Izgubljena plemena Izraela
Izgubljena plemena Izraela zaista postoje. Ali sa stanovišta biblijskog otkrivenja to je daleko od dobre vijesti ili mogućnosti njihove pojave, jer se radi o gubitku za vječnost. Dva plemena Izraela nijesu uvrštena u spisak od 12 plemena, antitipskih rodonačelnika 144.000 (Otkrivenje 7:4-8). To su Dan i Jefrem.
Da Ruben nikad nije izgubio prvenaštvo zbog grijeha, ili da Dan nije oblikovao karakter tako srodan Sotoninom da je njegovo ime izostavljeno sa liste dvanaest plemena, Manasijino ime možda nikad ne bi bilo dato u podjeli iz 144.000. U svim ovim iskustvima nalaze se pouke za svako Božje dijete.
Vremenski put je posut olupinama od karaktera ljudi koji su nekad bili istiniti i vjerni članovi Božjeg Izraela (Rimljanima 2:28,29) i koji su bili „zapisani za život u Jerusalimu“ (Isaija 4:3), ali koji su dozvolili Sotoni da ispuni njihova srca zavišću, ljubomorom i kriticizmom, sve dok, kao Dan, nijesu izgubili svoj pogled na nebeske stvari i prestali da se ubrajaju u Božji Izrael.
Zašto su ponosni Jefrem, koji je bio snaga Izraelovog carstva, i Dan, koji je samo od Jude bio prevaziđen po broju svojih ratnika kada su ušli u Obećanu zemlju, izostavljeni kao plemena iz konačnog velikog okupljanja Božjeg Izraela?
Jefrem je, prema izvještajima koji imamo, bio sin egipatske princeze koja je bila idolopoklonik. Veoma je vjerovatno da je Jefrem većinu svog života proveo među Egipćanima, jer teško možemo pretpostaviti da se zbog svojih ponosnih veza puno družio sa Izraelcima u Gesenu, dok se nije pojavio novi car koji nije znao za Josifa (2. Mojsijeva 1:8). Manasija je živio u istom okruženju, ali činjenica da je Jefrem dobio prvo mjesto u blagoslovu patrijarha možda je ispunila njegovo srce ponosom i dala drugačiji motiv njegovom životu. Jefrem je imao oko dvadeset i jednu godinu kada je primio Jakovljev blagoslov. Imao je primjer pobožnosti svog oca mnogo godina prije njega, jer je Josif poživio da vidi Jefremovu djecu do trećeg naraštaja (1. Mojsijeva 50:23).
U Bibliji nalazimo samo zračak Jefremovog života kao pojedinca. Izvješaj kaže da su njegovi sinovi, tokom pljačkaške ekspedicije, ukrali stoku koja je pripadala ljudima iz Gata, i ti ljudi su ih poubijali. „Jefrem, njihov otac, dugo je tugovao, a njegova braća dolazila su da ga tješe.“ (1. Dnevnika 7:21,22)
Dok je Jefrem još uvijek tugovao zbog gubitka svoje djece, rodio mu se još jedan sin, i dao mu je ime Berija, ili „nesreća“, jer je „nesreća zadesila njegov dom“ (1. Dnevnika 7:23). Čudno kao što možda izgleda, od Berije je došao najslavniji od svih njegovih potomaka, Jošua Nunov, veliki vođa Izraela (1. Dnevnika 7:27). „Osija, Nunov sin“ (4. Mojsijeva 13:8,16) izabran je kao jedan od dvanaest uhoda Obećane zemlje, i nakon što je njegova vjernost po tom pitanju testirana, njegovo ime je promijenjeno sa Osija koje znači „spasenje“ u Jošua – „Jehova je spasenje.“ Ova promjena imena bila je uobičajena u drevna vremena, jer su tada imena ukazivala na karakter onoga ko ga nosi. Avram je postao Avraam kada je primio obećanje, a nakon noći rvanja, Jakov, varalica, postao je Izrael, princ Božji (1. Mojsijeva 17:5; 32:28).
Samuel, poslednji sudija Izraela, bio je iz Jefremovog plemena. U Silomu je Ana predala Samuela svešteniku Iliju (1. Samuelova 2:24-28). Samuel je jedan od jakih karaktera iz Biblije. Malo je ljudi ispunjavalo toliko mnogo službi tokom dugog i korisnog života kao Samuel. Služio je kao sveštenik, ali nije bio sveštenik (1. Samuelova 7:9). Sudio je Izraelu svih dana svog života (1. Samuelova 7:15). Bio je takođe veliki prosvetitelj i osnovao je proročke škole. Kada je bio još dijete Samuelu je povjeren Duh proroštva (1. Samuelova 3:1-21), i pretpostavlja se da je on napisao dio Biblije.
Jefrem je kao pleme imalo mnogo prednosti, ali ih nijesu iskoristili. Bili su zavidni i ljubomorni, uvijek osjetljivi na navodno omalovažavanje (Sudije 8:1; 2. Samuelova 19:41-43).
Nakon Solomonove smrti kraljevstvo se podijelilo, i od tog vremena istorija Jefrema je istorija Izraelovog sjevernog kraljevstva.
Jeroboam, prvi kralj, bio je Jefremovac. Bog je uzeo kraljevstvo iz Roboamovih ruku, i dao deset plemena Jeroboamu (1. Carevima 11:29-31), i da je hodio sa Bogom ponizno, potpuno drugačija istorija bi bila napisana o Jefremu. Bio je to isti duh ljubomore i sujeverja koji je uprljao istoriju ovog plemena koji je uticao na Jeroboama da napravi dva zlatna teleta i postavi ih u Bet-Elu i Danu, uspostavljajući na taj način sistem idolopokloničkog bogosluženja (1. Kraljevima 12:26-33). Gospod je poslao poruku upozorenja, i čak izveo čudo na kralju (1. Kraljevima 13:1-6), ali se „Jeroboam nije vratio sa svog zlog puta“ (1. Kraljevima 13:33).
