Oprosna ili jubilarna godina
Oprosna godina bila je vrhunac serije šabatnih ustanova. Sedmična Subota je prva ustanova data čovjeku (1. Mojsijeva 2:2,3). Sedmi dan sedmice bio je posvećen i odvojen da se čuva kao Jehovin dan od odmora (Isaija 58:13,14; 2. Mojsijeva 20:8-11).
Nakon što su djeca Izraelova ušla u Obećanu zemlju, Bog je zapovijedio da svake sedme godine „zemlja drži šabat posvećen Gospodu.“ Ljudima nije bilo dozvoljeno da siju svoja polja i da orezuju svoje vinograde tokom sedme godine, niti su smjeli da sakupljaju u svoja skladišta ono što rodi samo od sebe. Vlasnik zemlje mogao je uzeti šta je želio za direktnu upotrebu, ali njegove sluge, stranci i čak životinje su imali jednaka prava kao i vlasnik u uživanju plodova njegovog polja tokom šabatne godine (3. Mojsijeva 25:1-7).
Sedmi mjesec svete godine (jevrejska sveta godina počinjala je u proljeće, a građanska u jesen), mjesec tišri, od strane nekih pisaca nazivao se šabatni mjesec, jer je u taj mjesec padalo više šabata nego u bilo koji drugi mjesec u godini. Prvi dan ovog mjeseca bio je praznik Truba, Dan očišćenja je padao desetog dana, a praznik Sjenica počinjao petnaestog; i svake pedesete godine, desetog dana tišrija ulazilo se u oprosnu ili jubilarnu godinu (3. Mojsijeva 25:8-11).
Držanje sedmične Subote bio je znak da narod pripada Bogu (Ezekijel 20:12,20), a ostavljajući svoju zemlju da počiva tokom šabatne sedme godine priznavali su da ne samo oni, već njihova zemlja, vrijeme i sve što posjeduju pripada Bogu.
Gospod je posebno uživao u šabatnoj sedmoj godini, a zanemarivanje držanja Njegove zapovijesti bilo je uvredljivo u Njegovim očima. Djeca Izraelova odvedena su u vavilonsko ropstvo između ostalog i zato što nijesu dozvolili zemlji da „nadoknadi svoje šabate“ (2. Dnevnika 36:18-21). Strah od oskudice i težnja prema pohlepi i dobitku naveli su Izraelce da obrađuju zemlju svake godine, i Bog ih je kaznio zbog nevjerstva i neposlušnosti.
Da se Božja zapovijest uvijek poštovala i da je zemlja odmarala svake sedme godine, zemlja se ne bi „kao haljina istrošila“ (Isaija 51:6), već bi ostala produktivna.
Sve Božje zapovijesti moraće se ispoštovati. I dok je zemlja ležala opustjela sedamdeset godina držeći šabat tokom vavilonskog ropstva da učini pomirenje za neposlušnost drevnog Izraela, tako će, nakon Hristovog drugog dolaska, zemlja ležati opustjela hiljadu godina, držeći šabat da se iskupi za mnoge šabate koji su bili zanemareni od tog vremena (Otkrivenje 20:1-4; Sefanija 1:1-3; Jeremija 4:23,27).
Sedmična Subota bio je stepenik ka ostalim šabatnim institucijama; i pored toga što je to bio spomenik na stvaranje, ukazivao je ka konačnom počinku oprosne godine. Kada ga je Božji narod zanemario zarad svjetovnih interesa, postavili su se tamo gdje ne mogu cijeniti Božji prvobitni plan u darovanju Subote za odmor (Jeremija 17:21-27).
Oprosna godine bila je pedeseta godina koja je slijedila nakon sedam godišnjih sedmica, i dogodila bi se bar jednom u životu svakog pojedinca koji je proživio prirodni vijek života (3. Mojsijeva 25:10,11).
Dan očišćenja bio je najsvečaniji od svih praznika, a oprosna godina najradosniji. Na kraju Dana očišćenja, kada su svi grijesi Izraela bili zaboravljeni i odneseni u pustinju posredstvom žrtvenog jarca, ljudi koji su shvatili šta je Bog učinio za njih bili su spremni da oproste dugove svojim bližnjima, da ih otpuste iz službe, i da sve voljno puste nazad na njihove posjede, kao što i sami očekuju od Boga da im dâ njihovo vječno nasledstvo u antitipskoj oprosnoj godini.
