7. Obredi i praznici kao odrednice Plana spasenja

U tipologiji Starog saveza vrlo važna uloga bila je namijenjena obredima i praznicima.

Obredni zakoni bili su propisi kojima se Bog poslužio da pomoću simbola i obredne prakse podučava o Planu spasenja. Stari savez jasno pokazuje da su ovi zakoni stupili na snagu odmah nakon pada u grijeh, kako se to vidi iz izvještaja o Adamu i Evi, te Abelu i Kajinu (1. Mojsijeva 3:21; 4:3-7). Nakon izlaska iz Egipta, obredni propisi su prošireni i zapisani u Levitskom zakoniku u kojem je opisan čitav obredni sistem izraelskog Svetilišta i kasnije hrama u Jerusalimu.

Obredni zakon, dat zbog prestupa moralnog Zakona, sastojao se od žrtava i prinosa – simbola ili tipova – koji su ukazivali na buduće otkupljenje. Bio je iskustveno pomagalo za razumijevanje i prihvatanje Hristova spasenja, u simbolima i tipovima, prije nego što se ostvari žrtva za to spasenje.

On je bio uspostavljen da ukaže na Njegovu savršenu žrtvu na krstu (Jevrejima 10:1). Njegova poruka je bila Hrist. Njegovo je očekivanje bilo Hrist. I njegovo izražavanje vjere bilo je vjera u Hrista. Međutim, obredni sistem je bio nesavršen. Bio je samo tip, simbol, sjena buduće stvarnosti. Nije mogao očistiti grešnike od grijeha. Mogao je samo obećati da će spasenje doći prinošenjem i žrtvom Božjeg Jagnjeta.

Zakon o žrtvama i obredima bio je božanski uveden sistem bogosluženja. Njegov cilj je bio iskazivanje poslušnosti Bogu i prihvatanje Njegovih odredbi za grijeh putem obreda, dok ne dođe stvarnost simbolizovana u obredima i žrtvama.

Obredno bogosluženje moglo se vršiti isključivo na način koji je Bog dao u Zakonu, na mjestu koje je On izabrao i od strane sveštenika koje je On posvetio za službu. Dvije grupe godišnjih praznika takođe su usko bile vezane za zemaljsko svetilište i tipski prikaz Plana spasenja.

Uspostavljeni obredni sistem ukazivao je na Hristovu savršenu žrtvu na krstu. Hrist je bio njegov temelj, njegova vijest i njegovo očekivanje, a bio je i izraz vjere u Hrista. „Zato neka vas niko ne osuđuje zbog jela i pića, bilo kao dio praznika ili mladina ili šabata, jer je to samo sjenka onoga što dolazi, tijela Hristova.“ (Kološanima 2:16,17) Dakle, taj sistem, uključujući praznike, bio je samo sjenka ili slika stvarne žrtve za grijeh i daljeg procesa spasenja. On nije mogao stvarno očistiti grešnike od grijeha. Bio je samo obećanje da će spasenje doći prinosom žrtve Božjeg Jagnjeta i izraz vjere u to obećanje (Jevrejima 10:1-10).

 

Razlika između obrednog Zakona i Dekaloga

Za razliku od moralnog Zakona – Dekaloga koji je Gospod napisao svojim prstom i to dva puta zbog lomljenja prvih ploča (2. Mojsijeva 31:18; 34:1; 5. Mojsijeva 10:1), obredni zakon je napisao Mojsije (5. Mojsijeva 31:9). Osim toga, prilikom davanja Zakona, Bog je svojim glasom izgovorio Dekalog, ne dodajući ništa više (5. Mojsijeva 4:36; 5:22), bez posrednika. Obredni zakoni su dati putem Mojsijevog posredništva (2. Dnevnika 34:14). Sam Mojsije je pravio tu razliku: „I objavio vam je svoj savez koji vas je uputio da ga držite – Deset riječi, koje je zatim napisao na dvije kamene ploče. A meni je tada Gospod dao uput da vas poučim propisima i zakonima, da postupate po njima u zemlji u koju idete da je zauzmete.“ (5. Mojsijeva 4:13,14; uporedi sa 2. Kraljevima 21:8) Kao što je već konstatovano, Dekalog je stavljen u Kovčeg saveza, ali ne i spisi obrednog i drugih zakona: „Kada je Mojsije do kraja zapisao riječi ovog zakona u knjigu, uputio je Levijeve sinove koji su nosili kovčeg Gospodnjeg saveza: ‘Uzmite ovu knjigu zakona i stavite je pored kovčega saveza za Gospoda, svog Boga, da tamo bude svjedok protiv tebe.’“ (5. Mojsijeva 31:24-26)