Neke od najdirljivijih poruka od Gospoda slate su Jefremovom plemenu. Gotovo sva Osijina svjedočanstva bila su preklinjanje Jefrema da se pokaje. „A ja sam Jefrema učio da hoda, uzimao sam ih na svoje ruke, ali oni nijesu htjeli da priznaju da sam ih ja izliječio. Privlačio sam ih užima zemaljskog čovjeka, konopcima ljubavi, i bio sam im kao oni koji sklanjaju jaram s njihovih čeljusti, nježno sam ih sve hranio. Neće se više vratiti u egipatsku zemlju, nego će mu Asirija biti car, jer nijesu htjeli da se vrate meni.“ (Osija 11:3-5)
Osija daje razlog Jefremovog pada: „Jefrem se pomiješao s narodima. Jefrem je postao kao pogača koja pri pečenju nije bila prevrnuta.“ (Osija 7:8) Božje carstvo i svjetska carstva se potpuno razlikuju. Niko ne može služiti Bogu i materijalizmu. Jefrem je bio „pogača neprevrnuta,“ nije imao pravo iskustvo u Božjim stvarima. Ne može se neko miješati sa ljudima iz svijeta, trošeći svoju snagu u potrazi za bogatstvom i slavom, i u isto vrijeme biti član pravog Božjeg Izraela.
Gospod je vapio za Jefremom govoreći: „Kako da te ostavim, Jefreme? Kako da te napustim, Izraele?“ (Osija 11:8) Na žalost, Gospod konstatuje: „Jefrem me je okružio lažima i Izraelov dom prevarom.“ I opet: „Jefrem je umnožio oltare da bi griješio. Njegovi oltari služe mu za grijeh. Napisao sam za njega mnoge riječi u svom zakonu, ali on za njih ne mari.“ (Osija 8:11,12)
Idolatrija je bila veliki grijeh Jefrema, nije cijenio svetu Božju Riječ. Nakon što su Gospodnje molitve odbačene, došla je riječ: „Jefrem se sa idolima udružio. Pusti ga!“ (Osija 4:17) „Odbaciće ih moj Bog, jer ga nijesu slušali“ (Osija 9:17) niti prihvatili Njegovu ljubav.
Ima mnogo idolopoklonika u svijetu danas koji idu istim putem kojim je Jefrem prošao. Oni možda ne obožavaju idole načinjene od metala, drveta ili kamena, jer moderni bogovi današnjeg vremena nijesu u tom obliku, to su novac, bogatstvo, zadovoljstvo i visoki položaji. Bog ih poziva, ali oni su se, kao i Jefrem, udružili sa svojim idolima. Oni se, kao stari Jefrem, smatraju dijelom Božjeg naroda ili neke crkve, ali više uživaju u svjetovnom društvu nego u društvu pozvanih. Oni će jednog dana spoznati gorku obmanu materijalizma i oslonca na čovjeka: „Tog dana će zemaljski čovjek rovčicama i slijepim miševima baciti svoje bezvrijedne srebrne bogove i ništavne zlatne bogove koji su za njega načinjeni da bi im se klanjao, i ulaziće u šupljine u stijenama i u pukotine u liticama, zbog straha od Gospoda i od njegove veličanstvene uzvišenosti, kad on ustane i kad zemlja pred njim zadrhti. Zato se ne uzdajte u zemaljskog čovjeka kome je dah u nozdrvama, jer šta je on da biste računali na njega?“ (Isaija 2:20-22)
Dan je bio Jakovljev peti sin, i njegovi potomci su sačinjavali jedno od jakih plemena Izraela. 64.400 ratnika su marširali pod Danovom zastavom dok su ulazili u Obećanu zemlju (4. Mojsijeva 26:42,43). Iz nekog razloga velikom Danovom plemenu je dato jedno od najmanjih djelova nasledstva. „Zato su Danovi sinovi krenuli u rat protiv Lesema, osvojili ga i sve u njemu pobili oštricom mača. Zatim su ga zauzeli i naselili se u njemu. Tada su Lesem prozvali Dan, po imenu Dana, svog praoca.“ (Jošua 19:40-48)
Kao što je već rečeno, Jeroboam je postavio zlatnu telad, jedno u Bet-Elu na Jefremovoj teritoriji, drugo u gradu Danu, i Danovci su se predali idolatriji. Čak i prije Jeroboama nalazimo da Danovci obožavaju rezane likove (Sudije 18:30).
Kada je sagrađen šator u pustinji, Bog je posebno obdario Bezalela iz Danovog plemena mudrošću „da pravi nacrte, da radi sa zlatom, srebrom i bakrom, da obrađuje kamenje i da ga umeće, i da radi s drvetom i izrađuje raznovrsne predmete“ (2. Mojsijeva 31:3-6), i takođe mu dao sposobnost da druge poučava istoj vještini (2. Mojsijeva 35:34). Ovi darovi su ostali Danovom plemenu i kasnije bili u materijalističkom smislu zloupotrijebljeni. To je razlog zbog kojeg su bili privučeni bogatim gradom Tirom i sklapali brakove sa njegovim stanovnicima (1. Kraljevima 7:13,14).
Godinama nakon toga, kada je Solomon sagradio hram, Hiram, tirski kralj, poslao je Danovog potomka, koji je i dalje posjedovao darove date njegovim praočevima od Gospoda, da vješto kreiraju kako se šta može načiniti od zlata, srebra i bronze za hram u Jerusalimu (2. Dnevnika 2:13,14).
Danovo pleme je i dalje držalo svoj položaj među Izraelcima u vrijeme Davida (1. Dnevnika 27:22), ali nakon toga ime je primijenjeno na plemena koja nestaju i rijetko je pominjano, osim kada se odnosilo na sjeverni grad pod tim imenom.
Samson je jedini vladar dat Izraelu iz Danovog plemena. On je sudio Izraelu dvadeset godina (Sudije 13:2; 15:20).
Blagoslov izrečen nad Danom od Jakova prikazuje njegov karakter: „Kao jedno od Izraelovih plemena, Dan će suditi svom narodu. Dan će biti zmija pored puta, rogata zmija pored puta, koja konja ujeda za gležanj tako da njegov jahač pada na leđa.“ (1. Mojsijeva 49:16,17) Kao i blagoslov koji je izrečen nad Rubenom, prvi dio prikazuje karakter koji je mogao imati da je iskoristio prilike koje mu je Bog stavio na put. Kakav kontrast između sudije, poštovanog i počastvovanog od svih, i zmije kraj puta, koja je spremna da zarije svoje smrtonosne zube i napakosti prolaznicima.
