor na Mojsijevu molitvu, ona je bila iscijeljena (4. Mojsijeva 12:9-15).
Kada je Gehazije, Elišin sluga, zatražio blago od Namana, slagao i pretvarao se da bi ga zadržao, Gospod mu je objavio: „Zato će Namanova guba prionuti za tebe…“ (2. Carevima 5:20-27)
Nije čudno što su, slušajući o iskustvima Mirjam i Gehazija prije njih, Jevreji gledali na gubu kao na sud od Gospoda.
Gubavcu nije bilo dopušteno da se miješa sa ljudima. Nije bilo izuzetka, od cara na prestolu do najnižeg roba. Gospodnja izjava je glasila: „Gubavac na kom je ta bolest neka nosi pocijepanu odjeću i neka ide gologlav. Neka pokrije usta i viče: ‘Nečist, nečist!’ Sve dane dok je bolest na njemu biće nečist. Nečist je. Neka živi odvojeno. Njegovo prebivalište neka bude izvan logora.“ (3. Mojsijeva 13:45,46)
Kao što je guba bila simbol najgoreg grijeha, tako je ceremonija za čišćenje gube obuhvatala više od bilo kojeg prinosa. Naravno razlog zašto to nije bio samo liječnički i zdravstveni proces nalazi se u tipologiji. Sveštenik koji je pregledao gubavca i proglasio ga nečistim bio je jedini koji ga je mogao proglasiti čistim. Sveštenik je odlazio izvan logora i pregledao gubavca, i ako bi se guba iscijelila, tada je iscijeljeni trebao svešteniku donijeti „dvije žive čiste ptice, kedrovinu, skerletnu tkaninu i isop.“ Jedna od ptica bi se zaklala u zemljanoj posudi nad tekućom vodom; zatim su se živa ptica, crvac i kedrovo drvo umakali u krv. Sveštenik je sedam puta škropio krv na onoga ko je trebao biti očišćen i proglašavao ga čistim (3. Mojsijeva 14:4-7).
Guba je bila veoma zarazna bolest i sve čega se gubavac dotakne smatralo se kontaminirano. Grijeh je takođe užasna zaraza, a zemlja, vazduh i voda su prokleti zbog grijeha čovječanstva i moraju biti očišćeni istom krvlju koja čisti i čovjeka. Stoga, nakon što je gubavac proglašen čistim, živa ptica je, sa njenim perjem obojenim u crveno, bila puštana da leti kroz vazduh. Krv se nije škropila samo na osobu koja je bila nečista, već se na taj način nosila kroz vazduh koji je bio opterećen klicom bolesti i grijeha (Jeremija 9:21), kao tip Hristove krvi koja će dati nova nebesa – novu atmosferu – ovoj grijehom prokletoj zemlji.
Prije nego što je čovjek sagriješio nije bilo truljenja čak ni vegetacije; krasno drveće nije uništavano od strane insekata štetočina, već je sve bilo slobodno od prokletstva. Ništa osim Hristove krvi ne može vratiti vegetaciju njenoj edemskoj ljepoti. U tipu ove obnavljajuće moći, kedrovo drvo – šumski div, i isop – mala biljka „koja niče iz zidova“ (1. Carevima 4:33) umakali su se u krv. Oni su izabrani da predstavljaju dvije krajnosti u vegetaciji, obuhvatajući na taj način sve.
Životinjski život je takođe proklet grijehom, ali kroz iskupljujuću moć Hristove krvi doći će vrijeme kada će „vuk boraviti s jagnjetom, leopard ležati s jaretom, tele i mladi lav i uhranjena životinja zajedno će biti, a mali dječak vodiće ih.“ (Isaija 11:6)
Skerletna vuna umočena u krv predstavljala je životinjsko carstvo (Jevrejima 9:19). Krv ptice bila je smještena u krčag nad tekućom vodom. Tako vidimo da je u čišćenju gube krv dolazila u direktan kontakt ne samo sa gubavcem, već sa svim ostalim što je prokleto grijehom, zemljom, vazduhom, vodom, vegetacijom i životinjskim carstvom.
Ovi predivni tipovi bili su samo slikovito proročanstvo daleko ljepšeg Antitipa. Kada je Hrist u agoniji kleknuo na hladno tle getsimanskog vrta, velike kapi krvi pale su sa Njegovog lica na zemlju (Luka 22:44). Četiri hiljade godina ranije, kada je Kain ubio svog brata, zemlja je prva osjetila dodir ljudske krvi koja je pala kao prokletstvo uvenuća, upropaštavajući zemaljske plodove (1. Mojsijeva 4:11,12). Mnogo puta od kad su njedra zemlje ne samo bila uprljana krvlju čovjeka, već od kad su rijeke krvi natapale tlo dok su vojske ljudskih bića, vođene Sotonom i demonima, ubijale jedna drugu. Svaka kap ove krvi doprinijela je prokletstvu (Isaija 24:5,6). Ali kako je drugačiji efekat krvi blaženog Spasitelja! U njoj se nalazilo iscjeljenje, očišćujuća sila (4. Mojsijeva 35:33).
