Iz Biblije možemo vidjeti jasne veze između izvođenja i spasavanja Božjeg naroda iz Egipta u starosaveznom periodu i konačnog mesijanskog oslobođenja ropstva grijehu i smrti. Uvođenje Izraela u hanansku „Obećanu zemlju“ je slika Božjeg vođenja Njegovog naroda u Nebeski „Hanan.“
Značaj mjesta Hristovog krštenja
Bog je precizno prorekao mjesto Hristovog rođenja, vrijeme početka Njegove službe na Zemlji, vrijeme i mjesto raspeća, itd. U cijeloj Bibliji mi vidimo kako Bog vrlo promišljeno i precizno vuče svaki svoj potez u Planu spasenja. Bog ništa ne radi slučajno. Zbog toga u svakom Božjem postupku treba da tražimo dublji smisao.
Zašto se Hrist krstio baš na rijeci Jordan? Zašto nije izabrao neko drugo mjesto?
Prvo što je vrijedno zapaziti je da je boravak Izraelaca u Egiptu povezan sa Isusovim boravkom u Egiptu (vidi Osija 11:1; Matej 2:15). Izraelci su se vratili iz Egipta, Isus takođe.
Isus je čak iz Galileje došao na Jordan da bi se tu krstio, a ne na nekom drugom mjestu (Matej 3:13). Prešao je ogromnu razdaljinu, a mogao je da se krsti na nekom mnogo bližem jezeru ili rijeci. Dakle, možemo da zaključimo da je Bog namjerno nadahnuo Jovana da krštava na Jordanu, da to ima dublju svrhu i značenje.
Jovanu su dolazili ljudi iz svih krajeva Judeje i Jerusalimljani (Marko 1:5). Izgleda da su Jerusalimljani bili većina ljudi koja se krštavala, najveća grupa krštenika. Zar ne bi onda bilo logično da Jovan onda krštava u okolini Jerusalima? Bog je znao unaprijed odakle će biti većina krštenika pa je mogao da im olakša premještajući mjesto krštenja u okolinu Jerusalima. Međutim, Bogu je bilo važnije da samo mjesto krštenja ljudima pokaže bitne činjenice iz Plana spasenja.
Krštenje (uranjanje i izlazak iz vode) je simbol pranja od starog načina života, umiranja grešnom načinu života, i vaskrsenja na novi život (vidi Rimljanima 6. glava).
Da bismo shvatili šta simboliše Jordan, i to mjesto na Jordanu naspram Jerusalima, potrebno je da vidimo koji su se sve događaji prije toga dogodili na tom mjestu.
Izlazak iz Egipta
Od Jerusalima ka Jordanu postoji samo jedan put, preko Jerihona i Gilgala. U ono vrijeme nije bilo puno puteva. Zato je logično da je mjesto Hristovog kršenja i mjesto gdje je Jovan Krstitelj krštavao ljude baš tu, u pravcu Gilgala.
Kada je Bog izveo svoj narod iz ropstva u Egiptu, bilo im je najbliže da uđu u Obećanu zemlju sa južne strane. Međutim, Bog ih je odveo daljim putem, na istočnu stranu Obećane zemlje, naspram Gilgala. Baš na tom mjestu Izraelci su ušli u Hanan. U Gilgalu su bili obrezani,[1] a prvo sledeće mjesto na koje su pošli bio je Jerihon. Po tome možemo da zaključimo da je Bog uveo svoj narod u Obećanu zemlju na istom mjestu gdje je Jovan krštavao ljude i gdje se Isus krstio.
Zašto su Izraelci ušli u Obećanu zemlju baš na mjestu gdje se Isus krstio?
U Svetom Pismu Egipat je simbol zemlje grijeha i bezbožništva (vidi Otkrivenje 11:8; 2. Mojsijeva 5:2). Božji narod je proveo 400 godina u egipatskom ropstvu (1. Mojsijeva 15:13,14,16; 2. Mojsijeva 12:40,41; Djela 7:6). Međutim, Bog je odlučio da ih izvede iz zemlje grijeha i da ih povede u zemlju gdje će biti slobodni, gdje neće biti robovi. Obećana zemlja je tip nove Zemlje koju je Bog obećao onima koji sa njim izdrže do kraja, koji žele da budu oslobođeni od ropstva grijehu.
