Starogrčka riječ „tip“ prihvaćena je kao termin u modernim jezicima koji generalno označava grupu objekata, bića ili čak opštih pojmova koji imaju jednu ili više istih ili sličnih karakteristika.
Ali u hermeneutičkom kontekstu, riječ „tipos“ se u Bibliji koristi samo u Pavlovim poslanicama (1. Korinćanima 10:6,11; Rimljanima 5:14; Jevrejima 8:5 u komentaru na 2. Mojsijevu 25:40; i Jevrejima 9:24), i jedanput u 1. Petrovoj 3:21.
Tipologija kao hermeneutičko sredstvo koje koriste biblijski pisci sastoji se iz analize određenih starosaveznih istorijskih realnosti (ličnosti, događaja ili institucija) u svijetlu Plana spasenja, koje je Gospod namjerno stvorio ili uspostavio s ciljem da odgovaraju i da budu predvidljivo-prorečene predslike svojih neizbježnih i uzvišenijih aspekata eshatološke stvarnosti koje se ispunjavaju (inaugurišu, usavršavaju) u antitpskim fazama Plana spasenja.
Prva grupa stihova se odnosi na ličnosti. Tako iz 1. Korinćanima 10:1-4 saznajemo da i Mojsije (5. Mojsijeva 18:15; Luka 24:19; Jovan 6:14; Djela 3:22) i stijena „iz koje su pili“ Izraelci predstavljaju tip Hrista („stijenu“ smo već pokrili u jednom ranijem proučavanju).
Juda je tip Hrista u vladarskom smislu (1. Mojsijeva 49:10; 4. Mojsijeva 24:17; 1. Dnevnika 5:2; Psalam 60:7; 108:8; 110:1,2; Jeremija 30:21; Ezekijel 21:32; Danilo 9:25), David takođe (Isaija 11:1; Jeremija 23:5; Djela 13:22,23; Rimljanima 15:12; Otkrivenje 22:16).
Druga grupa tipoloških tekstova se odnosi na institucije. To smo već pokrili u našem proučavanju.
Treći tipološki obrazac veže se za događaje. U 1. Petrovoj poslanici 3:20,21 navodi se da je spasavanje „osam duša“ od sveopšteg Potopa bilo tip spasenja kroz krštenje vodom i Duhom.
U 2. Petrovoj 2:6, apostol navodi da je uništenje Sodoma i Gomora predslika ili primjer onoga što će se deseti bezbožnicima o Izvršnom sudu Božjem (vidi 1. Mojsijeva 19:24,25; Otkrivenje 20:9,10,15).
Opšte stanje u društvu pred Potop ili u Sodomu, sam Isus je upotrijebio kao sliku stanja pred Njegov drugi dolazak (Matej 24:37-39; Luka 17:28-30).
Melhisedek kao tip Hrista u svešteničkom smislu
Psalam 110. je mesijanski psalam. U 4. retku dato je ovo proroštvo: „Gospod se zakleo i neće zažaliti: ‘Ti si sveštenik dovijeka poput Melhisedeka!’“
Melhisedek se pominje kao sveštenik u vrijeme Abrama, kada sveštenički red još nije bio uspostavljen: „A kad se vraćao, pošto je porazio Hodologomora i kraljeve koji su bili s njim, u susret mu je izašao kralj Sodoma u dolini Šave, to jest u Kraljevoj dolini. Melhisedek, kralj Salima, iznio je hljeb i vino. On je bio sveštenik Najvišeg Boga. Zatim ga je blagoslovio riječima: ‘Neka Najviši Bog, Stvoritelj neba i zemlje, blagoslovi Abrama; i neka je blagoslovljen Najviši Bog, koji ti je u ruke predao tlačitelje tvoje!’ Tada mu je Abram dao desetak od svega.“ (1. Mojsijeva 14:17-20)
Pošto Isus Hrist krvno potiče iz Judinog plemena, iz kojeg je i najavljen, prema Mojsijevom levitskom zakonu, On nije mogao biti sveštenik.
Argumenti koje Pavle iznosi u Jevrejima poslanici o superiornosti Melhisedekovog sveštenstva u odnosu na levitsko su sledeći:
i) Tajanstvena ličnost Melhisedeka je tip Hrista jer mu se ne zna rodoslov niti dužina života, a takođe je bio „kralj pravednosti“ i kralj Salima, tj. „kralj mira“ (Jev. 7:1-3).
ii) Avram je dao desetak Melhisedeku; kasnije su Leviti primali desetke od svojih sunarodnika. Pošto je Aron tada bio u Avramovim bedrima, to proizilazi da su sveštenici po Aronovom redu platili desetak Melhisedeku (Jev. 7:4-10).
iii) Onaj koji daje blagoslov uvijek je veći od onog koji ga prima. Tako je Melhisedek bio veći od Abrama. Pošto je Levije još bio u Avramovim bedrima, slijedi da je Melhisedek veći od Levija (Jev. 7:7-10).
