Adventistički pioniri o trojstvu

Većina Adventista sedmog dana nije svjesna da je Bog podigao Ostatak kao ne-trinitarce te su tako rani pioniri zapravo bili antitrinitarni. Danas se uči da su pioniri griješili i da su vremenom primili progresivnu istinu. Ali kako možete preći od vjerovanja u stvarnog Oca i Sina do uvjerenja da je Bog tri boga koji su zapravo samo jedan Bog? Pioniri su u stvari bili vrlo pametni ljudi koji su imali prednost Duha proroštva da im pomogne da razumiju Sveto pismo.

 

Džejms Springer Vajt (1821-1881) o trojstvu

Adventisti vjeruju da je Ellen G. White bila Božji prorok, ili da se poslužimo njenom terminologijom, Božji glasnik. Ona je bila žena s kojom je James Springer White bio oženjen 35 godina. Jeo je s njom, spavao s njom, propovijedao s njom, molio se s njom, rađali djecu, putovao s njom na hiljade i hiljade kilometara, zajedno podižući crkve, a ona mu nijednom nije rekla: „James, varaš se u onome što govoriš o doktrini trojstva.“ Niti jednom u 35 godina nije zabilježeno da je rekla bilo šta o njegovim antitrinitarnim stavovima, niti je zabilježeno da je bilo kome govorila bilo šta drugo. A oni koji znaju za Ellen G. White znaju da ona nije ćutala kad su se učile zablude. Što nam, dakle, govori da su tokom 70 godina rada njenog supruga i svih ostalih vođa i pionira Crkve svi objavljivali antitrinitarne materijale, i niti jednom nije rekla da su pogriješili?

James White je bio čvrsto riješen u svom antitrinitarnom uvjerenju kada se upoznao s njom kao Ellen Harmon 1845. Nedugo prije toga u decembru 1844. dobila je svoju prvu viziju koja je obilježila njezin poziv u proročku službu. Dakle, Bog nije imao problema sa svojim prorokom koji se oženio pobožnim antitrinitarcem.

Russell Holt je izvršio istraživanje o uvođenju učenja o trojstvu u Adventističku crkvu u junu 1969. godine, kao dio zahtjeva njegovih studija iz istorije adventista za dr. Mervyna Maxwella. Russell Holt izradio je seminarski rad pod naslovom „Doktrina o Trojstvu u denominaciji adventista sedmog dana: njeno odbacivanje i prihvatanje.“

Naslov ovog rada dovoljno govori sam po sebi s obzirom na to da se Russell Holt zalagao za promjenu doktrine o trojstvu. Holt s pravom kaže u svom seminarskom radu da je James White bio antitrinitarac do dana kada je umro. Obratite pažnju i na to da je Holt rekao da James White nije bio sam u zauzimanju antitrinitarnog stava, a nije bio ni samostalan u pisanju i objavljivanju antitrinitarnih izjava u literaturi koja je izašla iz štampe Adventističke crkve. U svom seminarskom radu Holt iznosi ovo zapažanje o stavovima drugih adventističkih pisaca u vrijeme Jamesa Whitea.

„Istraživanje drugih adventističkih pisaca tokom ovih godina otkriva da su odbacivali trojstvo, ali su svi do jednog, s istim jednoglasjem, podržavali Hristovo božanstvo. Odbaciti trojstvo ne znači nužno lišiti Spasitelja Njegovog božanstva.“ (Russell Holt, “The doctrine of the Trinity in the Seventh day Adventist denomination: Its rejection and acceptance.” A term paper for Dr. Mervyn Maxwell, 1969)

Dakle, nesporna je činjenica da je sve do svoje smrti 1881. godine James White dao brojne antitrinitarne izjave i nikada nije promijenio svoj antitrinitarni stav čak ni u godini smrti kada je rekao: „Otac je bio veći od Sina u tome što je bio prvi.“ (James White, Review and Herald, January 4, 1881, found in EGW Review and Herald Articles, vol. 1, p. 244)

„‘Ja i moj otac smo jedno.’ Jovan 10:30

Otac i Sin bili su jedno u čovjekovom stvaranju i njegovom otkupljenju. Otac je rekao sinu: ‘Stvorimo čovjeka na svoju sliku.’ A trijumfalna jubilarna pjesma u kojoj otkupljeni sudjeluju, glasi ‘Onome koji sjedi na prestolu i Jagnjetu, u vjekove vjekova.’

