Stijena
Stijena se uvijek koristila kao sinonim za snagu i čvrstinu (Matej 7:24,25).
Riječ „stijena“ je u Bibliji mnogo puta upotrijebljena da prikaže Božju zaštitničku brigu za Njegov narod. Psalmista kaže: „Gospod je stijena moja, tvrđava moja i izbavitelj moj.“ (Psalam 18:2) „Budi mi kamena tvrđava u koju ću stalno dolaziti. Zapovijedi da budem spasen, jer si ti stijena moja i tvrđava moja.“ (Psalam 71:3)
Sasvim je prikladno da tokom pjevanja o Božjoj moćnoj sili u vođenju svog naroda, psalmista razmišlja o „duhovnoj Stijeni koja je pratila Izraelce, a Stijena bila je Hristos.“ (1. Korinćanima 10:4)
Ako se u žurbi našeg svakodnevnog života zaustavimo da razmišljamo o „Stijeni“, možemo sa Davidom reći: „Jer u dan nevolje on će me sakriti u zaklon svoj, skloniće me na skrovito mjesto, u šator svoj, visoko na stijenu on će me podići.“ (Psalam 27:5)
Četrdeset godina lutanja izraelske djece je bilo u Arabijskoj Petri, ili stjenovitoj Arabiji, kako bi se ponekad nazvala. Stijene su im se suprotstavile na samom skretanju na njihovom putovanju, ali iz samih ovih stijena Bog je učinio da voda poteče i ugasi njihovu žeđ. Tako je i u našim svakodnevnim putovanjima, stijene poteškoća koje nam se čine neprobojne, ako se zaklonimo u Hristu, postaće samo stepenice ka većim pobjedama.
Bog je rekao Mojsiju: „‘Ja ću stajati pred tobom na stijeni na Horivu. Udari u stijenu i iz nje će poteći voda, pa neka narod pije.’ Mojsije je učinio tako pred izraelskim starješinama.“ (2. Mojsijeva 17:6) Ožednjelo mnoštvo je ugledalo čistu, osvježavajuću vodu kako teče iz stijene. Oni su pili, i bili osvježeni za svoje putovanje. „Nijesu bili žedni dok ih je vodio kroz pustinju. Dao je da voda iz stijene za njih poteče, razdvojio je stijenu i voda je potekla.“ (Isaija 48:21) Tokom cijelog njihovog putovanja, bili su čudesno snabdijevani vodom.
Kada su Izraelci došli u vidokrug Obećane zemlje, voda je prestala da teče. Bog im je rekao da sada uzimaju vodu iz bunara dok su prolazili kroz Edom (5. Mojsijeva 2:3-6). Ali pala ljudska priroda, nakon toliko godina pijenja iz čudesnog izvora u pustinji, sada počinje da gunđa i da se žali, jer voda više nije tekla iz stijena pored njihovog logora.
Tada je, na samoj granici Hanana, Mojsije, Gospodnji sluga, počinio grijeh koji ga je spriječio da uđe u Obećanu zemlju. Stijena je jednom bila udarena, a Gospod je rekao Mojsiju da sakupi narodni zbor, i da progovori stijeni pred njihovim očima, i ona bi dala vodu. Mojsije, koji se toliko dugo strpljivo nosio sa njihovim gunđanjima, sad je postao nestrpljiv, i rekao: „Slušajte odmetnici! Hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu?“ (4. Mojsijeva 20:10) Zatim je udario stijenu dva puta, i voda je potekla.
Bog je nepristrasan, ne ugađa ljudima, i, iako je visoko cijenio Mojsija, ipak ga je kaznio zbog pogrešnog predstavljanja Njegovog Djela i karaktera pred narodom. Kada je Mojsije udario stijenu po drugi put, zanemario je veliki događaj kojeg je udarena stijena bila tip. Hrist je jednom umro za grijehe svijeta (Jevrejima 9:28) i svi koji Mu se obraćaju, priznajući svoje grijehe i tražeći oproštaj, primiće izvor žive vode koja teče u vječni život (vidi Jovan 4:10-14). Mojsije tako ne samo što je bio neposlušan Bogu, već je pokvario prelijep simbol koji je stajao pred Izraelcima tokom svih njihovih lutanja po pustinji.