iv) Da je Aronovo sveštenstvo bilo efektivno u stvarnosti, Bog ne bi pozvao novog sveštenika po drugom redu (Ps. 110:4; Jev. 7:11).
v) Obredni zakon nije vječan pa tako ni sveštenička služba, već su podložni promjenljivosti, shodno razvoju Plana spasenja (Jev. 7:11,12,17,18).
vi) Osnova za Aronovo sveštenstvo bilo je rodoslovno porijeklo; osnova za Melhisedekovo sveštenstvo je vječni život Prvosveštenika (Jev. 7:8,15-16,23-25).
vii) Hristovo sveštenstvo po redu Melhisedekovu potvrđeno je zakletvom Božjom (Psalam 110:4), dok levitsko nije (Jev. 7:21,22).
viii) Pošto je Hrist bezgrešan, On ne mora da prinosi žrtvu za vlastite grijehe (Jev. 7:26,27).
ix) Melhisedekovo sveštenstvo je učinkovitije jer zahtijeva jednu žrtvu, jednom za sve (Isusovu), dok levitsko sveštenstvo prinosi neprekidne žrtve (Jev. 7:27).
x) Aronovo sveštenstvo služilo je u zemaljskoj kopiji ili sjenci nebeskog Hrama, u kojem Isus služi (Jev. 8:5).
Konačno, sveštenik koji može služiti „dovijeka,“ tj. dokle god je to Bog predvidio u Planu spasenja, može biti samo vaskrsli Hrist.
Josif i Isus
Poglavlja 37-50 u 1. Mojsijevoj bilježe priču o Josifovom životu. Josif je bio vrlo poseban svom ocu. Iz Jakovljeve perspektive, Josif je umro i zatim se vratio u život kao vladar Egipta. Josifova braća prevarila su oca tako što su natopila njegov ogrtač krvlju žrtvovanog jarca (1. Mojsijeva 37:31). Kasnije je Jakov otkrio da je Josif živ i da je vladar Egipta koji spasava svijet od velike gladi. Ostale paralele između Josifa i Isusa su sledeće:
- Obojica su bili odbačeni od svog naroda;
- Obojica su postali sluge;
- Obojica su izdati za srebrnjake;
- Obojica su lažno optuženi i suočeni sa lažnim očevicima;
- Obojica su stekli položaj pri „desnoj ruci“ vladarskih prestola;
- Obojica su obezbijedili spasenje neznabošcima (Josif fizičko, a Isus duhovno);
- Josif je oženio Egipćanku (paganku), uvodeći je u Avramovo nasleđe; Hristov odnos sa svojim pozvanima takođe je predstavljen brakom.
Jona i Isus – tri dana i tri noći u „šeolu“ ili „srcu zemlje“
Priča o Joni vrlo je neobična. Našavši se zbog neposlušnosti Bogu na brodu usred oluje, Jona je kazao svojim saputnicima da ga bace s broda, objasnivši da će gnjev Božji prestati ako ga žrtvuju i more se umiriti. Jona se našao u trbuhu ogromne ribe i tu proveo tri dana i tri noći prije nego ga je izbljuvala na obalu.
Tipološko tumačenje ove priče dao je sam Isus. „Tada mu rekoše neki učitelji zakona i fariseji: ‘Učitelju, želimo da nam pokažeš znak.’ A on im odgovori: ‘Zao i preljubnički naraštaj traži znak, ali nikakav znak mu neće biti dat, osim znaka proroka Jone. Jer, kao što je Jona tri dana i tri noći bio u utrobi morske nemani, tako će i Sin čovečiji tri dana i tri noći biti u srcu zemlje. Ninivljani će na Sudu ustati sa ovim naraštajem i osudiće ga jer su se pokajali posle Jonine propovijedi. A ovdje je neko veći od Jone.’“ (Matej 12:38-41)
Jona je nazvao riblji trbuh „šeolom“, što je na hebrejskom sinonim za grob ili područje mrtvih (Jona 2:2). Zapazite da Isus ne kaže da će tri dana i tri noći biti u grobu nego u srcu zemlje. Koje zemlje? Zemlje smrti! Isus je prethodno najavio da će postradati i treći dan da će ustati (Matej 16:21; 20:17-19). „Ispuniće se sve što su proroci napisali za Sina čovečijeg. Predaće ga neznabošcima, rugaće mu se, zlostavljaće ga i pljuvaće ga. Izbičevaće ga i zatim ubiti, a treći dan će vaskrsnuti.“ Ovaj opis ukazuje da Isusovo preuzimanje grijeha čovječanstva i stradanje nije vezano za smrt na krstu i efektivno vrijeme provedeno u grobu, već od Getsimanije. Kao što je Jona u tjeskobi shvatio da mora preuzeti grijeh na sebe za spas svoje sabraće, tako je i Isus (Matej 26:36-45). Njegov boravak u „zemlji mrtvih“ počeo je onda kad je Otac dopustio da se nađe u „srcu zemlje mrtvih“. Odvajanje od Boga jednako je smrti, i to je biblijsko učenje, počevši od Adamovog prestupa.
