U istoriji svijeta, religija je područje najvećih zloupotreba i manipulacije. To ne treba da nas iznenađuje ako znamo da je ova planeta pozornica sukoba Hrista i Sotone. Biblijska religija se jasno odvaja i razlikuje upravo po tome što je definiše i usmjerava sam Bog. Kad pali čovjek preuzme stvar u svoje ruke, religija postaje sama sebi svrha tj. izopačuje se u skladu sa potrebama pale ljudske prirode. Matrica po kojoj svjetski moćnici nastoje utvrditi i održati svoje imperije, primjenljiva je i na vjerske vođe koji teže da uspostave i održe religijski sistem kakav odgovara njihovim interesima. Takva religija se zatim konzervira, a najbolji konzervans za vjeru po mjeri čovjeka u grijehu je tradicija. Zbog želje da po svaku cijenu zadrže postojeći status kvo, nosioce i pripadnike takvih religija uopšte ne zanima progres Plana spasenja niti išta što ih potencijalno može lišiti njihovih privilegija i statusa. Oni, kao Irod prilikom Isusovog rođenja, žele isključiti svaku opciju o eventualnom Caru koji ugrožava njihov položaj. Žele ga mrtvog, ili, u najboljem slučaju, kao dalekog i nezainteresovanog za ljudske poslove. Da bi to bilo izvodivo na ideološkom i vjerskom planu, Bibliju treba marginalizovati i obezvrijediti, a Božje objave izvrnuti, podrediti ljudskim mišljenjima, mistifikovati, zamagliti i na svaki način pogrešno interpretirati. Takva je postala jevrejska tradicija, a takva je i tradicija crkava koje se nazivaju hrišćanskim.
Bog je dao starom Izraelu uslovni blagoslov (5. Mojsijeva 28:1-14), ali i uslovno prokletstvo (5. Mojsijeva 28:15-25), u slučaju poslušnosti ili neposlušnosti.
Istorija Božjeg starosaveznog naroda puna je uspona i padova, Božjih disciplinskih mjera, reformi i, na žalost, sve dubljeg zastranjivanja od izvorne Božje namjere. Preko formiranja monarhije, po ugledu na druge neznabožačke narode, do velike okupacije od stranih sila, Asirije i Vavilona, izraelski narod se razbijao i odvajao od svojih duhovnih korjena. Juda i Benjamin su čak ratovali protiv ostalih deset plemena Izraela. Na kraju su i ova dva plemena odvedena u Vavilonsko ropstvo, nakon čega više ne nalazimo 12 plemena doslovnog Izraela zajedno. Uprkos brojnim opomenama preko proroka, oni nijesu slušali. I onda u takvoj situaciji, Bog preko proroka Danila objavljuje krucijalno važna vremenska proročanstva, među kojima se nalazi i poslednji poziv odnosno vrijeme milosti za Jevreje kao naciju, da se pokaju i spreme za dolazak Mesije (Danilo 9:24-27). Božja milost prema čovjeku uvijek ima svoj rok, i to nikad ne bismo smjeli zaboraviti.
Ova vremenska proročanstva mogu se ispravno protumačiti isključivo na jedan način, i zbog toga ih izbjegavaju i pogrešno primjenjuju kako Jevreji tako i lažirane hrišćanske crkve.
Šta bi bilo da su Jevreji poslušali? Tada bi se na njih ispunila sva ona obećanja koja je Gospod unaprijed dao preko proroka, i oni bi bili nosioci dobre vijesti svijetu. Hristovi učenici dobili su nalog da prvo idu „izgubljenim ovcama doma Izraelovog“ (Matej 10:5,6), što znači da su Jevreji imali prioritet. Zapazimo da ih Isus tretira kao duhovno izgubljene.
Na žalost, Jevreji se kao nacija nijesu pokajali, i vrijeme milosti od 490 prorečenih godina završilo se 34. godine n.e. kamenisanjem Stefana (Djela 7. glava). Isus je odbačen kao Mesija od svog naroda, osim manjeg broja sledbenika, što je sam Hrist povrdio u priči o vinogradarima (Matej 21:33-46).