U ovoj tipološkoj istorijskoj slici vidi se Božja neuporediva mudrost. Bog nam je preko apostola Pavla objasnio šta se zapravo dogodilo kad su Izraelci prošli kroz Crveno more. Zašto je Bog odlučio da napravi čudo, da razmakne more i provede svoj narod baš tim putem? Bog je vrlo štedljiv što se tiče činjenja čuda. On čini čuda samo kad želi da pokaže neku mnogo važniju realnost od samog čuda.
„Ne želim, braćo, da budete u neznanju o ovome: Naši praočevi su svi bili pod oblakom i svi su prošli kroz more, i svi su se krstili u Mojsija kad su pod oblakom prošli kroz more, i svi su jeli istu duhovnu hranu, i svi su pili isto duhovno piće. Jer su pili iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena je bila Hristos.“ (1. Korinćanima 10:1-4)
Nadahnut Svetim Duhom, apostol Pavle nam kaže da prolazak kroz more simboliše krštenje Božjeg naroda, to jest uranjanje u vodu života koja nas čisti od grijeha, uranjanje u Hrista. Isto tako i krštenje ima simboliku čišćenja grešnika od grijeha i njegov savez sa Bogom, posle čega on izranja na novi život u Hristu.
Zapazimo: krstili su se u Mojsija a Mojsije je tip Hrista – vođe; prošli su kroz more tj. kršteni su vodom i Duhom (Jovan 3:5); prošli su pod oblakom Božjim tj. uz pomoć Njegovog natprirodnog vođstva i sile, kako je jedino moguće.
Jovan Krstitelj je krštavao baš na mjestu gdje je Bog uveo svoj narod u Obećanu zemlju, da bi pokazao da onaj ko uroni sebe u Hrista, može da uđe u antitipsku Obećanu zemlju. Onaj ko izabere da ga Bog opere od prošlih grijeha Hristovom žrtvom, ta osoba se kvalifikuje za vječni život (vidi Jovan 3:5; Marko 16:16; Djela 2:38; 1. Petrova 3:28).
Bog je dalje vodio svoj narod u Obećanu zemlju, ali zbog grijeha nevjerstva mnogi od tog mnoštva koje je izašlo iz Egipta nikad je nije ugledalo (vidi Jevrejima 3:8-19; 4:1-11).
Ulazak u Obećanu zemlju
Kao što vidimo, početak Božjeg djela oslobođenja Njegovog naroda imao je svoju simboliku.
Prilikom ulaska Božjeg naroda u Obećanu zemlju, Bog je zaustavio tok rijeke Jordan da bi Njegov narod prošao po suvom. Jordan je na samoj granici Obećane zemlje. Riječ „Jordan“ na hebrejskom jeziku znači „Onaj koji se spušta, koji silazi.“ Ime Jordan očigledno ukazuje na Isusa Hrista koji je sišao sa Neba da bi svom narodu omogućio spasenje i život na novoj Zemlji.
Niko ne može da uđe u Obećanu zemlju ako ne prođe „kroz Hrista,“ kroz Jordan (Jovan 10:9). To nam pokazuje da nam je potrebno da prihvatimo da nas Bog posveti, da Njegove osobine ugradi u nas, umjesto grešnih osobina koje smo odbacili.
Interesantan je i način kako se Jordan razdvojio. Sveštenici su unijeli Kovčeg saveza u Jordan, i kad su zagazili u rijeku, rijeka se zaustavila i narod je prešao preko (Jošua 1:2,6; 3:5-17). Kovčeg saveza je simbol Božjeg prestola. U kovčegu se nalaze ploče Deset Božjih zapovijesti. Božji presto počiva na Deset Božjih uputa, na Božjoj pravdi. Da bi nas Bog uveo u Obećanu zemlju, On je morao da postupa po zahtjevima pravde. Zato je Bog morao da razdvoji Jordan, da „onaj koji silazi“ sa Neba, Isus Hrist, umre za naše grijehe i preuzme našu krivicu na sebe. Time je zadovoljena i Božja pravda i Božja milost.