Dva Adama
U poslanici Rimljanima se navodi Adam kao tip budućeg Adama – Hrista, ali u suprotnom smislu.
Analiziraćemo šta Pavle podrazumijeva pod tipologijom dva Adama.
„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili…“ (Rimljanima 5:12)
Pavle konstatuje tri stvari u ovom jednom stihu:
- On kaže da je grijeh ušao na svijet kroz jednog čovjeka. Riječ „svijet“ („kosmos“ na grčkom) ima više od jednog značenja. Ima najmanje šest značenja za ovu jednu riječ. Kontekst nam kazuje šta je značenje te riječi, a ovdje riječ „svijet“ ima isto značenje kao u Jovanu 3:16: „Bog je toliko volio svijet.“ Ovdje riječ „svijet“ znači ljudski rod, ili čovječanstvo kojemu svako od nas pripada. Ono što Pavle kaže u ovoj prvoj konstataciji je da je grijeh postao naše nasleđe! On je postao dio nas kroz jednog čovjeka.
- On kaže da je taj grijeh koji je ovaj jedan čovjek počinio donio istom smrt. Razlog za ovo je očit, jer je Bog kazao našim praroditeljima da će u dan kad pojedu zabranjeni plod, dan kad sagriješe zasigurno ili „izvjesno“ umrijeti.
- Ova smrt nije samo došla Adamu, već se obuhvata čitav ljudski rod, svakog od nas. Ova smrt je postala univerzalna, sveopšta.
Pavle je bio bivši farisej i ekspert za zakon. On je znao šta je kazano u Ponovljenom zakonu 24:16 i Ezekijelu 18. glava. On je znao da krivica i kazna ne mogu biti legalno prenijete na drugog. Nijedan zakon to ne dopušta. Stoga on zna o čemu govori. On kaže: „Ova smrt se proširila na sve ljude jer svi su sagriješili.“ Poslednja fraza koja je nepotpuna izjava je uzrok problema.
Postoje samo dva načina kako možemo završiti tu rečenicu. Da li je Pavle mislio da svi umiru zato što su svi sagriješili u Adamu ili je mislio da svi umiru zato što su svi sagriješili kao Adam? Mi ne možemo dobiti odgovor na ovaj problem u citiranom stihu. Moramo razmotriti kontekst. Razumno je pretpostaviti da Pavle ovdje kaže da svi umiremo zato što smo svi sagriješili u Adamu a ne kao Adam. Navešćemo pet razloga za ovakav stav, od kojih su četiri biblijska a jedan je istorijski.
Argument 1: Istorijski, nije istina da svi umiru jer su svi sagriješili kao Adam. Na primjer, umire beba od tri mjeseca ali ona nema lični grijeh. Ona nije sagriješila kao Adam ali ipak umire. Zato je to kontradiktorno onom što Pavle kaže, jer Pavle kaže da se smrt proširila na sve ljude, bez izuzetka.
Argument 2: je gramatički razlog. Pavle koristi aorist, što je prošlo istorijsko vrijeme, stoga to podrazumijeva jedan čin za sve koji se desio u prošlosti. Da je Pavle imao na umu da su naši lični grijesi ti koji nam donose smrt, onda bi upotrijebio sadašnje trajno vrijeme, ali on to ne čini. U Rimljanima 3:23, Pavle daje sličnu izjavu, izuzev što tu dodaje nešto drugo. U Rimljanima 3:22,23 Pavle kaže da je dobra vijest o pravednosti vjerom primjenljiva na sve ljude, Jevreje i neznabošce. Razlog je to što nema razlike između Jevreja i neznabožaca, jer svi su sagriješili. Ovo je upravo ista tvrdnja koji on koristi u Rimljanima 5:12 takođe u aoristu: „Svi su sagriješili.“ Ali on dodaje: „Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave.“ Tu u drugom dijelu rečenice on koristi sadašnje trajno vrijeme.
Ostati uskraćen za slavu Božju je drugi način da se kaže „griješiti“ jer „grijeh“ jednostavno znači „promašiti cilj.“ Cilj je uvijek slava Božja koja je ljubav Božja. Kad promašujemo agape, mi griješimo (vidi 1. Korinćanima 13:1-3). Prema tome, ono što Pavle kaže u Rimljanima 3:23 je: „Svi su sagriješili u prošlosti, plus što svi sada osobno griješe.“ Ako se druga izjava odnosi na naše lične grijehe, prva izjava se mora odnositi na ono što se čovječanstvu dogodilo u Adamu. Pavle kaže da smo sagriješili u Adamu, ali da imamo i lične grijehe. Mi sada griješimo i stoga aorist podrazumijeva čin koji se desio u prošlosti.
