PASHA
Pasha je bila uvodni praznik godišnje serije religijskih službi u Izraelu. Ona je bila i komemorativna i tipska – komemorativna zbog izbavljanja Izraela iz egipatskog ropstva, a tipska zbog izbavljenja iz ropstva grijehu svakog pojedinca koji priznaje Hrista kao svoje pashalno Jagnje, i prihvata Njegovu krv kao pokrivalo za prošle grijehe (1. Korinćanima 5:7).
Pasha se svetkovala u rano proljeće. Kako se vrijeme ovog praznika bližilo, mnoštvo pobožnih Jevreja skupljalo se u Jerusalim; jer je svaki muškarac od Izraelove djece morao da se pojavi pred Gospodom u vrijeme ovog praznika (5. Mojsijeva 16:16). Pastiri, farmeri, sveštenici i Leviti, ljudi iz svih društvenih slojeva, pridruživali su se gomili koja je iz svih pravaca ulazila u Jerusalim. Domovi u gradu otvarali su se da ih prime, i na vrhovima kuća i ulicama postavljali su se šatori da bi se zaklonili oni koji prisustvuju prazniku, i da bi se obezbijedile prostorije gdje su se kao porodice i grupe mogli okupiti da jedu Pashu.
Prije izbavljenja djece Izraela iz egipatskog ropstva nova godina počinjala je u jesen (2. Mojsijeva 23:16; 34:22); ali kada je Gospod izveo Izraelce iz egipatskog ropstva mjeseca aviva ili nisana, rekao je: „Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima. Neka vam bude prvi mjesec u godini.“ (2. Mojsijeva 12:2) Mjesec aviv odgovara kraju marta i početku aprila.
Desetog dana mjeseca aviva biralo se pashalno jagnje, i čuvalo se odvojeno od stada do četrnaestoga dana kada je bilo zaklano. Određeno je vrijeme za klanje jagnjeta – između dvije večeri (2. Mojsijeva 12:6), ili oko devetog sata u danu, što bi po našem računanju vremena bilo tri sata posle podne.
Cijelo jagnje bilo je pečeno, da nijedna kost ne bude polomljena. Beskvasni hljeb i gorko bilje jelo bi se sa jagnjetom. Beskvasni hljeb bio je uspomena na brz izlazak iz Egipta, kada su djeca Izraelova uzela svoje tijesto prije nego što se ukvasilo. Beskvasni hljeb takođe je simbolizovao stanje onoga ko je pokriven Hristovom krvlju, antitipskim Jagnjetom (2. Mojsijeva 12:1-47). „Zato da praznujemo, ali ne sa starim kvascem, niti s kvascem pokvarenosti i zloće, nego s beskvasnim hljebom iskrenosti i istine.“ (1. Korinćanima 5:8)
Nije samo beskvasni hljeb korišćen za praznik, već kvasac uopšte nije bio dozvoljen u domovima tokom cijele sedmice koja je slijedila nakon Pashe.
Gorko bilje bilo je podsjetnik na njihovo okrutno ropstvo u Egiptu. Jagnje se trebalo pojesti uveče četrnaestoga dana u mjesecu. Ako bi išta od mesa ostalo do jutra bilo bi spaljeno vatrom.
Kada bi se jagnje zaklalo, grančica isopa bi se umočila u krv, i sa tim su trebali da namažu oba dovratka i gornji prag od vrata kuće u kojoj bi se jagnje pojelo. Ovo je podsjećalo na to izbavljenje prvjenaca Izraelovih kada su svi egipatski prvjenci bili pobijeni (2. Mojsijeva 12:13). Nepokrivenost krvlju Jagnjeta Božjeg u velikom antitipu donijeće drugu smrt (Otkrivenje 20:14,15). Uzvišeni položaj, bogatstvo ili zemaljska slava ne mogu zaštititi nikoga od Gospodnjeg anđela zatirača (Otkrivenje 6:15-17). Samo jedno može zaštititi bogate i siromašne, a to je dragocjena krv Hristova. „Krv Isusa Hrista, Sina Njegovog, čisti nas od svakog grijeha… Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravednosti.“ (1. Jovanova 1:7,9) To je odgovor koji Bog očekuje od čovjeka na ponudu dara spasenja.