Cijela 23. glava jevanđelja po Mateju ispunjena je riječima osude vjerskih vođa koji su zloupotrijebili „Mojsijevu stolicu,“ da bi na kraju Isus izrekao proročanstvo za hram, kao centar bogosluženja oko kojeg se nacija vjekovima okupljala: „Jerusalime, Jerusalime, ti koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta sam htio da skupim tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali nijeste htjeli. Eto, ostavlja vam se vaša kuća pusta. Kažem vam: nećete me više vidjeti sve dok ne budete rekli: ‘Blagosloven onaj koji dolazi u ime Gospodnje.’“ Odmah zatim, Isus je na izlasku iz hrama kazao učenicima: „Vidite li sve ovo? Istinu vam kažem: neće ovdje ostati ni kamen na kamenu koji neće biti razvaljen.“ (Matej 24:2)
Dakle, iz konteksta je jasno da se termin „kuća“ odnosi na hram u Jerusalimu koji ostaje „pust“ zbog Božjeg napuštanja zemaljske svetinje i prestanka tipske službe. Istorijski on je razoren 70. godine n.e. i nikada se više nije obnovio, dok Jerusalim kao grad, iako razrušen, nije postao pustinja. Pridjev „vaša“ takođe ukazuje na to da hram prestaje biti mjesto Božje prisutnosti (vidi Luka 13:35; uporedi sa Danilo 9:27; Jovan 4:20,21; Jevrejima 8:16; 9:11,15-17,24-28; 10:18).
Vrlo je važno zapaziti da je Hrist takođe objavio svoje napuštanje hrama i Jerusalima sve do Njegovog drugog dolaska (Matej 23:39). To znači da svaki pokušaj eventualne obnove hrama na zemlji može biti samo rezultat manipulacije religijom i vjerskim osjećanjima od strane nosilaca lažne religije.
Jedan od rezultata zloupotrebe tumačenja Božjih obećanja poznat je kao dispenzacionalizam. To je učenje koje tvrdi da je Izrael ostao Božji izabrani narod i da se period milosti za njih od 490 godina iz Danilovog proročanstva nikada nije završio. Godina 34. posle Hrista, kada se navršilo proročanstvo o 70 sedmica, za njih je više godina obraćenja Savla, a ne toliko kamenisanja Stefana; Izrael kao nacija nije odbacio Isusa – samo su vjerske vođe to učinile, iz čega proističe zaključak da je uništenje Jerusalima očigledno bio nepravedan sud. Oni su i dalje bili Božji izabrani narod i svjedoci za Boga kroz vjekove koji su slijedili, progonjeni od strane otpalih hrišćana. U poslednje dane Bog će ponovo skupiti sva plemena i ispuniti sva obećanja koja je dao u Starom savezu. Formiranje savremene države Izrael 1948. godine je prvi korak ka tome i ko god blagosilja Izrael biće blagosloven, a ko god proklinje Izrael biće proklet. Dakle, osnova dispenzacionalizma je mišljenje da su Jevreji kao nacija još uvijek Božji izabrani narod.
Propovjednici dispenzacionalizma kažu da ni jedan drugi događaj nije toliko opisivan u Bibliji kao obraćenje Izraela. Da, ali obraćeni Izrael je duhovni Izrael, ne tjelesni.
Zastupnici dispenzacionalizma dalje pogrešno tvrde da u Bibliji ne postoje uslovna proročanstva ili obećanja za Izrael, već da se ona neminovno moraju ispuniti. Tako oni sva proročanstva i uslove koji su trebali biti ispunjeni do prvog Hristovog dolaska, lukavo pokušavaju prebaciti u drugi vremenski kontekst, a to je pred Njegov drugi dolazak. Na taj način sami sebe zapliću u nemoguć scenario. Suština tih pokušaja svodi se na upućivanje na lokalnu primjenu iz globalne (Biblija uči upravo suprotno), gdje bitnu ulogu ima izgradnja trećeg hrama.
Međutim, Božja Riječ je više nego jasna: „Ovako kaže Gospod nad vojskama, Izraelov Bog: ‘Popravite svoje puteve i svoja djela, pa ću vas ostaviti da živite na ovom mjestu (Jerusalimu – prim. aut.). Ne uzdajte se u lažne riječi i ne govorite: ‘Gospodnji hram, Gospodnji hram, ovo je Gospodnji hram!’… Ali vi svoje povjerenje polažete u lažne riječi – a od toga nikakve koristi nema.“ (Jeremija 7:1-5, 8) Šta ćemo, dakle, sa ovim? Ovdje je postavljena precizna dijagnoza lažnih naslednika po tijelu, starih i savremenih dispenzacionalista. U osnovi tvrdnje Jevreja u citiranom tekstu nalazi se ideja da je postojanje hrama ne samo garancija ispravnosti religije nacije koja se okuplja oko njega, već i garancija Božjeg obaveznog prisustva i zaštite. Ali Gospod je to okvalifikovao kao obmanu.
