Možda ovaj apel na prvu liči na jedan od brojnih poziva na „reformu“ unutar adventizma sedmog dana, ali nije. Makar ne onako kako se to radi u crkvama s ciljem da se motivišu vjernici kako bi što više doprinijeli svojoj crkvi, njenim programima i naravno njenom korporativnom biznisu.
Adventistička crkva je po svom određenju vrlo ekskluzivistička. To je crkva čiji su osnivači bili tipični kult sa vjerovanjem da je njihova mala grupa jedinstveno u posjedu istine, a da su svi ostali nepovratno izgubljeni i duhovni Vavilon. Vremenom su stavovi osnivača prošireni, modifikovani i reinterpretirani, ali isključivi duh „poslednje crkve“ se zadržao. Jednom kad vjernici prođu tehnike vrbovanja i pranja mozga, tj. postanu „zombirani“ u sekti, oni su gotovo nesposobni za uviđanje i prihvatanje objektivne istine, ako se pokaže i kad se pokaže. To je jedan od sigurnih pokazatelja, između ostalih, da su sve vrijeme u sekti umjesto, kako vjeruju, u „Nojevoj barci“.
Buđenje – prvi čin
Kako adventisti sedmog dana mogu da se zaista „probude“? Izvjesno ne uzimanjem dodatnih „bustera“ za podsticanje fanatizma. Niti zasipanjem citatima „duha proroštva“. Mogu (i trebaju) da se „probude“ tako što će objektivno sagledati činjenice o svojoj crkvi u svjetlu relevantne istorije.
Odakle početi? Od samih osnivača crkve Adventista sedmog dana. Umjesto partijske crkvene verzije o duhovnim divovima i „marljivim proučavaocima Biblije“, realnost je da su osnivači: Džejms S. Vajt (1821-1881), Elen Harmon Vajt (1827-1915) i penzionisani pomorski kapetan Džozef Bejts (1792-1872) – sve troje bili involvirani u Mileritski pokret koji je svoju kulminaciju imao 1843-1844. godine. Pokret je bio snažno harizmatski prožet. U tom okruženju, Džejms Vajt, prepoznat kao jedan od vođa fanatizma od svjedoka haotičnih skupova u domu Džejmsa Ajera Mlađeg u Atkinsonu, Mejn, što je dovelo do hapšenja i suđenja ekstremnom fanatiku Izraelu Damonu (1811-1886),[1] vodio je sa sobom mladu Elen Harmon, koja je u tom društvu važila za jednu od „vizionarki“.
Harizmatski „duhovni darovi“ bili su opšte rasprostranjeni među adventistima i ne-adventistima. Elen je njen „dar“ donijela iz Metodističke crkve, posebnog ogranka poznatog kao „metodisti vikači“, gdje je to bila uobičajena pojava.
Dakle, obje ove osobe bili su harizmatici, što je ništa drugo do „hrišćanski“ spiritizam.[2] Jednom prilikom, kapetan Bejts, razuman čovjek ali i sam sanjar, bio je u društvu Vajtovih (koji su postali bračni par, uprkos „prekratkom vremenu“ za takve aranžmane) kada je Elen „ušla u viziju“ i simulirala putovanje u svemir i kroz Sunčev sistem, praveći se da dotle ništa nije znala o planetama koje je opisala i „posjetila“. Vajtovi su znali da Bejts ima posebnu strast prema astronomiji. Tako su pridobili uticajnog i bogatijeg čovjeka za svoju stvar.
Postoje i mnogi drugi primjeri koji ukazuju da je Elen izmišljala sadržaj svojih vizija.
Brojne rane promašaje i gluposti kasnije su kamuflirali ili reinterpretirali da znače nešto drugo ili se odnose na budućnost. Kroz vlastitu samoobmanu (tripovanje) i namjerno varanje, ovaj par, koji je život posvetio putovanjima i vrbovanjima za svoja učenja, vremenom je izgradio brojniju sektu koja je nakon dvadesetak godina formalizovana kao Crkva Adventista sedmog dana.