Argument 3: U Rimljanima 5:13,14, Pavle pojašnjava da su ljudi koji su živjeli od Adama do Mojsija umirali čak iako njihovi grijesi nijesu bili identični ili poput Adamovog prestupa. Oni su umirali čak iako njihovi grijesi nijesu bili kao Adamov grijeh, što je u kontradikciji sa idejom da svi umiremo zato što smo svi sagriješili kao Adam. Pavle kaže upravo suprotno. Oni su umirali čak iako nijesu napravili grijeh kao što je bio Adamov prestup.
Argument 4: U Rimljanima 5:15-18, u istom kontekstu, Pavle vrlo jasno kaže po četvrti put da smo osuđeni i moramo umrijeti zbog Adamovog grijeha, bez obzira na naše lične grijehe! Tako nam kontekst kazuje da se Adamova smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili u Adamu!
Argument 5: Peti razlog je najvažniji argument. U Rimljanima 5:12-21, Pavle poređuje Adama sa Hristom. Razlog zašto raspravlja o Adamu i našoj situaciji u Adamu od 12-og do 14-og stiha je to što želi iskoristiti Adama kao Hristov obrazac ili tip. On kaže: „Ono što nam se događa zbog Adama na isti način nam se događa zbog Hrista.“ Postoji paralela. Nakon razmatranja naše situacije u Adamu, zbog čega i raspravlja o njemu, Pavle kaže: „Adam je tip Onoga koji je imao doći.“ On je obrazac, prilika Onoga koji dolazi. Ono što je istina za nas u Adamu mora biti istina i u Hristu! To je obrazac! To je paralela.
Od prvog Adama, ljudi u nasleđe dobijaju samo krivicu i smrtnu presudu. Mi treba da smo beskrajno zahvalni Bogu što je Hrist, svojom savršenom poslušnošću (ne našom) povratio Nebo koje je Adam izgubio kroz neposlušnost. Adam je sagriješio i Adamovo potomstvo dijeli njegovu krivicu i njene posledice. Ali Isus je ponio Adamovu krivicu, i sva Adamova djeca koja će pribjeći Hristu, drugom Adamu, mogu izbjeći kaznu prestupa.
„Blagoslovena je duša koja može kazati kriv/a sam pred Bogom, ali Isus je moj zastupnik. Prestupio/la sam Njegov zakon, ne mogu spasti sebe, ali dragocjena krv koja je prolivena na Golgoti je sva moja nada (sve sa čime mogu izaći pred Boga). Izgubljen/a sam u Adamu, ali obnovljen/a u Hristu.“[1]
Neko na sve ovo može kazati: „Da, to je istina. Mi svi umiremo zbog Adamovog grijeha ali to je samo prva smrt. Druga smrt je zbog naših ličnih grijeha.“ Ali ako bi kazali da je smrt koju smo primili od Adama samo prva smrt, onda bi takođe morali učiti da je sve što je Adam primio kad je sagriješio, kad je pojeo zabranjeni plod, bila prva smrt. Postavlja se pitanje: „Kada je ušla druga smrt?“ Šta je Bog mislio kad je rekao Adamu i Evi: „U dan kad pojedeš ovaj zabranjeni plod umrijećeš!“ Da li je mislio na prvu ili na drugu smrt? Jasno da je mislio zbogom životu zauvijek, jer prestupljeni Zakon zahtijeva smrt počinioca, anihilaciju grešnika sa grijehom (Rimljanima 6:23).
Prva smrt je na određeni način samo zahtjev, neophodnost zbog jevanđelja. Sud Božji je zbog Plana spasenja na kraju vremena pa je prva smrt čekaonica do suda. Ali da nije bilo jevanđelja, Adam bi zakonski trebao umrijeti istog dana kad je sagriješio jer hebrejski tekst kaže da u isti dan kad sagriješite, izvjesno ćete umrijeti upravo tog istog dana. Tako je u trenutku kad je sagriješio, Adam stvarno pripao oblasti smrti. Nastavio je da živi propadljivim i smrtnim životom samo zahvaljujući pristanku na zamjenu, na tipski prenos grijeha na nevinu životinjsku žrtvu. Gospod je Adamu i Evi izložio Plan spasenja.
Tako smrt koja nam dolazi kroz Adamov grijeh nije samo prva smrt; to uključuje drugu smrt. Mi se rađamo u izgubljenom rodu zbog Adama.
Ukupna namjera paralele u Rimljanima 5:12-21 između Adama i Hrista počiva na zamisli o solidarisanju čovječanstva u Adamu i Hristu. U većini slučajeva gdje se riječ „Adam“ koristi u Starom savezu, na hebrejskom jeziku sa rijetkim izuzecima, ona ima kolektivno značenje. Ona se odnosi na sve ljude u jednom čovjeku. Riječ „Adam“ znači čovječanstvo, ne samo jedinku.