 

Praznici

Tipske praznike čine svi praznični dani koji su uvedeni u sklopu obrednih i ceremonijalnih službi. To se ne odnosi na sedmičnu Subotu, jer je sedmi dan odmora uspostavljen odmah po Stvaranju, a prije pada u grijeh, i dio je Božjeg vječnog nepromjenljivog Zakona (vidi 1. Mojsijeva 2:2,3; uporedi sa Isaija 66:22,23). Ali Subota nije prosto dan od odmora i ipak ima određene posebne konotacije u Planu spasenja, o čemu će biti riječi kasnije.

U 3. knjizi Mosijevoj, 23. glava, nabrojano je sedam praznika koje je Božji narod trebao slaviti:

„Ovo su praznici Gospodnji, sabori sveti, na koje ćete se sabirati u vrijeme njihovo:

1) Četrnaestog dana prvog mjeseca uveče, pasha je Gospodnja (5. stih).

2) A petnaestog dana istog mjeseca praznik je prijesnih hljebova Gospodu; sedam dana jedite hljebove prijesne (6. stih)

3) Prvi dan neka vam bude sabor sveti, nikakav posao ropski ne radite. Nego za sedam dana prinosite Gospodu žrtve ognjene; a sedmi dan neka je sabor sveti; ne radite nijedan posao ropski (stihovi 7, 8).“ Praznik Prvina svetkuje se prvog dana nakon Subote tokom sedmodnevnog praznika Beskvasnih hljebova.

4) „Potom od prvog dana po suboti, od dana kad prinesete snop za žrtvu obrtanu, brojte sedam nedjelja punih; do prvog dana po sedmoj nedjelji nabrojte pedeset dana; onda prinesite nov dar Gospodu.“ (stihovi 15.16). Ovo je Praznik sedmica ili Šavuot.

Ostalo je da navedemo tri jesenja praznika:

5) „Prvi dan sedmog mjeseca neka vam je odmor, spomen trubni (Roš Hašana), sabor sveti.“ (3. Mojsijeva 23:24) Ovaj praznik predstavlja najavu Dana očišćenja (suda). Dan očišćenja predstavlja Istražni sud. To znači da njegov početak mora biti najavljen.

6) „A deseti je dan tog mjeseca sedmog Dan očišćenja; sabor sveti neka vam je, i mučite duše svoje, i prinesite Gospodu žrtvu ognjenu.“ (27. stih)

7) Sedmi i poslednji praznik u godini zvao se Praznik sjenica.

„Kaži sinovima Izraelovim, i reci: ‘Petnaestog dana sedmog mjeseca praznik je sjenica za sedam dana Gospodu.’“ (3. Mojsijeva 23:34)

„Praznik sjenica praznuj sedam dana, kad zbereš s gumna svog i iz kace svoje. I veseli se na praznik svoj ti i sin tvoj i sluga tvoj i sluškinja tvoja, i Levit i došljak i sirota i udovica, što budu u mjestu tvom. Sedam dana praznuj praznik Gospodu Bogu svom na mjestu koje izabere Gospod, kad te blagoslovi Gospod Bog tvoj u svakoj ljetini tvojoj i u svakom poslu ruku tvojih; i budi veseo.“ (5. Mojsijeva 16:13-15)

 

Istorijsko tumačenje razvoja Plana spasenja kao neophodnost

Da bismo pravilno razumjeli Plan spasenja i uopšte pratili progres Djela koje Bog vrši u korist palog čovjeka, moramo biti svjesni činjenice da vrijeme teče linearno i proteže se, gledano od sadašnjeg trenutka, unazad u prošlost do tačke kad je sve počelo, i unaprijed u budućnost, do tačke kad se započeto završava. U konkretnom slučaju, ova vizura nam je potrebna sa aspekta Plana spasenja. To je ono čemu nas uči Biblija.

