Ašer
Kao i kod nekoliko patrijaraha, postoji malo zabilježene lične istorije Ašera, osmog Jakovljevog sina sa Zelfom, Leinom sluškinjom. Lea se veoma radovala pri njegovom rođenju i nazvala ga Ašer, što na hebrejskom znači „sreća“ (1. Mojsijeva 30:13).
O njegovom djetinjstvu i ranoj mladosti ne znamo ništa, samo da je odrastao sa svojom braćom, i otišao u Egipat sa ostatkom porodice. Ašer je imao četiri sina i ćerku po imenu Sara, od kojih se raširilo pleme koje nosi njegovo ime (1. Dnevnika 7:30).
Kada su bile pisane knjige Dnevnika, o ljudima iz Ašerovog plemena je rečeno da su „izabrani hrabri junaci,“ i bilo ih je „dvadeset i šest hiljada vojnika sposobnih za rat“ (1. Dnevnika 7:40).
Kada se sav Izrael sakupio kod Hevrona da zacari Davida nad Izraelom, Ašer je okupio četrdeset i šest hiljada ljudi „sposobnih za vojsku“ (1. Dnevnika 12:36).
Pošto je ime Ašer dato jednoj grupi među sto četrdeset i četiri hiljade (Otkrivenje 7:6), najvažnija stvar za nas je da razmotrimo Ašerov karakter, i pošto imamo oskudne izvještaje o njegovom životu, uzećemo Jakovljeve i Mojsijeve proročke riječi kao vodič u proučavanju.
Blagoslov patrijarha Jakova na samrti za Ašera je bio: „Od Ašera će dolaziti obilje hljeba, i on će davati carske poslastice.“ (1. Mojsijeva 49:20) Ove riječi ukazuju na prosperitet.
Kada je Mojsije izgovorio svoj oproštajni blagoslov na plemena Izraelova, rekao je: „Ašer je blagoslovljen sinovima. Neka stekne priznanje braće svoje, i neka u ulje umače nogu svoju. Tvoje prevornice su od gvožđa i bakra, korak tvoj traje koliko i dani tvoji.“ (5. Mojsijeva 33:24,25)
Čini se da je Ašer imao umiljatu narav, jer je bio prihvatljiv njegovoj braći. „Umakanje noge u ulje“ simboliše lagodan život. Neki ljudi imaju srećnu sposobnost da im ide dobro u životu, i da glatko prelaze kroz teške životne situacije.
Dragocjeno obećanje, „korak tvoj traje koliko i dani tvoji,“ dato Ašeru govori o stabilnosti njegovog života, sreći i prosperitetu.
Ulje je simbol svetog Duha, onaj čija su stopala pomazana svetim Duhom, proći će kroz život sa srcem punim slave i zahvalnosti. Ispod stopala takvoga će biti gvožđe i bakar – čvrst temelj. On neće potonuti usred životnih zamki, jer ga Bog uvjerava u sigurnost.
Kada je Jovan u viziji vidio Spasitelja kako služi kao naš Prvosveštenik u nebeskoj Svetinji, Njegova stopala su izgledala „čisti bakar zažaren u peći“ (Otkrivenje 1:15).
Postoje neki iz ljudske porodice koji su tako prožeti Božjim Duhom i imaju posebnu snagu koja im je data, ali ne dolaze u tako blizak odnos sa Učiteljom kao njihova braća.
Predstavnici Ašera će „davati carske poslastice,“ riječi radosti i utjehe od Boga, koje će ohrabriti druge. Ašerov karakter odlikuje stabilnost.
Biblija daje malo više istorije Ašerovog plemena nego što je dato o njemu kao pojedincu. Pleme je pomenuto u vezi sa ostalim plemenima, ali nije zabilježeno nezavisno djelovanje plemena u istoriji Izraela.
Ašer je jedino pleme zapadno od Jordana osim Simeona, koje naciji nije dalo heroja ili sudiju. Nepoznanica koja obavija članove plemena donekle je rasvijetljena jedinim zapaženim karakterom – Anom proročicom, koja „nikad nije izostajala iz hrama, nego je noć i dan služila Bogu postovima i usrdnim molitvama.“ Ona je imala čast da nosi radosnu vijest o Hristovom rođenju vjernima koji su čekali Izraelovo oslobođenje (Luka 2:36-38).
Ašerova teritorija se prostirala na sjeveru do Sredozemnog mora, i obuhvatala je planinu Karmil, pozornicu Ilijine velike pobjede. Ašerovi potomci nijesu imali žestoke, ratoborne sklonosti nekih drugih plemena, i nijesu protjerali ondašnje stanovnike zemlje: „Ašer nije otjerao stanovnike Akona, ni stanovnike Sidona, ni Alava, ni Ahsiva, ni Helve, ni Afika ni Reova. I tako je Ašerovo pleme živjelo među Hanancima koji su ostali u toj zemlji, jer ih nisu otjerali.“ (Sudije 1:31,32) Kao rezultat miješanja sa neznabošcima, bili su jako oslabljeni. Može se kazati da je to pleme bilo ekumenski tolerantno, te odatle lakše možemo razumjeti njihovu prihvatljivost u društvu i lagodnost u životu.