Svako pashalno jagnje, od onog koje je zaklano one večeri izbavljenja iz Egipta do Hristovog vremena, bilo je tip Spasitelja u posebnom smislu. „Jer se Hrist, naša Pasha, žrtvovao za nas.“ (1. Korinćanima 5:7)
Kao što se i pashalno jagnje vjekovima uzimalo iz stada nekoliko dana prije nego što je zaklano, i čuvalo se odvojeno kao jagnje obilježeno za smrt; tako i nekoliko dana prije nego što je Hrist bio razapet, Sanedrin Ga je osudio na smrt (vidi Jovan 11:45-57).
Na suđenju Hristu, jutro posle grozne noći torture i agonije (Jovan 18:12-14, 19-24), Spasitelj je doveden u Pilatovu sudsku salu. Svu noć Jevreji su pratili Hrista dok je bio u prisustvu prvosveštenika; ali sada, kada je uveden u rimsku salu pravde, Jevreji „nisu ušli“, da se ne bi oskrnavili; i da bi mogli jesti Pashu (Jovan 18:28). Ovo je bilo jutro onog dana kada je Spasitelj bio razapet. To je bio dan pripreme za Pashu, dan u kome bi, između dvije večeri, jagnje trebalo biti zaklano; ili drugim riječima, to je bio četrnaesti dan mjeseca aviva, ili nisana, koji je u godini kada je Spasitelj trebao biti razapet pao na petak, pošto je sledeći dan bila Subota, prema Četvrtom Uputu sedmi dan sedmice (Luka 23:52-56).
Nije slučajno što je Spasitelj razapet u dan pripreme, šestog dana sedmice. Bog je odredio da se vjekovima sledeći dan nakon Pashe, petnaesti dan mjeseca aviva, treba držati kao ceremonijalni šabat (3. Mojsijeva 23:6,7), simbolizujući na taj način da će Hrist, prava Pasha, biti prinijet dan prije Subote. Pashalno Jagnje bilo je klano između dvije večeri, ili oko devetog sata. Dok je visio između neba i zemlje kao žrtva za grešnog čovjeka, veliko antitipsko Jagnje je oko devetog sata povikalo: „Svršeno je“ i predalo svoj život kao žrtvu za grijeh (Matej 27:46-50; Jovan 19:30). U taj čas sveštenici su se pripremali da zakolju jagnje u hramu ali su bili prekinuti u svom poslu. Sva priroda odgovorila je na taj vapaj agonije Sina Božjeg. Zemlja se zateturala tamo-amo, a nevidljive ruke pocijepale su zavjesu hrama od vrha ka dnu (Matej 27:51), pokazujući nepogrešivim znakom da se tip ispunio u antitipu. Sjenka je susrela suštinu koja ju je odbacila. Čovjek više nije trebao da pristupa Bogu posredstvom prinosa nevinih životinja, već je slobodno mogao doći vjerom k prestolu blagodati (Jevrejima 4:15,16) i iznijeti svoj zahtjev u dragocjeno ime „Hrista naše Pashe“.
Djelo simbolizovano Pashom proteže se kroz vekove, i neće se potpuno ispuniti u antitipu dok djeca Božja ne budu zauvijek oslobođena moći neprijatelja svake pravednosti.
Oni koji su učestvovali u prazniku Pashe ništa od nje nisu trebali ostaviti do jutra. Jutro je trebalo da donese novo iskustvo – slobodu od ropstva. Duša koja prihvati Hrista kao svoju Pashu i sudjeluje u Njemu vjerom, ulazi u novo iskustvo – slobodu od osude starog života. Kada Bog pokaže svoju moć za konačno izbavljenje Njegovog naroda, jutro nikog neće ostaviti u ropstvu.
Uništenje faraona i sve njegove vojske u Crvenom moru, i pjesma izbavljenja koju su na drugoj obali pjevali Izraelci bili su tip konačnog izbavljenja Božeg naroda sa ove zemlje (vidi Otkrivenje 15:2,3). Spaseni će biti uzeti od anđela da se sretnu sa Gospodom, a nepravedni će, kao faraonova vojska, biti ostavljeni mrtvi na ovoj zemlji, „ni pokupljeni ni sahranjeni“ (1. Solunjima 4:16,17; Jeremija 25:30-33).