Ono što je Hrist bio Izraelcima, biće svakome ko položi svoje povjerenje u Njega. On danas kaže: „Ako je neko žedan, neka dođe k meni i pije!“ (Jovan 7:37)
Osvježavajuća voda života teče pored svakog logora. Svi slobodno mogu piti sa životodavnog toka, koji teče od Stijene udarene jednom na golgotskom krstu. „I ko je god žedan, neka dođe! Ko god želi, neka uzme vodu života besplatno!“ (Otkrivenje 22:17) Stijena je udarena zbog nas i svako ko hoće može dobiti živu vodu koja teče u vječni život.
Rijeka Amazon u Atlantski okean izliva toliko veliku količinu vode da miljama u moru voda ostaje pitka. Priča se da je jedan brod koji je plovio okeanom blizu ušća Amazona iscrpio svoje zalihe pitke vode, i dao signal drugom brodu u daljini, moleći za vodu. Stigao je odgovor: „Umoči i pij.“ Kapetan je mislio da nijesu razumjeli i ponovo signalizirao. Isti odgovor je stigao preko vode. Ozlojeđen, on je rekao: „Oni kažu: ‘Umoči, i pij.’ Zabaci kofu i probaj vodu.“ Na njihovo iznenađenje kofa je donijela pitku vodu, i njihova žeđ je bila ugašena.
Mi često mislimo da smo na neprijateljskoj zemlji i da je Gospod daleko, ali tok rijeke života teče pored svakih vrata. Mi treba samo da „umočimo i pijemo,“ ako želimo da budemo vođeni na sunčanu stranu Božjeg prisustva i osjetimo Njegovu zaštitničku brigu.
Izvorno hrišćansko učenje, duboko ukorijenjeno u tipologiji i Božjoj objavi u Zakonu i prorocima, nema problema sa razumijevanjem da je Isus Hrist ugaoni kamen (Efescima 2:20), „živi kamen, koji su, doduše, ljudi odbacili, ali je u Božjim očima izabran i dragocjen.“ (1. Petrova 2:3,4)
Svaka duša na zemlji će jednom doći u dodir sa ovom Stijenom. Ili će pasti na nju i razbiti se, da bi bio novo stvorenje u Hristu Isusu; ili će odbaciti Stijenu, i ona na kraju pasti na njega i uništiti ga (Matej 21:42,44; Jovan 1:42).
Blagosloven je onaj ko čini Hrista ugaonim kamenom u svim svojim svakodnevnim poslovima. Isus nas danas pita, kao što je i Petra u prošlosti: „A vi šta mislite ko sam ja?“ Naš život daje odgovor. Petrov odgovor je bio: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga.“ Ovaj odgovor mu je dat od Oca.
Hrist je odgovorio: „Ti si Petar.“ Ovim riječima On je priznao Petra kao svog učenika, jer mu je dao ime Petar kada ga je pozvao da Ga slijedi (Matej 16:13-20).
Riječ „Petar“ znači kamen, ili komad stijene. Hristov način učenja je bio takav da je koristio zemaljske stvari da prikaže nebeske pouke, i uzeo je ime Petar, koje znači mali kamen, da usmjeri um na čvrstoću priznanja i stabilnost uzroka koji se nalazio na „Stijeni,“ Hristu Isusu, kojeg je Petar, kada je prihvatio Hrista kao svog Učitelja, postao dio, ili komad. Svaki istinski Hristov sledbenik postaje jedan od „živog kamenja“ u Božjoj velikoj duhovnoj građevini (1. Petrova 2:5).