Napravićemo sažetak. Bog je stvorio planetu zemlju i život na njoj. Čovjek kao slobodno moralno biće stvoren je sa svrhom i funkcijom. Svrhu i ustrojstvo života definiše Božja namjera i zakoni života koji su prepis Njegovog svetog karaktera i ljubavi. Pobunom i prihvatanjem satanističkog koncepta „nezavisnosti“ od Boga i Njegovih načela vladavine, čovjek je izgubio svoj status. Ljudski život je izgubio svoju pravu svrhu i smisao, a ono u čemu palo čovječanstvo pokušava pronaći sreću odvojeno od Izvora života može se slobodno porediti sa narkomanijom. Ali zahvaljujući aktivaciji Božjeg plana spasenja, čovjek je dobio novu priliku, ovaj život, za pomirenje i povratak Bogu. Da bi ga podučio Planu spasenja, Bog je uspostavio obredni sistem žrtava, prinosa, praznika i raznih drugih uredbi. Odatle lako zaključujemo da te uredbe i cijeli vjerski sistem nijesu sami sebi svrha. Oni su imali svoj početak, istorijski kontinuitet i smisao sve dok Onaj na koga su ukazivale slike i sjenke nije preuzeo stvarnu misiju pomirenja. I kao što je tipski dio Plana spasenja imao svoje omeđene rokove za ispunjenje, tako ima i antitipski. „Istinu vam kažem: dok nebo i zemlja ne nestanu, neće nestati nijedno slovce ni crtica iz Zakona dok se sve ne ispuni.“ (Matej 5:18)

To znači da Plan spasenja ima različite faze realizacije. U Bibliji ti periodi nazivaju se eonima. Eoni i eonska vremena su najduži vremenski periodi koji se pominju u Svetom Pismu. Iako njihovo trajanje vremenski nije definisano, određuju ih prelomni događaji koji se tiču ovog svijeta i Plana spasenja. Ovaj termin, koji se javlja 199 puta u Novom Savezu, nikada ne izražava beskonačnost, izuzev kada se odnosi na Božje postojanje (1. Timoteju 1:17). Eoni imaju svoj početak (Jevrejima 1:2; 1. Korinćanima 2:7; 2. Timoteju 1,9), kraj (Jevrejima 9:26; 1. Korinćanima 10:11; Matej 24:3), prošlost (Kološanima 1:26), sadašnjost (Luka 20:34) i budućnost (Efescima 2:7). Međutim, svrha ili namjera eona je vječna (Efescima 3:8-11; 1:9-11; Filipljanima 2:9-11; Kološanima 1:15-21). Dakle, eone je stvorio Bog (Jevrejima 1:2) i podesio ih (Jevrejima 11:3) za ispunjavanje svoje namjere. Po završetku eona, Isus Hrist će učiniti kraj grijehu (Jevrejima 9:26) i ukinuti smrt (1. Korinćanima 15:22-26), kada će sve biti podređeno Bogu i On će biti u svemu (1. Korinćanima 15:27,28).

Postavlja se pitanje da li je Božjem narodu bilo predočeno kad dolazi veliki Nosilac grijeha na koga je cijeli sistem ukazivao. Odgovor je potvrdan, i u tu svrhu služe biblijska proročanstva, odnosno Božje posebne najave koje je upućivao preko svojih izabranih ljudskih oruđa u cilju obezbjeđivanja vođstva svom narodu i ukazivanja na budućnost. Uslov za razumijevanje Božjih objava je pokornost Bogu i privrženost istini. Mi ne možemo kriviti Boga ako sami namjerno ignorišemo smisao Njegovih poruka, jer nam one ne odgovaraju zbog naših sebičnih interesa i stavova, ili, u još gorem slučaju, radi odbrane tradicije i tzv. „vjere otačke“. Tako su uzaludni bili i prigovori Jevreja Isusu Hristu koji se nije uklopio u njihova očekivanja od Mesije. Ali poslednje što pali čovjek želi da shvati, još od Kaina, je da on nije taj koji određuje ispravnost religije i pravila spasenja.