Odbacivanje Isusa, Mesije, Izdanka, Spasitelja, Pravednika, dovelo je do toga da se Božja obećanja Izraelu data u Starom savezu, nijesu nad njima bukvalno ispunila niti ta obećanja imaju dalje značenje u kontekstu jevrejske nacije, pa ih zato ni Isus ni apostoli ni Novi savez i ne pominju. Sva Božja obećanja ispuniće se na kraju, na novoj Zemlji i u novom Jerusalimu (vidi Otkrivenje 21:1-4).
Građenje hrama i uspostavljanje službe u njemu predstavljalo bi bogohuljenje najvećeg stepena i izrugivanje Hristove vječne i jedinstvene žrtve koja nas jedina može spasiti.
Dispenzacionalisti Hristovog vremena (judaisti) tvrdili su iste stvari koje danas tvrde njihovi savremeni simpatizeri: da će njihovo carstvo konstituisano kao teokratska država nastaviti da postoji zato što Božja obećanja koja se tiču zemaljske slave i superiornosti Izraela moraju da se ispune po svaku cijenu; da će sam Mesija podržati njihovo buduće postojanje kao izabrane nacije; da je Njegov primarni zadatak bio da potčini neprijatelje Izraela; da Danilovo proročanstvo o određenom vremenu „odsiječenom“ specijalno za Jevreje ne treba da se razumije kao Božje raskidanje saveza i (za)kletve sa njima; da to proročanstvo ne treba ni da se proučava; da je njihov prosperitet, dobrobit i spasenje Božji jedini izbor pošto nijedan drugi narod na svijetu nije čak ni uzet u obzir za spasenje; da ih njihova djela zakona preporučuju za spasenje (oni su „najmoralniji,“ „imaju najbolje porodice“, „najviše drže Zakon“…), i da mora da je po srijedi neka zabuna s Božje strane pošto s njima nije razgovarao toliko dugo vremena (dispenzacionalisti znaju da kažu da je Bog „suspendovao“ službu 70. godine n.e., ali ko je još čuo za suspenziju koja traje dvije hiljade godina); da je Bog bio vezan savezom koji je sklopio sa Avramom i da su oni, budući da su djeca Avramova, jedini legitimni naslednici svih blagoslova obećanih njemu. Jednom riječju – dominacija.
Kakav je bio Božji odgovor, nalazimo u Novom savezu. Vrlo važno je zapaziti da se svaka Isusova propovijed ili priča o kraljevstvu vezivala za kraljevstvo nebesko, a ne zemaljsko.
Judaizam je u dane kada je hrišćanstvo već bilo osnovano u suštini radio isto što i dispenzacionalizam. Bio je to reaktivni pokušaj agitatora infiltriranih u novosaveznu zajednicu koji su pokušavali da:
a) natjeraju obraćenike da se vrate starosaveznom tradicionalnom uređenju (otačkoj vjeri);
b) vrate istoriju Plana spasenja od „boljeg“ na „dobro“;
c) od nebeskog Jerusalima upoređenog sa majkom pravih naslednika Božjeg nasledstva i sa slobodnom ženom, Sarom, koja je imala obećanje, vrate vjernike natrag na zemaljski Jerusalim upoređen sa robinjom, Hagarom, čiji sin nije bio obećani naslednik (Galatima 4:24-31);
d) od obrezanja srca odvojenog od svjetovnih aspiracija i želja i potpuno posvećenog i „vjenčanog“ sa nebeskim Mladoženjom u ljubavi trajnog saveza, okrenu natrag na obrezanje tijela koje za one u Hristu nije imalo nikakav značaj, pošto nijedan pravi hrišćanin iz Jevrejstva nikada nije ni pomislio da ne sklapa brak sa hrišćankom iz ne-Jevrejstva;
e) od stvarnosti i ispunjenja u Hristu skrenu natrag na sjenke i običaje koji su ukazivali na te stvarnosti;
f) od slobode u Hristu vrate se natrag u ropstvo.
