Posvećenje za svešteničku službu bila je impozantna ceremonija. Aron je bio obučen u haljine koje su za njega načinjene prema Božjim uputstvima. Nekoliko žrtava bilo je zaklano, a krv ovna za posvećenje trebala se namazati na vrh desnog uha, palac desne ruke i palac desnog stopala Arona i njegovih sinova, što je značilo da su njihove uši, ruke i stopala posvećeni za službu Bogu. Oni su trebali da nose bremena naroda. Ulje pomazanja i krv su se onda škropili na Arona i njegove sinove, simbolizujući Hristovu krv i Svetog Duha koji je sam mogao potpuno da ih kvalifikuje da ispune svetu službu. Detalji ovog posvećenja, uključujući oltar, opisani su u 2. Mojsijevoj 29. glava.
I samo Svetilište i služba sveštenika trebalo je da „služe stvarima koje su slika i sjenka onog što je na Nebu“ (Jevrejima 8:5). Prema tome, sve je bilo veoma važno. Gospod je, preko Mojsija, dao vrlo jasna i izričita uputstva o svakoj pojedinosti ove simboličke službe. Opsežne pripreme Svetinje i sveštenika navedene su u 3. Mojsijevoj 8. i 9. glava. Prvo je slijedilo kupanje, zatim oblačenje propisane svešteničke odjeće, čiji je svaki komad imao određenu simboliku, pomazanje uljem i posvećenje samog objekta i stvari u njemu, zatim žrtva za grijeh za oltar i žrtva paljenica, nakon čega je slijedila žrtva za grijehe za samog Arona i njegove sinove, itd. Suština ovih obreda bila je da se SVE moralo posvetiti i pokriti žrtvom da bi moglo stajati u prisustvu svetog Boga. Osmog dana, po nalogu Gospodnjem, prinijeli su žrtve za grijeh, žrtve paljenice i zahvalne žrtve. U 9. glavi, redak 7, opet se otkriva važna istina, da sveštenik sam mora da se očisti od grijeha, da bi uopšte mogao sudjelovati u obredu očišćenja narodnih grijeha. Cijeli proces posvećenja prvosveštenika i samog svetilišta trajao je sedam dana. Kad je sve što treba izvršeno po Zakonu, Bog je mogao staviti pečat svog odobravanja, spalivši žrtvu ognjem sa neba, što je bio vidljiv i nedvosmislen znak Njegovog prisustva i prihvatanja službe (3. Mojsijeva 9:23, 24).
U antitipu, posvećenje Hrista i Njegovu kvalifikaciju za našeg Prvosveštenika predstavljala je Njegova bezgrešna misija i služba prilikom Prvog dolaska. Na kraju, On sam se morao dati kao velika Nevina žrtva koja nosi grijehe svijeta.
Svakodnevna i godišnja služba u Svetinji
Službe u Svetilištu sastojale su se od dva dijela: svakodnevne i godišnje službe. Svakodnevna služba obavljana je kod oltara za žrtve paljenice u trijemu Šatora za sastanke i u Svetinji, a godišnja služba obavljana je u Svetinji nad svetinjama jednom godišnje.
Niko osim prvosveštenika nije smio da pogleda u unutrašnjost Svetinje nad svetinjama. Samo jednom godišnje sveštenik je smio da uđe u tu prostoriju i to posle najpažljivije i najsvečanije pripreme. Drhteći izlazio je pred Gospoda, a narod je u pobožnoj tišini očekivao njegov povratak, od srca upućujući iskrene molitve Bogu da prihvati službu pomirenja i udijeli im blagoslov. Pred prestolom milosti prvosveštenik je obavljao službu pomirenja za Izrael, a u oblaku slave, Bog se sretao s njim. Ukoliko bi se zadržao duže nego što je očekivano, srca su im drhtala od straha, da nije, zbog njihovih ili svojih grijehova, poginuo od Božje slave.