Prolazak kroz vodu
Prolazak kroz Crveno more označava prvi savez sa Bogom koji učinimo kada odlučimo da mu se predamo (krštenje). Kasniji prolazak kroz Jordan pri ulasku u Obećanu zemlju, simboliše konačan ulazak u nasleđe vječnog života odnosno vječni savez koji ćemo učiniti sa Bogom posle opšteg vaskrsenja, kada nas Bog povede u vječni život, ili kada nas povede na novu Zemlju.
Prolazak kroz more može da ima dvostruko značenje. More je u Bibliji simbol mnoštva naroda (vidi Otkrivenje 17:15; Isaija 8:7; Ezekijel 31:4; Danilo 7:2). U ovoj simboličkoj slici Bog odvaja narode koji sprječavaju Božji narod da uđe u Obećanu zemlju, narode koji će u poslednje vrijeme progoniti Božji narod. Razdvajanje Jordana je tip Božje posebne intervencije u vidu osposobljavanja Njegovog naroda da pređe poslednju liniju razdvajanja od vječnog nasleđa. To se ogleda u pečaćenju za spasenje, kada ćemo primiti posebnu silu Duha simbolisanu poznom kišom. Jošua Nunov je bio zabrinut prije prelaska Jordana, jer sa ljudske tačke gledišta to je izgledalo neizvodivo. Ali oslanjao se vjerom na Božje vođstvo i djelovanje, baš kao i sveštenici koji su hrabro zakoračali u rijeku, čiji vodostaj u to doba godine (proljeće) je bio vrlo visok. I mi smo takođe s razlogom zabrinuti za svoj prelazak (Otkrivenje 6:17; Psalam 76:7-12; Isaija 13:6-13; Sefanija 1:14-18).
Vaznesenje Ilije
Na mjestu gdje je Božji narod ušao u Obećanu zemlju (naspram Jerihona, tj. Jerusalima), gdje je kasnije Jovan Krstitelj krštavao, gdje je krstio i Isusa), prorok Ilija se vaznio u Nebo (2. Kraljevima 2:6,11).
Da bi došao do ovog mjesta, prorok Ilija je takođe morao da pređe veliku razdaljinu: Ilija je bio u Samariji, na sjeveru Izraela. Bog je poslao Iliju iz Gilgala u Bet-El. Riječ „Bet-El“ na hebrejskom znači „kuća Božja.“ Odatle ga šalje u Jerihon, a zatim na Jordan.
Slično Hristu koji je prešao veliku kilometražu da bi se ovdje krstio, i prorok Ilija je izdaleka došao da bi se baš ovdje vaznio. Bog je mogao Iliju da uzme na Nebo i sa mjesta gdje je on do tada živio, ali je Bog ipak želio da se Ilija vaznese baš sa ovog mjesta gdje su Izraelci ušli u Obećanu zemlju.
Da je bilo svejedno odakle će se Ilija vaznijeti, Bog ga ne bi slao na tako dugačak put, na kojem inače nije ništa posebno radio. Mogao je da ga vaznese i iz Gilgala i iz Bet-Ela i iz Jerihona. Pošto ga je Bog poslao da se vaznese baš ovdje, to znači da je Bog imao posebno jak razlog za to.
Ovdje je važno da razumijemo da Bog planski vodi sve događaje, da On ne djeluje nasumično, nego planski do najsitnijih detalja. Bog drži sve konce u rukama, pa mi možemo da budemo sigurni da će i naš život voditi na pravi način. Iako nam nekad izgleda kao da stvari idu naopako, Bog zna zašto sve to dopušta. Bog ne želi da dobije samo jednu bitku u borbi sa grijehom, nego rat. Konačni cilj je naše spasenje za vječni život, ne privilegije i udobnosti u ovom prolaznom životu.
Vaznesenje Božjeg naroda
Ilija i Enoh su jedini ljudi za koje Biblija svjedoči da su se vaznijeli na Nebo, a da nijesu okusili smrt. S druge strane, Mojsije je predslika vjernika koji su umrli vjerujući Bogu i koji će biti vaskrsnuti prilikom drugog Hristovog dolaska (Juda 1:9; Matej 17:3). Ovi ljudi koje je Bog poveo na Nebo, predstavljaju tip Božjeg naroda koji će biti vaznesen na Nebo prilikom drugog Hristovog dolaska (1. Solunjanima 4:16,17).