Nijedan stranac nije mogao učestvovati u prazniku Pashe; ali u staroj levitskoj službi bile su propisane odredbe pomoću kojih bi stranac, poštujući određene forme i ceremonije, mogao postati Izraelac i učestvovati u Pashi (2. Mojsijeva 12:48). Grijeh čovječanstvu uskraćuje učešće u blagoslovima obećanih Božjoj djeci, ali postoji lijek za grijehe: „Ako vaši grijesi budu kao skerlet, postaće bijeli kao snijeg.“ (Isaija 1:18) „Ali ako neko i počini grijeh, kod Oca imamo zastupnika – Isusa Hrista, pravednika. On je žrtva pomirenja za naše grijehe, i ne samo za naše nego i za grijehe cijelog svijeta.“ (1. Jovanova 2:1,2)
Izrael je bio okružen paganskim narodima koji bi se, kada bi svi ljudi otišli da prisustvuju godišnjim praznicima, mogli lako dočepati njihovih stada i zemlje, ako ih Bog ne bi na poseban način zaštitio; jer ne samo za Pashu, već tri puta godišnje svi muškarci bili su obavezni da prisustvuju praznicima u Jerusalimu. Odlazili su verujući u obećanje: „Tri puta u godini svi muškarci neka se pokažu pred Gospodom, Izraelovim Bogom. Jer ću otjerati narode ispred tebe i proširiću tvoje granice. Niko neće poželjeti tvoju zemlju kad tri puta u godini budeš išao da vidiš lice Gospoda, svog Boga.“ (2. Mojsijeva 34:23,24) Istog Boga imamo i danas.
Dakle, Pasha kao praznik je našla svoje ispunjenje u velikom antitipu, Hristovoj žrtvi. Ali Isus je na poslednjoj pashalnoj večeri sa svojim učenicima uspostavio komemoraciju na svoju smrt koju treba obilježavati sve do Njegovog drugog dolaska (vidi 1. Korinćanima 11:23-29; Luka 22:11-20). Ali to više nije bilo povezano sa datumom obilježavanja stare Pashe.
Postoji razlika između godišnjih prinosa, ili praznika, i običnih prinosa. Žrtva za grijeh, prestup, zahvalna žrtva i svi obični prinosi mogli su se proslavljati u bilo koje doba godine, kad god bi prilike ili potrebe naroda to zahtijevale; ali to nije bio slučaj sa godišnjim praznicima.
Svi godišnji praznici bili su proročki i tipski. Dok je pashalno jagnje koje se klalo svake godine bilo sjenka „Hrista naše Pashe“ koji se žrtvovao za nas, činjenica da je jagnje moglo biti zaklano samo četrnaestog dana mjeseca aviva bilo je proročanstvo da će antitipsko Jagnje četrnaestog dana aviva položiti svoj život za grijehe svijeta.
Jedan od nepobitnih argumenta da je Isus Mesija je taj što je umro na krstu u tačan dan i u vrijeme koje je Bog rekao da pashalno jagnje treba da se zakolje; i On se vratio iz mrtvih istog dana u mjesecu u kojem su se vjekovima obrtale prvine. Bog lično je definitivno uspostavio datum za svetkovanje svakog od godišnjih prinosa.
Dan u godini kada se trebao svetkovati svaki godišnji prinos bio je direktno proročanstvo vremena kada će se tip ispuniti u antitipu.
PRAZNIK BESKVASNIH HLJEBOVA
Praznik beskvasnih hljebova počinjao je petnaestog dana mjeseca aviva (nisana) i trajao je sedam dana (4. Mojsijeva 28:17). Beskvasni hljeb jeo se zajedno sa pashalnim jagnjetom; ali praznik beskvasnih hljebova slijedio je nakon Pashe, iako je termin „praznik beskvasnih hljebova“ takođe uključivao Pashu. Mnogi prinosi bili su prinošeni svakog dana tokom sedam dana, i među njima sedam jaganjaca. Prvi i sedmi dan praznika držali su se kao ceremonijalni šabati, ali prvi od ovih šabata se smatrao važnijim, jer se o njemu govorilo kao o Šabatu (3. Mojsijeva 23:11,15).
Cijeli jevrejski sistem je kompaktno proročanstvo jevanđelja, i svaka služba u jevrejskom sistemu koju je Bog propisao bila je ili sjenka službe našeg Prvosveštenika u nebeskoj svetinji ili službe propisane za zemaljski zbor za koga On vrši službu. Stoga je postojao poseban značaj vezan za činjenicu da je dan nakon Pashe vjekovima držan kao Šabat.