Svakodnevnu službu činilo je prinošenje jutarnje i večernje žrtve paljenice, prinošenje svetog kâda na zlatnom kadionom oltaru, i posebne žrtve za grijehe pojedinaca. Zatim, bilo je i žrtava koje su prinošene za subote, mladine i posebne praznike.
Svakog jutra i svake večeri jednogodišnje jagnje bilo je prinošeno na oltaru s odgovarajućim jestivnim žrtvama, simbolički predstavljajući svakodnevno posvećivanje cijelog naroda Gospodu i njegovu stalnu zavisnost od Hristove krvi pomirenja. Bog je izričito naredio da svaka žrtva, prinesena za vrijeme službi u Svetilištu, mora da bude zdrava i bez mane (2. Mojsijeva 12:5). Sveštenici su morali da pregledaju svaku životinju određenu za žrtvu i odbiju svaku kod koje bi ustanovili neki nedostatak. Samo je žrtva bez mane mogla da bude simbol savršene neporočnosti Onoga koji će prinijeti sebe kao „bezazleno i prečisto Jagnje“ (1. Petrova 1:19). Apostol Pavle ukazuje na takvu žrtvu kao na sliku onoga što Hristovi sledbenici treba da postanu. On kaže: „Zato vas, braćo, usrdno molim Božjom samilošću da svoja tijela date kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, da služite Bogu koristeći svoj razum.“ (Rimljanima 12:1) Mi treba da posvetimo sebe u službi Bogu i da se trudimo da naša žrtva bude što savršenija. Bogu će biti ugodno samo najbolje od onoga što Mu možemo pružiti.
Prilikom prinošenja mirisnog kâda, sveštenik se nalazio neposrednije u Božjoj prisutnosti nego za vrijeme bilo kojeg drugog dijela svakodnevne službe. Pošto zastor koji je razdvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama nije dopirao do vrha Šatora od sastanka, Božja slava, koja se pokazivala iznad Prestola milosti, mogla se djelimično vidjeti i iz prvog odjeljenja. Kada je sveštenik prinosio kâd pred Gospoda, gledao je prema Kovčegu saveza; kada se uzdizao oblak mirisnog kâda, božanska slava se spuštala na Presto milosti i ispunjavala Svetinju nad svetinjama, ali je često toliko ispunjavala obje prostorije da je sveštenik morao da se povlači sve do ulaza u Šator od sastanka. I kao što je u ovoj simboličkoj službi sveštenik u vjeri gledao prema Prestolu milosti koji nije mogao da vidi, tako danas Božji narod treba da upućuje svoje molitve Hristu, svom Prvosvešteniku, koji, nevidljiv za ljudsko oko, obavlja službu pomirenja za njih u nebeskom Svetilištu.
Mirisni kâd, koji se uzdizao s molitvama Izraela, predstavljao je zasluge i posredovanje Isusa Hrista, Njegovu savršenu pravednost, koja će se vjerom uračunati Njegovom narodu i koja jedina može učiniti da služba grešnih bića postane ugodna Bogu. Ispred ulaza u Svetinju nad svetinjama stajao je oltar stalne službe posredovanja, a ispred ulaza u Svetinju oltar stalne službe pomirenja. Pred Boga su mogli izlaziti s krvlju ili s kâdom simbolima koji su ukazivali na velikog Posrednika, preko koga se grešnici mogu približiti Gospodu, Jedinom koji duši koja vjeruje i koja se kaje, može osigurati milost i spasenje.