Vjekovima ranije, Isaija je zapisao: „Evo, na Cionu polažem kamen temeljac, oprobani kamen, dragocjeni ugaoni kamen, siguran temelj; ko vjeruje, neće se uplašiti.“ (Isaija 28:16) Petar i svaki drugi Adamov sin je pao kada je bio kušan. Hrist je jedini ikad rođen od žene koji je izdržao svako iskušenje, i On je „oprobani kamen,“ jedini prikladan za ugaoni kamen u velikoj Božjoj zajednici pozvanih (Matej 16:18). Samo Zajednicu koja stoji na toj Stijeni – Hristu – vrata hada (groba, smrti) neće nadvladati, jer ima garanciju vaskrsenja u vječni život (vidi Jovan 11:25)!
Logično je da nijedan smrtni čovjek ne može biti Kamen temeljac i Stijena spasenja. Naravno da ni sam Petar nikad nije imao takvih pretenzija, jer je bio svjestan svoje slabosti i podložnosti nadvladavanju od sila tame (Mat. 16:23).
Kada Spasitelj dođe na nebeskim oblacima, oni koji su odbacili Stijenu, Hrista Isusa, će vikati zemaljskim gorama i kamenju da ih sakriju od gnjeva Jagnjetovog (Otkrivenje 6:15,16). Naši neprijatelji će tada svjedočiti činjenici da „njihova stijena nije kao naša Stijena“ (5. Mojsijeva 32:31).
„Veličajte Boga našeg! On je Stijena, djelo je njegovo savršeno, jer su svi putevi njegovi pravda. On je vjeran Bog, nema u njemu nepravde, Pravedan je i istinit.“ (5. Mojsijeva 32:3,4)
Žive slike i pouke
Detalji svakodnevnog života drevnog Izraelca bili su pod Božjom upravom. Njegova hrana, njegova odjeća, njegova sadnja i gradnja, njegovo kupovanje i prodavanje, sve je bilo regulisano Mojsijevim zakonima. Nepažljivom čitaocu ovi zahtjevi se mogu činiti ništa više nego kolekcija neobičnih formi i ceremonija; ali proučavaocu Pisma, koji gleda na korake svog Učitelja, svaki levitski zakon je reflektor koji mu daje dragocjene zrake svjetlosti sa Sunca pravednosti.
Tako su građanski i ekonomski zakoni i uredbe zapravo predstavljali samo produženu ruku moralnog Zakona u uslovima grijeha. Njihova funkcija nije bila samo privremena, iako su mnogi od njih pored praktične imali i tipsku ulogu u Planu spasenja. Bog je oduvijek želio da nas sam život, sve što radimo i sa čime se suočavamo, vodi spoznaji i potrebi pripreme za vječni život. Zbog toga su i zdravstveni zakoni bili praćeni obrednim uredbama. Naravno njihov praktični, higijenski i sanitarni smisao ima trajni značaj, sve dok je grijeha i bolesti na zemlji.
Čitamo: „Ne nosi odjeću tkanu od vune i od lana zajedno.“ (5. Mojsijeva 22:11)
Često se postavlja pitanje zašto je dat ovaj zahtjev. Osnovni razlog može biti vrlo praktične prirode koji se odnosi na očuvanje zdravlja nošenjem prikladne odjeće od sličnih tipova materijala.
Jedna od prvih stvari koju je Bog učinio za Adama i Evu nakon što su sagriješili je da je načinio odjeću za njih (1. Mojsijeva 3:21).
Haljine su tip Hristove pravednosti, kojima odijeva svakog čiji su grijesi oprošteni (Isaija 61:10). Prije nego što je čovjek sagriješio, bio je odjeven u svjetlosti i slavi, i Bog je osmislio da naše haljine treba da nas podsjećaju na nebesku odjeću kojom će On na kraju odjenuti iskupljene (Otkrivenje 3:5; 19:8).
Dio našeg života ne može biti odjeven „nečistim haljinama“ naše lične pravednosti (Isaija 64:6), a ostatak čistom, besprekornom odjećom Hristove pravednosti. Ne možemo služiti Bogu i svojoj paloj prirodi u isto vrijeme.