Dan je bio prvi sin inoča, ali stari patrijarh mu je dao časno mjesto među plemenima Izraelovim. Prirodno je bio obdaren pronicljivom razboritošću koja odlikuje dobrog sudiju, ali nije razvijao dar na način na koji je Bog uspostavio, koristio ga je radi pronalaženja zla u drugima, umjesto dobra.
„Zmija na stazi koja konja ujeda za gležanj tako da njegov jahač pada na leđa!“ Koje riječi mogu bolje opisati zli jezik, „neobuzdano zlo, puno smrtonosnog otrova“ (Jakov 3:6-8)? Dan predstavlja klevetnika. Takav karakter mrze i Bog i ljudi. Riječi Gospodnje kažu: „Ko tajno kleveće bližnjega svoga, njega ću ućutkati. Ko ima oči ohole i srce nadmeno, njega ne podnosim.“ (Psalam 101:5) Jakovljeve proročke riječi otkrivaju zašto Danovo pleme nema udjela u vječnom nasledstvu: Bog je izjavio, mnogo prije nego što su zapečatili svoju sudbinu bezbožnim postupcima, da nijedan opadač nikad neće stajati na gori Cion.
Psalmista postavlja pitanje: „Gospode, ko će biti gost u šatoru tvome? Ko će prebivati na svetoj gori tvojoj?“ Drugim riječima, ko će ti služiti dan i noć u Tvom hramu, i stajati sa Tobom na gori Cion? „Onaj ko živi bezazleno i postupa pravedno, ko istinu govori u srcu svome. Onaj koji ne kleveće jezikom svojim. Nikakvo zlo ne čini bližnjemu svome, i ne govori pogrdno o prijatelju svome,“ Jehovin je odgovor (Psalam 15:1-3).
Ruben je velikim ispitivanjem srca prevazišao svoj prirodni karakter koji je bio „neobuzdan kao voda,“ dok za njega nije rečeno: „Neka živi Ruben i neka ne izumre nikada“ (5. Mojsijeva 33:6), a Levije je, blagodaću Božjom, promijenio samrtnu kletvu svog oca u blagoslov. Juda je, Gospodnjom pomoću u njegovom svakodnevnom životu, postao „nadmoćniji od svoje braće“ do te mjere da je otac na samrti mogao reći: „Žezlo se neće odmaći od Jude, ni zapovjednička palica od njegovih nogu, dok ne dođe onaj kome to pripada, i njemu će se pokoravati narodi.“ (1. Mojsijeva 49:10) Gad je, iako nadvladan iskušenjima, zadobio konačnu pobjedu. Benjamin se od proždrljivog vuka naučio da vjeruje Bogu tako potpuno da ga je Gospod mogao uzeti u svoj zaklon. Ašer je naučio da njegova stopala budu vođena Božjim Duhom.
Jefrem i Dan, sa istim privilegijama koje su njihova braća imala za prevazilaženje zlih osobina u svojim karakterima, nijesu uspjeli da ostvare pobjedu, te stoga nijesu uračunati u sto četrdeset i četiri hiljade koji će stajati na Božjoj svetoj gori i prebivati u Njegovom šatoru.
U svim porodicama na zemlji danas se ponavlja ista priča. Braća, odgajana od istih roditelja, okružena istim ambijentom, prolaze kroz slična iskustva kao što su zabilježena i kod Jakovljevih sinova. Za njih, kao pšenici i kukolju, data je zapovijest: „Pustite neka oboje rastu do žetve.“ (Matej 13:30)
Kvalifikacija za ubrajanje među 144.000
Svako ponaosob gradi svoj karakter. Svima je upućen poziv: „Obratite se k meni i spasite se, vi koji živite po svim krajevima zemaljskim, jer sam ja Bog i nema drugog.“ (Isaija 45:22) Onaj koji se bavi Božjim djelom, promijeniće se posmatranjem. Dan za danom u duši će se dešavati preobražaj.
„I dok otkrivenih lica poput ogledala odražavamo Gospodnju slavu, svi se mi preobražavamo u isti lik, odražavajući sve veću slavu, onako kako nas preobražava Gospodnji Duh.“ (2. Korinćanima 3:18) Za palo čovječanstvo je moguće da kroz Božju silu oslikava hristoliki karakter. Hrist pokriva uprljani život besprekornom odjećom svoje pravednosti. Bog i anđeli koji posmatraju ovako obučenog pojedinca vide samo savršen karakter Božjeg Sina, i kroz beskrajne vjekove vječnosti, iskupljeni će svjedočiti za moć Hristove krvi koja preobražava.
Dakle, duhovno novorođenje i posvećenje, u skladu sa Božjim Planom spasenja je jedini put u Božje carstvo.
Jedna od najvećih zabluda kako Isusovog vremena tako i danas bilo je očekivanje da je misija Mesije uspostavljanje teokratske države Izrael, hiljadugodišnjeg carstva „izabranog naroda“, dominantnog nad ostalim nacijama.
Mnogi ljudi kroz istoriju zanosili su se idejom da rade na uspostavljanju Božjeg carstva kao zemaljske, svjetovne vladavine, počevši od samih Izraelaca još u vrijeme proroka Samuela (vidi 1. Samuelova 8. glava). Još tada, Gospod je objasnio da u osnovi te ideje stoji prikriveno odbacivanje Njega kao Cara. Ali lažna religioznost sebične pale prirode želi na svaki način poistovjetiti Boga sa svojim težnjama i ciljevima. Oni žele učiniti Gospoda vladarem teokratske države, svog pravosudnog sistema, vojske, ustanova… Takvi od Njega očekuju da vlada uz pomoć zakona nametnutih ljudskom vlašću. I pošto se Hrist sada fizički ne nalazi među nama na zemlji, oni će sami preduzeti da djeluju umjesto Njega, da sprovode zakone Njegovog carstva.