Kada su sveštenici svakoga jutra i večeri ulazili u Svetinju da kade, svakodnevna žrtva već je bila spremna za prinošenje na oltaru za žrtve paljenice u trijemu Svetilišta. Bilo je to vrijeme kada su vjernici bili najdublje zainteresovani da se okupe oko Šatora od sastanka. Prije nego što bi se uz posredovanje sveštenika našli u Božjoj prisutnosti, morali su ozbiljno da ispituju svoja srca i priznaju svoje grijehe. Lica okrenutih prema Svetilištu, sjedinjavali bi se u tihoj molitvi. Tako su se njihove molitve uzdizale Bogu, zajedno s oblakom mirisnog kâda, dok su se u vjeri oslanjali na zasluge obećanog Spasitelja, simbolično predstavljenog službom pomirenja. Vrijeme određeno za jutarnju i večernju žrtvu smatrano je svetim vremenom, pa je u cijelom jevrejskom narodu poštovano kao vrijeme bogosluženja. Kada su Jevreji kasnije bili rasijani kao prognanici po dalekim zemljama, uvijek su u to vrijeme okretali lice prema Jerusalimu i upućivali svoje molitve Bogu Izraelovu (vidi Danilo 6:10). U ovom običaju hrišćani mogu da nađu uzor za svoje jutarnje i večernje molitve. Iako Bog osuđuje formalističke običaje i ceremonije, kojima nedostaje duh pravog bogosluženja, s velikim zadovoljstvom gleda na one koji Ga vole i koji se ujutro i uveče saginju pred Njim tražeći oproštaj za grijehe i upućujući Mu svoje molbe da dobiju neophodne blagoslove.
Najvažniji dio svakodnevne službe bili su obredi namijenjeni potrebama pojedinaca. Pokajnik je donosio svoju žrtvu na vrata Šatora od sastanka i stavljajući ruku na glavu žrtvi, priznavao svoje prestupe. Tako je svoje grijehe simbolično prenosio na nevinu žrtvu. Zatim je sam morao da zakolje žrtvu, a sveštenik je njenu krv unosio u Svetinju i škropio prema zastoru, iza kojeg se nalazio Kovčeg u kome je čuvan Zakon koji je grešnik prekršio. Ovim obredom, preko krvi, grijeh je simbolično unošen u Svetinju. U nekim slučajevima, krv nije prenošena u Svetinju, ali je sveštenik tada jeo meso žrtve, prema pravilu koje je Mojsije dao sinovima Aronovim, rekavši: „I on vam je to dao da odgovarate za prestup zbora, kako biste za njih izvršili pomirenje pred Gospodom.“ (3. Mojsijeva 10:17) Oba obreda simbolično su predstavljala prenošenje grijeha sa pokajnika na Svetilište.
To je bilo djelo koje je obavljano iz dana u dan, cijele godine. Pošto su se grijesi Izraela na taj način prenosili na Svetilište, sveta mjesta postajala su nečista i moralo se obaviti posebno djelo da bi se uklonili nagomilani grijesi. Bog je dao upute da se služba pomirenja obavi posebno za svako odjeljenje Svetilišta i za oltar, da bi se tako „očistili i posvetili od nečistota sinova Izraelovih“ (3. Mojsijeva 16:16-19)
Služba na Dan pomirenja
Jednom godišnje, na veliki Dan pomirenja, prvosveštenik je ulazio u Svetinju nad svetinjama da obavi obred čišćenja Svetilišta. Djelo koje je tada obavljano zaokruživalo je godišnji krug obrednih službi.
Za razliku od ostalih dana u godini, samo je Prvosveštenik prinosio svakodnevnu žrtvu pored posebnih žrtvi na Dan pomirenja. Počinjao je uklanjanjem svoje odjeće i ceremonijalnim čišćenjem sebe na posebnom mjestu samo za taj dan. Zatim je oblačio svoju zlatnu odjeću i svršavao jutarnju službu. Odlagao je svoju svečanu odeždu, i, nakon još jednog pranja, oblačio bijele lanene haljine koje je Gospod propisao da se nose kad se obavlja žrtva pomirenja (3. Mojsijeva 16:4). Zatim je prvosveštenik uzimao junca kojeg je prinosio za sebe i svoje domaćinstvo.
Baš kao što je prvosveštenik privremeno uklanjao svoje svečane haljine i oblačio jednostavnu lanenu odjeću prije obavljanja djela pomirenja, Sin Božji je privremeno napustio svoju slavu i došao na zemlju kao Sin čovječiji, kao prvi među braćom (vidi Jevrejima 2:9-18), da obavi svoje antitipsko djelo pomirenja, da bi mogao, po vaskrsenju, unijeti svoju krv za grijehe čovječanstva u istinsku Svetinju na Nebu (Jevrejima 9:12).