U istom smislu, Hrist se pominje kao poslednji ili drugi Adam u Novom savezu. Tako kad Novi savez naziva Hrista drugim ili poslednjim Adamom, to se ne odnosi na jednog čovjeka među mnogim ljudima. Odnosi se na opšteg čovjeka, Isusa Hrista. Razlog zašto nas Bog osuđuje na smrt zbog Adamovog grijeha nije prenošenje krivice, već što sudjelujemo u Adamovom grijehu. Mi smo uključeni, ili da se poslužimo jezikom Jevreja, bili smo u Adamovim bedrima kad je sagriješio.
Taj život koji je Adam prenio na svoju djecu je život koji je već sagriješio, to je život koji stoji osuđen i zato život koji mora umrijeti. Jedini način na koji Hristova pravednost može biti naša nije putem prenošenja, već zato što sudjelujemo u Hristovoj poslušnosti tj. uključeni smo u nju, a jedini način na koji se to može desiti je tako što je Hristova ljudska priroda morala postati zajednička priroda palog roda kojemu je bilo potrebno iskupljenje. U protivnom mi propovijedamo neetičko jevanđelje. To je argument za optužbe teologa drugih religija protiv hrišćanske nauke.
Pavle u Rimljanima 5:6-10 govori o čudesnoj, neuporedivoj Božjoj ljubavi. U 11-om stihu on kaže: „I ne samo to, nego je Bog naša radost kroz našeg Gospoda Isusa Hrista, kroz koga smo sada pomireni s Bogom.“
Nema prepreke između nas i svetog Boga. U Hristu Bog nas posmatra kao da smo savršeni, kao da nikad nijesmo sagriješili. Mi možemo slobodno dolaziti Bogu, kroz Hrista, bez ikakve sumnje, sa čistom savješću, ne zato što je ono što činite dobro, već što u Hristu stojite savršeni. To je poenta 11-og stiha.
Pavle sada želi to pojasniti i smjesta se okreće Adamu. Adam nema ništa sa našim pomirenjem, ali on ga želi upotrijebiti kao obrazac, kao model, i zato opisuje našu situaciju u Adamu kako bi mogao na kraju 14-og stiha reći: „Na taj način Hrist nas je spasao, i baš kao što su svi ljudi obuhvaćeni Adamovim grijehom, isto tako su svi obuhvaćeni Hristovom poslušnošću.“ Konstatujući u 12-om stihu da svi ljudi umiru, Adamova smrt se proširila na sve ljude jer su svi sagriješili u Adamu, Pavle nastavlja to dokazivati u Rimljanima 5:13,14.
Njegov dokaz je takođe težak pasus, zbog naših predubjeđenja o Zakonu. Mi vjerujemo da je Zakon uvijek postojao, što je tačno. Pavle to ne poriče, ali on ovdje ne raspravlja o postojanju Zakona. U Rimljanima 5:13 on kaže: „Jer do Zakona je grijeh bio u svijetu.“ On nam ovdje daje nagovještaj da je postojalo vrijeme kad nije bilo Zakona. „Do zakona“ znači prije nego je Bog dao Zakon. On koristi riječ „zakon” vezano za Deset Zapovijesti, kao legalni kodeks. Zakon je postojao od ranije, ali Bog je postavio svojih Deset Zapovijesti crno na bijelo da ljudi vide na Sinajskoj gori. Ljudi su griješili pred Bogom prije nego je On stvarno dao Zakon u pisanom obliku, jer Pavle kaže u 13-om stihu da je do Zakona bio grijeh u svijetu tj. u ljudskom rodu. Ljudski rod koji je živio od Adama do Mojsija je griješio, „ali grijeh se ne uračunava ako nema zakona.“
Prethodno, u istoj poslanici, Pavle izjavljuje: „Jer koji god su zgriješili bez Zakona, bez Zakona će izginuti, i koji god su zgriješili u Zakonu, po Zakonu će im biti suđeno.“ (Rimljanima 2:12) Drugim riječima, čak i nepoznavanje Zakona u eksplicitnom obliku nije izgovor za lične grijehe, niti to anulira kolektivnu krivicu u Adamu. Tako svi oni (neznabošci) koji su nijesu imali direktnu spoznaju o Zakonu, ali su bili poslušni glasu dobre savjesti i zakonima koje je Bog upisao u srca ljudskog roda, mogu se nadati spasenju u Hristu (Rimljanima 2:13-16).
Ljudi od Adama do Mojsija su umirali. Ako nijesu umirali zbog svojih ličnih grijeha, onda je jedini razlog to što su prestupili u Adamu. To je Pavlov argument. Igra riječi je takođe važna. Stih 14: „Ipak, smrt je od Adama do Mojsija carovala i nad onima koji nijesu počinili grijeh sličan prestupu kakav je počinio Adam.“ Ovdje imamo negaciju, oni su griješili ali nijesu sagriješili u prestupu kao Adam.