Oslobođenje od okupatora i uspostavljanje takvog carstva je ono što su Jevreji Isusovog vremena očekivali od svog Mesije. Međutim, „okupator“ čijih ingerencija nijesu bili voljni da se oslobode, kako tada tako danas, zove se grijeh (vidi Matej 1:21). Oni bi većinski prihvatili Isusa kao svog Mesiju, da je bio voljan da uspostavi svjetovno carstvo, da nametne ono što su oni smatrali Božjim zakonom i učini ih tumačima svoje volje i predstavnicima svoje vlasti. Čak i sami učenici Hristovi bili su obuzeti ovakvim zamislima (vidi Marko 10:35-37; Luka 9:46).
Društveni poredak Hristovog vremena bio je surov i iskvaren, ali ipak Spasitelj nije imao nikakvih pretenzija da se miješa u politiku ili pokuša sprovesti društvene reforme. On nije napadao nacionalne zloupotrebe niti se miješao u vlast i administraciju vlastodržaca. Činjenica da se držao daleko od zemaljskih vlasti ima svoje uporište ne samo u Njegovim metodama rada i propovijedanja, već takođe i u praktičnom nepoznavanju rimskih namjesničkih vlasti Njegovog slučaja sve do konačne riješenosti sveštenstva i narodnih vođa da ga uklone likvidacijom. Otuda Hrist u svjetovnoj istoriji nije ni mogao biti prepoznat kao „velika ličnost“, prosto zato što se nije uklapao u obrasce proizvodnje svjetovnih velikana. Ovo je jako važno da razumijemo, inače ćemo imati problema sa onima koji dovode u sumnju samo Hristovo postojanje jer o Njemu svjetovna istorija ne govori gotovo ništa.
Da je Isus mislio kako uz pomoć zakonodavnih i izvršnih vlasti i pod pokroviteljstvom velikih i moćnih ljudi ovog svijeta ili raznih interesnih lobija, može poduprijeti i uspostaviti svoje carstvo, On bi nesumnjivo i djelovao u tom pravcu.
I danas kao u Hristovo vrijeme, Božje Djelo se ne oslanja niti zavisi od podrške i priznanja svjetovnih institucija ili ljudskih zakona.
Da bi postalo funkcionalno, Božje carstvo (teokratija) prvo mora zaživjeti U NAMA. Kako? „A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nisu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječije volje, nego začeti od Boga.“ (Jovan 1:12, 13)
Duhovni preporod, obnova djelovanjem Duha Božjeg u nama, jedina je sila koja može uzdići ljudski rod! Ono što Bog očekuje od čovjeka je aktivno sudjelovanje u Planu spasenja putem primanja i propovijedanja Riječi Božje, kao i njenog sprovođenja u praktičnom životu. Opisujući najčudesniji preobražaj grešnika, apostol Pavle konstatuje: „…ali oprani ste, posvećeni ste, opravdani u imenu našeg Gospoda Isusa Hrista, i Duhom našeg Boga.“ (1. Korinćanima 6:11)
Rimski namjesnik Pontije Pilat nije shvatao šta je suština jevrejskih optužbi protiv Isusa. Kao svjetovnom čovjeku, bilo mu je jasno da je optuženik koji stoji pred njim nevin, i da se tu zapravo radi o jevrejskim pitanjima vjere. Pilat je bio znatiželjan da sazna kako to da se Isus smatra judejskim kraljem a očito nema nikakve pretenzije prema politici (vidi Jovan 18:33). „A Isus odgovori: ‘Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta. Kad bi moje carstvo bilo od ovog svijeta, moje sluge bi se borile da ne budem predat Judejcima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.’“ (Jovan 18:36) Kakav trenutak! Ne može čovjek da se ne naježi kad pokuša zamisliti ovaj prizor. Pilat je ovaj dijalog završio pitanjem „Šta je istina?“ iako nije sačekao odgovor zbog žurbe da udovolji uzavreloj masi napolju.
Ko je, dakle, autoritet, ko je kvalifikovan da definiše Božje carstvo ili teokratiju? Naravno sam Mesija, izvršni realizator Božjeg Plana spasenja! I On je to uradio na više nego jasan način.
Nevjerstvo u Boga ili lažirana religija je osnovna prepreka između grešnika i Spasitelja: „‘Ali ima nekih među vama koji ne vjeruju.’ … I rekao je: ‘Zato sam vam kazao: Niko ne može doći k meni ako mu nije dato od Oca’.“ (stihovi 64-65)
Jevreji su mogli da znaju da Božje carstvo ne može biti uspostavljeno paralelno sa zemaljskim carstvima i sistemom, ako niotkuda drugo ono iz eksplicitne proročke objave u knjizi proroka Danila: „U danima tih careva [poslednjih carstava na pobunjenoj zemlji u proročkoj panorami] Bog će nebeski podići carstvo koje nikada neće propasti. I to carstvo se neće ostaviti drugom narodu. Ono će smrviti i uništiti sva ona carstva, a samo će stajati dovijeka.“ (Danilo 2:44) Dakle, jedno uz drugo ne može nikako, to je poruka ovog proročanstva. Osim toga, kad se jednom uspostavi, Božje carstvo ima svoj neprekidni kontinuitet u budućnosti koja se mjeri vječnošću. To je kraj svake priče o dominantnoj „naciji,“ „izabranoj crkvi,“ bilo kakvoj ekskluzivnosti i povlašćenosti koja potiče od zemaljskih autoriteta i ustanova.
Pravni osnov ulaska u Božje kraljevstvo
Proučavajući tipologiju Plana spasenja, jasno se može sagledati kompletni slijed procesa spasenja. Tipološki prikazi u zemaljskoj službi, plemenima Izraela, kao i proročanstva, posebno vremenska, pomažu nam da metodom istoricizma pratimo različite faze Plana spasenja u prošlosti, da znamo gdje smo tačno sada, i šta slijedi u budućnosti.
Vidjeli smo da sada (od 1844. godine do kraja vremena milosti odnosno Hristove službe u nebeskoj Svetinji nad svetinjama) živimo u vrijeme velikog antitipskog Istražnog suda. Dan očišćenja na zemlji uči nas svečanosti i ozbiljnosti sa kojom se pristupalo tom najvažnijem danu u godini, kada je prvosveštenik čistio Svetinju od unesenih grijeha i konačno ih uklanjao od Božjeg naroda.