Spasitelj je dao pouku da ne možemo zakrpiti našu prljavu haljinu samopravednosti Hristovom pravednošću. „Niko ne siječe zakrpu od nove haljine da bi je prišio na staru haljinu. Inače se nova zakrpa iscijepa, a i zakrpa od nove haljine ne odgovara staroj.“ (Luka 5:36)
Izraelac koji je savjesno odbijao da miješa vunu i lan u svojim svakodnevnim haljinama i u tome vidio pouku koju je Bog naumio da pouči, takođe bi se uzdržao od grijeha. Kompletna njegova odjeća, načinjena od samo jedne vrste tkanine, neprestano bi ga podsjećala na savršenu odjeću Božje pravednosti, date vjernima.
Dok bi Izraelac svako jutro počinjao da preuzima svoje dnevne poslove, još jedna zapovijest bi ga ograničila: „Ne ori s bikom i magarcem u istom jarmu.“ (5. Mojsijeva 22:10) Vo je bio čista životinja, magarac je bio nečista (3. Mojsijeva 11:3,4). Iako su oboje bili korisni, ipak nijesu trebali biti ujarmljeni zajedno.
Spasitelj se molio, ne da bi bili uzeti sa svijeta, već da bi bili sačuvani od zla u svijetu (Jovan 17:15). Iako možemo koristiti svijet kao što su Izraelci koristili nečistog magarca, ipak se ne smijemo ujarmiti sa bilo kojim zlom na svijetu.
„Ne budite u istom jarmu s nevjernicima. Jer šta imaju zajedničko pravednost i bezakonje? Ili šta imaju zajedničko svjetlost i tama? Nadalje, u čemu se slažu Hristos i Belijal?[1] Ili šta je zajedničko pobožnom i nepobožnom? I kako se Božji hram slaže s idolima? Jer vi ste hram živog Boga, kao što je Bog rekao: ‘Prebivaću među njima, i biću među njima, i biću njihov Bog, a oni će biti moj narod.’ ‘Zato izađite između njih i odvojte se’, govori Gospod, ‘i ne dotičite se nečistote i ja ću vas primiti.’“ (2. Korinćanima 6:14-17)
Ova zapovijest uključuje bračni odnos i svaku poslovnu vezu. Nepobožni poslovni čovjek u upravljanju svojim poslovima često koristi metode koje hrišćanin ne bi koristio bez pravljenja kompromisa u svom hrišćanskom integritetu.
Hrišćanin treba da nosi Hristov jaram i ne ulazi u poslove u kojima mu Hrist ne može pomoći da nosi teret briga i komplikovanosti koje idu uz njih. Spasitelj svima kaže: „Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer ja sam krotkog i poniznog srca, i naći ćete odmor za svoju dušu.“ (Matej 11:29)
Sva pravila Starog saveza zrače slavom Sina Božjeg. Ovo je naročito istina po pitanju zapovijesti: „Ne sij dvije vrste sjemena u svom vinogradu, da ti se sav rod od sjemena koje posiješ i prinos od vinograda ne oduzme.“ (5. Mojsijeva 22:9)
Poljoprivrednici znaju vrijednost ove zapovijesti. Sijanje različitih kultura na istom prostoru dovodi do kvarenja sorti i stvaranja hibrida. Ali ovo se, kao i ostali levitski zakoni, odnosi na više od praktične hortikulture. Bila je to pouka za one koji hoće da ostanu vjerni Bogu da ne smiju sarađivati sa zlim saradnicima. „Nemojte da zastranite! Zli razgovori kvare dobre navike.“ (1. Korinćanima 15:33) Ili, dobar karakter se kvari zlim društvom.