Isus se molio da njegovi učenici budu jedno kao što je i on sa svojim Ocem. Ova molitva nema u vidu jednog učenika sa dvanaest glava, već dvanaest učenika, koji su uložili jedan cilj i napor u Djelu svoga Gospoda. Otac i Sin nisu ni djelovi ‘trojedinog Boga’. To su dva različita bića, a jedno u dizajniranju i postizanju otkupljenja. Otkupljeni, od prvog koji sudjeluje u velikom otkupljenju, pa do poslednjeg, svi čast i slavu i hvalu svog spasenja pripisuju i Bogu i Jagnjetu.“ (James White, Life Incidents, 1868, p. 343)

„‘Ljubazni, starajući se istrajno da vam pišem o našem zajedničkom spasenju i životu, imao sam potrebu da vam pišem preklinjući vas da se borite za vjeru koja je jednom predata svetima.’ (Juda 3,4) … Podsticanje da se borimo za vjeru koja je predata svetima je za nas same. I vrlo nam je važno znati za šta i kako se boriti. U 4. stihu daje nam razlog zašto bismo se trebali boriti za VJERU, određenu vjeru; ‘Jer imaju neki ljudi’, ili određena klasa koja poriče jedinog Gospoda Boga i našeg Gospoda Isusa Hrista … Način na koji ti spiritualisti odbacuju ili negiraju jedinog Gospoda Boga i našega Gospoda Isusa Hrista prvo koristi staro nebiblijsko trojstveno vjerovanje, naime, da je Isus Hristos vječni Bog, iako oni nemaju jedan odlomak koji ga podržava, dok mi u izobilju imamo svjedočanstvo iz svetih spisa da je on Sin vječnog Boga.“ (James White, The Day Star, January 24, 1846)

„Pavle potvrđuje Sina Božijeg da je bio u obličju Božjem i da je bio jednak Bogu. ‘Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa Bogom.’ Fil. 2:6. Razlog zašto se Sin nije grabio da bude jednak s Ocem je činjenica da je on jednak … Neobjašnjivo Trojstvo koje čini Božanstvo tri u jednom i jednom u trojici, dovoljno je loše; ali onaj ultra unitarizam koji čini Hrista inferiornim od Oca je gori. Je li Bog rekao inferiornom: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku?’“ (James White, Review and Herald, November 29, 1877)

„Svetinja nad svetinjama, u kojoj se nalazio Kovčeg sa deset zapovijesti, tada je bila otvorena za našeg Velikog prvosveštenika da uđe i učini pomirenje za čišćenje Svetilišta. Ako dopustimo sebi kazati da ne postoji doslovni Kovčeg koji sadrži deset zapovijesti na nebu, možemo ići samo korak dalje i poricati doslovni Grad i doslovnog Sina Božjeg. Svakako, adventisti ne bi trebali birati duhovni pogled, nego onaj koji smo mi predstavili. Ne vidimo središnji teren koji bi trebalo zauzeti.“ (James White, Second Advent Review and Sabbath Herald, June 9, 1851, The Parable – Matthew XXV, 1-12)

„Oni koji podučavaju ukidanju Očevog zakona kažu nam da Božje zapovijesti spomenute u Novom zavjetu nisu tih deset, već zahtjevi Evanđelja, poput pokajanja, vjere, krštenja i Gospodnje večere. Ali kako su ovi, kao i svi drugi zahtjevi svojstveni evanđelju, prihvaćeni u Isusovu vjeru, očito je da Božje zapovijesti nisu izreke Hrista i njegovih apostola. Tvrditi da su izreke Sina i njegovih apostola zapovijesti Očeve, daleko je od istine kao i stari trinitarni apsurd da je Isus Hristos sam Vječni Bog. A kako Isusova vjera obuhvata svaki zahtjev svojstven evanđelju, nužno slijedi da Božje zapovijesti, koje spominje treći anđeo, prihvataju samo deset propisa Očevog nepromjenjivog zakona koji nisu svojstveni nijednoj dispenziji, već su zajednički za sve.“ (James White, Review and Herald, August 5, 1852, p. 52)