Posljedica uticaja ovih agitatora i „grupe iz obrezanja“ bila je pogubna za obraćenje Jevreja koji su na kraju prestali da se pridružuju ranoj hrišćanskoj zajednici.
Uticaj savremenih dispenzacionalista takođe je poguban, pošto oni tvrde da je jevrejska nacionalnost još uvijek važan predmet, jer su oni još uvijek izabrani Božji narod i nikada nisu ni prestali da budu izabrani narod. Taj uticaj, ako se ne razobliči, mogao bi da spriječi obraćenje Jevreja u svijetu u današnje vrijeme.
Dispenzacionalizam je reakcija vjerskog Vavilona na Reformaciju i njeno obilježavanje pape kao antihrista.
Takav odgovor nije bio nov; u svojoj suštini to je bio farisejski judaizam u vrijeme kada je radosna vijest o nebeskom Carstvu počela da se objavljuje i to je bio glavni razlog što su Jevreji odbacili jevanđelje i Mesiju.
U vrijeme apostola neki vjernici su dodali judaističkoj zbrci govorenje nerazumljivih jezika; u današnje vrijeme dispenzacionalizam ima veliku podršku harizmatičnih pokreta i otpalog protestantizma („protestantska“ Amerika najveća je podrška državi Izrael).
Savremeni dispenzacionalizam i farisejski judaizam u osnovi su iste doktrine. Ove „judejske bajke“ se intenziviraju kad god Božji narod prolazi kroz neke ranjive periode. Uticaj ovih doktrina bio je fatalan za obraćenje Jevreja u ranom periodu hrišćanstva i mogao bi biti fatalan u sadašnje vrijeme zato što ih protestantski dispenzacionalistički propovjednici guraju natrag u stari nacionalni ponos i aroganciju.[1]
Tipologija hrama kao koncept bez kojeg je nemoguće razumjeti svrhu Svetinje
Tipologija hrama počinje Šatorom od sastanka koji je načinjen u Mojsijevo vrijeme po slici („tavnit“ na hebrejskom, odnosno „paradigma“ ili „tipos“ u grčkom prevodu Septuaginte) koja mu je pokazana prilikom primanja Zakona na Sinaju, da bi se zatim nastavila hramom koji je sagradio Solomon prema planu (tavnit) koji mu je predao njegov otac David, dobijenim direktnim nadahnućem od Boga (1. Dnevnika 28:11-19).
Kratak istorijat hrama već smo obuhvatili u proučavanju o zemaljskoj Svetinji koja korespondira sa hramom. Ako razumijemo tipologiju hrama (svetinje) u kontekstu Plana spasenja, nećemo imati nikakvih problema sa idejama o eventualnoj gradnji „trećeg hrama“ na zemlji.
Treba napomenuti da se takve ideje podupiru vizijom proroka Ezekijela o Jerusalimu, hramu i nasleđu Izraela (Ezekijel 40-48. glava). Ali pažljivo proučavanje ove vizije ukazuje da Gospod preko proroka opominje Izrael na sud i potrebu da se drže Božjeg plana, u kojem slučaju će biti baštinici vječnog nasleđa, kojeg je zemaljsko bilo samo tip. Bog najavljuje kazne za svoj narod ali i obnovu. Ta obnova je duhovna, i jedan potpuno različit narod, narod mira, duha i vjere, nasleđuje obećanu zemlju i spasenje (vidi posebno odjeljak Ezekijel 36:16–38!).
Vizija novog hrama, koji se očito razlikuje od pređašnjeg, predstavlja sliku konačne obnove: „I reče mi (Gospod): ‘Sine čovječiji, ovo je mjesto mog prestola i mjesto za moja stopala, tu ću prebivati među Izraelovim sinovima dovijeka. Neće više Izraelov dom skrnaviti moje sveto ime, ni oni ni njihovi carevi, svojim bludom i leševima svojih mrtvih kraljeva… A ti, sine čovečiji, upoznaj Izraelov dom s ovim Domom, pa neka se postide zbog svojih prestupa i neka izmjere njegove mjere. Ako se postide zbog svega što su učinili, opiši im oblik Doma, izgled njegov, raspored i izlaze i ulaze, sve oblike i sve pojedinosti, sve njegove oblike i sve njegove zakone, i napiši ih pred njihovim očima da vide sve oblike i sve njegove pojedinosti i da se drže toga.’“ (Ezekijel 43:7,10,11) Bog je preko tipa svom narodu ukazivao na antitip, na stvarnu svrhu hrama i stvarno nasleđe Izraela! Ali uslov za dobijanje tog nasleđa bio je striktno slijeđenje svrhe svih Božjih ustanova, posebno hrama.