Nakon toga se pristupalo obredu sa dva jarca, jednog za Gospoda i drugog za Azazela.
Dva jarca bila su dovođena pred vrata Šatora od sastanka i tu je za njih bacana kocka, „jedan žrijeb Gospodu, a drugi žrijeb Azazelu“. Jarac na koga bi pao prvi žrijeb, morao je da bude zaklan i prinesen na žrtvu za grijehe naroda. Sveštenik je njegovu krv unosio iza zastora i njome škropio Presto milosti. „Neka zakolje jarca koji je određen za žrtvu za grijeh naroda, i neka unese njegovu krv iza zavjese pa neka s njegovom krvlju učini isto što je učinio s krvlju junca. Neka njome poškropi prema poklopcu i pred poklopcem. Neka izvrši obred očišćenja za sveto mjesto zbog nečistoća Izraelovih sinova, zbog njihovih prestupa koje su počinili u svim svojim grijesima. Tako neka uradi za šator od sastanka koji se nalazi među njima, usred njihovih nečistoća.“ (3. Mojsijeva 16:15,16)
„Zatim neka izađe k oltaru koji je pred Gospodom i izvrši obred očišćenja za oltar. Neka uzme malo krvi od junca i malo krvi od jarca i stavi je na rogove sa svih strana oltara. Neka krvlju sa svog prsta poškropi po njemu sedam puta i očisti ga i posveti ga od nečistoća Izraelovih sinova.“ (3. Mojsijeva 16:18,19)
„Kada izvrši obred očišćenja za sveto mjesto, šator od sastanka i oltar, neka dovede živog jarca. Neka Aron položi obje ruke na glavu živog jarca i prizna nad njim svu krivicu Izraelovih sinova i sve njihove prestupe koje su počinili u svim svojim grijesima. Neka ih stavi na glavu jarca i pošalje ga u pustinju rukom čovjeka koji je spreman da ga odvede. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove prestupe u pustu zemlju. Neka pošalje jarca u pustinju.“ (3. Mojsijeva 16:20-22)
Sve dok jarac nije bio odveden u pustinju, narod se nije smatrao oslobođenim od tereta svojih grijeha. Svaki čovjek je morao da muči dušu svoju dok se obavljalo djelo pomirenja. Svi poslovi su prekidani, i cio skup sinova Izraelovih taj dan provodio je u svečanoj poniznosti pred Bogom, uz molitve, post i duboko preispitivanje srca.
Treba naglasiti da se svakodnevna jutarnja žrtva za grijeh prinosila i na Dan pomirenja (vidi 4. Mojsijeva 29:7-11), što znači da je opravdanje grešnika dostupno i u periodu velikog antitipskog Istražnog suda, ali ne i večernja, što znači da po završetku vremena milosti (Istražnog suda) nema više mogućnosti za pokajanje. Međutim, da pokajanje i pokrivanje grijeha žrtvom ostaje otvorena opcija sve do kraja vremena milosti govori nam završna služba prvosveštenika opisana u 3. Mojsijevoj 16:23-25. Sam Mesija se u bavljenju problemom grijeha i njegovom čišćenju na neki način oskrnavio kao njegov Nosilac i On po okončanju velikog djela pomirenja i prenošenja grijeha na Sotonu pere sebe po poslednji put. Tek tada opet može obući svoje svečane haljine i konačno izbaviti svoj narod od grijeha! Nijedan trag „kontaminacije“ i procesa čišćenja grijeha nije smio ostati u logoru (3. Mojsijeva 16:26-28). U ovom specifičnom slučaju nema potrebe za novim transferom grijeha, pošto se to može uporediti sa završnim čišćenjem „doma“ i njegovih ukućana, kad je sav „prljavi“ posao završen. Na ovaj način Hrist obezbjeđuje i posebnu zaštitu za svoj narod tokom kraćeg perioda koji će poslednja generacija vjernih koji će živi dočekati Drugi dolazak morati provesti bez Posrednika na Nebu. To je vrijeme izlivanja sedam zala i poslednje velike nevolje, kada će vjerni imati anđeosku zaštitu.