„Ovdje bismo mogli spomenuti Trojstvo, koje uklanja ličnost Boga i njegovog Sina Isusa Hrista, i škropljenja ili polivanja, umjesto ‘sahranjivanja s Hristom u krštenju’, ‘zasađivanja u obličje njegove smrti’, ali prelazimo iz ovih basni da bismo primijetili onu koju gotovo svi hrišćani, i katolici i protestanti, smatraju svetom. To je promjena subote iz četvrte zapovijesti sa sedmog na prvi dan u sedmici.“ (James White, Review and Herald, December 11, 1855, p. 85)

„Mi nemamo simpatije kako s unitaristima koji negiraju Hristovo božanstvo, tako ni s trinitarcima koji smatraju da je Sin vječni Otac i tako maglovito govore o trojedinom Bogu. Dajte Gospodu sve ono božanstvo kojim ga Sveto Pismo zaogrće…“ (James and Ellen White’s – Western Tour, Review and Herald, June 6, 1871)

„‘Tajna bezakonja’ počela je djelovati u crkvi u Pavlovo vrijeme. Napokon je istisnula jednostavnost evanđelja i iskvarila Hristovu doktrinu i crkva je otišla u pustinju. Martin Luter i drugi reformatori podigli su se u Božjoj snazi ​​i zajedno sa Riječju i Duhom napravili snažne korake u Reformaciji. Najveća greška koju možemo naći u Reformaciji je što su reformatori prestali s reformama. Da su nastavili i dalje, sve dok nisu ostavili za sobom poslednji ostatak Papstva, poput prirodne besmrtnosti, škropljenja, trojstva i držanja nedjelje, crkva bi se sada oslobodila njezinih nebiblijskih zabluda.“ (James White, Review and Herald, February 7, 1856, p. 148)

„S ovakvim pogledom na predmet [da je Hristos sam Božji Sin], značenje i sila imaju jezik koji govori o Ocu i Sinu. Ali reći da je Isus Hrist isti vječni Bog’, čini ga vlastitim sinom i vlastitim ocem, te da je proizašao iz sebe i otišao sebi.“ (James White, Review & Herald, June 6, 1871)

Ispod nas James White obavještava da se ne-trinitarni stav njegove žene nalazi u njenim svjedočanstvima koja su data pod nadahnućem Svetog Duha (Duha proroštva) i koja su stoga bila Bogom dati Stub naše vjere. On kaže da će trinitarci nepotrebno reći da se ne slažu s Bogom datom ne-trinitarnom istinom i na taj način osuditi njena svjedočanstva.

„Pozivamo sve da uporede svjedočanstva Svetog Duha kroz gospođu W. sa Božjom Riječju. Ovim vas ne pozivamo da ih upoređujete sa vašim vjerovanjem. To je sasvim druga stvar. Trinitarci ih mogu uporediti sa svojim vjerovanjem, a budući da se s tim ne slažu, osuditi ih. Poštovalac nedjelje ili čovjek koji vječne muke smatra važnom istinom i propovjednik koji škropi dojenčad, mogu osuditi svjedočanstva gospođe W. jer se ne slažu sa njihovim neobičnim stavovima. I stotinjak drugih, od kojih svaki ima različita gledišta, može doći do istog zaključka. Ali njihova se izvornost nikada ne može testirati na ovaj način.“ (James White, Review and Herald, June 13, 1871)

Nedjeljno bogosluženje i doktrina o trojstvu krivotvore su od Katoličke crkve.