Hrist je kao antitipska Žrtva ponio grijehe čovječanstva, ali samo pokajani grijesi na način koji Bog objavljuje u svojoj Riječi mogu biti legalno tretirani i pravno podložni procesu očišćenja. Stoga je od presudne važnosti da razumijemo Božji plan, naš udio i Božji udio, jer ne postoji nikakav alterantivni način spasenja niti Plan B. Ali Bog neće ostaviti čak ni one koji su u prošlosti iz različitih razloga bili uskraćeni za ispravnu teološku spoznaju, jer Bog gleda na srce. Samo je hula na Duha Božjeg neoprostiv grijeh, jer se tu zatvara svaka raspoloživa opcija da grešniku bude oprošteno.
Biblijska religija nije tolerantna u smislu podrške različitim mišljenjima i stavovima. Zbog toga ona nikad nije bila popularna među masama niti će biti na pobunjenoj zemlji koja slijedi drugog gospodara. Bog ima samo jedan način za spasenje grešnika koji zadovoljava zahtjeve Njegovog svetog Zakona, ljubavi, milosti i istine. Jedino tako Sud može biti pravedan i legalan. Čovjek ne može da mijenja nebeska načela, može samo da prihvati ponuđeni Dar pod uslovima kako je dat ili da ga odbije.
Biblija uči da se čovjek, kad povjeruje Bogu i prihvati Božji plan za svoj život, opravdava vjerom. Opravdanje vjerom pred Bogom prosto znači proglašavanje grešnika pravednim, jer njegov život je sada U HRISTU kao opštem čovjeku, našem duhovnom Ocu u smislu u kojem je Adam otac čovječanstva, preko koga smo naslijedili grešnu prirodu (Rimljanima 5:18,19). Hrist je ponio ono što mi nikako nijesmo u stanju, naše grijehe, zbog kojih smo pred Zakonom osuđeni na smrt.
„A znamo da sve što Zakon kaže rečeno je onima koji su pod Zakonom, da se svaka usta zapuše i da sav svijet bude kriv Bogu. Stoga iz djela zakona ni jedno tijelo se neće opravdati u njegovim očima, jer preko Zakona dolazi spoznaja o grijehu. A sada se pokazuje pravednost pred Bogom bez Zakona, o čemu svjedoče Zakon i Proroci. I to pravda Božija kroz vjeru u Isusa Hrista za sve i na sve koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave, a opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, kojega odredi Bog da bude krvlju svojom žrtva pomirenja kroz vjeru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, u dugom trpljenju Božijem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.“ (Rimljanima 3:19-26)
Od presudne je važnosti da shvatimo svoj udio u opravdanju vjerom, jer samo vjera koja potvrđuje Zakon (Rimljanima 3:31) je ispravna pred Bogom. To znači da takva vjera umire grijehu, a želi da živi Bogu (vidi Rimljanima 6. glava). Biblijski vjernik ne nastoji da se spasi u grijehu, već iz grijeha. Hrist je kao opšti Čovjek, drugi Adam, zakonski preuzeo grijehe svijeta na sebe, ali mi kao pojedinci, svako ponaosob, moramo prihvatiti tu Žrtvu kroz pokajanje i položiti svoje grijehe na Nju da bi se mogao napraviti taj čudesni transfer i dalji tretman grijeha. U protivnom, grijesi ostaju na počiniocu sa naslijeđenom palom prirodom koja ga kontroliše i koje ne želi da se odrekne.
Prema tome, Istražni sud je najsvečaniji dio procesa spasenja, od ključne važnosti za sve one koji se mire sa Bogom i postaju legalni naslednici Božjeg kraljevstva.
Vremenski okvir pečaćenja 144.000
Tipologija nas uči da postoji samo jedan period, jedna naročita faza Plana spasenja, kada se čiste pokajani grijesi, uneseni u Svetinju preko posredničke Žrtve. Utvrdili smo koje je to vrijeme u antitipu. Mi ne znamo tačno kad se to vrijeme završava, ali prema proročkoj panorami, naročito prema uvidu iz knjiga proroka Danila i Otkrivenja, znamo da je taj čas veoma blizu.
Proročanstva iz Danila o sukcesivnom nasleđu zemaljskih carstava, uključujući i sile sa posebnim bogohulnim karakteristika, ne idu dalje od vremena koje možemo identifikovati kao sadašnje, iako postoje još neke stvari koje se nijesu do kraja ispunile, a to su završni događaji opisani u Danilu 11:40-45. Otkrivenje nam otvara još više detalja u proročkoj panorami koje možemo sumirati na sledeći način:
i) Otvaranje prvih pet pečata (Otkrivenje 6:1-11) vodi nas kroz opštu istoriju hrišćanske ere, do šestog pečata koji pokriva znake na nebu kao najavu Božjeg suda (Otkrivenje 6:12-17) do pred sam Drugi Hristov dolazak. Mi sada, dakle, živimo u vremenu šestog pečata, dok sedmi pečat daje sliku napuštenog Neba prilikom Drugog dolaska (Otkrivenje 8:1).
ii) Upravo između opisa šestog i sedmog pečata nalazimo sliku pečaćenja Božjeg naroda, 144.000, 12 x 12.000 antitipskih predstavnika izraelskih plemena.
iii) Sedam truba kao Božje kazne upozorenja na Sud (Otkrivenje 8:6-13; 9:1-21; 11:15-19).
U tipskoj službi na zemlji Praznik truba najavljivao je Dan očišćenja poistovjećen sa Sudom. U antitipu, Bog je preko svog naroda najavio Sud putem trostruke anđeoske poruke iz Otkrivenja 14:6-12, kojem se kasnije pridružuje poruka četvrtog anđela iz Otkrivenja 18. glava koja ne samo što razobličava obmane duhovnog Vavilona, već ukazuje i na dodatne pridružene članice ovog sistema. Istorijski, ovo se dešava od Adventnog pokreta do danas.