U Ilijinom slučaju, Bog nam je eksperimentalno pokazao pred svjedocima (proročki sinovi i Eliša) da On može da nas vaskrsne i odnese na Nebo (2. Kraljevima 2:3,11,12,15).
Ilija i Enoh predstavljaju vjernike koji neće umrijeti, nego će živi proći kroz vrijeme velike nevolje, kada Isus prestane da posreduje na Nebu, i živi će se vaznijeti na Nebo ne okusivši smrt. U Bibliji je opisano da će takvi činiti posebno istaknutu grupu među 144.000 zapečaćenih na spasenje.
Tako postaje jasno zašto je Bog izabrao baš ovo mjesto da se Ilija odatle vaznese na Nebo, a ne sa nekog drugog mjesta. Isus je svojim krštenjem na ovom mjestu i svojom službom na Zemlji, obezbijedio Bogu vjernim ljudima vaznesenje na Nebo i vječni život na obećanoj novoj Zemlji.
Interesantno je da je Ilija prešao preko Jordana, što znači da je izašao iz Obećane zemlje na zemlji. Zašto se Ilija vaznio na Nebo izvan teritorije Obećane zemlje? Logično, zemlja na kojoj sada živimo nije Obećana zemlja, jer mi sa nje treba da se vaznesemo i uđemo u Nebeski Hanan. Posle Ilijinog vaznesenja, njegov naslednik prorok Eliša, ušao je upravo u Obećanu zemlju, i to na isti čudesan način. Bog je razdvojio Jordan kada je Eliša udario plaštom po rijeci (2. Carevima 2:14,15). Isto tako, tek nakon konačne realizacije Plana spasenja, Božji Izrael se vođen rukom Onog koji silazi spušta na svoje nasleđe – ovu planetu.
Četiri čudesna prelaska preko vode
Dakle, postoje ukupno četiri čudesna prelaska Božjeg naroda preko vode, gdje je Bog razdvojio vodu da bi Njemu vjerni ljudi prešli preko. Sva četiri tipski predstavljaju Hristovo djelo spasenja.
| Događaj | Naziv vode | Učesnik | Tipologija | Metoda |
|---|---|---|---|---|
| Izlazak iz Egipta | Crveno more | Mojsije | Izlazak iz grijeha | Podizanje štapa i ruku |
| Ulazak u Hanan | Jordan | Jošua Nunov, Mojsijev naslednik | Ulazak u Obećanu zemlju | Unošenje Kovčega saveza |
| Pred vaznesenje Ilije | Jordan | Ilija | Vaznesenje na Nebo | Ogrtač po vodi |
| Povratak u Obećanu zemlju | Jordan | Eliša, Ilijin naslednik | Povratak na obnovljenu Zemlju | Ogrtač po vodi |
| Biblijska referenca | 2. Mojsijeva 14:15-22 | Jošua 3:7-17 | 2. Kraljevima 2:6-8 | 2. Kraljevima 2:12-15 |
Prije nego što se vaznio na Nebo, da bi došao do tog mjesta, prorok Ilija je morao da pređe Jordan. Bog je i tada učinio čudo. Voda se razdvojila kad je Ilija udario svojim plaštom po vodi, pa su Ilija i Eliša prešli po suvom.
Kao što je Jordan prekinuo svoj tok da bi Božji narod ušao u Obećanu zemlju, tako je Isusov život bio prekinut da bi mi ušli u Obećanu zemlju.
Na mjestu gdje je Božji narod ušao u Obećanu zemlju, bilo je vaznesenje proroka Ilije kao tip vaznesenja onih koji živi dočekaju Hristov drugi dolazak, a na istom mjestu je kršten Isus Hrist, kao garancija za naš ulazak u Obećanu zemlju vaskrsenjem prilikom Drugog dolaska.
Ogrtač predstavlja Božju silu.
Dakle, zašto se Isus krstio baš na Jordanu, tamo gdje se Ilija vaznio na Nebo, tamo gdje je Božji narod ušao u Obećanu zemlju, i gdje je Eliša ušao u Obećanu zemlju? Time nam je Bog pokazao da zahvaljujući tome što se prekinuo život Onog koji se spušta, mi ćemo biti vaskrsnuti, vazneseni na Nebo i ući ćemo u Obećanu zemlju.