U Bibliji postoji dvanaest riječi za grijeh, u Starom i Novom savezu, i svaka ima specifično značenje. Riječ „grijeh“ znači promašiti cilj. Riječ „prestup“ znači voljno, hotimično kršenje Zakona. Vi nikad ne možete prestupiti bez poznanja Zakona. Preduslov za prestup je poznavanje Zakona. Ljudi od Adama do Mojsija su griješili ali nijesu prestupali zato što Bog nije bio izrazio Zakon u jasnim odrednicama. Oni su imali određeno shvatanje u svojoj savjesti i srcima kao što smo vidjeli u Rimljanima 2. glava, ali nije bilo eksplicitne Božje objave: „Ne počini zločin ubistva. Ne kradi.“ To je došlo na Sinajskoj gori.
Adamov grijeh bio je prestup zato što je on voljno prekršio zakon koji je poznavao. Kad mu je Eva donijela taj plod, on je znao da je to zabranjeni plod. On je znao da im je Bog zapovijedio da ga ne diraju. Tako kad je Adam sagriješio, on je voljno kršio zakon. On je prestupio, a Bog mu je rekao da će „u dan kad prestupi umrijeti.“ Ljudi u nepoznavanju Zakona u pisanom obliku su umirali zato što su sudjelovali, bili su uvučeni, ili da se poslužimo jezikom iz Jevrejima 7. glava, bili su u Adamovim bedrima kad je Adam prestupio.
Kakvo je onda Bog imao pravo da uništi ljude u Potopu? Objašnjenje nalazimo u 1. Petrovoj 3:19-21. Pretpotopni ljudi su izginuli zato što su bili neposlušni pozivu na pokajanje, ne zakonu. Jasno je da čovjek neće biti izgubljen zato što je loš ili je kršio Božji zakon. Čovjek će biti izgubljen iz samo jednog razloga. On je hotimično, voljno odbacio dar Božji, Isusa Hrista. „Koji njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer ne vjerova u ime jedinorodnog Sina Božijeg.“ (Jovan 3:18)
„Idite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom. Ko vjeruje i krsti se, biće spasen, a ko ne vjeruje, biće osuđen.“ (Marko 16:14,15) Čovjek je izgubljen jer hotimično, voljno odbacuje ovaj dar. Da bi nas spasao Bog je uzeo opšteg čovjeka, ljudski rod, i stavio nas u Hrista.
„Iz kog ste vi u Hristu Isusu, koji nam posta mudrost od Boga i pravednost i posvećenje i iskupljenje.“ (1. Korinćanima 1:30) U toj istoriji mi imamo spasenje, potpuno i kompletno ljudski rod stoji legalno opravdan. To je dobra vijest.
Zašto se onda svi ne spasavaju? Zapazite u Rimljanima 5:15-18 dvije stvari koje Pavle kaže o nama u Hristu, a koje ne pominje za nas u Adamu.
- On naš položaj u Hristu naziva darom. Jasno je da se u daru nikad ne može uživati dok ga ne primimo. Taj dar je za sve ljude. „Bog je toliko volio svijet.“ On nije dao svog Sina izabranima. Dao ga je svim ljudima, „da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život.“ (Jovan 3:16) Ko god vjeruje uživaće taj blagoslov. Nema ni pomena o daru u terminima o Adamu, jer je naš položaj u Adamu prirodan položaj. Mi u Adamu imamo urođeno pravo. To je nešto što nam pripada po prirodi u kojoj dolazimo na svijet kao njegovi potomci. Naš položaj u Hristu je dar i kao svaki drugi dar moramo ga primiti da bi ga uživali. Mi moramo shvatiti svoju situaciju i željeti novorođenje u Hristu kako bismo primili dar spasenja.
- Pavle koristi jednu frazu za Hrista koju nikad ne upotrebljava za Adama. Ta fraza je „mnogo više.“ Pod tim on podrazumijeva da u Hristu primamo mnogo više nego što smo izgubili u Adamu. Bog prosto ne povlači situaciju ljudskog roda u Adamu. On nam daje mnogo više nego smo izgubili u Adamu, najviše što može.
Ono što je Adam učinio obuhvatilo je čitavo čovječanstvo, isto tako, ono što je Hrist učinio obuhvatilo je čitavo čovječanstvo. To je istina samo za Adama i Hrista. Zato je u Novom savezu Hrist nazvan „poslednjim Adamom,“ jer hebrejska riječ „Adam“ znači čovječanstvo. U tom smislu su Adam i Hrist paralele, ali otkrivamo da su takođe i suprotnosti u onom što su učinili, i stoga suprotstavljeni po onome kako su obuhvatili čovječanstvo. Adam je sagriješio, Hrist je bio poslušan. Adam je donio osudu i smrt, Hrist je donio opravdanje na život. Postoji razlika u onom što su učinili.