Na kraju Dana očišćenja, desetog dana sedmog mjeseca šabatne godine koja je zatvarala poslednju od sedam godišnjih sedmica (49 godina), trube su se oglašavale cijelom zemljom, najavljujući oprosnu godinu.
Prema jevrejskoj tradiciji, svaki Jevrejin u to vrijeme imao je neku vrstu trube, i kada bi došao čas koji je zatvarao Dan očišćenja, svako je devet puta duvao svojom trubom. Bog je rekao da trube treba da se čuju kroz cijelu zemlju (3. Mojsijeva 25:9).
Kakav odjek je imala poslednja Gospodnja truba oprosne godine u drevnom Izraelu! Robovi koji su teško radili ustali su i bacili svoje okove. Pohlepnom i gramzivom čovjeku, koji je tlačio najamnike i udovice da bi stekao imovinu, to je došlo kao posmrtno zvono za sve njegove nade (Isaija 2:20,21). Svaka osoba u ropstvu bila je oslobođena, i svi su se vraćali svojim posjedima (3. Mojsijeva 25:12,13).
Nema izvještaja o bilo kojoj vjerskoj službi ili prinosu koja se zahtijevala tokom oprosne godine, različitoj od običnih službi tokom ostalih godina. To je bilo vrijeme kada su svi, bogati i siromašni, veliki i mali, jednako dijelili ono što je samo od sebe rodilo u poljima i vinogradima.
Oprosna godina slijedila je nakon sedme šabatne godine, donoseći tako dvije šabatne godine uzastopno. Ali Bog je načinio obilnu zalihu za svoj narod stavljajući svoj blagoslov na četrdeset osmu godinu, kada je zemlja rodila dovoljno da održi narod za tri godine (Isaija 37:30; 3. Mojsijeva 25:11,12).
U Bibliji se ne pominje da se oprosna godina uvijek proslavljala, i iz ovog razloga neki biblijski istoričari misle da se nije održavala; ali svi ostali starosavezni praznici su se proslavljali, i bilo bi čudno ako bi jedan koji je tako organski povezan sa ostalim praznicima i koji je zapravo vrhunac svih ostalih praznika, bio izostavljen.
Oprosna godina sigurno se proslavljala, jer je zakon o neotuđivosti zemaljskog posjeda, koji se zasnivao na oprosnoj godini, postojao među Jevrejima (4. Mojsijeva 36:4,6,7; Ruta 4:1-4). Josif Flavije govori da se ona trajno proslavljala.
Zabilježeni su slučajevi gdje je vršena služba oprosne godine od strane Izraelaca. Nehemija, u svom velikom reformatorskom djelu, zahtijevao je od Jevreja da oslobode svoje sluge i da vrate zemlje i vinograde pravim vlasnicima (Nehemija 5:1-9).
U veče vavilonskog ropstva, Sedekija je proglasio slobodu za svakoga. Očigledno je namislio svetkovanje oprosne godine. Da je tako učinio, to bi mu donijelo slobodu, ali previše se kolebao da ispuni zahtjeve. Gospod je poslao poruku, govoreći da je ispravno postupio objavljujući slobodu, „svaki bližnjemu svom“, ali time što to nije dozvolio, osramotio je ime Gospodnje (Jeremija 34:8-17).
Svi građanski i ekonomski zakoni drevnog Izraela na određeni način oslikavali su jevanđelje. Dok je građaninu bilo dozvoljeno da prebiva u Obećanoj zemlji i uživa njene povlastice, on ipak je bio samo nadzornik, ne vlasnik. Božanska zapovijest je bila: „Zato zemlja ne smije da se proda zauvijek, jer je zemlja moja. Za mene ste vi stranci i došljaci.“ (3. Mojsijeva 25:23)
Ako bi čovjek upao u dugove i bio prinuđen da proda svoj dom, imovina bi se prodala podrazumijevajući da treba biti vraćena svom prvobitnom vlasniku kada se u zemlji začuju trube oprosne godine. Ako bi siromah imao nekog bliskog srodnika koji je u mogućnosti da otkupi njegovu zemlju, kupac je nije mogao zadržati, čak ni do oprosne godine (3. Mojsijeva 25:25-28).
Sirota udovica imala je nesreću za nesrećom, dok njen bogati komšija, koji dugo želi njenu zemlju, nije dobio posjed, a ona ostala u žalosti, dužna da napusti dom svog djetinjstva i radi samo za malu naknadu, što nije dovoljno da opskrbi potrebe svog domaćinstva. Bogati komšija nastavlja da umnožava novac, dok mu konačno i ona sama nije prodata kao sluškinja. Njen slučaj izgleda beznadežan.