Isto kao što se i žito, koje nas snabdijeva svakodnevnim hljebom, kvari miješanjem sa drugim sjemenom u polju, tako i najduhovniji umovi mogu biti odvedeni na stranputicu saradnjom sa zlim osobama, jer se „njihova riječ širi kao gangrena“ (2. Timoteju 2:17). „Zar nije zbog njih zgriješio i Solomon, kralj Izraelov? A među mnogim narodima nije bilo cara njemu ravna. Bog ga je njegov volio, tako da ga je postavio za cara nad cijelim Izraelom. Ali i njega su tuđinke navele na grijeh.“ (Nehemija 13:23-26)
„Posmatranjem se mijenjamo,“ zakon je našeg bića. Ako otvorenim licem posmatramo Gospodnju slavu, promijenićemo se u Njegovo obličje (2. Korinćanima 3:18). Ako dopustimo našem umu da se zadržava na zlim stvarima, inficiraćemo se zlom. Moramo se kao David moliti: „Odvrati oči moje da ne gledam taštinu, oživi me na putu svome.“ (Psalam 119:37)
Pojedincu koji gradi kuću data je zapovijest: „Ako sagradiš novu kuću, načini ogradu na krovu, da ne bi na svoju kuću navukao krivicu za krv ako bi neko pao s nje.“ (5. Mojsijeva 22:8) Kuće u Izraelu su obično imale ravne krovove po kojima su ljudi hodali da bi uživali u svježem vazduhu, razgovarali, spavali, itd. Potreba za zaštitnom ogradom bila je prilično očigledna.
Ali postoji takođe duboka duhovna pouka koja se nalazi u ovoj zapovijesti. Svaki čovjek izgrađuje sopstveni karakter. Pavle kaže da smo mi „Božja građevina“, a Gospod će ispitati svaku građevinu (1. Korinćanima 3:9-17).
Moguće je izgraditi karakter koji će proći test suda, i u ovom svijetu stajati kao svetionik u moralnoj tami grijeha, bezbjedno vodeći druge u luku odmora. S druge strane, kao vrh kuće bez ikakve ograde, mi možemo biti uzrok upropašćavanja mnogih duša. U izgradnji našeg karaktera, moramo načiniti prave puteve za naša stopala, „da ne iščaši ono što je hromo“ (Jevrejima 12:13).
Na sličan način jasna zapovijest: „Ne zavezuj usta biku koji vrši žito“ (5. Mojsijeva 25:4), kada se razmotri u svijetlu Novog saveza, sadrži duhovne pouke za hrišćansku zajednicu.
„Jer je u Mojsijevom zakonu napisano: ‘Ne zavezuj usta biku koji vrši žito.’ Zar je Bogu stalo do bikova? Ili to kaže upravo radi nas? Zaista, radi nas je to napisano, jer ko ore, treba da ore u nadi, i ko vrši žito, treba da ga vrši u nadi da će dobiti svoj dio.“ (1. Korinćanima 9:9,10)
Zatim Pavle nastavlja da objašnjava da ako primimo duhovnu pomoć hrišćanskih radnika, mi smo zauzvrat dužni da njima damo od naših „tjelesnih“ ili privremenih stvari. Mi nemamo ništa više prava da uživamo duhovne blagodati koje potiče od hrišćanskih radnika, a da ne pružamo materijalnu podršku djelu, nego što su drevni Izraelci imali da vezuju vola koji je strpljivo vršio žito.
Pavle zaključuje svoj argument analogijom iz starosaveznih uredbi: „Zar ne znate da oni koji vrše svetu službu jedu hranu koja dolazi iz hrama i da oni koji služe kod oltara dijele žrtvu sa oltarom? Tako je i Gospod odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti.“ (1. Korinćanima 9:13,14) Međutim, Pavle je odlično shvatao razliku između dragovoljnog sudjelovanja u Božjem djelu i službe za platu (vidi 1. Korinćanima 9:15-18)!
„Ne zavezuj usta biku koji vrši žito“ sadrži pouku za hrišćanskog radnika isto kao i za zemljoradnika. Brnjica se volu nije stavljala „kad vrše“, ali ako bi vo zaludno stajao i ne bi vršio žito, tada bi bilo u redu staviti mu brnjicu. Zapovijest doseže daleko, i od radnika u Božjoj službi zahtijeva vjernu službu, a u isto vrijeme na druge stavlja obavezu vjernog podržavanja jevanđeoskih radnika.