Da bismo dobili kompletnu sliku o tipskim i antitipskim aspektima Plana spasenja, pored službe u zemaljskoj svetinji neophodno je proučiti proročanstva koja daju jasne vremenske odrednice za prvi dolazak i službu Mesije. Najodređenija proročanstva u tom pogledu data su u knjizi proroka Danila, o 70 sedmica koje se nalazi u sklopu najdužeg vremenskog proročanstva o 2300 dana (Danilo 8. i 9. poglavlje).

Evo ukratko konteksta proročanstva o 2300 dana. Danilo je u vizijama posmatrao smjenu svjetskih carstava, posebno zainteresovan za „Mali rog“ koji se zbog svojih naročitih bogohulnih aktivnosti identifikuje kao antihrist (vidi Danilo 7:7, 8, 20-26; 8:9-12; 8:23-25; uporedi sa 2. Solunjanima 2:3-12). Između ostalog, ova sila se toliko uzdigla da je Knezu (Mesiji, Hristu) oduzela svakodnevnu žrtvu. „I čuo sam kako jedan sveti govori, a drugi sveti je rekao onome koji je govorio: ‘Dokle će trajati vizija o svakidašnjoj žrtvi i o prestupniku koji izaziva pustošenje, i o prepuštanju svetog mesta i vojske gaženju?’ Tada mi je on rekao: ‘Do dve hiljade i trista dana, svetinja će se očistiti.’“ (Danilo 8:13,14)

Dakle, period od 2300 proročkih dana mora da premašuje period apsolutne dominacije bogohulne sile „Malog roga“ koja se računa na osnovu proročanstava o „1260 dana,“ „42 mjeseca,“ i „vrijeme, vremena i pola vremena.“ U Otkrivenju 12:6,14; 13:5 i Danilu 7:25; 12:7 pominju se sledeći proročki periodi: i) 1260 dana, ii) 42 mjeseca i iii) vrijeme, vremena i pola vremena. Kako je iz konteksta jasno da se ne radi o doslovnim vremenima, to moramo primijeniti biblijski princip „dan za godinu“ (vidi 4. Mojsijeva 14:34; Ezekijel 4:6). Termini „vrijeme“ i „vremena“ odnose se na proročke godine (vidi Danilo 4:16,23,25,32,34), iz čega proizilazi jednostavna računica: i) 1260 dana = 1260 godina; ii) 42 mjeseca x 30 dana = 1260 dana = 1260 godina;  iii) 3 i po vremena = 3½ godine = 42 mjeseca = 1260 dana/godina. Tako postaje očigledno da je riječ o istom proročkom periodu. Svi relevantni tumači proročanstava ovaj period prepoznaju kao supremaciju Papstva između 538-1798. godine.

Papa je skretanjem pažnje hrišćanskog svijeta na sebe kao na „Zamjenika Sina Božjeg“ i na svešteničke službe navodnog posredovanja između grešnika i Boga pomračio Hristovu stvarnu službu u Nebeskoj svetinji, za koju vjernici praktično nijesu ni znali pošto je Biblija bila zabranjena narodu, ako izuzmemo grupe surovo progonjenog Božjeg naroda po manje pristupačnim i pustim mjestima (vidi Otkrivenje 12:14). Vrlo je važno zapaziti da u 11. poglavlju Otkrivenja stoji da je u pomenutom periodu od „42 mjeseca“ hramsko dvorište dato neznabošcima da ga gaze (11:2). U prethodnom retku rečeno je da se mjeri samo svetilište i oni koji služe u njemu (istinski Božji narod koji je napravio pomirenje na Hristovoj žrtvi). Zašto su neznabošci ili pagani u dvorištu hrama i zašto ga gaze? Odgovor na ovo pitanja nameće se iz poznate istorije. Oni su imali određena saznanja o Spasitelju i Bogu i znali gdje treba doći ali nijesu željeli spasenje pod uslovima koje je Bog dao, već su željeli duhovnu i svjetovnu dominaciju i uzdići sebe i svoju misterijsku religiju, istovremeno uništavajući pravu vjeru. Zbog toga oni samo gaze i skrnave spoljni trijem hrama (ono što im je dostupno na zemlji), ne dozvoljavajući onima koji bi htjeli da uđu.