Ali u dalekoj zemlji ona ima starijeg brata. On je čuo za njenu nesreću i došao da je spase. Njen brat završava račune sa čovjekom koji je kupio ženu i plaća novac za otkup, i ona je slobodna. Zatim brat počinje da razmatra šta je dužan da radi sa zemljom, ali onaj čovjek prigovara: „Ne! Neću osloboditi zemlju. Ona pripada mojoj farmi, neću je ostaviti. Kakvo pravo imaš da se miješaš?“ Tada brat pokazuje dokaz svog srodstva, da je on „onaj ko ima pravo da otkupi“ (Ruta 2:20). On nudi novac za otkup, i dom je otkupljen pravosnažnom vlasniku. Stranac je možda želio da pomogne jadnoj udovici, ali njegov novac je nikada ne bi oslobodio; cijenu mora platiti „onaj ko ima pravo da otkupi“ – neko u srodstvu.
Kako se moćno na ovaj način poučavala Hristova moć otkupa u svakodnevnom građanskom životu Izraelaca!
Nijedan anđeo nije mogao iskupiti čovječanstvo, niti svijet. Njegov život ne bi imao silu, jer on nije „u srodstvu“ sa čovječanstvom (3. Mojsijeva 25:47-49). Hrist je napustio nebeske dvorove, uzeo učešće u tijelu i krvi, „da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu. Jer on ne uze na sebe prirodu anđela, već uze na sebe sjeme Avramovo.“ (Jevrejima 2:14-16) On je postao „prvorođeni među mnogom braćom“ (Rimljima 8:29), onaj ko je rod, da bi imao pravo da iskupi svakog Adamovog sina i kćer; i kroz vjekove dolazi radosno uvjerenje da se „ne stidi da ih zove braćom“ (Jevrejima 2:11).
„Jer ovako kaže Gospod: ‘Zabadava ste bili prodani, pa ćete bez novca biti i otkupljeni.’“ (Isaija 52:3), „dragocjenom Hristovom krvlju, koja je poput krvi nevinog i čistog jagnjeta.“ (1. Petrova 1:18,19)
Mi smo tako spremni da popuštamo iskušenju dok ne shvatimo da smo svezani u bijedno ropstvo Sotoni. Ali nikad ne smijemo zaboraviti na našeg starijeg Brata koji je sposoban i voljan da nas iskupi iz ropstva grijehu i učini nas slobodnim u Hristu Isusu. Ali da bi bili slobodni, moramo ga priznati kao svoj „rod“. Da se sirota udovica odrekla svog brata kada je došao da je iskupi iz ropstva, on bi bio nemoćan da joj pomogne.
Sotona može vezati dušu dok misli da je njegova zauvijek; ali kada duša zavapi za pomoć, i priznaje Hrista kao „srodnika,“ „onog ko ima moć da iskupi,“ i kada Hrist predstavi platu iskupljenja – „svoju dragocjenu krv“ – Sotona je nemoćan da drži dušu.
Proučavanje levitskih zakona po pitanju zemlje i sluga daje novu lepotu imenu Iskupitelj. Patrijarh Jov je znao za moć „onog ko ima pravo da iskupi.“ „Ali ja dobro znam da je živ otkupitelj moj, da će posle mene doći i nad prahom stati.“ Njegova vjera uhvatila se za silu koja ne samo što iskupljuje od grijeha, već će vaskrsnuti patrijarhovo tijelo čak i nakon što ga crvi pojedu (Jov 19:23-27).
Dok se u bilo koje vrijeme nekom mogla dati sloboda i ponovo vratiti njegov nekadašnji dom posredstvom „jednog srodnika“ koji je imao pravo na otkup, ipak se na oprosnu godinu gledalo kao na veliki dan oslobođenja za cio Izrael. Tada se svaka greška i nepravda ispravljala i svaki Izraelac ponovo vraćao na svoj lični posjed (3. Mojsijeva 25:28,33,40,41).
Ako bi neko prodao kuću u kojoj prebiva, koja je ograđena zidom, tokom prve godine nakon prodaje mogla je biti otkupljena; ali ako nije otkupljena prve godine, ostala bi u rukama kupca. Nije se vraćala njenom prvobitnom vlasniku na oprosnu godinu, jer je kuća bila čovječje djelo, i nije imala udijela u oprosnoj godini, koja je oslobađala samo zemlju i osobe (3. Mojsijeva 25:29,30). Samo ograđeni gradovi imali su udijela u oprosnoj godini. Ako bi neko kupio kuću Levita, kuća koja je prodata „i kuće u mjestima njihovim“ bi se oslobađala na oprosnu godinu (3. Mojsijeva 25:32,33).