Prokletstvo grijeha teško počiva na atmosferi koja je tako opterećena klicama bolesti da se „smrt penje kroz naše prozore, ulazi u naše utvrđene dvore da istrijebi djecu s ulica i mladiće s trgova“ (Jeremija 9:21). U tipu je krv žrtve kapala sa ptice dok je letjela kroz vazduh. Sa velike antitipske Žrtve, dok je visio na Golgoti, dragocjena, iscjeljujuća krv kapala je kroz vazduh sa Njegovih ranjenih ruku i nogu, i padala na kamenje koje se nalazilo ispod. Tipovi stare levitske službe nijesu bili beznačajna ceremonija, već proročanstvo o velikom Antitipu.
Od najranijih vremena voda je zagađena prokletstvom grijeha (2. Mojsijeva 15:23). Ptica zaklana iznad tekuće vode bila je tip Hristove smrti, koja će zauvijek ukloniti prokletstvo grijeha sa zemaljskih voda. Hristova krv došla je u direktan kontakt sa vodom kada je vojnik zario koplje u bok Spasitelja, „i odmah je izašla krv i voda“ (Jovan 19:34), ne mješavina krvi i vode, već krv i voda, dva obilna mlaza.
Predivan simbol žive ptice umočene u krv zaklane ptice, i onda puštene u svoj radostan život, za nas je simbol pomirenja. Ondje su pomiješani smrt i život, predstavljajući tragaču za istinom sakriveno blago, jedinstvo opraštajuće krvi sa vaskrsenjem i životom našeg Iskupitelja. Ptica se klala nad živom vodom, čiji je tok bio simbol vječno tekuće, vječno očišćujuće djelotvornosti Hristove krvi.
Krst na kojem je Spasitelj razapet i koji je bio uprljan Njegovom dragocjenom krvlju bio je načinjen od šumskog drveća, dok je mala trska isopa držala sunđer koji je bio umočen u sirće i dat mu da ugasi svoju žeđ.
Dok je Spasitelj visio na krstu, tražio je da čuje neku riječ ili znak od ljudskog roda koji bi ukazao da je Njegova žrtva cijenjena, ali do Njegovih ušiju doprlo je samo ruganje, podsmijeh i kletve od strane uzrujane mase koja se nalazila ispod. Čak se i jedan od razbojnika sa Njegove strane pridružio psovanju, ali drugi razbojnik ga je ukorio, i okrenuvši se prema Isusu rekao: „Gospode, sjeti me se kad dođeš u svoje carstvo.“ Isusov odgovor: „Zaista, kažem ti danas, bićeš sa mnom u raju“ (Luka 23:39-43) sadržao je sigurnost oproštaja. Čak i dok je Hristova očišćujuća krv tekla iz Njegovih vena, razbojnik se radovao u njenoj moći da očisti od grijeha. Onaj za koga su Njegovi neprijatelji mislili da je pobijeđen, umro je kao moćni Pobjednik, a razbojnik je iskusio ispunjenje obećanja: „Ako grijesi vaši budu kao skerlet, postaće bijeli kao snijeg.“ (Isaija 1:18)
Postojalo je značenje u boji vune umočene u krv tipske žrtve. Gotovo je nemoguće ukloniti skerletne fleke, ali „ako vaši grijesi budu kao skerlet,“ Hristova krv može učiniti da budu „bijeli kao snijeg.“ Možete biti osuđeni i odbačeni od svakoga na zemlji, ali ako pogledate na Spasitelja i zatražite Njegovu očišćujuću moć, On će oprati vaše grijehe i staviti radost i slavlje u vaše srce.
U tipskoj službi, uprkos činjenici da kada je onaj ko je trebao biti očišćen od gube bio poškropljen krvlju i proglašen čistim, još uvijek je imao nešto da učini. Osmog dana nakon što je proglašen čistim, trebao se pojaviti pred sveštenikom sa dva jagnjeta, jestivnom žrtvom i logom ulja. Sveštenik je predstavio osobu kao očišćenu pred vratima Šatora, i obrtao jedno od jaganjaca i log ulja pred Gospodom. Zatim je zaklao jagnje, i uzeo nešto krvi i pomazao „resu desnog uha“ onom ko se čisti, „i palac njegove desne ruke i palac njegove desne noge“ (3. Mojsijeva 14:10-14), posvećujući tako njegove uši da sluša samo one stvari koje će se starati da ga održe čistim, njegove ruke za službu Gospodu i njegova stopala da ide samo putem Gospodnjih zapovijesti.
Zatim je sveštenik uzeo log ulja, i nakon što bi poškropio dio njega pred Gospodom, stavio je malo na „resu desnog uha“ onog ko je trebalo biti očišćen, i takođe na „palac njegove desne ruke i palac njegove desne noge,“ a zatim je pomazao njegovu glavu ostatkom ulja (3. Mojsijeva 14:15-18).