„Kao temeljne zablude sa ovom krivotvorenom subotom mogli bismo klasifikovati i druge pogreške koje su protestanti donijeli iz katoličke crkve, poput škropljenja za krštenje, trojstva, svjesnosti mrtvih i vječnog života u bijedi. Mase koja su držale ove temeljne zablude, nesumnjivo su to učinile u neznanju; ali može li se pretpostaviti da će Hristova crkva nositi sa sobom ove greške sve dok se prizori suda ne rasprsnu po svijetu? Mi mislimo da ne.“ (James White, Review and Herald, September 12, 1854, p. 36)

 

Džon N. Endruz (1829-1883) o trojstvu

„Doktrinu o Trojstvu je u crkvi uspostavio sabor u Nikeji 325. godine. Ova doktrina uništava ličnost Boga i njegovog Sina Isusa Hrista, našeg Gospoda. Zloglasne mjere, kojima je to nametnuto crkvi, a pojavljuju se na stranicama crkvene istorije, mogle bi natjerati svakog vjernika u tu doktrinu da pocrveni.“ (J.N. Andrews, Review and Herald, March 6, 1855)

„A što se tiče Sina Božjeg, on bi takođe bio isključen, jer je imao Boga za svog Oca i imao je, u jednom trenutku u vječnosti prošlosti, dane. Tako da ako koristimo Pavlov jezik u apsolutnom smislu, bilo bi nemoguće pronaći do samo jedno biće u svemiru, a to je Bog Otac, koji je bez oca, ili majke, ili porijekla, ili početka dana, ili kraja života.“ (J.N. Andrews, Review and Herald, September 7, 1869)

 

Džozef Bejts (1792-1872) o trojstvu

„Moji roditelji su dugo bili članovi Kongregacione crkve sa svom do sada obraćenom djecom i zabrinuto su se nadali da ćemo se i mi ujediniti s njima. Ali oni su prihvatili neke tačke u svojoj vjeri koje nisam mogao razumjeti. Navešću samo dvije: njihov način krštenja i doktrina o trojstvu. Moj otac, koji je dugo bio đakon među njima, trudio se uvjeriti me da su u pravu u doktrinama … Poštujući trojstvo, zaključio sam da mi je nemoguće vjerovati da je Gospod Isus Hrist, Sin Očev, bio takođe i Svemogući Bog, Otac, jedno te isto biće. Rekao sam ocu: ‘Ako me možeš uvjeriti da smo jedno u tom smislu, da si ti moj otac, a ja tvoj sin; a takođe da sam ja tvoj otac, a ti moj sin, tada mogu vjerovati u trojstvo.’“ (Joseph Bates, The Autobiography Of Elder Joseph Bates, 1868, p. 204)

„Još nešto: Bilo je puno poruga onima iz našeg društva koji su se pridružili Šejkersima. Kažem da ih je prvo sramota što su tako jasno i određeno propovijedali brzi dolazak našega Gospoda Isusa Hrista da okupi svoje svece – a zatim se pridružili Šejkersima u njihovoj vjeri, da je on (Isus) došao duhovno u njihovoj majci, Ann Lee, prije više od sedamdeset godina. To je, bez sumnje u mom umu, posledica njihovog prethodnog učenja i vjerovanja u doktrinu koja se naziva trojstvo. Kako možete naći grešku u njihovoj vjeri dok podučavate samu suštinu te nikada – ne nikada da se razumije, doktrina? Za njihovu udobnost i vjeru, i naravno vašu, kažete ‘Hristos je Bog, a Bog je ljubav.’ Kako niste dali nikakvo objašnjenje, smatramo da to dolazi od vas kao doslovno izlaganje riječi…

Vjerujemo da su Peter i njegov gospod ovo pitanje riješili izvan kontroverze, Mat. 16:13-19; i ne vidim zašto Danilo i Jovan nisu u potpunosti potvrdili da je Hristos Sin, a ne Bog Otac. Kako bi Danilo mogao objasniti svoje viđenje sedmog poglavlja, ako je ‘Hrist bio Bog’. Ovdje on vidi jednog ‘poput Sina (i ne može se dokazati da je to bila bilo koja druga osoba) čovječjeg, i data mu je vlast, i slava, i carstvo’ od Pradavnog. Zatim Jovan opisuje onoga koji sjedi na prestolu s knjigom u desnoj ruci i jasno je vidio kako je Isus došao do prestola i uzeo knjigu iz ruke onoga koji je sjedio na njemu. Ako je moguće učiniti da se ove dvije potpuno različite transakcije pojave kod jedne osobe, mogao bih vjerovati da je Bog umro i sahranjen umjesto Isusa i da je Pavle pogriješio kad je rekao: ‘A Bog mira, koji je izveo iz mrtvih našeg Gospoda Isusa, velikog pastira ovaca,’ itd. I da Isus takođe nije mislio na ono što je rekao kad je tvrdio da dolazi od Boga i da ide Bogu, itd., itd.; i još mnogo toga, ako je potrebno, kako bi se dokazao krajnji apsurd takve vjere.“ (A letter written by Joseph Bates to William Miller, 1848, Past And Present Experience, p. 187)

 

Džon N. Lafboro (1832-1924) o trojstvu

PITANJE: Koji ozbiljni prigovor postoji na doktrinu o Trojstvu?