Kada je Izrael bio prebrojan kod Sinaja, Ašer je bio jako pleme (4. Mojsijeva 1:40,41), ali u Davidovim danima postali su toliko smanjeni da njihovo ime nije pomenuto među poglavarima (1. Dnevnika 27:16-23).
Kada je Jezekija držao svoju veliku Pashu i pozvao sav Izrael da se pridruži slavljenju praznika u Jerusalimu, cijela neka plemena su ismijavala poruku: „Samo su se neki od Ašera, Manasije i Zebulona ponizili i došli u Jerusalim.“ (2. Dnevnika 30:10,11) Potrebna je moralna snaga da se bude vjeran Bogu kada masa odbija poslušnost. Duh vjernosti nikad nije napustio pleme, i kada je Spasitelj ušao u svoj hram prvi put u ljudskom obličju, samo dvije osobe u cijelom Jerusalimu bile su u duhovnom stanju da prepoznaju bebu kao Iskupitelja svijeta, od kojih je jedna bila proročica Ana iz Ašerovog plemena (Luka 2:36).
Isahar
Isahar je bio deveti Jakovljev a peti sin Lee, prve njegove žene. O Isaharu kao ličnosti Biblija ne govori ništa nakon njegovog rođenja. Blagoslov starog oca na samrti otkriva istoriju Isaharovog života samopožrtvovanja i nošenja tereta, i njegov krotak i tih duh.
Jakov ga poredi sa strpljivim magaretom, koji nosi dva tako teška tereta da se povija pod njih. Činjenica da ovo nije obična već jaka životinja ukazuje na snagu Isaharovog karaktera. „Isahar je magarac jakih kostiju, koji počiva među ogradama.“ Zatim patrijarh otkriva tajnu Isaharovog požrtvovanog života dajući motiv koji ga pokreće da nosi dvostruki teret: „Vidjeće da je počivalište dobro i da je zemlja lijepa, pa će podmetnuti leđa da nosi teret i biće prisiljen na ropski rad.“ (1. Mojsijeva 49:14,15)
Mnogi gube blagoslove tako što gunđaju i žale se kada se od njih zahtijeva da nose dvostruke terete. Ali Isahara je održavala misao o miloj zemlji koja se čuva i o skorom odmoru. Ista nada će održati one koji nose terete u sadašnje vrijeme.
U megidskoj bici nalazimo Isahara vjernog karakteru prikazanom u Jakovljevom blagoslovu. „Knezovi Isaharovi s Devorom su bili, Isahar, kao i Barak, u ravnicu je pješice poslan bio.“ (Sudije 5:15) Iz Devorinih riječi čini se da je Isahar nosio teret bitke čak veći nego sam Barak.
Ista karakteristika data je Isaharu kada su se sva plemena okupila da krunišu Davida za kralja nad Izraelom. Isahar je imao jasnu razboritost. Izveštaj tvrdi: „Od Isaharovih sinova, koji su u svakoj prilici znali da razaberu šta Izrael treba da učini, bilo je dvjesta zapovjednika.“ (1. Dnevnika 12:32) Oni predstavljaju ljude koji najviše vuku, ljude koji znaju šta rade, stubove u Božjem djelu. Nisu bili kao Zebulon, vješti ratnici, spremni da odmah jurnu u najžešću bitku, ali su bili sposobni da strateški sagledaju bitku, da nose teret djela. Onaj ko nosi teret igra važnu ulogu u djelu Božjem kao i kraljevski Juda ili levitski učitelj.
Isaharova djeca su bila radno, izdržljivo, hrabro pleme, strpljivo u radu i promišljeno u ratu. Posjedovali su jedan od najbogatijih djelova Izraela.
Mnoga mjesta u svetoj istoriji su bila na području Isahara. Tamo je dobijena velika pobjeda Baraka i Devore, „u Tanahu, kod voda megidskih“ (Sudije 5:19).
U Sunamu je bilo prebivalište plemenite žene koja je, kada je vidjela da njena kuća nije dovoljno velika da ugosti Elišu, „svetog čovjeka Božjeg,“ sagradila dodatnu prostoriju i opremila je da bi imala privilegiju zajedništva sa njim u svojoj kući (2. Kraljevima 4:8-10).
Uz blagoslove koji su ušli u njen život (2. Kraljevima 4:12-37), shvatila je istinitost riječi: „kad god ste učinili nešto za jednog od ove moje najmanje braće, za mene ste učinili“ (Matej 25:40).
Kod kapija grada Naina u Isaharovim granicama Spasiteljeve riječi „Mladiću, tebi govorim, ustani,“ donijele su život i zdravlje u tijelo mrtvog čovjeka koga su prijatelji njegovi nosili do groba. (Luka 7:11-17).
Ista teritorija koja je posvećena stopama Spasitelja i Božjih proroka, takođe je posvjedočila o demonskoj sili (1. Samuelova 28:7-25). Endor, u Isaharovoj zemlji, bilo je mjesto gdje je Saul počinio završni grijeh svog života tako što je konsultovao vješticu i na taj način sam sebe otrgao iz Božjih ruku i postao đavolji plijen. Saul je bio ubijen jer je tražio savjet „duha vračarskog“ (1. Dnevnika 10:13,14). Oni koji danas slijede isti pravac na kraju će dočekati istu sudbinu, umrijeće duhovno i biti vječno odvojeni od Gospoda (Isaija 8:19,20).