U 47-oj glavi slijede opisi opet vrlo slični onima koje nalazimo u Otkrivenju vezano za obnovljenu Zemlju (vidi posebno 1, 7, 8, 9 i 12 stih)! Izrael dobija svoje konačno nasleđe!
U poruci datoj Ezekijelu, Bog nigdje ne nalaže da se fizički gradi hram opisan u pomenutoj viziji. To nije učinjeno ni posle Vavilonskog ropstva, kada je u vrijeme Zorovavela jednostavno obnovljen stari hram, ni približno raskošan kao što je bio Solomonov (vidi Ezra 3:12 i Hagaj 2:3).
Ali Bog je preko proroka Ageja objavio jedno čudesno proročanstvo o drugom hramu: „Slava ovog drugog doma biće veća nego slava onog prvog,’ kaže Gospod nad vojskama. ‘I na ovom mjestu daću mir,’ govori Gospod nad vojskama.“ (Hagaj 2:9)
„‘Evo, šaljem svog glasnika, i on će raščistiti put preda mnom. I iznenada će doći u svoj hram Gospod koga tražite, i glasnik saveza kome se radujete. Evo, sigurno će doći,’ kaže Gospod nad vojskama.“ (Malahija 3:1; uporedi sa Marko 1:2-11)
Ovo se moglo ispuniti samo na jedan način – kada je sam Gospod, Mesija, svojim prisustvom u hramu uveličao njegovu slavu.
Šta zapravo predstavlja „treći“ hram i ko ga gradi?
Jedno mesijansko proročanstvo rasvjetljava ovaj predmet:
„Ovako kaže Gospod nad vojskama: ‘Evo čovjeka kome je ime Izdanak. I niknuće sa svog mjesta i sagradiće Gospodnji hram. On će sagraditi Gospodnji hram i krasiće ga slava. Sjedeće i vladaće na svom prestolu i biće sveštenik na svom prestolu, i savjet mira biće između obojice.“ (Zaharija 6:12,13)
Jevreji, a takođe i dispenzacionalisti, tvrde da će jedan od glavnih znakova dolaska Mesije biti izgradnja hrama i ponovno uspostavljanje službi i praznika. „Jer oni koji žive po tijelu razmišljaju o onome što je svojstveno tijelu, a oni koji žive po Duhu o onome što je svojstveno Duhu.“ (Rimljanima 8:5) „Braćo, želja je mog srca i moja usrdna molitva Bogu za njih (Jevreje – prim. aut.) da se spasu. Jer svjedočim za njih da imaju revnost za Boga, ali ne u skladu sa spoznajom. Jer, pošto ne poznaju Božju pravednost, nego nastoje da uspostave svoju, nisu prihvatili Božju pravednost. Jer Hristos je svršetak Zakona, za pravednost svakom koji ga vjeruje.“ (Rimljanima 10:1-4)
Ali Zaharijino proročanstvo o hramu se ispunilo prilikom Hristovog prvog dolaska. Novi, treći hram, gradi sam Mesija i ukida drugi zemaljski nakon okončanja svoje misije na zemlji! Pogledajmo. On ujedno pravi i savjet mira između sebe i Boga Oca u korist njihovog naroda na zemlji!