Sveštenici su bili tip Hrista. Naš veliki antitipski Prvosveštenik pripremio je ograđen grad za svoj narod (Jevrejima 11:10,16), i u antitipskoj oprosnoj godini oni će primiti grad. Propisi po pitanju gradova za Levite bili su neprestani podsjetnik na Novi Jerusalim koji će se dati narodu Božjem na konačnu veliku oprosnu godinu.
Bog je odredio da Njegov narod treba da ga se sjeća u svim njihovim poslovima, u svakom životnom detalju. Vrijednost imanja zavisila je od dužine vremena koje je proteklo između dana kupovine i oprosne godine (3. Mojsijeva 25:15,16).
U tipu, oprosna godina je dolazila na kraju Dana očišćenja. Na sličan način shvatamo da će antitipska oprosna godina uslijediti nakon antitipskog Dana očišćenja.
Gospod će učiniti da se Njegov slavni glas začuje (Isaija 30:30). Tada će pobožni robovi ustati i otresti lance koji su ih vezivali. Truba Gospodnje oprosne godine odzvanjaće zemljom (1. Solunjanima 4:15,16). Sveti koji spavaju u sotoninom zatvoreništvu – grobu – čuće dragi zvuk, i onaj „koji je plodno tlo pretvarao u pustinju i razarao gradove, koji svoje zatvorenike nije otpuštao kući“ (Isaija 14:17), biće nemoćan da zadrži svoj plijen, jer je naš Iskupitelj rekao: „Od silnika će se oteti njegovi zarobljenici, pobjeći će od nasilnika oni koje je oteo,“ zauvijek oslobođeni od sile grijeha i Sotone (Isaija 49:25).
Božji prvobitni plan bio je da čovjek posjeduje zemlju. „Nebesa – nebesa Gospodu pripadaju, a zemlju je dao sinovima ljudskim.“ (Psalam 115:16)
Adamu je data vlast nad zemljom i svemu što je na njoj (1. Mojsijeva 1:26). Ali Božji plan je osujećen, i Sotona je postao knez ovog svijeta. U antitipskoj oprosnoj godini iskupljeni će ponovo biti vraćeni u čovječji prvobitni dom. Zemlja obnovljena do svoje prvobitne ljepote daće se sinovima ljudskim da bude njihov vječni dom (Matej 5:5; Psalam 37:11,34). Sedmi dan sedmičnih Subota, koji je Gospod posvetio i dao čovječanstvu prije nego što je prokletstvo grijeha došlo na zemlju, tada će se držati prema Božjem prvobitnom planu, i kroz vječnost „od Subote do Subote svako će tijelo dolaziti“ pred Gospodom (Isaija 66:22,23).
„Jer će Gospod utješiti Cion. Utješiće sve njegove ruševine i učiniće da njegova pustinja bude kao Eden i njegova pusta zemlja kao Gospodnji vrt. Radost i veselje biće u njemu, zahvaljivanje i zvuci pjesme.“ (Isaija 51:3)
Gradovi utočišta
U ranoj istoriji svijeta, doneta je mjera za kažnjavanje ubice. „Ko god prolije čovjekovu krv, i njegovu će krv proliti čovjek,“ bila je Jehovina odredba (1. Mojsijeva 9:6).
Onaj ko je bio najbliži rod ubijenom čovjeku, obično bi pogubio ubicu; ali da to ne bi izvršio u afektu prilikom nepotrebne prenagljenosti, i da pojedinac koji nije zaslužio smrt ne bi bio ubijen, Bog je dao zakonsku odredbu da bi ubica mogao uteći i dohvatiti se Njegovog oltara. Niko se nije mogao odvući od oltara bez ispitivanja, i ako bi se ustanovilo da je ubica drsko planirao da ubije čovjeka, tada bi se odvukao od oltara i ubio; u protivnom bi mu život bio pošteđen (2. Mojsijeva 21:13,14).
Nakon što su djeca Izraelova uša u Obećanju zemlju, šest gradova utočišta bila su odvojena kao gradovi za neku vrstu azila. Oni su bili pozicionirani na odgovarajućim mjestima, po tri na svakoj strani rijeke Jordan (Jošua 20:2,7,8). Putevi koji su vodili do ovih gradova morali su uvijek biti održavani u dobrom stanju, da onaj ko bježi ispred krvnog osvetnika ne bi bio ometen u svom bijegu (5. Mojsijeva 19:3). Gradovi su se nalazili na uzdignutom tlu, i mogli su se uočiti iz daljine.