Desetog dana sedmog mjeseca po biblijskom kalendaru bio je Dan očišćenja. Svaki prethodni mjesec u Izraelu najavljivao je zvuk trube, ukupno sedam truba. Analogno tome, kroz istoriju hrišćanskog svijeta Bog je manjim sudovima najavljivao onaj veliki, konačni.[1] Sedma truba najavljuje početak istražne faze Božjeg suda ili antitipskog Dana očišćenja.
iv) Prorečeni period papske supremacije od 1260 dana, 42 mjeseca ili vrijeme, vremena i pola vremena iz Danila i Otkrivenja (Otkrivenje 11:2, 3; 12:6, 14; 13:5; Danilo 7:25; 12:7) odnosno 1260 doslovnih godina (538-1798), takođe nam pomažu u ustanovljavanju vremenskog okvira, posle kojeg nastupa Istražni sud Božji na kojem će takođe biti osuđena ova bogohulna sila (vidi Danilo 7:7-14). Zapazimo da se u tom periodu dešava pomračivanje svakidašnje žrtve (tamid na hebrejskom), prorečeno u Danilu 8:9-11, koje opet korespondira sa gaženjem spoljašnjem trijema Svetinje od strane neznabožaca, prorečenog u Otkrivenju 11:2! Hristova služba u prvom dijelu nebeske Svetinje vjekovima je bila pomračena lažnom religijom koja je upućivala na lažne posrednike na zemlji (vidi 2. Solunjanima 2:3,4; Danilo 7:8,25).
v) Vizija o sedam kraljeva i deset rogova (Otkrivenje 13:1-7, 11-17; 17:1-3, 9-18) postavlja dodatne vremenske okvire:
- Vavilon, 605 – 539 p.n.e. (Danilo 2:32, 38; 7:4)
- Medo-Persija, 539 – 331 p.n.e. (Danilo 2:32, 39; 7:5; 8:20)
- Grčka imperija, 331 – 168 p.n.e. (Danilo 2:32, 39; 7:6; 8:21)
- Rimska imperija, 168 p.n.e. – 478 n.e. (Otkrivenje 17:10; Danilo 2:33, 40; 7:7)
- Papski Rim, 538 – 1798 n.e. (Otkrivenje 12:3; 17:3, 10, 12, 13; Danilo 2:33, 41; 7:20, 25)
- SAD, oko 1798 do uspostavljanja Novog svjetskog poretka (Otkrivenje 13:1-18; 17:10)
- Novi svjetski poredak (Otkrivenje 17:10, 12). Deset rogova tj. kraljeva su deset regiona svijeta koji služe za uspostavljanje Novog svjetskog poretka (Otkrivenje 17:12-14, 16, 17)
- Ujedinjena svjetska religija i vlada kao Ikona zvijerina sa reorganizovanim papstvom na čelu. Zbirni rezultat djelovanja 7 prethodnih kraljeva. Nametanje žiga zvijeri, lažna čuda (Otkrivenje 13:13-17; 16:13,14; 17:11,13,14).
vi) Proročanstvo o 2300 dana / godina (Danilo 8:13, 14; 9:22-27), koje precizno određuje vrijeme početka antitipskog Istražnog suda (457 p.n.e. – 1844 n.e.).
Dakle, sve ovo nedvosmisleno ukazuje da vrijeme kad se odvija pečaćenje 144.000 korespondira sa antitipskim Istražnim sudom. To je potpuno logično sa aspekta Plana spasenja.
Isto tako, novija istorija potvrđuje da je ovo zaista to vrijeme.
Čitamo uvodni dio 7. glave Otkrivenja: „Nakon toga vidio sam četiri anđela kako stoje na četiri strane zemlje, i drže četiri zemaljska vjetra, da nijedan vjetar ne duva na zemlju, ni na more, ni na ikakvo drvo. I vidio sam jednog drugog anđela kako se uzdiže sa istoka i ima pečat živog Boga. I povikao je na sav glas četvorici anđela kojima je bilo dato da naude zemlji i moru: ‘Nemojte nauditi ni zemlji ni moru ni drveću, dok pečatom ne zapečatimo sluge našeg Boga, na čelima njihovim!’“
Šta nam ovo govori? Bog je učinio kraj političkoj supremaciji sile koje je tlačila Njegov narod kroz cijeli Srednji vijek, i ona je od tada morala mijenjati strategiju djelovanja. Od polovine 19. vijeka, kada je i počeo Istražni sud, poredak kakav je čovječanstvo dotle poznavalo drastično se promijenio, ne samo na polju naučne i industrijske revolucije, već i u podizanju nivoa ljudskih prava i sloboda. Ljudima je data svjetlost i mogućnost opredjeljenja, i to je ono što je zapravo predstavlja ova uvodna slika 7. glave Otkrivenja. Pečaćenje 144.000 dešava se u relativno mirnom periodu. Samo će poslednja generacija zapečaćenih, oni koji živi dočekaju Hristov dolazak, morati proći kroz vrijeme Velike nevolje (Otkrivenje 15. i 16. glava; Danilo 12:1). Ne svi. To je vrlo važno da zapazimo.
Simboličan ili doslovan broj zapečaćenih?
U poglavlju „Tipologija 12 plemena Izraela,“ prvi dio, već smo se bavili simbolikom broja 12.
Jovan kaže da je čuo broj zapečaćenih: „I čuo sam broj onih zapečaćenih pečatom – sto četrdeset i četiri hiljade, zapečaćenih pečatom iz svakoga plemena sinova Izraelovih.“ (Otkrivenje 7:4) Ali kada se okrenuo, vidio je „veliko mnoštvo ljudi, koje niko nije mogao izbrojati, iz svih naroda i plemena i narodnosti i jezika, kako stoje pred prestolom i pred Jagnjetom.“ (Otkrivenje 7:9)
Naravno to mnoštvo daleko prevazilazi simboličnu brojku od 144.000, prosto zato jer se radi o spasenima iz svih vjekova, čiji grijesi su očišćeni na Istražnom sudu! Njihov broj odgovara obećanju koje je Bog dao još Avramu, praocu vjernih: „Zaista ću ti činiti dobro i učiniću da tvog potomstva bude kao morskog pijeska, koga ima toliko mnogo da ne može da se izbroji.“ (1. Mojsijeva 32:12) Očito je ovdje riječ o duhovnom potomstvu (Galatima 3:28,29; Rimljanima 9:6-8). Duhovni kontinuitet Božjeg Izraela možda se najjasnije vidi u Otkrivenju 12. glava koja prikazuje kratku panoramu velike borbe između Hrista i Sotone, „Ženu“ (Izrael) koja treba da „rodi“ Mesiju, kojeg dalje prate Njegovi vjerni, poslušni Zapovijestima Božjim i dosledni svjedočanstvu Isusa Hrista. Zapazite da jedna te ista „Žena“ koju simboliše broj 12 drži vjeru kroz sve vjekove i zbog toga je meta progonstva sila tame.