Istek proročkog perioda od 2300 dana odnosno godina upravo predstavlja ulazak u „posledak vremena“. Taj prelaz obilježava početak antitipskog čišćenja nebeske Svetinje nad svetinjama.

Kao što smo vidjeli, ključ za razumijevanje proročanstva o 2300 „dana“ ili doslovno „večeri i jutara“ (Danilo 8:13) nalazi se u biblijskom principu primjene „dan za godinu“ (vidi 4. Mojsijeva 14:34; Ezekijel 4:6), pošto je anđeo objasnio da je dato „za mnogo vremena“ (Danilo 8:26) kao i da je „zapečaćeno do poslednjeg vremena“ (Danilo 12:9). U Danilu 9:24-27, nakon što je prorok molio za dodatna pojašnjenja, dobio je konkretnu objavu za svoj narod (vrijeme milosti određeno za Jevreje da se pokaju i spreme za dolazak Mesije) i ukazano mu je od kada se računa ovaj period (vidi Ezra 7:7,12,13). Pojava i služba Mesije daje pečat ispravnosti ovakvog tumačenja.

Proročkih 70 sedmica (Danilo 9:24-27) je „odsiječeno“ ili odvojeno od 2300 dana tj. godina. 70 sedmica tj. 490 godina obuhvataju: i) 7 sedmica za obnovu Jerusalima (stih 25); ii) 62 sedmice do Mesije (stihovi 25 i 26); iii) 1 sedmicu do završetka razdoblja. Počevši od 457. godine prije n.e. kada je izdata poslednja zapovijest koja se odnosi na obnovu Jerusalima za vrijeme cara Artakserksa Longimana (Ezra 7:7,12,13), 7+62 sedmice dovode tačno do 27. godine n.e. kada Hrist počinje javnu službu. U polovini te poslednje proročke sedmice (stih 27), Mesija se žrtvuje (31. godine n.e.), dok je 34. godine, na isteku poslednje proročke sedmice, kamenisan Stefan (vidi Djela 7:58 – 8:4), kada je isteklo prorečeno vrijeme milosti za Jevreje (stih 24) i jevanđelje se počelo nositi neznabošcima.

Evo sažetog pregleda ovih proročanstava:

Kao što možemo da vidimo, ova proročanstva precizno određuju vrijeme početka Hristove javne službe na zemlji, Njegovo žrtvovanje i značaj te žrtve, kao i vrijeme kada Hrist kao naš Prvosveštenik započinje stvarni antitipski Dan pomirenja koji se poistovjećuje sa Istražnim Božjim sudom ili posletkom vremena.

Isus Hrist, Božji Pomazanik, nakon ispunjenja četiri proljećna praznika (detaljnije o tome u narednom poglavlju), vaznio se na Nebo, gdje je u Nebeskoj Svetinji započeo prvosvešteničku službu. „A u ovome što je rečeno glavno je ovo: imamo takvog prvosveštenika, koji je sjeo s desne strane prestola Veličanstva na nebesima. On je sluga koji služi za ljude na svetom mjestu i u pravom hramu koji je podigao Gospod, a ne čovjek.“ (Jevrejima 8:1,2) Apostol Pavle dalje kaže da zemaljski sveštenici „služe Bogu na mjestu koje je slika i sjenka onoga što je na nebu, kao što je Mojsiju, kad je trebalo da napravi šator, bila data zapovijest od Boga, koji je rekao: ‘Gledaj da sve napraviš prema prikazu koji ti je pokazan na gori.’“ (5. stih) Hramska starosavezna služba prestala je sa važnošću Mesijinom smrću na krstu. Danilo 9:26,27: „A posle šezdeset i dvije sedmice pomazanik će biti pogubljen… I on će tokom jedne sedmice potvrditi savez sa mnogima, a u polovini te sedmice ukinuće žrtvu i žrtveni dar.“ Kološanima 2:14: „…i izbrisao pisani dokument koji je svojim odredbama bio protiv nas, koji nam se protivio, uklonivši ga s puta i pribivši ga na krst.“