a) Podizanje novog hrama
„Tada su ga Judejci upitali: ‘Kakvim čudesnim znakom ćeš nam pokazati da to smiješ da činiš?’ Isus im je odgovorio: ‘Srušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podići.’ A Judejci su rekli: ‘Ovaj hram je građen četrdeset i šest godina, a ti ćeš ga podići za tri dana?’ Ali hram o kome je govorio bilo je njegovo tijelo. Kad je ustao iz mrtvih, njegovi učenici su se sjetili da je to govorio i povjerovali su Pismu i Isusovim riječima.“ (Jovan 2:18-22)
Svjedoci protiv Isusa na suđenju iskoristili su tu Njegovu izjavu za podizanje optužnice: „Ovaj je rekao: ‘Mogu da porušim Božiji Hram i da ga ponovo sagradim za tri dana’.“ (Matej 26:61) „A prolaznici su ga vrijeđali. Mahali su glavama i govorili: ‘Spasi samog sebe, ti koji rušiš Hram i gradiš ga za tri dana! Siđi sa krsta ako si Sin Božiji!’“ (Matej 27:39, 40) „Mi smo ga čuli kako govori: ‘Razvaliću ovaj hram načinjen ljudskim rukama i za tri dana sagradiću drugi koji neće biti načinjen ljudskim rukama’.“ (Marko 14:58)
b) Svršetak starog hrama
„Eto, ostavlja vam se vaša kuća pusta.“ (Matej 23:38) Hram ostaje „pust“ zbog Božjeg napuštanja zemaljske svetinje i prestanka tipske službe.
„Tada se zavjesa svetilišta rascijepila po sredini.“ (Luka 23:45) Hristova smrt na krstu označila je kraj važnosti službe u zemaljskom svetilištu. Kad se teška zavjesa koja je zaklanjala ulaz u Svetinju nad svetinjama, fizički pocijepala u fizičkom hramu, to je bio odraz dublje duhovne istine: da grešni čovjek više nije odvojen od svetog Boga jer je Isus platio cijenu (vidi Jevrejima 4:14-16).
Ako se opet podigne fizički hram u Jerusalimu i uspostavi završna gnusoba ili gadost koja pustoši (vidi Danilo 12:11; 2. Solunjanima 2:12; Danilo 11:45), to će takođe biti odraz dublje duhovne istine o stanju na zemlji pred sam Drugi Hristov dolazak. Otvoreno obožavanje Antihrista biće kulminacija pseudo religije koju duhovni Vavilon vjekovima gradi.
Zato što je Hristovo tijelo uništeno, i zemaljski hram je morao biti uništen da se otvori novi put u nebesku Svetinju. Više nije smjelo biti razdvajanja i otuđenja (Efescima 2:11-22; Galatima 3:25-29).
„Isus izađe iz Hrama, i dok je odlazio, priđoše mu njegovi učenici, pokazujući mu hramsko zdanje. ‘Vidite li sve ovo?’ upita ih on. ‘Istinu vam kažem: neće ovdje ostati ni kamen na kamenu koji neće biti razvaljen’.“ (Matej 24:1,2) Istorijski, hram je razoren 70. godine n.e. i nikada se više nije obnovio.
Zapazimo da je Zaharijino proročanstvo takođe najavilo Hristovu svešteničku službu! Upravo prema preciznoj tipologiji obreda i praznika, Mesija je prvo morao da se kvalifikuje za Spasitelja svojim rođenjem, životom po Zakonu i napokon svojim posredničkim prihvatanjem bremena grijeha i smrću kao antitipskog nevinog Jagnjeta (1. Petrova 1:9), da bi ga sa tim kvalifikacijama Bog podigao da preuzme ulogu prvosveštenika, stvarnog posrednika za Božji narod (vidi Jevrejima poslanicu). Hrist nikako nije mogao postati sveštenik prije ispunjenja navedenih uslova. Tada se moglo ispuniti proročanstvo o Njegovom sveštenstvu po redu Melhisedekovom (Psalam 110:4). Istovremeno, to je značilo okončanje zemaljske tipske službe, praznika i Hrama (vidi Danilo 9:27; Matej 23:38; Jovan 4:20, 21; Jevrejima 3:1; 4:14-16; 5:1-6; 7:11-28; 8:1-13; 9:1-28; 10:18).
Duhovni hram kao vječna „građevina“ za Božje kraljevstvo
Dok se jedan aspekt novog mesijanskog hrama odnosi na Hristovu stvarnu posredničku službu u nebeskoj Svetinji odnosno hramu (Otkrivenje 11:19; 15:5-8; Jevrejima 8:1,2; 9:11,24), drugi se tiče duhovnog hrama koji čini On sam kao Ugaoni kamen i Božji narod nazidan na Njemu.