Jezrael, smješten u plodnoj ravnici Esdrilona, bio je pozornica bezbožnog ubistva Nabota (1. Kraljevima 21:1-19), a na ulicama istog grada psi su pojeli Jezabelino tijelo (2. Kraljevima 9:30-37).
Tola, pod čijom vladavinom od dvadeset i tri godine je Izrael počivao, bio je iz Isaharovog plemena (Sudije 10:1,2). Baša, koji je vladao dvadeset i četiri godine nad sjevernim carstvom, bio je iz Isaharovog plemena. „On je činio ono što je zlo u Gospodnjim očima.“ Ila, njegov sin, slijedio je oca, i bio ubijen od Zimrija, i tako se carska moć uzela iz ruku Isaharovog plemena (1. Kraljevima 15:27-34; 16:1-10).
Isahar je bio centar Jezabeline moći, a obožavanje Bala koje je ona uvela vršilo je uticaj dugo nakon njene smrti.
Oko pet godina prije nego što je Isahar odveden u ropstvo u Asiriju od strane Šalmanesera (2. Kraljevima 17:3-6), Jezekija je slavio svoju veliku Pashu u Jerusalimu. Isaharovo pleme se toliko odvojilo od istinskog bogosluženja da su zaboravili na obavezu poslušnosti Bogu; ipak neki od njih odazvali su se pozivu i otišli na praznik, iako ceremonijalno nepodesni da učestvuju u njemu. Jezekija je bio u dovoljno bliskom kontaktu sa Gospodom da raspozna da je želja u srcu da se služi Bogu bila od većeg značaja nego forme i ceremonije. Dozvolio im je da jedu Pashu, i, dok su učestvovali u njoj, on je uputio sledeću molitvu: „Neka dobri Gospod oprosti svakom ko je pripremio svoje srce da traži Gospoda, Boga svojih praočeva, ako se i nije očistio prema propisima za ono što je sveto,“ i Gospod koji „ne gleda na ono što čovjek gleda, jer čovjek gleda ono što se očima vidi, a Gospod gleda ono što je u srcu“ (1. Samuelova 16:7) „je poslušao Jezekiju i oprostio narodu“ (2. Dnevnika 30:17-20).
Zebulon
Lea je bila majka šestorice od dvanaest patrijaraha. Vrijedno je pomena da, iako je Jakov prihvatio poligamiju, možda silom prilika, ipak je priznao Leu, prvu ženu, kao svoju zakonitu. Ona je sahranjena u porodičnom grobu. Kada se njemu približila smrt, izrazio je zahtjev da se sahrani u makpelskoj pećini, grobno počivalište Abrama i Sare, Isaka i Rebeke, i gdje je sahranio Leu. Čini se da je želio da njegovi potomci budu u mogućnosti da o čuvenoj pećini kažu isto što i za Avrama i Isaka i njihove žene (1. Mojsijeva 49:31).
Tokom svog života, Jakov je dozvolio da okolnosti i njegova ljubav prema Raheli utiču na njega, ali kada se suočio sa smrću, priznao je Božji prvobitni plan za brak (1. Mojsijeva 2:24).
Zebulon je bio Lein najmlađi sin, stariji od Josifa i rođen je dok je Jakov služio kod Labana. Jakov je na svojoj samrtnoj postelji proročki locirao Zebulonovo nasledstvo, govoreći: „Zebulon će živjeti pored mora, i biće uz obalu gdje su usidreni brodovi, i njegovo područje protezaće se prema Sidonu.“ (1. Mojsijeva 49:13)
Zebulonov dio u obećanoj zemlji je ležao između Neftalimove i Isaharove teritorije, sa granicom na južnom dijelu zapadne obale obale Galilejskog mora, a pretpostavlja se da se takođe protezalo do obale Sredozemnog mora. Mojsije je u svom oproštajnom blagoslovu o Zebulonu govorio kao narodu koji plovi morem (5. Mojsijeva 33:18,19).
Biblija ne bilježi ništa o Zebulonu kao pojedincu, osim njegovog rođenja. Pripisana su mu tri sina, koji su postali osnivači plemena koje je nosilo njegovo ime (4. Mojsijeva 26:26,27). Ne postoji izvještaj da je pleme imalo bilo kakav udio u događajima tokom lutanja ili osvajanja Hanana.
Devora je u svojoj pobjedonosnoj pjesmi nakon megidske bitke rekla da su među Zebulonovim plemenom bili „oni što se pisarskim priborom služe“ (Sudije 5:14). Ovo ukazuje da su bili književni ili umjetnički nastrojen narod.
U megidskoj bici „Zebulon je narod koji je dušu svoju smrti izlagao“ (Sudije 5:18).
U sam posledak vremena, postojaće ljudi koji će, kao Zebulon u stara vremena, biti vješti pisarskom priboru, bez straha u Gospodnjoj bici, doprinoseći tako pobjedi Božjeg djela.