Rana i pozna kiša
„Sijte za sebe u pravednosti, žanjite milost. Preorite jalovu zemlju, jer je vrijeme da tražite Gospoda, dok ne dođe i natopi vas pravednošću.“ Osija 10:12
Prije nego što se djelo na zemlji završi i obavi zapečaćenje Božjeg naroda, primićemo izlivanje Božjeg Duha. Simbolički to je predstavljeno slikom rane i pozne kiše.
„I vi, sinovi Ciona, radujte se i veselite se Gospodu, svom Bogu, jer će vam on dati ranu kišu u pravoj mjeri, i izliće na vas kišu, ranu i poznu kišu, kao i ranije.“ (Joel 2:23)
Rana kiša je neophodna da posijano sjeme isklija. Isus je objašnjavao velike duhovne istine koristeći upravo ilustracije iz prirode, iz ljudima poznate stvarnosti. U 13. glavi jevanđelja po Mateju zabilježena je priča o sijaču i sjemenu (Matej 13:2-30). Učenici su tražili dodatno pojašnjenje od Isusa (Matej 13:36-43). Obratimo pažnju na uloge: i) Sijač je Sin čovječiji (Isus); ii) njiva je svijet; iii) dobro ili uspjelo sjeme je Božji narod; iv) kukolj su djeca zla; v) neprijatelj koji sije kukolj je Sotona; vi) žetva je kraj eona (posledak vremena); vii) žeteoci su anđeli (Matej 13:37-39).
Vjernicima u Korintu koji očigledno nijesu shvatali šta je čiji udio u procesu spasenja i bili spremni da to pripišu nosiocima istine, Pavle je naglasio: „Ja sam posadio, Apolo je zalio, ali Bog je dao da raste. Tako niti je nešto onaj koji sadi, niti onaj koji zaliva, nego Bog koji daje da raste.“ (1. Korinćanima 3:5-9)
Prilikom prelaska Plana spasenja sa tipa na antitip, bila je potrebna posebna Božja sila da sjeme koje je Isus posijao isklija i krene jedno novo Djelo na zemlji.
Hrist je posle vaskrsenja obećao svojim učenicima posebno izlivanje Duha za misiju koju su imali obaviti. Nakon što im je objasnio kako da razumiju Sveto Pismo, Hrist je najavio „da će se u njegovo ime propovijedati o pokajanju koje je potrebno za oproštenje grijeha, među svim narodima počevši od Jerusalima, i vi ćete biti svjedoci toga. I evo, šaljem vam ono što je obećao moj Otac. Zato ostanite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u silu odozgo.“ (Luka 24:47-49)
„Pojavljivao im se četrdeset dana i govorio o Božjem carstvu. Kad se sastao s njima, zapovijedio im je: ‘Ne idite iz Jerusalima, nego čekajte ono što je Otac obećao, o čemu ste čuli od mene. Jer Jovan je krštavao vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni Svetim Duhom.’“ (Djela 1:3-5)
Na praznik Pedesetnice, čiju tipologiju smo već razmotrili, ispunilo se ovo obećanje (Djela 2:1-4).
Apostoli su u nadahnuću prepoznali ispunjenje proročanstva iz knjige proroka Joela:
„A posle toga izliću svoj Duh na svako tijelo, i prorokovaće vaši sinovi i vaše kćeri. Vaši starci sanjaće snove, a vaši mladići imaće vizije. I na sluge i sluškinje u tim danima ću izliti svoj Duh.
Učiniću da se znaci pojave na nebesima i na zemlji, krv i vatra i stubovi dima. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego što dođe veliki i zastrašujući Gospodnji dan. I svako ko prizove Gospodnje ime biće spasen, jer će na gori Cion i u Jerusalimu biti oni koji su izbavljeni, kao što je Gospod rekao, i među ostatkom koji Gospod pozove.“ (Joel 2:28-32)
Drugi dio ovog proročanstva odnosi se na najavu Gospodnjeg dolaska odnosno posletka vremena.