Implikacije Dana pomirenja
„Ovo neka vam služi kao trajna odredba: sedmog mjeseca, desetog dana u mjesecu ponizite svoje duše i ne radite nikakav posao, ni onaj ko je poreklom Izraelac ni stranac koji živi među vama. Jer će se tog dana za vas vršiti obred očišćenja da biste bili proglašeni čistima. Bićete čisti pred Gospodom od svih svojih grijeha. To vam je Šabat, dan potpunog odmora, i tog dana ponizite svoje duše. To je trajna odredba.“ (3. Mojsijeva 16:29-31)
Godišnja služba otkrivala je narodu najsvečanije istine o djelu pomirenja. Žrtve za grijeh, prinošene preko cijele godine, simbolički su zamjenjivale grešnika; ali krv žrtve nije mogla da donese potpuno pomirenje za grijeh. Ona je bila samo sredstvo preko koga je grijeh prenošen u Svetinju. Prinošenjem krvi, grešnik se pokoravao autoritetu Zakona, priznavao krivicu za svoj prestup i izražavao vjeru u Onoga koji će preuzeti grijehe svijeta; ali još nije bio potpuno oslobođen od osude Zakona. Na Dan pomirenja, Prvosveštenik je, pošto je prinio žrtvu za cio skup, s krvlju ulazio u Svetinju nad svetinjama i njome škropio Presto milosti, iznad tabli Zakona. Na taj način bili su zadovoljeni zahtjevi Zakona koji je tražio smrt grešnika. Zatim je prvosveštenik, u ulozi posrednika, preuzimao grijehe na sebe, pa je izlazeći iz Svetilišta, nosio teret krivice cijelog Izraela. Na vratima Šatora od sastanka polagao bi ruke na glavu jarca za Azazela i ispovijedao nad njim „svu krivicu sinova Izraelovih i sve prestupe koji su počinili u svim svojim grijesima“ i prenosio ih na glavu jarca. I kada je jarac na koga su prenijeti pokajani grijesi bio odveden, smatrano je da su oni zauvijek uklonjeni iz naroda. Takva je bila služba obavljana kao „slika i sjenka nebeskih stvari“ (Jevrejima 8:5).
Kao što je već rečeno, Mojsije je sagradio zemaljsko Svetilište prema slici koja mu je bila pokazana na gori. Šator je bio „slika za vrijeme koje je već došlo, u koji su se prinosili darovi i žrtve“, njegova dva sveta odjeljenja bila su samo „slika nebeskih“; jer je Hrist, naš Prvosveštenik, „sluga koji služi za ljude na svetom mjestu i u pravom hramu koji je podigao Gospod, a ne čovjek“ (Jevrejima 9:9,23; 8:2). Kada je u viđenju dobio priliku da vidi Božji Hram na nebesima, Jovan je ugledao „sedam plamtećih svetiljki koje su gorjele pred prestolom“. Vidio je i anđela sa „zlatnom kadionicom“ koji je „dobio mnogo kâda da ga prinese sa molitvama svih svetih na zlatni oltar koji se vidi pred prestolom.“ (Otkrivenje 4:5; 8:3). Ovdje je proroku bilo dozvoljeno da pogleda u prvo odjeljenje Svetilišta na nebesima; tu je vidio „sedam plamtećih svjetiljki“ i „zlatni oltar“, koje su u zemaljskom Svetilištu predstavljali zlatni sedmokraki svijećnjak i zlatni kadioni oltar. I ponovo, „Božji hram se otvorio na Nebu“ (Otkrivenje 11:19), i sada je mogao da pogleda iza unutrašnje zavjese, u Svetinju nad svetinjama. Tu je vidio „kovčeg njegovog saveza“ (Otkrivenje 11:19). Ovaj kovčeg je na Zemlji bio predstavljen svetim kovčegom, koji je Mojsije načinio da se u njemu čuva Božji zakon.