Kada se Izrael vratio iz ropstva i Božje djelo opet bilo u krizi, Nehemija, samoizdržavajući radnik, je istupio i uradio ono što drugi nijesu mogli. Kada je Spasitelj visio mrtav na krstu i kada je sramota obasula Njegove učenike, Josif i Nikodim, dva bogata čovjeka na visokim položajima, istupili su i učinili djelo za Spasitelja koje oni koji su ga možda iskrenije voljeli nijesu bili sposobni da učine.
Izgleda da je Zebulon bio inteligentno pleme, blagosloveno ovozemaljskim dobrima, ali kada je došla kriza na Gospodnje djelo, nalazimo ih kako rizikuju sve da zadrže čast Božjem imenu.
Preko dvjesta godina kasnije pojavila se još jedna kriza u djelu Božjem. Saul je bio mrtav, a vjerna srca u Izraelu su „došli kod Davida u Hebron da mu predaju Saulovo kraljevstvo prema Gospodnjoj naredbi“ (1. Dnevnika 12:23). Predstavljeno je svako pleme, ali nijedno pleme nije nadmašilo Zebulona u brojnosti i opremi. Pedeset hiljada obučenih ratnika je došlo, donoseći svoja lična ratna oruđa, spremni na potpunu lojalnost Davidu (1. Dnevnika 12:33).
Zebulonova zemlja imala je veliku čast da bude Isusov dom iz djetinjstva. Nazaret je bio postavljen unutar njegove zemlje. Tamošnji ljudi su imali priliku da vide i čuju o Hristu više nego ostali u bilo kom drugom mjestu.
Isaija je prorokovao da će zemlja Zebulonova vidjeti veliku svjetlost (Isaija 9:1,2). Ovo proročanstvo je zaista ispunjeno, jer su oni unutar svojih granica imali najveću Svjetlost koju je ovaj svijet ikad vidio.
Prvo Isusovo čudo je bilo u Kani u Zebulonovoj zemlji. Takođe u Kani je plemić došao k Isusu moleći ga za život svog sina, i taj zahtjev, kao svaka druga molitva vjere, je odobren od velikog Ljekara.
Josif
Na stranicama biblijske istorije Josif se ističe među nekolicinom likova kojima nadahnuće ne bilježi mane. Josif je primio jedan od tri dijela prvenaštva. Interesantno je primijetiti da je svaki dio tog prvenaštva bio besmrtan.
Juda je u svom životu u domu usavršio takav karakter da mu je dodijeljena čast da bude praotac Hrista, i pred prestolom Božjim na Nebu, sveta bića ukazuju na Hrista i kažu: „Evo, pobijedio je Lav iz Judinog plemena“ (Otkrivenje 5:5).
Levije je trijumfovao u vrijeme velike krize Božjeg djela i tako usavršio karakter koji mu je dao sveštenstvo, čija služba je bila sjenka velikog Prvosveštenika na Nebu (Jevrejima 8:1-5).
Josif je, odvojen od svoje braće, okružen idolopoklonicima u stranoj zemlji, zadobio pobjedu koja mu je dala dvostruki dio nasledstva. Dva dijela Obećane zemlje su data Josifovoj porodici, i kroz vječnost, ove dvije podjele te zasebne grupe – sto četrdeset i četiri hiljade – koja će nositi imena, jedna Josifovo a druga Manasijino, sina Josifovog, podsjećaće na njegovu vjernost (Otkrivenje 7:6,8). Ovo je proročki najavljeno u blagoslovu datom od njegovog oca:
„Blagoslovi tvog oca nadmašiće blagoslove vječnih gora i ukras vjekovnih brda. Oni će biti na Josifovoj glavi, na tjemenu onoga koji je izdvojen od svoje braće.“ (1. Mojsijeva 49:26)
Josif je bio jedanaesti Jakovljev sin, i prvjenac Rahele, voljene žene (1. Mojsijeva 30:22-24). Prvih sedamnaest godina svog života proveo je u očevom domaćinstvu (1. Mojsijeva 37:2).
Ključne stvari zabilježene u Josifovom ranom životu bile su Jakovljeva velika ljubav prema mladiću, šarena haljina, Josifovi snovi i njegova prodaja u Egipat.
Josifovi snovi otkrili su da će se njegova porodica pokloniti pred njim, što su ljubomorna srca desetorice braće teško mogla podnijeti. Benjamin, dvanaesti sin, u to vrijeme je bio samo dijete.
Kada je Josif došao svojoj braći u polje, udaljeno od njihovog oca, čini se da su svi osim Rubena imali ubilačke namjere protiv njega.
Tek kada su se Josifovi snovi ispunili i njegova braća se poklonila pred njim licima ka zemlji, tada se sjetio svojih snova (1. Mojsijeva 42:6-9). To što je Josif zapovijedio službenicima da uzmu Simeona i vežu ga pred njihovim očima vjerovatno ima veze sa Simeonovim ponašanjem kad su Josifa spustili u jamu, po svemu sudeći vezanog da ne bi mogao izaći. Mora da se i Simeon sjetio toga, jer je Ruben upravo podsjetio braću o njihovoj okrutnosti prema Josifu (1. Mojsijeva 42:21-24).