Kao što je za veliko Djelo Božje potrebna rana i pozna kiša, tako je ona neophodna i na individualnom planu svakog pojedinca, budućeg sudionika Božjeg carstva. Rana kiša čini da posijano sjeme isklija, dok pozna usavršava žetvu.
Ali ako se mi sami ne pripremamo za izlivanje „pozne kiše“ u vidu primanja posebne sile Božjeg Duha, nećemo ni primiti očekivano osvježenje. To nije nikakvo čudotvorno sredstvo kojim će Bog odjednom preobratiti naš karakter od lošeg na dobri. Ukoliko sad ne radimo na svom odnosu sa Bogom, ne primamo opomene i ukore, odbijamo da budemo „siječeni“ nadahnutom riječi, ne čistimo svoje duše pokoravajući se cijeloj istini, i ako smo skloni da vjerujumo da je naše stanje daleko bolje nego što ustvari jeste, probudićemo se tek u vrijeme sedam poslednjih zala i uvidjeti šta je bilo neophodno da bismo bili podesni za Božju građevinu, ali kasno. Tada više neće biti vremena za bilo kakvu pripremu, više neće biti Posrednika da nas zastupa pred Bogom. Prije toga svi će biti zapečaćeni na spasenje ili na uništenje (Otkrivenje 22:11). U „osvježenju“ pozne kiše učestvovaće samo oni koji budu pobijedili i otklonili svaki ukorijenjeni grijeh: ponos, sebičnost, ljubav prema svijetu i svaku nečistotu. Stoga se moramo sve više približavati Gospodu i usrdno nastojati da izvršimo neophodnu pripremu koja će nam omogućiti da opstanemo „u dan Gospodnji.“
Ukoliko nijesmo usmjereni na primanje posebne sile kao učenici na Pedesetnicu, nećemo je ni primiti. Naš zadatak je da pokorimo svoje duše Bogu a na Njemu je ostalo. On ne može mijenjati nebeska načela niti izliti svoje blagoslove na one koji istrajavaju u grijehu.
„Pokajte se dakle i obratite se da se izbrišu vaši grijesi, da bi od Gospodnjeg lica došla vremena okrepe i da bi on poslao Isusa Hrista, koji je ranije najavljen, koga nebo mora primiti do vremena obnove svega o čemu je Bog oduvijek govorio preko svojih svetih proroka.“ (Djela 3:19-21)
„Dakle, budući da ostaje obećanje o ulasku u njegov počinak, pazite da se za nekoga od vas ne utvrdi da u tome nije uspio. Jer nama je objavljena dobra vijest kao i njima, ali riječ koju su čuli njima nije koristila, jer nisu bili vjerom ujedinjeni s onima koji su poslušali… Jer ko uđe u Božji počinak, i sam počiva od svojih djela, kao i Bog od svojih. Zato dajmo sve od sebe da uđemo u taj počinak, da ne bi neko pao oponašajući neposlušnost [starog Izraela].“ (Jevrejima 4:1,2,10-12)
Pozna kiša hronološki prethodi vremenu velike nevolje, i kroz taj period ne samo da će se utvrditi oni koji su na strani istine, već će to biti 11 sat za ulazak u Božje carstvo (Matej 20:6,9; Luka 23:39-43), vrijeme za poslednja velika obraćenja i konačnu polarizaciju stanovnika zemlje. S druge strane, sile tame će falsifikovati Božje djelo probuđenja lažnim reformama u svjetskim vjerskim ustanovama.
Vrijeme velike nevolje nije predviđeno za pokajanje, već nas Bog prije toga osposobljava da možemo izdržati i stajati u tom periodu. To je vrijeme za prolazak najteže krize u istoriji čovječanstva i izbavljenje Božjeg naroda (vidi Danilo 12:1). Kad Hrist završi svoje djelo čišćenja nebeske Svetinje, tama će pokriti narode na zemlji. Sotonska revnost za djelo zla doći će do punog izražaja, a manjina pripadnika Božjeg naroda, biblijskih vjernika izložena napadima i optužbama svih vrsta. Na kraju će biti izdat dekret da se slobodno mogu pobiti, što će biti zdušno prihvaćeno. Sam narod će biti spreman da obavi prljavi posao svojih duhovnih vođa. To je period koji se u eshatologiji prepoznaje kao vrijeme Jakovljeve muke (1. Mojsijeva 32:24-30).