Dakle, u Nebeskom svetilištu odvijaju se služba stvarnog pomirenja i očišćenja grijeha Božjeg naroda. Stoga je od ključne važnosti shvatanje da Isusova misija na zemlji i žrtva na krstu nije bila da plati konačnu kaznu za grijehe umjesto čovjeka, koje je druga smrt (vidi Otkrivenje 20:6-15), već da svojim utjelovljenjem u ljudskoj prirodi kojoj je potrebno iskupljenje postigne sledeće:

1. Savršeno održi Zakon Božji vođen Njegovim Duhom;
2. Posrednički ponese grijeha svijeta i žrtvuje se kao Opšti čovjek, drugi Adam;
3. Postane naš Primjer, Iskupitelj i Pomiritelj;
4. Kvalifikuje se za stvarnu službu pomirenja u Nebeskoj Svetinji, kao naš Zastupnik.

Čitamo u Jevrejima 9. i 10. glava: „Prethodni savez je imao propise za službu Bogu i svoje zemaljsko sveto mjesto. Naime, bio je načinjen šator u čijoj je prvoj prostoriji bio svijećnjak, sto i izloženi hljebovi. Ta prostorija se zvala Svetinja. A iza druge zavjese u šatoru bila je prostorija nazvana Svetinja nad svetinjama. U njoj je bila zlatna kadionica i Kovčeg saveza sa svih strana obložen zlatom, u kome je bila zlatna posuda s manom i Aronov štap koji je procvjetao, i ploče saveza. A odozgo su bili heruvimi slave koji su zaklanjali sjedište milosti, o čemu sada ne možemo detaljno govoriti. Otkad je sve to tako načinjeno, sveštenici su stalno ulazili u prvu prostoriju šatora da vrše svetu službu Božju. A u drugu prostoriju ulažaše samo prvosveštenik jednom godišnje, i to ne bez krvi, koju prinosi za sebe i za grijehe naroda učinjene iz neznanja. Tako Sveti Duh jasno pokazuje da se put u sveto mjesto još nije bio otvorio dok je stajao prvi šator.  Taj šator je slika za vrijeme koje je već došlo, u koji su se prinosili darovi i žrtve, koji nisu mogli usavršiti onoga što je služio, što se odnosi na savjest, samo u jelima i pićima i raznim obrednim pranjima. Te odredbe Zakona odnosile su se na ono što je tjelesno i bile su nametnute do vremena određenog da se sve dovede u red. Ali kad je došao Hristos kao prvosveštenik koji je omogućio blagoslove koji su došli, ušao je u veći i savršeniji šator, koji nije načinjen rukama, to jest nije od ove materije, i jednom za svagda ušao u sveto mjesto, ali ne s krvlju jaraca i junaca, nego sa svojom krvlju, i tako nam pribavio trajno izbavljenje. Jer ako krv jaraca i junaca i pepeo od junice posvećuje onečišćene koji su time poškropljeni, pa im tijelo postaje čisto, koliko će više krv Hrista, koji je putem Duha vječnog samog sebe bez mane prinio Bogu, očistiti našu savjest od mrtvih djela kako bismo služili živom Bogu? Zato je Hristos posrednik novog saveza, da bi oni koji su pozvani dobili obećanje vječnog nasledstva, jer je on umro da bi oni otkupninom bili oslobođeni od prestupa učinjenih pod prethodnim savezom. Jer gdje je savez s Bogom, mora da uslijedi smrt onoga koji je posredovao u sklapanju saveza… I po Zakonu se skoro sve čisti krvlju i bez prolivanja krvi nema oproštenja. Zato je bilo potrebno da se zemaljske slike onoga što je na nebu čiste na taj način, a ono što je na nebu čisti se žrtvama boljim od takvih žrtava. Jer Hristos nije ušao u sveto mjesto načinjeno rukama, koje je kopija onog stvarnog, već u samo nebo, da se sada pojavi pred Božjim licem za nas. I nije ušao da bi mnogo puta prinosio sebe, kao što prvosveštenik svake godine ulazi u sveto mjesto s tuđom krvlju, jer bi inače trebalo da mnogo puta strada od postanka svijeta. Ali sada, na svršetku ovog poretka, pojavio se jednom zauvijek da svojom žrtvom odstrani grijeh. I kao što je ljudima određeno da jednom umru, a zatim sud, tako je i Hristos bio jednom zauvijek prinesen da ponese grijehe mnogih. A kad se drugi put pojavi, a to neće biti zato da bi opet uklanjao grijeh, vidjeće ga oni koji ga željno očekuju da bi dobili spasenje. Pošto u Zakonu nalazimo samo sjenku budućih blagoslova, a ne i same blagoslove, sveštenici nikad ne mogu istim žrtvama koje iz godine u godinu neprestano prinose učiniti savršenim ljude koji pristupaju Bogu. Zar inače ne bi prestale da se prinose žrtve, jer bi oni koji ih prinose Bogu bili jednom zauvijek očišćeni i ne bi više imali svijest o grijesima? Ali te žrtve iz godine u godinu podsjećaju na grijehe, jer krv junaca i jaraca ne može uzeti grijehe. Zato, ulazeći u svijet, on kaže: ‘Žrtvu i prinos nisi htio, nego si mi pripremio tijelo. Nisu ti bile po volji žrtve paljenice i žrtve za grijeh.’ Tada sam rekao: ‘Evo, došao sam – u svitku knjige pisano je o meni – da vršim tvoju volju, Bože’. Najprije kaže: ‘Nisi htio i nisu ti bile po volji žrtve i prinosi i paljenice i žrtve za grijeh’ – žrtve koje se po Zakonu prinose. A zatim kaže: ‘Evo, došao sam da vršim tvoju volju.’ On ukida prvo da bi uspostavio drugo… Svaki sveštenik iz dana u dan dolazi na svoje mjesto da obavlja službu i da mnogo puta prinosi iste žrtve, jer one nikada ne mogu odneti grijehe. A on je za sva vremena prinio jednu žrtvu za grijehe i sjeo Bogu s desne strane i od tada čeka da njegovi neprijatelji budu položeni za podnožje njegovim nogama. Jer je jednim žrtvenim prinosom za sva vremena učinio savršenima one koji bivaju posvećeni. A i Sveti Duh nam svjedoči, jer kaže: ‘Ovo je savez koji ću sklopiti s njima posle tih dana’, govori Gospod; ‘Svoje zakone staviću u njihova srca i upisaću ih u njihov um. Više se neću sjećati njihovih grijeha i bezakonja.’ A gdje su grijesi oprošteni, nema više [hramske] žrtve za grijeh. Dakle, braćo, pošto imamo potpuno pouzdanje da možemo ući u sveto mjesto posredstvom Isusove krvi – novim i živim putem koji je on za nas otvorio kroz zavjesu, to jest kroz svoje tijelo – i pošto imamo prvosveštenika postavljenog nad Božjim domom, pristupimo iskrenog srca, puni pouzdanja i vere, jer su nam srca škropljenjem očišćena od nečiste savjesti, a tijela oprana čistom vodom. Držimo se nepokolebljivo nade koju ispovijedamo, jer je vjeran onaj koji je obećao.“