Naravno, adventizam je imao i pozitivne težnje i značajne doprinose hrišćanstvu. Iznijeli su u doktrinarnom smislu reformu nekoliko ključnih istina kao što su: razumijevanje Božjeg suda kroz Istražni predadventni sud, ispravno shvatanje milenijuma, obnovu subote kao autentičnog sedmog dana, odbacivanje koncepta zagrobnog života, istoricističko tumačenje proročanstava… To im je dalo određeni kredibilitet. Ali zbog svog sektaškog pristupa, sami su kompromitovali dobru nauku. Kako?
Najveći problem Adventističke crkve postao je ono što su smatrali za svoj najveći adut – „proročica“. U to vrijeme ako niste imali „proroka“ bilo bi teško osnovati sektu. Kako se pokazalo, nekoliko američkih sekti najveći ceh su platili upravo zbog svojih „proroka“ osnivača, posebno Mormoni, Adventisti i Jehovini svjedoci. Najveća štetočina među adventistima bila je upravo „proročica“ koja je sabotirala zajednicu najbližu istini.
Činjenica je da je Elen Harmon Vajt lagala i pretvarala se da je nešto što nije od samog početka i to je nastavila da radi do kraja života. Tri ključna faktora oformila su njenu vjersku ličnost: 1) teža povreda glave u djetinjstvu koja je uslovila epilepsiju temporalnog režnja sa nekim specifičnim simptomima;[3] 2) harizmatski odgoj i učešće u harizmatskim aktivnostima od rane adolescentske dobi; 3) povezivanje sa drugim sektašima preko kojih je ušla u vjerske krugove gdje je mogla da se javno eksponira i bude prihvaćena. Naravno najodgovorniji za to je Džejms Vajt. Elen je spojila bolest i harizmatska iskustva (čime se dobija, malo grublje rečeno, padavičar na kvadrat) u svojim performansima koji izvjesno nisu bili samo gluma. Istorijski izvještaji iz tog vremena i njena lična svjedočenja ukazuju na masovne spiritističke aktivnosti kakve su svojstvene harizmaticima i danas. Ako se mogu tražiti olakšavajuće okolnosti za Elen, onda su to njena bolest i što se čini da niko među njima nije uviđao opasnosti od harizmatskih manifestacija. Kasnije je cijena bila prevelika da prizna zablude i prevaru cijele denominacije.
Dakle, Elen Vajt nije nikakav Božji prorok poslednjeg vremena, koliko god se to moglo činiti zato što je uklopila svoje „proroštvo“ sa scenarijom poslednjeg vremena koji je najbliži ispravnom. Koliki je zapravo njen doprinos značajnim doktrinama i proročkim tumačenjima koje je iznio adventizam? Nula! Ona je u tom društvu djelovala kao „retroaktivni prorok“ koji svojim „vizijama“ (koje su inače neprovjerljive i mogle su biti čiste izmišljotine u dosluhu sa Džejmsom) navodno potvrđuje ono do čega su neki pioniri došli proučavanjem. Elen je i sama priznala da ništa od toga u stvari nije razumjela. Ovo nije čudo s obzirom da je završila samo tri razreda osnovne škole i bila osoba ograničene inteligencije.
Elen, kad je posle nekog vremena, prihvaćena u sekti kao „duh proroštva crkve ostatka“, nastavila je sa pretvaranjem i koristila se svim sredstvima da održi svoj status. Džejmsu je naravno odgovaralo da ima „božansku podršku“ za svoje planove, šta god da je privatno mislio o vizijama svoje žene. Čak je postala i „proročica zdravlja“ nakon „velike vizije zdravstvene reforme“ iz 1863. Sve dotle podmazivala je proročko grlo slaninom, uz još jedan omiljeni Džejmsov specijalitet – vjeverice. Njen stalni anđeo pratilac, onaj „lijepo obučeni mladić“, bio je dovoljno štetan ili lijen da je ne upozori na nečistu hranu, sve dok nije sa zakašnjenjem naučila o tome od već poznatih zdravstvenih reformatora.
Hiperprodukcija Eleninih spisa, uglavnom plagijata, ne popravlja stvar na bolje, naprotiv, dodatno ukazuje da je nešto tu veoma pogrešno.