Kada bi ubica stigao do kapije grada utočišta, iznio bi „starješinama onog grada svoj slučaj“ prije nego što bi ga primili (Jošua 20:3-5). Njegov slučaj bi se takođe prosuđivao od strane gradskih sudija blizu mjesta gdje je počinjeno ubistvo, i ako nije ubistvo s predumišljajem, već je učinjeno slučajno ili nenamjerno, tada bi krivac bio vraćen u grad utočišta kuda je pobjegao (4. Mojsijeva 35:12,24,25).
Isus upućuje na ovaj sud u Matej 5:21. Ako bi ubica u bilo koje vrijeme istupio izvan granica svog grada utočišta, krvni osvetnik bi mogao uzeti njegov život, jer ubica je morao da ostane u svom utočištu (4. Mojsijeva 35:26-28). Uput je glasio: „On neka ostane u tom gradu dok ne stane na sud pred zbor i dok ne umre prvosveštenik koji bude služio u to vrijeme. Tada ubica može da se vrati u svoj grad i u svoj dom, u grad iz kog je pobjegao.“ (Jošua 20:6)
Gradovi utočišta u Izraelu si bili daleko drugačiji od grčkih i rimskih azila, koji su često služili kao pribježišta za najnemoralnije ličnosti. Gradovi utočišta su služili kao zaštita samo za one koji su ubili nekog bez neprijateljskih i krvničkih motiva. Gradovi utočišta su bili gradovi koji su pripadali Levitima, tako su oni koji su bili zatvoreni unutar bili pod najboljim uticajem. Sarađivali su sa vjerskim učiteljima Izraela, i imali svaku priliku da reformišu svoje živote i oblikuju pravedne karaktere.
Uputstvo u pogledu gradova utočišta bilo je samo dio velikog uređenja levitskih zakona i ceremonija koje su učile jednostavne istine Hristovog jevanđelja. Tindal kaže da „dok je ‘Hristove zvjezdane svjetlosti’ u svim levitskim ceremonijama, u nekima je toliko istinska ‘svjetlost jasnog dana’, da čovjek ne može osim da vjeruje da je Bog Mojsiju pokazao Hristove tajne i na svaki način Njegovu predstojeću smrt.“ Dr Adam Klark kaže da bi se cijelo jevanđelje moglo propovijedati iz pojedinosti datim u gradovima utočišta.
Bog je proračunao da svaki put kada Izraelac pogleda na jedan od gradova utočišta treba da se podsjeti na Hrista, „kulu stada, brijega kćeri cionskoj“ (Mihej 4:8), ka kome svaka duša opterećena grijehom može pribjeći da nađe zaklon.
Sotona, tužitelj, je svakome na tragu; on kao „lav ričući hodi i traži koga da proždere“ (1. Petrova 5:8). Ali pojedinac koji ostavi grijeh i traži pravednost stoji sigurno zaklonjen posredstvom Hristove pomirujuće krvi (Mihej 4:8).