Josif nije osjećao ozlojeđenost u svom srcu jer je shvatio da je to sve bilo dio Božjeg proviđenja (1. Mojsijeva 45:8). „Vi ste mi mislili zlo, ali je Bog mislio dobro da bi uradio ono što danas čini i da bi mnogim ljudima sačuvao život.“ (1. Mojsijeva 50:20) Josif je vidio samo Božju ruku u svemu tome.
Psalmista kaže: „Riječ ga je Gospodnja pročistila.“ (Psalam 105:19) On je vjerovao riječi Božjoj koja ga je poučavala u djetinjstvu. Ta riječ ga je držala hrabrim u zatvoru, i poniznim kada je vladao Egiptom. Njegova snaga, i u nedaćama i u blagostanju, dolazila je od „jakog Boga Jakovljevog.“
Kada razmatramo Josifov strogi integritet usred egipatske tame, ne smijemo zaboraviti da je Rahela, njegova majka, bila živa dok Josif nije napunio oko šesnaest godina. Nakon što je svojim pobožnim uputstvima utvrdila svog sina za veliko životno djelo koje je pred njim, Bog je u milosti odveo Rahelu na počinak prije nego što je Josif prodat u Egipat, tako da je bila pošteđena te velike žalosti. I kroz vječnost će gledati rodove svoje obuke, jer je bez sumnje pobožno uputstvo njegove majke to što je osposobilo Josifa da se poveže sa Bogom tako blisko da je „njegov luk ostao čvrst, i snažne mišice ruku njegovih gipke“ (1. Mojsijeva 49:25). Postoji sila u pobožnom obučavanju u djetinjstvu koja oblikuje karakter.
Josif je vidio Božju ruku u svim događajima svog života. Jov je ispoljio isti duh, jer nakon što je Bog dozvolio Sotoni da mu uzme sva zemaljska dobra, potpuno je izostavio Sotonu iz razmatranja, i rekao: „Gospod je dao, Gospod je i uzeo. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje.“ (Jov 1:21) Ako se ovaj duh danas njeguje u srcu, učiniće čovjeka velikim, istim kao u dane Jova i Josifa.
Prve godine Josifovog života u Egiptu su prošle u Potifarovoj kući, koji ga je učinio nadzornikom svega što ima (1. Mojsijeva 39:4-6) kada je zapazio da mu „Gospod daje uspjeh u svemu što radi svojim rukama“ (1. Mojsijeva 39:3).
O Josifovom izgledu je rečeno da je bio „lijepog stasa i lijepog lica.“ Njegova fizička naočitost očigledno je raspirila požudu u srcu žene Josifovog gospodara, ali njegov odgovor na navalentne pokušaje ove robinje strasti bio je „kako bih mogao da učinim tako veliko zlo i da zgriješim Bogu?“ (1. Mojsijeva 39:9) otkrio je njegov strogi moralni integritet, što ga je koštalo položaja. Treba zapaziti da je osnov Josifove moralnosti počivao na poslušnosti živom Bogu, ne na osjećanjima i potrebama pale ljudske prirode. Sa mjesta časti bačen je u zatvor. Ali opet je Bog opravdao Josifa, i on je bio počastvovan tako što je bio zadužen za sve zatvorenike (1. Mojsijeva 39:20-23). Prihvatio je položaj u zatvoru kao da je od Boga.
Nakon nekoliko godina zatvorskog života, u tridesetoj godini (1. Mojsijeva 41:40), stao je pred faraona i protumačio careve snove, ali je gledao da svu čast pripiše Bogu. Zatim je bio uzdignut na drugi položaj u kraljevstvu (1. Mojsijeva 41:43), gdje je egipatske velikodostojnike poučavao mudrosti. (Psalam 105:21,22).
Tokom prorečenih sedam godina izobilja (vidi 1. Mojsijeva 41:1-32), Josif je uskladištio mnogo žita za upotrebu tokom sedam godina gladi. Oženio je Egipćanku Asenetu, i njegova dva sina, Manasija i Jefrem, bili su rođeni tokom sedam godina izobilja (1. Mojsijeva 41:45, 50-52).
Josif je već devet godina bio premijer u Egiptu (1. Mojsijeva 41:46,47; 45:6) kada su njegova braća došla u Egipat da kupe hranu. Interesantno je zapaziti da kada je Josif rekao svojoj braći da će zadržati Benjamina kao taoca, imao je zadovoljstvo da čuje Judu, istog onog koji je godinama ranije predložio prodaju Josifa Ismaelcima za dvadeset srebrnika, kako se nudi da bude njegov rob tokom cijelog života umesto Benjamina (1. Mojsijeva 44:33).
Josif je imao privilegiju da izdržava svog oca i braću mnogo godina, i da vidi ispunjenje svojih mladalačkih snova.
Tokom Josifovog dugog života od sto deset godina, nemamo izvještaj da se na bilo koji način ikada pokazao nevjeran Bogu. Umro je sa čvrstom vjerom u obećanje dato Avramu, Isaku i Jakovu. Njegove poslednje riječi su bile: „Bog će vas zasigurno pohoditi. I odnesite moje kosti odavde.“ (1. Mojsijeva 50:25) Kada je Mojsije vodio djecu Izraelovu iz Egipta, ispunili su njegovu poslednju želju (2. Mojsijeva 13:19).