Sa svoje pozicije „duha proroštva“, Elen je zapravo bila najveći saboter crkve Adventista sedmog dana. Zašto? Jer je iznosila kontradiktorne stavove, pravila preokrete, lažno „prorokovala“, tumačila i reinterpretirala stvari, krala i prepisivala kako tačne tako i pogrešne ideje iz svih mogućih izvora – i sve je to trebalo progutati kao „svjetlost direktno sa Prijestola“. (Testimonies, vol. 5, pp. 63-67)
Javno, Elen je poricala da njeni spisi zavise od drugih autora: „Moji stavovi su napisani nezavisno od knjiga ili mišljenja drugih.“ (Manuscript 7, 1867.) Dotle, članovi porodice koji su morali vidjeti da prepisuje, obavezivani su na ćutanje: „U ranim danima njenog rada, majci je obećana mudrost u odabiru iz pisanja drugih, koja bi joj omogućila da izabere dragulje istine iz smeća zablude. Svi smo vidjeli da se ovo ispunilo, a ipak, kada mi je rekla za ovo, opominjala me je da to ne pričam drugima. Zašto takvo ograničenje nikad nisam saznao, ali sad sam sklon da vjerujem da je ona vidjela kako bi ovo moglo navesti neke od njene braće da traže previše za njene spise kao standard sa kojim će ispravljati istoričare.“ (W. C. White to E. E. Andross, June 18, 1920)
„Vizije“ su se uvijek poklapale sa onim što je trenutno odgovaralo sekti i Vajtovima lično i dolazile su kad god je zatrebalo, čak i za bizarne potrebe. Za to vrijeme gđa Vajt je svojim sledbenicima iznosila smjele tvrdnje poput ove: „Vi znate kako se Gospod manifestovao kroz duh proroštva. Prošlost, sadašnjost i budućnost su prošli preda mnom.“ (Testimonies for the Church, vol. 5, p. 64.3) Ako je zaista tako, onda bi ona morala biti najznačajnija ličnost koja je živjela u proteklih 2000 godina. Naravno ovo je moglo da prođe samo u sekti zatvorenog tipa.
Tako su oni koji prihvataju kult Elen Vajt i njene obimne spise kao „Duh proroštva“ i „vrhovni apelacioni sud“ za tumačenje Biblije zatvoreni u prostoru ispod neprobojne kupole tako da se niko nikada ne može uzdignuti iznad, a oni koji to pokušaju, biće zasigurno oboreni dolje ili izopšteni iz sekte. Zaviseći o njihovom proroku da odgovori na svako njihovo pitanje, vjernici se odvraćaju od proučavanja Biblije i ometaju vezu koja bi trebala da postoji između njih i Boga. To je razlog što su adventisti oko nekih važnih pitanja vječito podvojeni i neodređeni, jer je „proročica“ podržala gledišta koja su međusobno isključiva ili ostala nedorečena iz neznanja. Kad čujete gluposti u crkvi, kao na primjer da je „Isus sam sebe uskrsnuo“, to je opet na osnovu stavova koje je iznijela „proročica“.
Veliku štetu napravila je plagiranjem knjiga kao što je „Čežnja vjekova“ koja će vas, sve dok držite da je to proizvod nadahnuća od Boga, neminovno odvesti trinitarskim pogledima na Hrista i trojstvu, pored drugih potpuno lažnih stvari i „romanskih“ opisa u toj knjizi. Jednostavna istina je da su „proročica“ i njeni literarni pomoćnici, koji su napravili respektabilno književno djelo od tog štiva, „pozajmili“ gradivo od trinitarskih autora. Usput, taj njen preokret za trojstvo govori mnogo. Sasvim je u redu kad neko shvati da je trojstvo obmana i postane netrinitarac slijedeći Bibliju i logiku stvari. Ali obrnut slučaj, kao njen, pokazuje da nije razumjela argumente ni za jednu ni za drugu poziciju, već se okretala kako vjetar duva. Priglupa kakva je bila ali opet dovoljno lukava da manipuliše i kamuflira preokrete.
Nemoguće je završiti reformaciju svih biblijskih istina i ostati lojalan Elen Vajt. Nemate mehanizam da ispravite „Gospodnjeg glasnika“, čak ni u stvarima gdje je „glasnik“ zauzimao oprečne stavove i očigledno zabrljao prepisujući iz raznih izvora, jer joj je „anđeo Božji govorio“ i „Bog je gurnuo u poziciju na koju nije postavio nijednog drugog u našim redovima“ (Testimonies, vol. 3, pp. 314, 315). Svojim ispadima kompromitovala je i svog anđelčića i izložila ga opravdanoj sumnji, ali ne vjerujemo da je taj „lijepi mladić“ bio nesrećan zbog toga.