Dakle, ono što je Jovan čuo bila je simbolička najava punine Božjeg spasenja, od svakog plemena, od svakog karakternog profila u tipu izraelskih plemena, po 12.000 hiljada spasenih.
Zašto hiljada? Biblijski rečnik koristi izraz „hiljada“ u doslovnom ili figurativnom smislu da označi veliku množinu. „Ognjena rijeka je tekla i izvirala ispred njega. Hiljade hiljada služilo mu je, i deset hiljada po deset hiljada stajalo je pred njim. Sud je sjeo i svici su se otvorili.“ (Danilo 7:7; uporedi sa 5. Mojsijeva 33:2; Psalam 68:17; Otkrivenje 5:11; Matej 26:53)
Sličan numerološki obrazac kao kod 144.000 zapečaćenih nalazimo u opisu Novog Jerusalima, gdje su takođe predominantni brojevi 12 (Otkrivenje 21:12-14), 12.000 (16. stih) i 144 (17. stih)! Naravno imamo sve razloge da i ove brojeve posmatramo kao simboliku punine spasenja i veličine Novog Jerusalima da primi kompletno mnoštvo spasenih.
Veliko nebrojeno mnoštvo koje je Jovan vidio ne dolazi samo iz izraelskih plemena, već iz cijelog svijeta, od svih naroda i narodnosti.
Ako u kontekstu cijelog eshatološkog dijela Otkrivenja proučavamo 144.000, uočićemo da se spasenje faktički ostvaruje samo za vrijeme Istražnog suda. Ne postoji nijedno drugo vrijeme u kojem neko može biti legalno opravdan pred Bogom, od Adama do poslednjeg čovjeka na zemlji. Ako pogrešno tumačimo 144.000, suočavamo se sa tim osnovnim problemom. Ako insistiramo na doslovnom broju od 144.000, ulazimo u dva dodatna velika problema: 1) U tom slučaju zapečaćeni bi morali biti doslovni Jevreji, krvni potomci 12 rodonačelnika izraelskih plemena, dok se ostali narodi ne pečate. Takvih danas ima veoma mali procenat, od jednog ili dva plemena, tako da oni kao i većinski Jevreji konvertiti u judaizam, ili pripadnici bilo koje druge religije, mogu da se obrate ili ne obrate Bogu kao pojedinci u posletku vremena. Ne postoje nikakve specijalne privilegije za njih. 2) Tačan broj od po 12.000 iz svakog plemena naveo bi nas na zaključak da Bog zapravo vrši predodređenje ili predestinaciju spasenih kojih ne smije biti ni manje ni više od zadate cifre. Naravno takvo učenje je pogubno u svjetlosti Božjeg otkrivenja, naše slobodne volje i otvorenosti vrata spasenja ravnopravno za sve ljude. „Bog… želi da se svi ljudi spasu i dođu u spoznaju istine.“ (1. Timoteju 2:4; uporedi sa Isaija 55:1, 6-8; Ezekijel 18:23,27-32; 2. Timoteju 2:25,26; 2. Petrova 3:9). Sve dok postoji nada za spasenje svakog pojedinca, Bog neće odustati od njega ili nje.
Tvrdnja da Bog pečati za spasenje samo doslovnih 144.000 ljudi jedna je od većih hula na Božje djelo koja, međutim, može biti proizvod elementarnog neznanja i gluposti zagovornika te teorije ili sektaškog mentaliteta pojedinih vjerskih grupa koje sebe vide kao ekskluzivne baštinike Božjeg carstva.
Sudionici vremena velike nevolje kao istaknuta grupa među 144.000
Vidjeli smo da se pečaćenje 144.000 dešava uglavnom u mirnodopskom posebnom periodu koji obezbjeđuje sam Bog kroz kontrolu nad događajima u svijetu. Ali jedna grupa vjernika, poslednja generacija, moraće proći kroz period poznat u eshatologiji kao Vrijeme velike nevolje, a koje prethodi Drugom Hristovom dolasku. O načinu kako se priprema ta grupa i šta je očekuje govorićemo u poglavlju „Rana i pozna kiša“.
Jovanu je skrenuta pažnja na ovu osobenu grupu: „Na to me je jedan od starješina upitao: ‘Ko su ovi što su obučeni u duge bijele haljine i odakle su došli?’ Odgovorio sam mu: ‘Gospodaru, ti to znaš.’ I rekao mi je: ‘To su oni što dolaze iz velike nevolje. Oni su oprali svoje haljine i ubijelili ih u Jagnjetovoj krvi. Zato su pred Božjim prestolom i služe mu dan i noć u njegovom hramu. I Onaj koji sjedi na prestolu razapeće svoj šator nad njima. Oni više neće gladovati ni žednjeti, neće ih sunce pržiti, niti bilo kakva žega, jer će ih Jagnje, koje je nasred prestola, pasti i voditi na izvore voda života. I Bog će obrisati svaku suzu s njihovih očiju.’“ (Otkrivenje 7:13-17)
Očigledno, oni imaju istaknuto mjesto među velikim mnoštvom spasenih. Oni su pred samim prestolom Božjim, kao ljudi koji su prošli iskustvo koje nijedna prethodna generacija na zemlji nije prošla. Ne samo da su morali preživjeti period sedam poslednjih zala (Otkrivenje 15. i 16. glava; Danilo 12:1), već su nakon završetka antitipskog Dana očišćenja morali stajati bez svog Prvosveštenika i Zastupnika jedno kraće vrijeme neposredno pred Drugi Hristov dolazak. Oni su takođe morali da se u Hristu odupru silini završne obmane na zemlji (vidi Otkrivenje 15:1-14). Zbog toga će oni biti bliži Bogu kao jedinstveni svjedoci velikog Djela iskupljenja i postizanja ideala hristolikog karaktera.