Besprekorni i vjerni Josifov karakter tip je onih koji će pjevati pobjedničku pjesmu pred Božjim prestolom: „To su oni koji se nijesu onečistili sa ženama, koji su sačuvali svoje djevičanstvo. Oni slijede Jagnje kuda god ono pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Jagnjetu, i u njihovim ustima ne nađe se prevara, jer su bez mane pred prestolom Božijim.“ (Otkrivenje 14:1-6) Može se konstatovati da je Josif prototip svih spasenih, konačno očišćenih i pokrivenih Hristovom pravdom do savršenstva.
Benjamin
Benjamin, Jakovljev dvanaesti sin, ostao je bez majke prilikom svog rođenja. Jedini zabilježen zahtjev njegove majke Rahele bio je da se beba nazove Benonija, „sin mog jada,“ ali Jakov je promijenio ime u Benjamin, „sin desnice“ (1. Mojsijeva 35:16-18).
Nježna očeva ljubav prema sinu koji je ostao bez majke pokazana je njegovom nespremnošću da mu dozvoli da ide sa svojom braćom u Egipat (1. Mojsijeva 42:38). Benjamin je često oslovljavan kao dijete kada je išao u Egipat (1. Mojsijeva 43:8), ali izvještaj tvrdi da je bio otac desetorice sinova u to vrijeme (1. Mojsijeva 46:21). Patrijarhalni oblik vladavine ga je bez sumnje doveo bliže pod očevu upravu nego što je to slučaj sa oženjenim sinovima danas.
Dok su izvještaji o Benjaminu kao osobi oskudni, pleme koje je nosilo njegovo ime odigralo je značajnu ulogu u istoriji izraelske djece.
Čini se da je karakter plemena prikazan Jakovljevim proročkim riječima prilikom njegovog oproštajnog blagoslova: „Benjamin će rastrzati plijen kao vuk. Ujutru će jesti životinju koju uhvati, a uveče će dijeliti plijen.“ (1. Mojsijeva 49:27) Ove riječi ne opisuju zavidan karakter, već prije karakter djeteta kome se popušta i koje se mazi dok mu se ne udovolji i ne postane mrzovoljno, kao što bi se moglo očekivati od najmlađeg sina u velikoj porodici, bez majčinske kontrole nad njim.
Taj isti vučji duh je pokazan od Benjaminovog plemena koje se borilo dok nijesu skoro bili istrijebljeni, umjesto da predaju zlikovce iz Gibeje da budu kažnjeni (Sudije 20:12-48). Bez obzira što im se u ovo vrijeme broj smanjio na šest stotina, ipak su u Davidovo vrijeme opet postali mnogobrojno pleme (1. Dnevnika 7:6-12).
U vrijeme sudija, Benjaminovo pleme je dalo sedam stotina ljudi „koji su bili ljevoruki. Svi su kamenom iz praćke gađali tačno u dlaku, ne promašujući cilj.“ (Sudije 20:16)
Oko trista pedeset godina kasnije, čitamo da su hrabri ljudi Benjaminovog plemena „desnom i lijevom rukom znali da gađaju kamenjem i da odapinju strijele iz luka“ (1. Dnevnika 12:1,2). Benjaminovo pleme je bilo jedino za koje se čini da su natezali strijele u bilo koju svrhu, i njihova vještina u korišćenju luka i praćke se slavila (1. Dnevnika 8:40; 2. Dnevnika 17:17; 2. Samuelova 1:22).
Benjaminova teritorija je ležala sjeverno od Judine granice.
Nakon velike krize koja je rezultirala iz nesrećne razmjene kod Gibeje (Sudije 19:14-39), bilo je mnogo stvari koje bi imale tendenciju da promijene tvrdoglavu, samovoljnu prirodu plemena.
Tokom dvadeset godina sveti Kovčeg saveza je ostao unutar njihovih granica, u Kirijat-Jarimu, sa sveštenikom koji se brinuo za njega (1. Samuelova 7:1,2).
Rama, Benjaminov grad, bila je dom proroka i poslednjeg sudije Samuela. „Svake godine je putovao i obilazio Bet-El, Gilgal i Mispu i sudio Izraelcima u svim tim mjestima. Zatim se vraćao u Ramu, jer mu je tamo bila kuća i tamo je sudio Izraelcima. Tu je podigao oltar Gospodu.“ (1. Samuelova 7:15-17)
Mispa, mjesto gdje su se održavali veliki sabori Izraela (Sudije 20:1; 2. Kraljevima 25:23), bila je unutar Benjaminovih granica. Ovdje je Bog učinio moćno izbavljenje za svoj prestrašeni narod. „Gospod je tog dana zagrmio na Filisteje snažnom grmljavinom i među njima stvorio pometnju.“ (1. Samuelova 7:5-11)
Mojsijeve proročke riječi prilikom njegovog oproštajnog blagoslova za plemena su upućivale na odlučnu promjenu sa Benjaminovog karaktera kakav je opisao Jakov: „Neka uz Gospoda voljeni njegov spokojno živi. Jer ga on štiti cio dan, i on prebiva među ramenima njegovim.“ (5. Mojsijeva 33:12)
Isti neustrašivi karakter koji je Jakov uporedio sa vukom koji uništava sve pred sobom, promijenjen silom Duha Božjeg koji preobražava, i sila koja je nekad korišćena za uništavanje, sada se koristi da zaštiti narod i Gospodnje interese.