U proučavanju Pashe vidjeli smo da nije slučajno što je u godini kada je Spasitelj razapet Pasha padala u petak, šesti dan sedmice. Niti je slučajno što je ceremonijalni šabat, petnaesti dan aviva, pao na sedmi dan, Subotu Gospodnju. Tu je tip našao ispunjenje u antitipu. „Jer je to bila velika Subota“ (Jovan 19:31), što je izraz koji se koristio uvijek kada je ceremonijalni šabat padao na sedmični Šabat Gospodnji.
Četiri hiljade godina ranije, šestog dana, Bog i Hrist završili su djelo stvaranja (1. Mojsijeva 2:2,3). Oko dvije i po hiljade godina kasnije, Bog je sa Sinaja svojim glasom objavio Zakon i dao uput svom narodu: „Sjećaj se subotnog dana i smatraj ga svetim“ (2. Mojsijeva 20:1-17); jer je na taj dan – sedmi dan – On počinuo od djela stvaranja.
Bilo je to čudesno djelo dovesti ovaj svijet u postojanje, odjenuti ga u zelenilo i ljepotu, ukrasiti ga životinjskim svijetom i naseliti ga ljudskim bićima stvorenim po Božjem obličju; ali je daleko veće djelo uzeti zemlju iskvarenu grijehom, njene stanovnike utonule u bezakonje i ponovo ih načiniti po Božjem obličju, dovodeći ih u više stanje savršenstva nego kada su izašli iz ruke Stvoritelja. Ovo je djelo preduzeto od strane Sina Božjeg; i kada je na Golgoti uzviknuo: „Svršeno je“, On se obraćao Ocu najavljujući činjenicu da je ispunio zahtjeve Zakona, živio bezgrešnim životom, prolio svoju krv kao otkup za svijet i otvorio put pomoću kojeg svaki Adamov sin i kćer mogu biti spaseni ako prihvate ponuđeni oproštaj.
Djelo iskupljenja dovršeno je šestog dana, i kao što je Bog počinuo nakon djela stvaranja tako je i Isus počivao u grobu tokom svetih sati te Subote. Četiri hiljade godina Subota je smatrana spomenikom stvaranja; ali nakon Djela otkupljenja dvostruko je blagoslovena. Subota sada predstavlja i ulazak Hristovih vjernih u počinak sigurnosti otkupljenja (vidi Jevrejima 4:1-11)!
Drugi dan praznika beskvasnih hljebova bio je prinos prvina. Ovo je bila veoma važna služba, i bavićemo se njom odvojeno od ostatka praznika. Tokom sedam dana koji slijede nakon Pashe ljudi su jeli beskvasni hljeb. Kvasac je simbol „pakosti i lukavstva“; beskvasni hljeb predstavlja „čistotu i istinu“. Onaj čiji su prošli grijesi prikriveni (Rimljanima 4:7,8), i koji shvata šta znači imati osudu svog starog života uklonjenu od njega ulazi u novi život, i ne bi trebao da se vrati svom životu grijeha, već da živi u svoj „čistoti i istini“. Sve ovo je simbolizovano posredstvom sedam dana praznika beskvasnih hljebova koji slijede nakon Pashe.
PRINOS PRVINA
Kada bi polja zlatastih žitarica objavila da je došlo vrijeme žetve, u hramu se izvodila služba prinošenja prvina pred Gospodom.
Dok su djeca Izraela putovala prema Jerusalimu da prisustvuju Pashi, na sve strane su se mogla vidjeti polja ječma. Međutim, nijedan srp nije se smio staviti među žitarice, niti su se čak sakupljena zrna smjela pojesti dok prvine nisu bile prinesene pred Gospoda.
Prinos Prvina padao je na treći dan praznika Pashe. Četrnaestog dana mjeseca aviva jela se Pasha, petnaestog dana bila je Subota, a šesnaestog dana prvine su se obrtale pred Gospodom (3. Mojsijeva 23:5-11).
Bila je to prelijepa služba. Sveštenik obučen u svoju svečanu odjeću, sa šakama punim žutih glavica sazrele žitarice ulazio je u hram. Sveštenik je zastajao pred zlatnim oltarom i obrtao žitaricu pred Gospodom. Te prve glavice bile su zalog obilne žetve koja treba da se sakupi, a obrtanje ukazuje na zahvalnost i slavu Gospodu žetve.
Obrtanje prvina bila je glavna služba dana, ali takođe se prinosilo i jagnje kao žrtva paljenica. Nijedan dio prvina nikad nije bio spaljen na vatri jer su one bile tip uskrslih bića obučenih u besmrtnost, nikad više podložnih smrti i raspadanju.