Prema hronologiji iz Danilovog proročanstva, 2300 dana odnosno godina isteklo je 1844. godine kada je Hrist kao veliki Poglavar Sveštenički završio službu u prvom dijelu svetinje na Nebu i prešao u drugi dio koji se zove Svetinja nad svetinjama, gdje se obavlja konačno čišćenje grijeha i istražni sud.

Kad završi svoju svešteničku službu, On će doći po drugi put kao Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima sa izvršnom presudom zemaljskim stanovnicima (vidi Matej 16:27; Otkrivenje 17:14).

 

Biblijski kalendar i sedam godišnjih praznika

Prvobitni biblijski kalendar zasnivao se na nekoliko jednostavnih pravila: (1) dan je počinjao i završavao se zalaskom sunca (1. Mojsijeva 1:5); (2) sedmica je počinjala prvim danom i završavala sedmim – Subotom (3. Mojsijeva 23:15-16); (3) mjeseci su počinjali opažanjem mladog mjeseca (4. Mojsijeva 10:10); (4) godine su počinjale u mjesecu avivu kad ječam u Izraelu sazri za žetvu sredinom tog mjeseca (2. Mojsijeva 12:2; 13:4; 3. Mojsijeva 23:5-6).

Biblijski kalendar i 7 godišnjih praznika

 

Ključne faze Plana spasenja