Mojsije je načinio zemaljsko Svetilište prema slici koja mu je bila pokazana. Pavle izjavljuje da su „šator i sve posude za službu“ bili samo „slika nebeskih“ (Djela 7:44; Jevrejima 9:21,23). Jovan naglašava da je vidio Svetilište na Nebu. To Svetilište, u kome Isus služi, predstavlja veliki nebeski original, dok je Svetilište, koje je Mojsije načinio, bilo samo tip ili kopija.
Nebeski Hram, boravište Kralja nad kraljevima, u kojem „hiljada hiljada“ služi Njemu, „a deset deset hiljada po deset hiljada“ stoji pred Njim (Danilo 7:10), ispunjen je slavom s nebeskog prestola, u kome serafimi, njegovi blistavi stražari, iz poštovanja zaklanjaju svoja lica, nijedna zemaljska građevina ne može se izjednačiti sa svom njegovom veličinom i slavom. Međutim, velike istine o nebeskom Svetilištu i o velikom djelu koje se u njemu obavlja za čovjekovo otkupljenje, trebalo je da budu predstavljene zemaljskim Svetilištem i njegovim službama.
Posle svoga vaznesenja, naš Spasitelj trebalo je da započne svoje djelo kao naš veliki Prvosveštenik. Pavle kaže: „Jer Hristos nije ušao u sveto mjesto načinjeno rukama, koje je kopija onog stvarnog, već u samo nebo, da se sada pojavi pred Božjim licem za nas.“ (Jevrejima 9:24) I kao što se Isusovo djelo sastojalo od dva uzvišena dijela, od kojih je svako trajalo određeno vrijeme i obavljano u određenom odjeljenju nebeskog Hrama, tako se i simbolička služba sastojala od dva dijela, svakodnevne i godišnje službe, i svakoj od njih bilo je posvećeno određeno odjeljenje u Šatoru od sastanka.
Kao što se Hrist posle svog vaznesenja pojavio u Božjoj prisutnosti da se zaslugama svoje krvi zauzme za pokajane vjernike, tako je i sveštenik u toku svakodnevne službe u Svetinji krvlju žrtve posredovao za grešnika.
Hristova krv, iako je oslobađala pokajanog grešnika od osude Zakona, nije mogla da izbriše njegov grijeh; on će ostati zapisan u knjigama u Svetilištu sve do dana konačnog pomirenja. Tako je i u simboličkoj službi krv žrtve za grijeh oslobađala pokajnika od grijeha, ali grijeh je ostajao u Svetilištu sve do Dana pomirenja.
U vrijeme Istražnog suda ili antitipskog Dana pomirenja, zaslugom Hristove krvi, iz nebeskih knjiga biće izbrisani grijesi svih onih koji su se stvarno pokajali. Tako će se Svetilište očistiti, odnosno osloboditi izvještaja o grijehu. U tipskoj službi, ovo veliko djelo pomirenja ili brisanja grijeha, bilo je predstavljeno službama na Dan pomirenja – čišćenjem zemaljskog Svetilišta. To djelo uklanjanja grijeha kojima je Svetilište bilo okaljano obavljano je zaslugom krvi žrtve za grijeh.
Kao što će prilikom konačnog pomirenja grijesi istinskih pokajnika biti izbrisani iz nebeskih izvještaja, da se više nikada ne spomenu niti vrate u sjećanje, tako su u simboličkoj službi grijesi naroda bili odnošeni u pustinju, zauvijek uklanjani iz skupa Izraelova.
Kad Hrist završi djelo pomirenja, On opet oblači svečanu odjeću a lanenu, posredničku, ostavlja u Svetinji (3. Mojsijeva 16:23).