Solomon, koji je bio salijetan iskušenjima i grijehom, je razumio ovo kada je napisao: „Jaka je kula ime Gospodnje. U nju bježi pravednik i nalazi zaštitu.“ (Izreke 18:10) David je znao šta znači prebivati u antitipskom gradu utočišta kada je rekao: „Reći ću Gospodu: ‘Ti si utočište moje i tvrđava moja, Bog moj, u kog ću se uzdati.’“ (Izreke 18:10)
Nije smjelo biti odlaganja u potrazi za gradom utočišta. Čim je zločin počinjen, ubica je morao odmah pobjeći; nikakve porodične veze ga nisu smjele zadržati; život mu je zavisio od njegovog brzog bijega u grad. Kamo sreće kad bi svi naučili lekciju, i umjesto da odlažemo i pokušavamo da utišamo svoju savjest koja nas optužuje, kada znamo da smo sagriješili, odmah da pribjegnemo ka Hristu, priznajući naše grijehe, i prebivamo u utočištu koje je Hrist pripremio. On je stekao obimnu zalihu da bi svi „mi koji smo pobjegli u utočište Božje primili snažno ohrabrenje koje nam pomaže da se držimo nade koja nam je data.“ (Jevrejima 6:18)
U drevno vrijeme, onaj ko bi pribjegao u grad i našao se unutar njegovih zidina bio je na sigurnom, ali ako bi istupio izvan njegovih granica, čekala ga je smrt. To je predočeno ovom jasnom izjavom u Bibliji: „U ovome je to svjedočanstvo: Bog nam je dao vječni život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina Božjeg, nema život.“ (1. Jovanova 5:11,12) Nije dovoljno jednostavno vjerovati u Hrista; mi moramo prebivati u Njemu ako želimo život. Bog se uvijek nada da će zadržati obećano, da će „te držati za desnicu“. Onaj ko prebiva unutar utočišta će osjećati i poznavati Njegovu zaštitničku brigu, i kada ga napadne neprijatelj, može čuti Spasitelja kako govori: „Ne boj se, ja ću ti pomoći.“ (Isaiija 41:13)
U starom Izraelu onaj ko je pobjegao ka utočištu nije mogao provesti dio svog vremena izvan grada, a ostatak unutar zaštitničkih zidova. Ni u jedno vrijeme izvan grada nije bilo sigurnosti. Isto tako, naša jedina sigurnost je da prebivamo „u zaklonu Svevišnjega“ i počivamo „u sjenu Svemogućeg“ (Psalam 91:1). Niko ne može služiti dva gospodara (Matej 6:24). Ne možemo svijetu i njegovim zadovoljstvima dati najbolje od našeg vremena i misliti i nadati se da ćemo biti zaštićeni od konačnih posledica grijeha. Primićemo svoju „platu,“ ili konačnu nagradu, od gospodara kome služimo. Ako je najbolje od našeg vremena potrošeno u službi svijetu, mi stavljamo sebe izvan antitipskog grada utočišta, i na kraju ćemo primiti „platu“ – smrt (Rimljanima 6:23), koja će se dati svakom ko izabere svijet za svog gospodara (1. Jovanova 2:15-17; Jakov 4:4).
Kada je prvosveštenik umro, oni koji su pribjegli u gradove utočišta za vrijeme njegove službe mogli su se vratiti svojim domovima. Zauvijek su bili oslobođeni od krvnog osvetnika, i on im više nije mogao zakonski nauditi (4. Mojsijeva 35:25).
Svaki prvosveštenik je bio tip Hrista, našeg Prvosveštenika. Zemaljski sveštenik je prestao da bude prvosveštenik kada je umro. Naš Prvosveštenik nikada ne umire; ali će doći vrijeme kada će odložiti svoju svešteničku odjeću, i odjenuti se u ruho na kom će biti napisano ime: „Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima“ (Otkrivenje 19:16).
Više se neće zalagati za slučaj svog naroda pred Božjim prestolom, jer svaki slučaj biti odlučen za vječnost. Onima koji su priznali svaki grijeh i ostali očišćeni Hristovom krvlju, On će reći: „Dođite, vi blagosloveni moga Oca, i naslijedite Kraljevstvo koje je za vas pripremljeno od postanka svijeta!“ (Matej 25:34) Oni će tada ući u svoje lično nasledstvo bez straha od krvnog osvetnika, jer će pravednici zauvijek biti izvan Sotonine moći (Jeremija 31:16,17).
Sotona je uzurpirao vlast nad ovim svijetom. On lovi korake svakog Adamovog sina i kćeri. Ali Bog je uvijek imao utočište na zemlji. Abel je bezbjedno prebivao unutar njenih svetih oblasti (Jevrejima 11:4), a Jov je shvatio njenu zaštitničku moć kada ga je Sotona napao najžešćim iskušenjima (Jov 1:10).
Najslabije Božje dijete, koje neprestano živi unutar ovog utočišta, nikad ne može biti pobijeđeno od strane neprijatelja duša, jer Božji anđeli logoruju oko takvog da ga izbave (Psalam 34:7; Jovan 10:29).
Ovo utočište je ilustrovano mnogim simbolima kroz Bibliju, od kojih svaki otkriva posebnu odliku Božje zaštitničke brige. Isus, dok je plakao nad onima koji su odbili Njegovu ljubav je rekao: „Koliko puta sam htio da skupim tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi niste htjeli!“ (Luka 13:34)
Srećna je duša koja može u svako vrijeme iskušenja reći: „Duša je naša kao ptica koja je pobjegla iz zamke onih koji su je u nju namamili. Zamka se slomila, i mi smo pobjegli. Pomoć je naša u imenu Gospoda, Tvorca neba i zemlje.“ (Psalam 124:7,8)