Prorok Jeremija je imao viziju o tim danima: „Zašto onda vidim da se svi muškarci rukama drže za bedra kao žene koje se porađaju? Zašto su sva lica preblijedjela? Jao! Jer je taj dan velik, takvog dana još nije bilo! To je vrijeme muke Jakovljeve. Ali izbaviće se iz nje. Tog dana, govori Gospod nad vojskama, slomiću jaram s njihovog vrata i pokidaću njihove okove. Neće više tuđincima sluga biti. Služiće Gospodu, svom Bogu, i Davidu, svom caru, koga ću im podići. Ne boj se, Jakove, slugo moj!, govori Gospod. Ne plaši se, Izraele! Jer ću te ja izbaviti iz daleke zemlje i tvoje potomstvo iz zemlje njihovog zarobljeništva. Vratiće se Jakov, biće miran i spokojan i niko ga neće plašiti. Jer ja sam s tobom, govori Gospod, da te spasem. Istrijebiću sve narode po kojima sam te rasijao. Ali tebe neću istrijebiti. Kazniću te koliko treba, neću te ostaviti bez kazne.“ (Jeremija 30:6-11)
To će biti vrijeme mučenja duša Božjeg naroda pred Gospodom u očajničkoj težnji za Njegovim blagoslovom. Tada će biti dragocjena ovakva obećanja: „Neka se čvrsto uhvati za moju snagu da sklopi mir sa mnom, i mir će sklopiti sa mnom.“ (Isaija 27:5) Stepen velike unutrašnje borbe vjere svakog pojedinca zavisiće od pripreme koju sada obavlja, o uvježbanosti u pouzdanju u Boga i Njegovu Riječ.
Oni koji poznaju istinu i žive po njoj ne mogu biti zavedeni čak ni u tim strašnim danima. Međutim, veliki broj površnih vjernika će biti zaveden ranije, tokom uspostavljanja Novog svjetskog poretka i „osmog cara“ (Otkrivenje 17:11-13; uporedi sa Matej 24:24). Ovo se posebno odnosi na one koji nijesu poslušali ponovljeni poziv četvrtog anđela da napuste duhovni Vavilon i svoje pale vjerske organizacije (Otkrivenje 18. glava). Njihova sigurnost oslanjaće se na sistem i crkvene vođe.
U vrijeme velike nevolje, mnogi će biti u velikom iskušenju sumnje da ih je Bog ostavio, zaboravljajući na Njegove riječi ohrabrenja: „Cion je govorio: ‘Gospod me je ostavio, Gospod me je zaboravio.’ Može li žena zaboraviti dijete koje je dojila i ne smilovati se sinu utrobe svoje? A ako bi ga ona i zaboravila, ja tebe neću zaboraviti. Gle, urezao sam te na svojim dlanovima. Tvoje su mi zidine stalno pred očima.“ (Isaija 49:14-16; vidi takođe Zaharija 2:8). Hrist se poistovjećuje sa svojim narodom, to ne smijemo nikad zaboraviti (vidi Matej 25:31-46).
Izlivanje sedam poslednjih zala dodatno će razbjesniti stanovnike zemlje i okrenuti ih protiv Boga (Otkrivenje 15. i 16. glava).
Ali Gospod će u tom strašnom vremenu obezbijediti zaklon i zadovoljenje osnovnih potreba svom narodu (Isaija 26:20,21; 33:15,16; 41:17; 51:11-16, 21-23; Psalam 27:5; 91:3-10; 121:5-7)!
Konačni antitipski ulazak u nebeski Hanan je pred nama. Neka nam Gospod svima pomogne da budemo spremni za Njegovo kraljevstvo.
_______________
[1] Obrezanje je uspostavljeno u vrijeme Avrama kao znak saveza između Boga i čovjeka (1. Mojsijeva 17:10-15). Ono je predstavljalo obrezanje srca od grijeha (3. Mojsijeva 26:41; 5. Mojsijeva 10:16; Jeremija 4:4; Rimljanima 2:25-29; Kološanima 2:11; Galatima 5:6,11; 6:15; 1. Korinćanima 7:18-20; Filipljanima 3:2,3).