Dakle, prvi preduslov za istinsko buđenje jednog adventiste sedmog dana je oslobađanje iz kulta Elen Vajt. Naravno zbog njenih lažnih tvrdnji, ta gospođa ne može postati „obična hrišćanka“ od koje možemo da primimo korisne savjete i pouke. U ovom slučaju, prinuđeni smo na izbor uzmi ili ostavi. Tim prije, jer su njeni spisi puni ludog legalizma i ekstremnih stavova koji su plod njenog fanatizma ili su joj bili potrebni da bi glumila monolitnog „strogog“ proroka. Jednom kad saznamo činjenice o Elen Vajt, ako i dalje insistiramo da je ona „Duh proroštva“, mi postajemo saučesnici kako u njenim lažima tako i u lažima rukovodstva Adventističke crkve koja je od početka ratovala protiv činjenica, nastojeći da zaštiti ono što su smatrali svojim adutom.
Buđenje – drugi čin
Da vas oslobađanje od kulta Elen Vajt ne bi odvelo u krajnosti odbacivanja ispravnih doktrina, neophodno je da u tim doktrinama budete utvrđeni na zdrav način. Ako je određeno učenje ispravno, ono je istina bez obzira na broj pristalica i oponenata ili da li je takvo učenje prošlo kroz spise Elen Vajt. Ovdje moramo biti dosledni i beskompromisno pošteni. Istina nije oličena u liku i djelu Elen Vajt, bez obzira koliko je tačnih stvari provučeno kroz njene spise na ovaj ili onaj način.
Drugim riječima, cilj oslobađanja od kulta lažne proročice ne smije se pretvoriti u „oslobađanje“ od istine i odgovornosti prema istini – naprotiv treba da nam bude podsticaj da stanemo još čvršće za istinu. Mnogi kritičari Elen Vajt su napravili grešku što su otišli predaleko. Ujedno to otkriva i pogrešne motive samih kritičara ili u najmanju ruku konformizam sa svijetom i neutemeljenost u biblijskoj nauci.
Pri tome moramo imati na umu da se za istinu ne stoji ekskluzivističkim tvrdnjama o posebnom „elitnom“ statusu i da bi se svi morali priključiti nama da bi bili „u istini“. Za istinu se stoji objektivnim argumentovanim, zdravim obrazlaganjem onoga što je ispravno, uz svu skromnost i uvažavanje prava na slobodu savjesti i mišljenja drugih.
Buđenje – treći čin
Kakav stav zauzeti prema crkvi Adventista sedmog dana kao instituciji? Ono što treba razumjeti je da je Adventistička crkva prvo korporacija pa onda „crkva“. To znači da kao svaka korporacija ima svoje interese i vodi svoj biznis kroz programe koji uključuju i tretman vjernika. Dakle, iluzorno je očekivati da se ova korporacija sa centralizovanom vlašću nalik onoj u Katoličkoj crkvi zaista bori i stoji za istinu. Ona jednostavno ima svoje nasleđe kojim manipuliše u svoju korist. I kao takva sve će učiniti da zaštiti svoje interese. Crkva ASD će i dalje zapošljavati autoritet Elen Vajt da manipuliše članovima kako to zahtijeva ekspeditivnost, dok u praksi sve više ignoriše prorokove mandate kako to zahtijeva njena sve veća irelevantnost. Primijetićete da se knjige „proročice“ neprekidno umnožavaju i posthumno, što nas ne bi trebalo čuditi od stare putnice kroz vrijeme. Poslednja crkva mora imati živog proroka, zar ne?
Činjenica da se adventisti kriju iza paravana i vrbuju članstvo nepoštenim metodama govori da se radi o sekti koja se od početka služi prevarama.
Ako želite zaista biti na Božjoj strani, treba da stojite za istinu, a ne kao vojnik „crkve“. Kao što se pokazalo u kriznim situacijama i otežanim okolnostima, vođstvo „crkve“ je prvo koje će izdati kako Boga tako i vas.