Vjekovima se Bog susretao sa svojim narodom u hramu i prihvatao njihove prinose slave i zahvalnosti, ali došao je trenutak ispunjenja simbolike u tipu. „Ali činjenica je da je Hristos ustao iz mrtvih, i on je prvina od onih koji su umrli.“ (1. Korinćanima 15:20) Tip je našao ispunjenje u antitipu. Kao što je prva šaka žitarice bila zalog nadolazeće žetve, tako je Hristovo uskrsenje zalog uskrsenja pravednih; „Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim.“ (1. Solunjanima 4:14)
Sveštenik nije ulazio u hram sa samo jednom glavicom žitarice, on je obrtao punu šaku pred Gospodom; niti je Isus izašao sam iz groba, jer „uskrsnuše tijela mnogih umrlih svetaca“ (Matej 27:52,53). Oni su bile prvine sa Hristom koje je imao pokazati Ocu po vaznesenju. Pavle nam kaže da kada se Hrist vaznio u visinu „odveo je zarobljenike, dao je ljude na dar.“ (Efescima 4:8) Ovo je učinjeno „da bi On bio prvorođeni među mnogom braćom“ (Rimljanima 8:29; Kološanima 1:18). Ova grupa sačinjena je od pojedinaca izabranih iz svakog doba, od doba Adama do doba Hrista. Oni više nisu bili podložni smrti, već vaznijeti sa Hristom kao trofeji Njegove moći da probudi sve koji spavaju u svojim grobovima. Kao što je šaka žitarice u tipskoj službi bila zalog nadolazeće žetve, tako su ovi sveti bili zalog velikog mnoštva koje će Hrist probuditi iz praha zemaljskog kada dođe drugi put kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima (Jovan 5:28,29).
Isus je ušao u Nebo kao „prvorođeni među mnogom braćom“, i neće primiti obožavanje anđela dok Otac ne prihvati prvine od žetve, sakupljene sa svijeta, za koju je umro da bi ih iskupio (Matej 13:38-43). On moli pred Ocem: „Hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja“. On ne moli uzalud. Veliki antitip službe koja se svetkovala vjekovima potpuno je ispunjen. Otac prihvata prvine kao zalog da će primiti svu iskupljenu vojsku. Zatim izlazi nalog od Oca: „Da Mu se poklone svi anđeli Božiji“ (Jevrejima 1:6).
Kao spomen na svoju smrt i uskrsenje, Hrist je svom narodu ostavio krštenje (Rimljanima 6:3-11).
PEDESETNICA
Pedesetnica, koja se tako zvala jer se održavala pedeset dana nakon obrtanja prvina (3. Mojsijeva 23:16), bila je poslednji praznik u prvoj polovini godine (Djela 2:1). Ovaj praznik nazivao se praznik sedmica, zbog sedam sedmica koje su padale između njega i praznika Pashe (5. Mojsijeva 16:9,10). Takođe se zvao i praznik žetve jer je padao na kraju žetve (2. Mojsijeva 23:14-16). Praznik sedmica bio je jedan od tri glavna praznika kada su svi muškarci bili obavezni da se pojave pred Gospodom u Jerusalimu.
Po pitanju dolazeće žetve, u vrijeme praznika Pashe postojala je neizvjesnost da bi suša ili oluja mogli da je upropaste prije nego što se sakupi; ali neizvjesnosti sada nije bilo. Plodovi žetve bili su u njihovom posjedu, da bi se iskoristili za njihovo zadovoljstvo i za unapređenje Gospodnjeg djela. Niko nije smio da se pojavi pred Gospodom praznih ruku. Nisu smjeli jednostavno da donesu nekoliko glavica žitarice kao u proleće, već su trebali da donesu dobrovoljne priloge prema onome koliko ih je Gospod blagoslovio (5. Mojsijeva 16:10).
Ovaj praznik ponekad se nazivao i dan prvina (4. Mojsijeva 28:26) jer se od djece Izraelove očekivalo da u ovo vrijeme prinesu dobrovoljne priloge Gospodu. To je bilo vrijeme velike radosti za cijelu porodicu, kojoj su se trebali pridružiti Leviti i siromašni.