Tako i zapovijest „Krupnu i sitnu stoku ne koljite u isti dan kad i njihove mlade“ (3. Mojsijeva 22:28), ne znači jednostavno suzbijanje okrutnosti prema životinjama. Nema sumnje da je ona imala ovakav uticaj. Ali tipski razlog leži skriven, i veoma je dragocjen. Otac je trebao da se odrekne svog Sina; a Sin je trebao biti, kao što jeste, otrgnut od Očeve zaštite rukama bezbožnih ljudi. Kako bi se ovo moglo predstaviti ako bi i ovca i njeno mladunče bili zaklani zajedno? Ovaj dio istine nikad ne smije biti nejasan, da je „Bog je toliko voleo svijet da je dao svog jedinorođenog Sina.“ A blejanje nježnog jagnjeta u ušima roditelja, dok se oduzimalo iz stada ispunjavajući zrak tugom, predstavlja tugu „Jagnjeta vođenog na klanje,“ koje je u agoniji zavapilo: „Eli, Eli, lama azavtani?“ („Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“)…
Tipologija bakarne zmije i krst
Tokom četrdeset godina lutanja u pustinji, djeca Izraelova su prošla kroz razna iskustva. Kao čovječanstvo današnjeg vremena, nijesu bili zahvalni za Božju zaštitničku brigu. Svijest Izraelaca o natprirodnoj zaštiti i Božjoj brizi za njih u pustinji bila je na niskom nivou. Osnovni razlog tome bila je usredsređenost na vlastitu udobnost ili hedonizam. I kad je jednom prilikom Bog uklonio svoju zaštitničku brigu, zmije otrovnice došle su među narod, od čijih ujeda su mnogi pomrli (4. Mojsijeva 21:5,6).
Narod je shvatio i priznao da je sagriješio protiv Boga i molio Mojsija da se zauzme za njih. Bog je rekao Mojsiju da načini bakarnu zmiju i stavi je na motku, i svako ko pogleda na nju živjeće (4. Mojsijeva 21:8,9).
Nada se pojavila u mnogim srcima, dok su podizali glave svojih dragih i upravljali njihove oči ka zmiji. Čim bi pogled ujedenih počinuo na njoj, život i zdravlje bi im se vratili.
Lijek je bio tako jednostavan – samo „pogledati“ – da su se neki rugali tome, ali odbijajući da pogledaju, odbili su život.
Ali Onaj koji je pratio Izrael kroz pustinju, kad je došao kao Sin čovječiji na zemlji, shvatio je pravo značenje tog čina: „I kao što je Mojsije u pustinji podigao zmiju, tako i Sin čovječiji mora biti podignut, da niko ko vjeruje u njega ne pogine, već da ima vječni život.“ (Jovan 3:14,15)
Kao što je zmija podignuta na drvenu motku, tako je Isus Hrist podignut na krst. Kao što su Izraelci trebali da pogledaju u bronzanu zmiju, tako grešnici treba da pogledaju na Hrista radi spasenja. Kao što Bog nije dao nijedan drugi lijek osim ovog pogleda Izraelcima pogođenim smrtonosnim otrovom, tako nije dao nijedan drugi način spasenja osim vjerom u krv Njegovog Sina. Kao onaj što je pogledao na bakarnu zmiju bio iscijeljen i živio, tako nijedan koji vjeruje u Gospoda Isusa Hrista neće poginuti, već će imati život vječni. Ali mi prethodno moramo biti svjesni potrebe i svoje otrovanosti na smrt žalcem grijeha.