Razlog zašto je Adamov grijeh donio smrtnu osudu na čitavo čovječanstvo nije to što Bog prenosi Adamovu kaznu na nas. Da je to učinio, Bog bi postao nezakonit zato što je On sam rekao u 5. Mojsijevoj 24:16 da ne možete prenositi krivicu i kaznu. Imamo mnogo tekstova u Bibliji koji se time bave. 2. Carevima 14:6 to iznosi. Ezekijel 18:1-20, naročito 5-i i 20-i stih, bave se ovim pitanjem. Krivica i kazna se ne mogu legalno prenositi.
Svi umiru jer su svi sagriješili u Adamu. Mi smo sudjelovali u njegovom grijehu. Bili smo uključeni u njegov grijeh. Svi vjerujemo da nas je Bog stvorio. Tu nema problema. Pitanje je: „Kad vas je Bog stvorio? Kad me je Bog stvorio?“ Ima samo dvije mogućnosti. Ili kad me je majka biološki začela ili kad je Bog stvorio Adama.
Tekst u Djelima 17:26 kaže da je iz jednog Bog stvorio sve ljude da egzistiraju na ovoj zemlji. Drugim riječima, mi smo množina Adamovog života, a život koji nam je Adam prenio bio je život:
i) koji je sagriješio,
ii) koji je osuđen,
iii) koji legalno nema prava na život.
U Adamu svi mi pripadamo oblasti smrti zato što smo sudjelovali u njegovom grijehu jer smo bili u njemu. Isto tako, sjedinjavanjem Hristovog božanstva sa opštom ljudskom prirodom čovječanstva kojemu je bilo potrebno iskupljenje, Hrist se kvalifikovao da bude drugi, poslednji Adam. Njegova poslušnost nam se može legalno pripisati, vama, meni, svakom ljudskom biću. To se može legalno izvršiti zato što je čitavo čovječanstvo bilo poslušno u Hristu. Mi smo sudjelovali u Njegovoj poslušnosti. Bili smo uključeni u Njegovoj poslušnosti Zakonu i Njegovoj poslušnosti na smrt.
Nije jedan čovjek umro na krstu umjesto svih ljudi. To ni Zakon ne bi dopustio. Zakon ne može dopustiti da nevini strada umjesto krivoga. Nevini može da založi svoju nevinost u posredničkom smislu. Mi smo stvarno umrli u Hristu. 2. Korinćanima 5:14 ne kaže da je jedan čovjek umro za sve. Tekst se nastavlja i kaže da su zbog onoga što je Hrist uradio, svi ljudi su umrli u Hristu. Na krstu nije jedan čovjek umro za sve ljude, već su svi ljudi umrli u jednom čovjeku. To je jevanđelje Isusa Hrista, i to je razlog zašto mnogi ljudi ignorišu ovaj pasus, jer ne mogu dokučiti kako su svi ljudi mogli umrijeti u jednom čovjeku, sve dok odvajaju Hristovu ljudsku prirodu od čovječanstva kojemu je potrebno otkupljenje.
Pavlova teologija o dva Adama je srce poruke o opravdanju vjerom.
„A s darom nije kao s grijehom jednog čovjeka. Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prestupa dovela je do osude, a blagodatni dar zbog mnogih prestupa za ishod ima opravdanje. Jer kad za grijeh jednog vlada smrt kroz jednog, koliko će više oni koji primaju izobilje blagodati i dar pravednosti u životu vladati kroz jednog Isusa Hrista!“ (Rimljanima 5:16,17)
Pavle je konstatovao u Rimljanima 3:23 da su svi sagriješili i svi griješe. Mi smo sagriješili u Adamu, plus što imamo vlastite lične grijehe. Da je Hrist umro, da je izbrisao samo Adamov grijeh, mi bismo još uvijek imali problem. Bio bi nam potreban još jedan Spasitelj za naše lične grijehe. Ali Hrist je učinio mnogo više od nošenja Adamovog grijeha. Njegova posrednička smrt obuhvatila je sve grijehe Adamovog potomstva.
Hrist je uradio mnogo više od nošenja grijeha svojim životom, svojom poslušnošću i svojom smrću. On je donio i opravdanje. „Zato, dakle, kao što je sagrešenjem jednog na sve ljude došla osuda, tako i pravdom jednog dođe na sve ljude opravdanje života. Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i poslušnošću jednoga mnogi postati pravedni.“ (Rimljanima 5:17,18)
„Jer Hristos je svršetak (cilj, svrha, ispunjenje) Zakona, za pravednost svakom koji ga veruje.“ (Rimljanima 10:4) To je mnogo više od onoga što smo izgubili u Adamu. Iz tog razloga je Pavle volio frazu „mnogo više.“
Još nešto je važno zapaziti u 17. retku. Pavle ovdje kaže da Adamov grijeh nije prosto donio osudu na smrt. On je donio smrt kao osvajača! Riječ „carovati“ znači vladati nad nekim. Kad je Adam sagriješio, smrt je došla kao osvajač, što znači da niko od nas, nezavisno od Plana spasenja, ne može izbjeći smrt.