Pošto je Sotona začetnik svakog grijeha, neposredni podstrekač na sve grijehe koji su izazvali smrt Božjeg Sina, pravednost zahtijeva da on pretrpi i konačnu kaznu. Hristovo djelo otkupljenja ljudi i čišćenja svemira od grijeha, biće završeno uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetilišta, prenošenjem grijeha na Sotonu na kraju Službe pomirenja u nebeskoj Svetinji nad svetinjama..
Nakon što se Hristovo djelo tu završi, On će doći do vrata prvog odjeljenja i ispovijediti grijehe Izraela na glavu jarca za Azazela. Onda će obući haljine osvete. Tada će nevolje pasti na zle, i one neće doći dok Isus ne obuče tu odjeću, i zauzme svoje mjesto na velikom bijelom oblaku. Zatim dok nevolje padaju, jarac za Azazela se odvodi. On ulaže silne napore da umakne, ali ga čvrsto drži ruka koja ga vodi. Kad bi on uspio umaći, Izrael bi izgubio svoje živote.
Ko je Azazel i zašto ovo ime? Prema drevnim izvorima, Azazel je bio personifikacija nečistote, vođa pobunjenih anđela, koji je pripadao klasi „seirim“ kozolikih pustinjskih demona (džina).[1]
Napokon, šta je predstavljalo izgonjenje jarca za Azazela u pustinju?
Da bismo ovo u potpunosti shvatili, moramo biti upoznati sa ključnim fazama Božjeg plana spasenja, o čemu će biti riječi u zasebnom poglavlju. Biblija nas u Otkrivenju 20. glava, koje je jedno od teološki najznačajnih dionica u cijeloj Božjoj Riječi, obavještava da će Sotona biti vezan na hiljadu godina: „I vidio sam jednog anđela kako silazi s neba s ključem od bezdana i velikim lancem u ruci. Uhvatio je aždaju, staru zmiju, koja je Đavo i Sotona, i svezao je na hiljadu godina. Bacio ju je u bezdan, koji je nad njom zaključao i zapečatio, da više ne zavodi narode dok se ne navrši hiljadu godina. Posle toga treba da bude nakratko odvezana.“ (Otkrivenje 20:1-3)
Da li će Sotona zaista biti vezan lancem? Naravno da ne, duhovno biće se ne može vezati tako, ali hoće lancem okolnosti. Razorena i pusta zemlja će biti dom Sotoni i njegovim zlim anđelima hiljadu godina. Oni će biti ograničeni samo na zemlju, bez mogućnosti pristupa bilo kome u univerzumu. Sotona će imati priliku da razmišlja o pobuni i onome što je ta pobuna proizvela, u očekivanju konačnog Božjeg suda.
Vraćanje Sotone natrag u „bezdan“ i „pečaćenje nad bezdanom“ označava potpuno ograničenje njegove sile za vrijeme milenijuma. On za to vrijeme nema koga da obmanjuje.
Ponovno odvezivanje na kratko vrijeme dešava se nakon milenijuma, u vrijeme konačnog Suda Božjeg nepokajanim grešnicima, palim anđelima i Sotoni (Otkrivenje 20:7-15).
Antitipski Azazel na kraju biva, zajedno sa svojim sledbenicima, kažnjen drugom vječnom smrću.
Sva ova saznanja iz Božje Riječi opominju nas protiv liberalne teologije o spasenju u Hristu po kojoj je završeno na krstu Golgote, a mi treba samo da vjerujemo da smo sad „pod milošću“ i da nas Zakon ne obavezuje. Kao što smo mogli naučiti iz tipske službe u Svetinji, grijeh ne može ispariti, tek tako nestati, već će se pravda prekršenog Zakona Božjeg na kraju ispuniti u punini.
Nekim aspektima Dana pomirenja opet ćemo se vratiti kad budemo proučavali tipologiju biblijskih praznika. Tada ćemo definisati i ključne faze Plana spasenja.
_______________________
[1] Yoma 67b; Sifra, Aḥare, ii. 2; Targum Jerusalem Lev. xiv. 10, i većina srednjovjekovnih komentatora.