Interesantno je zapaziti sličnost između karaktera drevnog plemena i karaktera vodećeg apostola za neznabošce koji je o sebi rekao: „Jer i ja sam Izraelac, od Abramovog potomstva, od Benjaminovog plemena.“ (Rimljanima 11:1)
Saul, kasnije nazvan Pavle, prvo nam je predstavljen kao svjedok kamenovanja Stefana; i „Saul je odobravao njegovo ubistvo“ (Djela 7:58; 8:1). Sledeće što saznajemo o njemu je da je kao vuk koji proždire: „A Saul je progonio pozvane: upadao u kuće i odvodio i muškarce i žene pa ih predavao u zatvor.“ (Djela 8:3) Kao vuk, žedan krvi svog plijena, on je bio „ispunjen prijetnjom i silnom željom da pobije Gospodnje učenike“ (Djela 9:1). Nije bilo sigurnosti ni za jednog hrišćanina pored takvog karaktera. Ali ista ta snaga karaktera proždrljivog vuka koji povređuje i uništava narod Božji, će, kada se obrati, čuvati i štititi čast Boga i Njegovog djela na najbolji mogući način.
Pavle je postao voljen Gospodu, Njegovo izabrano oruđe (Djela 9:10-19).
Bog nikada ne zaboravlja da uzvrati onima koji ga proslavljaju (1. Samuelova 2:30). U Pavlovim misijama i na njegovim putovanjima Gospod ga je zaklanjao tokom cijelog dana, ništa mu nije moglo nauditi. Žaoka otrovne zmije bila je nemoćna (Djela 28:1-6). Nije bilo dovoljno vode u moru da ga utopi (Djela 27:23-25). Bog ga je zaklanjao tokom cijelog dana.
Aod, pod kojim je zemlja počivala osamdeset godina, bio je Benjaminovac (Sudije 3:15,30). Bio je ljevoruk, i čini se da je koristeći lijevu ruku bio u mogućnosti da vještije ubije Eglona, moabskog kralja, koji je ugnjetavao Izrael (Sudije 3:21-26).
Saul, prvi kralj Izraela, bio je iz Benjaminovog plemena (1. Samuelova 9:21). Bog nije samo pomazao Saula za kralja nad Izraelom, već mu je „promijenio srce“ (1. Samuelova 10:9). Dao mu je ljude „kojima je Bog podstakao srca“ (1. Samuelova 10:26), i sve dok je ostao ponizan, Gospod je bio sa njim (1. Samuelova 15:17-23). Kada se uzvisio u svojim očima, Gospod ga je odbacio. Tada su se vukolike sklonosti u njegovom karakteru jasno ispoljile, jer je kao proždrljivi vuk godinama jurio Davida kao „jarebicu po brdima“ (1. Samuelova 26:19,20). Njegova jedina želja bila je da ubije „milog Gospodu“ (1. Samuelova 18:11; 15:28).
U direktnoj suprotnosti sa Saulom, koji je snagu svoje muževnosti potrošio u kovanju zavjere za ubijanje „čovjeka po volji Božjoj,“ stoji Mordehaj, „sin Kišov, od plemena Benjaminovog.“ Cijela Mordehajeva istorija je serija izbavljanja naroda iz nevolje. On je spasao život persijskog kralja (Estera 2:21-23). Kasnije, dok je Aman pod nadahnućem Sotone planirao da uništi Božji narod (Estera 3:8-15), kad je Mordehaj usrdno tražio Gospoda radi izbavljenja (Estera 4:1-3), Bog je dobrotu koju je on pokazao kralju iskoristio kao sredstvo bjekstva (Estera 6:1-11). Mordehaj je postavljen na uzvišeniji položaj u kraljevstvu i bio je upotrijebljen od Gospoda da čuva i štiti Njegov narod (Estera 8:7-17).
Trajna pobjeda koja se proteže kroz vječnost ne zavisi od plemenske veze ili naslednih osobina, iako i taj faktor ima veliki uticaj u oblikovanju karaktera, već od poniznog povjerenja u Boga. „Jer Gospod očima svojim pretražuje svu zemlju da bi pokazao svoju silu štiteći one koji su mu odani cijelim srcem.“ (2. Dnevnika 16:9) Bog može poniziti kraljeve kada zanemare Njegovu riječ (2. Dnevnika 36:1-4,9,10), i može uzeti zarobljenike i dati im kraljevsku moć (Danilo 6:1-3; Estera 8:15; 10:3).
Benjaminov prirodni karakter je karakter neobraćenog srca u svim vremenima (Jeremija 17:9). Njegov obraćeni karakter najbolje se oslikava u djelu Mardoheja i apostola Pavla, te takav profil treba očekivati među spasenima iz antitipskog Benjaminovog plemena.