Analogno tome, oni koji prime Dar spasenja takođe će carovati kroz Hrista (17. stih) kao sunaslednici, sinovi Božji usvajanjem u Hristu, našem starijem Bratu. Hrist dijeli s nama svoju tečevinu (vidi Otkrivenje 1:5,6; 5:10; 20:6; Isaija 61:6; 1. Petrova 2:9).
Isto tako ni druga smrt, koja ne pripada Hristu, neće imati vlasti nad nama koji primimo život u Hristu (Otkrivenje 20:6,14,15)!
U zaključku ovog proučavanja o dva Adama:
Adamov grijeh je doveo čitavo čovječanstvo pod smrtnu osudu. Ovdje je jasno da to podrazumijeva prvu i drugu smrt. Obadvije smrti nam dolaze kroz Adamov grijeh. Prva smrt dolazi kao posledica propadljivog života u carstvu grijeha, dok je druga stvarna plata za grijeh. Da nije bilo Plana spasenja, ne bi bilo ni prve smrti, uslijedila bi odmah druga.
Razlog što Adam i Eva nijesu umrli taj isti dan bio je što je postojalo Jagnje koje je zaklano od osnivanja svijeta. Legalno, Adam nije imao prava živjeti ni minuta više, što znači da je umro, vi i ja bismo umrli u njemu. To je mjesto gdje po rođenju pripadamo u Adamu. Adam je imao uslovnu besmrtnost. Uslov je bio: „Ako slušaš živjećeš, ako ne slušaš umrijećeš.“
Hristova poslušnost je spasila čovječanstvo samo od druge smrti. Hristova žrtva nas nije spasila od prve smrti, jer prva smrt nije plata za grijeh. Plata za grijeh je druga smrt. Zato je Hrist posrednički ponio naše grijehe, kao što smo vidjeli u našim proučavanjima o tipologiji Svetinje i praznika. Grijeh ne može ispariti niti je Bog čarobnjak koji ga uklanja jednostavnom naredbom. Kad se pokajani, preneseni grijesi očiste iz Svetinje, oni će biti prenijeti na njihovog podstrekača – Sotonu. Sotona će, zajedno sa svojim demonima i nepokajanim grešnicima, biti kažnjen drugom, vječnom smrću. Tako će začetnik grijeha i grešnici biti spaljeni u ognju Sudnjeg dana koji će zauvijek očistiti i „korjen i grane“ grijeha (Malahija 4:1).
Isus je „okusio smrt“ za sve ljude (Jevrejima 2:9), ali prvu posredničku smrt, odnoseći kao nevina žrtva sa sobom grijehe svijeta u kojima nije imao udijela, te prema tome ne može ni snositi kaznu za grijeh, koje je druga smrt. „On je u svom tijelu ponio naše grijehe na drvo.“ (1. Petrova 2:24)
„Jer pošto je smrt došla kroz čovjeka, i vaskrsenje mrtvih dolazi kroz čovjeka. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti. Ali svako u svom redu: Hristos kao prvina, a zatim, za vrijeme njegovog dolaska, oni koji su Hristovi.“ (1. Korinćanima 15:21-23)
„Ali Bog ga je vaskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da ga smrt zadrži.“ (Djela 2:24)
Spasenje od druge smrti i objava o opravdanju na život su najveći Božji dar čovječanstvu, u Hristu. Kad svijetu govorimo o Božjem daru, ove dvije stvari su se ispunile u svetoj istoriji našeg Gospoda Isusa Hrista. On nas je oslobodio od druge smrti i dao nam opravdanje na život. To je suština Plana spasenja. Ovo je zadatak koji je Isus povjerio svojim učenicima da idu i kažu svijetu.
Ali, kao svaki dar, on se mora primiti da bi se uživao. To nas dovodi do najvažnije tačke. Oni koji hotimično, voljno i uporno odbacuju Božji dar spasenja u Hristu, namjerno izabiraju drugu smrt umjesto vječnog života. A pošto je Bog pravedan Bog, On će na Sudu verifikovati ono što su odabrali. Ali oni više ne mogu optuživati Adama jer je Hrist ukinuo smrt koja dolazi u Adamu ili čak našim ličnim grijesima (vidi Jevrejima 2:3).
Začetak grijeha je u nevjerstvu koje se razvija zbog ignorisanja i izvrtanja istine (vidi Rimljanima 1:18-30; uporedi sa Jevrejima 10:26-30).
Napokon, kad prihvatimo naš novi položaj u Hristu, moramo Adamu kazati zbogom. Ne možemo istovremeno biti u Adamu i u Hristu, jer oni pripadaju suprotnim taborima. O tome Pavle govori u Rimljanima 6. glava.
____________________
[1] Sons and Daughters of God, p. 120. by Ellen G. White