Služba praznika Sedmica ili Pedesetnice obuhvatala je samo jedan dan. Mnogi prilozi su se prinosili u hramu, među njima i dvije vekne kvasnog hljeba koje su se obrtale pred Gospodom. Praznik sedmica držao se kao praznični šabat, i on je bio sveti sabor (3. Mojsijeva 23:15-21).
Dva muška jagnjeta i dvije vekne hljeba kao žrtva zajedništva simbolišu plodove zajedničke vjere Jevreja i neznabožaca u Boga Izraelovog. Oni su svetinja koja pripada našem Prvosvešteniku (3. Mojsijeva 23:19,20).
Po Hristovoj pashalnoj Žrtvi i uskrsenju prvina, učenici su vidjeli samo šačicu vjernika kao rezultat Hristovog teškog trogodišnjeg rada i žrtvovanja. Ali kada je došao dan Pedesetnice, ili drugim riječima kada je sjeme koje je Božji Sin lično sijao tokom tri i po godine iscrpljujućeg rada izniklo, tada je došla žetva (Djela 2:41).
Učenici su bili nesvjesni rezultatâ Spasiteljevog života, djela i žrtve u umovima ljudi. Dok je Spasitelj išao od grada do sela, neprestano je sijao „dobro sjeme.“ Žetva duša sakupljenih od ovog sjemena trebala je biti prikazana u antitipskom prazniku žetve. Vjekovima su djeca Izraelova svetkovala ovaj praznik, donoseći prinose od svoje žetve žitarica. Bog je za svakog rekao, na praznik žetve prinesi „prvina od svoga truda“ (2. Mojsijeva 23:16). Antitip se ispunio kada je Sin čovječiji prinio „prvine“ svog truda koje je posijao u polju.
Postojalo je djelo koje su učenici morali da učine da bi bili spremni za veliki antitipski praznik žetve. Morali su da istražuju Pisma, da ostave po strani svaku razliku i postanu jednodušni da bi mogli primiti izlivanje svetog Duha koji će ih osposobiti da znaju kako da brinu o velikoj žetvi od tri hiljade duša koje su ih čekale kao rezultat Spasiteljeve službe. Ovo posebno izlivanje im je takođe bilo potrebno da ih pripremi da nastave da unapređuju djelo započeto na dan Pedesetnice, sve dok svako stvorenje pod nebom ne čuje dobre vijesti spasenja (Djela 2:14-26).
U Izraelu za uzgajanje biljnih kultura od presudne važnosti bili su rana i pozna kiša. Prorok Joel, govoreći o Božjem djelu u poslednjim vremenima, koristi izraze „rana i pozna kiša“ da prikaže izlivanje Božjeg Duha: „I vi, sinovi Ciona, radujte se i veselite se Gospodu, svom Bogu, jer će vam on dati ranu kišu u pravoj mjeri, i izliće na vas kišu, ranu i poznu kišu, kao i ranije.“ (Joel 2:23,24).
Ova velika žetva duša kao antitipsko ispunjenje na dan Pedesetnice bila je samo početak veće žetve koja će se sakupiti o Drugom Hristovom dolasku.
Djeca Izraela su u tipu donosili dobrovoljne priloge Gospodu na praznik žetve. Oni koji su ušli u duh antitipskog praznika žetve ili Pedesetnice davali su prinose da pomognu napredovanje Gospodnjeg djela. Jednostavnost i sila izvornog hrišćanstva omogućili su učenicima da brzo prošire djelo, tako da su u roku od oko trideset i četiri godine mogli reći da je svako stvorenje pod nebom čulo jevanđelje (Kološanima 1:23). Oni koji ulaze u duh pozne kiše, kao i rani učenici, takođe će u potpunosti biti posvećeni velikom završnom djelu.
Kao što je sjeme koje je Sin čovječiji posijao tokom svoje zemaljske službe donijelo žetvu duša na Pedesetnicu, ili ranu kišu, tako će dobro sjeme posijano od strane Hristovih poslanika koji vjerno raznose porukom Plana spasenja, i koji riječima i životom uče spasonosnu istinu, donijeti plod izdašne žetve u vrijeme pozne kiše kada se Božji Duh izlije na svako tijelo. Zatim će biti sakupljen plod onoga što je svako ponaosob posijao u polju. „Ko obilno sije, obilno će i žeti“ (2. Korinćanima 9:6), božansko je obećanje.
Kao što smo vidjeli, svi proljećni praznici našli su svoje ispunjenje u Hristovoj antitipskoj misiji na zemlji, prilikom Njegovog prvog dolaska.