Nadahnuti novosavezni pisci iznijeli su ovaj koncept koji se na nekim mjestima prepliće sa nebeskom realnošću, slično kao što nalazimo da su Novi Jerusalim i Hristova nevjesta sinonimi.
„Isus ih upita: Zar nikad nijeste čitali u Pismima: Kamen koji graditelji odbaciše postade kamen ugaoni. Gospod to učini i to je divno u našim očima?“ (Matej 21:42; Psalam 118:22)
„Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji Duh prebiva u vama? Ako neko uništi Božji hram, Bog će uništiti njega. Jer Božji hram je svet, a taj hram ste vi.“ (1. Korinćanima 3:16,17)
„A sad u Hristu Isusu, vi koji ste nekada bili daleko, blizu postadoste krvlju Hristovom. Jer je on naš mir, on koji je od oboje napravio jedno i srušio pregradni zid koji ih je razdvajao… Dakle, više niste stranci ni došljaci, nego ste sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni kamen temeljac je sam Hristos Isus. U kome je cijela građevina skladno povezana i izrasta u sveti Gospodnji hram. U Hristu i vi se ugrađujete u građevinu u kojoj Bog prebiva Duhom.“ (Efescima 3:13,14,19-25)
„Onoga ko pobijedi učiniću stubom u hramu mog Boga i on više neće izaći odatle. Napisaću na njemu ime mog Boga i ime grada mog Boga, novog Jerusalima koji silazi s neba od mog Boga, i moje novo ime.“ (Otkrivenje 3:12; uporedi sa 1. Kraljevima 7:21 i Otkrivenje 21:2,22)
Identična slika kao sa hramom data je u poređenju Božjeg naroda sa ljudskim tijelom, gdje je glava Hrist a udovi Njegovi vjerni (vidi 1. Korinćanima 12. glava; Rimljanima 12:4,5; Efescima 1:22,23).
Da hram zaista predstavlja Božji narod, svjedoči i način gradnje Solomonovog hrama.
„Kod izgradnje doma koristio se kamen koji je već bio isklesan, tako da se za vrijeme gradnje u domu nijesu čuli ni čekić ni sjekira niti bilo kakva gvozdena alatka.“ (1. Kraljevima 6:7)
Na sličan način u duhovni Hristov hram ugrađuju se naslednici obećanja vječnog života, tiho, bez buke, pompe i paradiranja. Oni se unaprijed pripremaju, tešu, glačaju, pretapaju i karakterno oblikuju da se savršeno podesni prime u Božje kraljevstvo!
Dragocjeni materijali korišćeni za hramske elemente i gradnju, čija vrijednost se povećavala od ulaza ka Svetinji nad svetinjama (2. Dnevnika 2:7), predstavljaju sliku Gospodnjeg djela otkupljenja.
Partnerstvo između Jevreja i neznabožaca prilikom gradnje prvog hrama takođe ima svoju duhovnu pouku (1. Kraljevima 5:1-12). Tirski kralj Hiram bio je Davidov i Solomonov prijatelj, a Hiram-Aviv, polu-neznabožac, bio je glavni poduzimač prilikom njegove gradnje. David je bio prilika Hrista, koji je uspostavio trajno partnerstvo sa neznabošcima koji učestvuju u izgradnji duhovnog hrama! (vidi Efescima 2:14; uporedi sa Otkrivenje 21:26)
Drveće, žito, voda, vino, ulje… takođe imaju svoju simboliku u istoriji interakcije božanskog i ljudskog. Mi imamo posao na ovom svijetu, ne samo da se pripremamo za vječni život, već i da aktivno učestvujemo u izgradnji Božjeg hrama.
Hrist je srušio još jednu barijeru, a to je razlika između sveštenstva i laika (vidi 1. Petrova 2:4-10)! Tako kad čujemo rasprave u raznim crkvama da li žene treba zaređivati u službu ili ne, pravo pitanje je: „Zašto nam uopšte trebaju sveštenici kad imamo Prvosveštenika na Nebu? Čemu hramovi na zemlji kad sva naša pažnja treba biti usmjerena na nebeski Hram i ono što će uslijediti kad Hrist završi svoju službu u njemu?“
_________________
[1] Opširnije o konceptu dispenzacionalizma u članku „21 razlog zašto je dispenzacionalizam zabluda“ na sajtu Instituta za religijska istraživanja.