Manasija
Patrijarhov blagoslov na samrti mnogo je značio u drevna vremena, i kada je Josif čuo da mu je otac bolestan, uzeo je svoja dva sina, Manasiju i Jefrema, i posjetio ga.
Nakon što je Josifu ponovio obećanje o zemlji hananskoj koje je dato Abramu i potvrđeno Isaku i Jakovu, stari patrijarh je rekao: „A sada, tvoja dva sina … neka budu moji. Jefrem i Manasija neka budu moji kao Ruben i Simeon.“ Kada je Jakov vidio dječake, rekao je „dovedi ih da ih blagoslovim.“ (1. Mojsijeva 48:1-9)
Josif je postavio prvjenca Jakovu s desne strane a mlađeg sa lijeve, ali ostarjeli patrijarh je svoju desnu ruku položio na glavu mlađeg, a lijevu na glavu starijeg dok ih je blagosiljao. Kada je Josif to primijetio, pokušao je da Jakovljevu desnu ruku stavi na glavu Manasije, starijeg, govoreći: „Ne tako, oče, jer ovaj je prvjenac.“ Ali njegov otac je odbio, govoreći: „Znam, sine, znam. I od njega će postati narod i on će biti velik. Ali ipak će njegov mlađi brat biti veći od njega i njegovo potomstvo biće brojno poput velikog naroda.“ (1. Mojsijeva 48:15-20)
Manasija je, iako prvjenac, dobio drugo mjesto u blagoslovu. Međutim, Manasija nije ništa uradio čime bi izgubio privilegije u porodičnom blagoslovu. Iako nije imao Jefremove ratoborne sklonosti, koje su mu omogućile da izgradi izraelsko carstvo, Manasijino ime će ipak nadživjeti Jefremovo.
Gospodnji blagoslov je cijenjen od strane Manasije i njegovih potomaka. Iako su živjeli udaljeno od središta nacije i hrama, i iako su postali dio sjevernog carstva, ipak su bili zainteresovani za sve reforme uvedene od dobrih kraljeva Jude. Kada je kralj Asa oborio idole i obnovio Gospodnje bogosluženje, od Manasijinog plemena mnogi su prebjegli kod njega kad su shvatili da Gospod odobrava to djelo (2. Dnevnika 15:8,9).
Kada je Jezekija držao svoju veliku Pashu, Manasijini predstavnici su ponizili svoja srca i došli i učestvovali u Pashi (2. Dnevnika 30:1,10,11,18). Takođe su se pridružili u akciji lomljenja kipova i idola na svojoj teritoriji (2. Dnevnika 31:1).
Djelo reforme u dane Josije se takođe prenijelo u Manasijinu zemlju (2. Dnevnika 34:1-6). Nijesu izgubili svoje zanimanje za hram u Jerusalimu, već su dali svoja sredstva za obnovu za vrijeme vladavine Manasije i Amona (2. Dnevnika 34:9).
Malo je zabilježeno o Manasijinom plemenu nakon naseljavanja Hanana, ali je zadovoljavajuće da sporadični tekstovi koji se odnose na to pleme svi ukazuju na želju od strane mnogih da služe Gospodu.
Blagoslov anđela (1. Mojsijeva 48:16) počivao je na Manasiji, i dok je Jefremu i Manasiji bio namijenjen dvostruki dio zemaljskog posjeda koji je dat Josifu, imena data u viziji od sto četrdeset i četiri hiljade u Božjem kraljevstvu će biti Manasija i Josif (Otkrivenje 7:6,8). Manasijino ime je na taj način ovjekovječeno, dok je Jefremovo potonulo u zaborav.
Gedeon, najveći od svih sudija, bio je iz Manasijinog plemena. Čini se da je on bio jedini veliki ratnik u zapadnoj polovini plemena, istočni dio je bio ratoborniji.
Kada je David otišao sa Filistejima da se bori protiv Saula, Manasijini ratnici su se pridružili Davidu; ali kada filistejski knezovi nijesu dozvolili Davidu da ide sa njima u bitku, sedam hrabrih ratnika, „poglavari nad hiljadama u Manasijinom plemenu,“ pridružili su se Davidu u Siklagu. „Oni su pomogli Davidu u borbi protiv razbojnika, jer su svi bili hrabri junaci i postali su zapovjednici u njegovoj vojsci.“ (1. Dnevnika 12:19-22)
Nakon Saulove smrti, „osamnaest hiljada ljudi“ iz Manasijinog plemena „poimence su bili određeni da dođu i postave Davida za kralja“ kod Hebrona (1. Dnevnika 12:31).
Pet kćeri Salpada, iz Manasijinog plemena, prve su žene pomenute u Bibliji koje drže nasledstvo na svom imenu i pravu (4. Mojsijeva 27:1-8).
Možemo li zaključiti da će Manasijino pleme u velikom antitipu predstavljati svi oni kojima nije bio namijenjen blagoslov prvenaštva sa ljudske tačke gledišta, koji nijesu dobili posebne privilegije, ali isto tako nijesu učinili ništa protiv Gospoda u svojim životima što bi ih lišilo nebeskog blagoslova? Oni su uz uspone i padove ostali na liniji prave vjere.