Kao posebna grupa u širem smislu mogli bi se obuhvatiti i svi oni koji se pečate u vremenu Suda, od 1844. godine do kraja vremena milosti, nosioci troanđeoskih poruka, ali to nije mnogo bitno u kontekstu razmatranja 144.000. Njih Bog može eventualno da nagradi posebnim pred vaskrsenjem prije samog Drugog dolaska, o čemu je pisala Elen Vajt, istaknuti pionir Adventog pokreta u svom proročkom nadahnuću.[2] Pošto je ova grupa svjesna da se u Nebeskoj svetinji odvija Istražni sud dok se oni pečate, pečat Božji na čelu odnosno u umu (Otkrivenje 7:3) za njih ima lični iskustveni smisao, iako nijedan pojedinac ne zna kad je zapravo zapečaćen.
Umrli u vjeri primaju isti pečat verifikacije spasenja kroz njihovo opravdanje na Sudu.
Ponovljena vizija o 144.000 u Otkrivenju 14:1-5 koji u veličanstvenoj pobjedničkoj pjesmi slave svoje iskupljenje govori o njihovom savršenstvu ostvarenom u Hristu. Oni su „bez mane“ pred Božjim prestolom. Naravno takvo stanje je moguće postići samo kroz potpuno čišćenje svih grijeha i pokrivanjem savršenstvom Hristove pravde, primljene vjerom. Tada Bog može na Sudu legalno ukloniti svaku mrlju iz karaktera spasenih koji su sada kvalifikovani za vječni život! Oni sada nose potencijal, zalog i bezbjednost da se nikad više neće dogoditi pobuna protiv Boga. To ne znači da se njihov duhovni razvoj tu završava, naprotiv, sve vrijeme koje se mjeri u nedogled sada je pred njima u ostvarenju Božjeg prvobitnog plana za čovječanstvo i naš univerzum.
Svi spaseni se tretiraju kao prvjenci ili prvine Bogu, jer prvine su ono što Bog uzima za sebe, iako je istorijski gledano prvina bilo i ranije. Enoh i Ilija uzeti su na Nebo da ne vide smrt, a Mojsije je vaskrsnut neposredno nakon svoje smrti. Slično tome, Hrist je poveo na Nebo kao prvine osobe vaskrsnute prilikom Njegovog vaskrsenja. Ali punina prvina se realizuje po okončanju djela spasenja (vidi Jevrejima 12:22,23). Među spasenima neće biti „drugih“ i „trećih“. Niko ne ulazi na sporedna vrata. Razložno je vjerovati da će postojati određena hijerarhija među spasenima na Nebu, na to nas upućuje Biblija i zdrava logika, ali izvjesno je da niko zbog toga neće biti nezadovoljan ili ljubomoran, jer načela nebeske vladavine, Božji poredak i sistem vrijednosti, potpuno je suprotan ovome danas na zemlji.
____________________
[1] Vidi „Otkrivenje života i apokalipsa smrti“, Pavle Simović, poglavlje „Sedam truba“, str. 57-69.
[2] Vidi „Maranatha“, p. 281:1; „Early Writings,“ pp. 285-287. by Ellen G. White.
Poštovanje,izuzetno cijenim Vaše znanje i Vaš rad.Usudio bi se komentirati ovo propovijedanje u točkama:veliko mnoštvo i 144000 tisuće.U otkr.14:4 saznajemo da su 140000 prvenci,odnosno prvi snopovi Bogu i Janjetu.U Čežnji Vjekova(Ellen G. White)opet saznajemo “…mogao je postati sjeme za tu veliku žetvu velikog mnoštva iz svakog plemena,koljena,jezika i naroda(68poglavlje,502str.U predvorju).Razvidno je dakle da postoji razlika u te dvije skupine ,u prvim snopovima i u velikoj žetvi.U konačnici milošću Boga spaseni su i jedni i drugi.Hvala Gospodu na ljudima poput Vas(Pavla,Zdravka i mog brata A.Petrovića)jer zaista je Duh Gospodinov na Vama i pomažete puno u tumačenju pisma svakom tko je voljan istraživati.Molim Vas za odgovor.
Pitanje
Da li su rani Hriscani imali nebeski poziv odnosno zivot na nebu i kako komentarisete Isusov odgovor na pitanje zenidbe i udaje nakon ukrsnuca da su kao andjeli na nebu i da se niti zene niti udaju usskrsnuli i jos jedno pitanje Kakav je vas komentar na tvrdnju Jehovinih Svedoka da samo 144000 ide na nebo a da ostali ce ziveti na Zemlji rajskoj jer oni izricito tvrde da je njihov ostatak od 144000 pomazanika da je otprilike do sada skupljeno oko 130000 a resto je na Zemlji i da oni danas predstavljaju duhovni bozji Izrael i da ce oni koji ne poslusaju radosnu vest o bozjem kraljevstvu biti unisteni u harrmagedonu a prezivece samo oni koji se nadju u Jehovinij organizaciji jer je to kao Nojeva barka
Rani hrišćani su imali isto što i mi danas.
Što se tiče pitanja braka na novoj zemlji, mi vjerujemo da će Bog vratiti čovječanstvu sve prvobitne privilegije i svrhu stvaranja, uključujući i jednu od najvažnijih institucija – brak. Na provaktivno hipotetičko pitanje o braku po vaskrsenju (Matej 22:23-32), Isus je odgovorio ne udaljavajući se od njihovog pitanja. Biblija uči da će posle vaskrsenja spaseni biti uzeti na Nebo, i tom periodu neće biti sklapanja brakova, pošto nijesu još primili svoje konačno nasleđe – obnovljenu Zemlju. Na novoj zemlji će biti obnovljena ustanova porodice, kako govore proročanstva kao što je Isaija 65:17-25.
Raselovi “pomazanici” zaista nijesu vrijedni komentara.