Ova služba nije bila prazna forma, već tip blaženog antitipa, koji je ispunjen u svakom hrišćaninu koji se stavi u službu pred Gospodom nakon što mu On oprosti grijehe i proglasi ga čistim. Isus je za Mariju rekao da su joj „oprošteni grijesi, kojih je mnogo, jer je mnogo ljubavi imala.“ (Luka 7:47) Gubavac očišćen od te užasne, žive smrti, osjećao se tako zahvalan Gospodu za slobodu i očišćenje da je svoj život posvetio Gospodu za službu. Ulje nije, kao znamenje svetog Duha koji priprema hrišćanina za službu, nanošeno samo na njegovo uvo, ruku i stopalo, već je izlivano na njegovu glavu, nagovještavajući potpuno predanje cijelog bića za službu svom Učitelju koji ga je iskupio. Nebeske knjige bilježe imena mnogih koji su ispunili ovaj predivan antitip predajući cijelo svoje biće za službu njihovog Iskupitelja.
Levitski zakon se postarao za čišćenje kuća i haljina zaraženih gubom. Ako bi vlasnik kuće vidio bilo kakve znakove gube, trebao je prijaviti to svešteniku koji bi odmah pristupio pregledanju kuće. Prvo bi kuća bila ispražnjena, i ako bi sveštenik video „žućkastozelene ili crvenkaste“ tragove na zidovima kuća bi se zatvarala na sedam dana. Ako bi na kraju tog vremena zidovi i dalje bili pokriveni sa buđi, bili bi sastrugani i kamenje iznošeno napolje i kuća bi se temeljno obnavljala. Ako bi se fleke opet pojavile, to bi pokazalo da guba nije došla ni od kakve pukotine ili nedostatka u zidovima, već da je lokacija vlažna i nezdrava i kuća bi bila srušena (3. Mojsijeva 14:34-45).
Kad bi zakoni zdravlja današnjih zemalja pazili nad ljudskim domovima kao što su to činili stari levitski zakoni, bilo bi manje užasnih bolesti koje su uglavnom posledica nehigijene.
Zakoni po pitanju haljina zaraženih gubom bili su veoma strogi (3. Mojsijeva 13:47-59). Ako bi zaraza gube bila tako duboko ukorijenjena da se nije mogla ukloniti pranjem, tada bi se haljine spaljivale u vatri. Postoji duboka duhovna pouka u ovoj instrukciji. Bog je dao veoma određena uputstva po pitanju odjeće Njegovih sledbenika (1. Petrova 3:3,4; 1. Timoteju 2:9). On nikad nije zamislio da Njegov narod prati budalaste svjetske mode (Isa. 3:16-26). Treba da postoji razlika između odijevanja hrišćanina i svjetovne osobe (4. Mojsijeva 15:38). Pojedinci se mogu opravdavati da su prevazišli ponos, da im kada nose modernu neprimjerenu ili nezdravu odjeću koja je u trendu u svijetu to ne predstavlja problem, jer su navodno pobijedili ponos. Isto tako osoba koja se tek oporavila od malih boginja može nastaviti da nosi odjeću zaraženu bolešću. Ona opravdava to time da, pošto je imala bolest jednom i oporavila se, ne postoji opasnost od dobijanja iste po drugi put, stoga nema opasnosti u odjeći; ali ona sije klice bolesti gdje god ide. Na taj način hrišćanin koji nije poslušan Gospodnjim instrukcijama po pitanju oblačenja pogrešno predstavlja Gospoda, i sije sjeme ponosa i taštine u srca posmatrača. Bolje je slijediti uputstva data u levitskoj službi i čak spaliti odjeću inficiranu ponosom i taštinom, nego pogrešno predstavljati našeg Gospoda i Učitelja u taštom i razmetljivom oblačenju.
Mi imamo potrebu za oblačenjem[1] jer je ljudski rod ostao go kad je pao u grijeh (1. Mojsijeva 3:7,10,11), duhovno i tjelesno, ali ne smijemo smetnuti s uma da je odjeća ustvari pokrivalo za našu sramotu[2] da ne bismo od toga pravili vašar taštine.
_____________________
[1] Hebrejska riječ za kožu – „or“ – ista je kao riječ za svjetlost, što ukazuje da su prije Pada ljudi bili „obučeni“ u odjeću od svjetlosti slave Božje, te im stoga golotinja nije predstavljala problem (vidi 1. Mojsijeva 2:25; 2. Mojsijeva 34:35; 2. Korinćanima 3:7; Matej 17:2).
[2] Odijelo („beged“) potiče od glagola „izdati“ („livgod“), čime je postalo simbol izdaje Boga, i istovremeno pokrivalo za tijelo odnosno sramotu (hebrejski „buša“) nastalu pobunom.