Fatalne posledice grijeha ne mogu se ukloniti nijednim drugim sredstvima osim onih koje je Bog dao. Stara zmija, koja je đavo, ranjava ljude i žene na sve strane svojim smrtonosnim ujedom, ali Hrist je prolio svoju krv na krstu Golgote, i svako ko pogleda na Hrista, vjerujući da će Njegova krv očistiti od svakog grijeha, biće oslobođen otrova zmijskog ujeda (1. Jovanova 1:7,9).
Ako se pitate šta se desilo sa bakarnom zmijom, odgovor je da su je Izraelci sačuvali. Da li su imali nalog da tako postupe, ne nalazimo u Bibliji, ali razložno je pretpostaviti da su to uradili oni koji su mislili kako taj „čudotvorni“ predmet može opet biti od koristi. I zaista, bakarnu zmiju nalazimo ponovo u vrijeme careva. Ali sada u sasvim različitoj ulozi.
„Jezekija je uklonio obredne uzvišice, oborio obredne stubove, posjekao obredno deblo i razbio bakarnu zmiju koju je načinio Mojsije, jer su joj sve do tada Izraelovi sinovi prinosili kad i zvali su je Nehuštan.“ (2. Kraljevima 18:4)
Bakarna zmija očito je postala predmet idolopoklonstva i Bogu vjerni car Jezekija je razbio između ostalih paganskih svetilišta koje su podigli Izraelci po uzoru na okolne narode. Oni su joj kadili i zvali je Nehuštan. Vremenska odrednica „sve do tada“ ukazuje da je ova služba dugo trajala, a lako je zamisliti koji argumenti su korišćeni da bi se pravdala. Da li je to bio samo jedan naivan čin idolatrije ili nešto mnogo više?
Predmet koji je Bog jednom upotrijebio u tipološke svrhe postao je predmet idolatrije preko koga je demon po imenu Nehuštan činio čuda među Jevrejima kao „bog medicine“.
Sa krstom kao instrumentom zla upotrijebljenim za razapinjanje i ponižavanje Gospoda Isusa Hrista, ponovio se isti obrazac idolatrije.
| BAKARNA ZMIJA | KRST |
|---|---|
| Ukazuje na Hristovu žrtvu. | Instrument na kojem je Hrist žrtvovan. |
| Bog je naredio Mojsiju da izradi taj simbol i podigne ga na stub. | Bog je dozvolio da Isus bude podignut i žrtvovan na krstu. |
| Nije izdat nikakav nalog da se bakarna zmija dalje čuva ili koristi. | U Novom savezu nema nikakvih naznaka da krst kao predmet treba koristiti u vjerske svrhe. |
| Za Jevreje koji su se upustili u idolopoklonstvo, bakarna zmija je postala sveti predmet (relikvija). | Za hrišćane koji su se upustili u idolopoklonstvo, krst je postao sveti predmet (relikvija). |
| Jevreji su koristili bakarnu zmiju u svrhe iscjeljenja i kadili joj. | Hrišćani koriste krst u svrhe iscjeljenja i kade pred njim. Krst se takođe koristi u egzorcizmu. |
Božja čuda nijesu zasnovana na određenom obrascu ili tehnici koja se ponavlja. Kada bi ljudi ipak pokušavali da od čuda naprave princip, Bog je svojom intervencijom pokazivao da od vjernosti Njemu, a ne tvari ili magičnoj tehnici, zavisi Njegovo odobravanje i blagoslov. Sotona pokušava da zloupotrijebi manifestacije božanske sile, pripisujući samim ljudima, ritualima i stvarima princip čudotvorne moći. I tako, upravo ono sredstvo koje je Bog upotrijebio da bi pokazao da je On moćni Spasitelj, a ne samo sredstvo, Sotona koristi da bi još dublje unizio čovjeka, navodeći ga da obožava tvar ili ritual umjesto Tvorca. Stoga je razlika između biblijske izvorne religije i svih ostalih religijsko-filozofskih pravaca na zemlji kao razlika između Neba i zemlje.
_________________
[1] Na hebrejskom „blijal“ znači „bezvrijedan“, a odnosi se na Sotonu (vidi 2. Samuelova 20:1).