Eventualnim prelaskom u „progresivni adventizam“ možda biste se ratosiljali „konzervativnog istorijskog nasleđa“ pa i mandata „proročice“ ali to je pogubna opcija, po učinku ista kao da se priključite otpalom liberalnom protestantizmu, iako biste ostali pod istim krovom.
Rješenje je otkazati svaku lojalnost, a pogotovo finansijsku podršku korporaciji, ali zadržati svako dobro i zdravo učenje. Posebno je važno da opstane zdravo tkivo koliko je dekadencija u hrišćanstvu sve veća. Reformacija se mora završiti, a adventisti bi trebali biti najspremniji da prihvate svaku važnu istinu. I to treba raditi preko malih zajednica, kao u vrijeme ranog hrišćanstva.
Buđenje – četvrti čin
Da li ste primijetili da najveći broj sekti koje se odvoje od matične adventističke crkve (velike sekte) imaju harizmatsku orijentaciju? To nije nimalo slučajno jer su bili izloženi suptilnom harizmatskom programiranju u crkvi. Veoma je važno ovo prepoznati kako ne biste završili iz zla u gore. Mnogi su postali lake žrtve harizmatskih sekti, a to vam se neće desiti samo ako „buđenje“ iz adventizma bude pravo buđenje a ne samo prelazak na novi nivo vjerskog tripovanja. Ako, nakon napuštanja Adventističke crkve, začepite svaku sektu na koju naiđete, to je pokazatelj izgubljenosti i odsustva elementarne sposobnosti razlikovanja stvari. Bavljenjem u bilo kojoj sekti, stanje će se samo pogoršati umjesto da se popravi.
Buđenje – peti čin
Niko nije sveznalica i niko sam ne može pokriti potrebe Božjeg djela. Hrišćanska zajednica je uspostavljena i treba da postoji kao „tijelo“ koje čine „udovi“ sa različitim funkcijama koji se međusobno pomažu, koriguju i izgrađuju. Drugim riječima, niste pozvani da budete „pusto ostrvo“, odgovorni samo sebi i isključivi za druge zbog loših iskustava koje ste možda imali. Veoma je važno prepoznati dobre hrišćane i povezati se s njima, kao što je jednako važno „stvoriti“ kvalitetne hrišćane.
Buđenje – epilog
Stvari će završiti pozitivno ako ste zaista pošteni i dosledni, pametni, normalni i skromni pred Bogom. U protivnom, ako se ne želite odreći vjerske narkomanije i svojih sektaških preferencija, vremenom ćete postajati sve veći duhovni narkoman i štetočina. Takvi su još opasniji ako djeluju kao „slobodni strijelci“ nego dok su u nekoj crkvi.
Da bi se dogodilo pravo buđenje, morate biti spremni pogledati istini u oči, kakva god bila. Takođe morate biti dovoljno jaki da se oduprete menadžerima i vojnicima crkve/sekte (uključujući i članove vaše porodice) koji će vas, ako im dopustite, povući opet nazad u onaj hermetički zatvoreni prostor koji je betonirala „sestra Vajt“. Jednostavno, istina se uvijek prima uz određenu žrtvu. To može biti vrlo stresno i bolno.
Na kraju se dešava istinsko oslobođenje. Od čega? Najprije od iracionalne potrebe da petljate sa zdravom teologijom koristeći selektivno citate „duha proroštva“ iz hrpe svakojake pisanije koju je ostavila adventistima u nasleđe kako biste „branili“ poziciju koju biste voljeli ili vam se čini da ona zastupa, te da se neprekidno mučite kako biste je „zaštitili“ od kritika, neopravdanih i opravdanih, ili stavili u istu ravan sa nadahnućem Svetog pisma. Uz to će vam zasvijetliti pravom svjetlošću značajan broj stihova iz Biblije koje je „proročica“ tumačila u skladu s njenim fanatičnim pogledima ili ih gledala kroz naočare nedoslednih stavova drugih autora od kojih je prepisivala gradivo. „Vrhovni apelacioni sud“ se vraća tamo gdje mu je mjesto – autentičnoj Božjoj Riječi. I to je pravo olakšanje.
Pavle Simović
________________________
[1] Za detalje, vidi „Skrivena istina o Elen Vajt“, Institut za izučavanje religije.