ODGOVOR: Postoji mnogo prigovora na koje bismo mogli inicirati, ali zbog ograničenog prostora svešćemo ih na tri sljedeća: 1. To je u suprotnosti sa zdravim razumom. 2. Suprotno je svetim spisima. 3. Njegovo porijeklo je pagansko i izmišljeno.

Na ove stavove daćemo kratke primjedbe njihovim redosledom. 1. Nije baš saglasno sa zdravim razumom govoriti o trojici kao jednom i jednom kao trojici. Ili kako to neki izražavaju, nazivajući Boga „Trojedinim Bogom“ ili „Bogom tri-u-jedan“. Ako su Otac, Sin i Duh Sveti svaki Bog, to bi bila tri Boga; jer tri puta jedan nije jedan, već tri. Postoji osjećaj u kojem su oni jedna, ali ne i jedna osoba, kako tvrde trinitarci.

2. Suprotno je Pismu. Gotovo bilo koji dio Novog zavjeta koji možemo otvoriti, a koji ima priliku govoriti o Ocu i Sinu, predstavlja ih kao dvije različite osobe. Sedamnaesto Jovanovo poglavlje dovoljno je samo da opovrgne doktrinu o Trojstvu. Preko četrdeset puta u tom jednom poglavlju Hristos govori o svom Ocu kao o osobi koja se razlikuje od njega samog. Njegov Otac je bio na nebu, a on na zemlji. Otac ga je poslao. Dao mu je one koji su vjerovali. Tada je trebao ići k Ocu. I upravo u ovom svjedočanstvu on nam pokazuje u čemu se sastoji jedinstvo Oca i Sina. To je isto kao jedinstvo članova Hristove crkve. ‘Da svi budu jedno; kao što si ti, oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama; da svijet vjeruje da si me poslao. I slavu koju si mi dao ja sam im dao; da mogu biti jedno, kao što smo i mi jedno.’ Jednog srca i jednog uma. Jedna svrha u cijelom planu smišljenom za čovjekovo spasenje. Pročitajte sedamnaesto poglavlje iz Jovana i pogledajte hoće li to u potpunosti poremetiti doktrinu o Trojstvu.

Da bismo vjerovali u tu doktrinu, čitajući Sveto pismo moramo vjerovati da je Bog sebe poslao u svijet, umro da pomiri svijet sa sobom, podigao sebe iz mrtvih, uzašao sam k sebi na nebo, molio se pred sobom na nebu da pomiri svijet sa sobom i da je jedini posrednik između čovjeka i njega samog. Neće zamijeniti ljudsku prirodu Hrista (prema Trinitarcima) kao Posrednika; jer Clarke kaže: ‘Ljudska krv ne može umiriti Boga više nego svinjska krv.’ Komentar na 2. Sam. 21:10. Moramo takođe vjerovati da se u vrtu Bog molio sebi, ako je bilo moguće, da ga mimoiđe čaša i hiljadu drugih takvih apsurda.

Pažljivo pročitajte sledeće tekstove, upoređujući ih sa idejom da je Hristos svemogući, sveprisutni, vrhovni i jedini samopostojeći Bog: Jovan 14:28; 17: 3; 3:16; 5:19, 26; 11:15; 20:19; 8:50; 6:38; Marko 8:32; Luka 6:12; 22:69; 24:29; Matej 3:17; 27:46; Gal. 3:20; 1. Jovanova 2: 1; Otkrivenje 5: 7; Djela apostolska 17:31. Takođe pogledajte Mat. 11:25, 27; Luka 1:32; 22:42; Jovan 3:35, 36; 5:19, 21, 22, 23, 25, 26; 6:40; 8:35, 36; 14:13; 1 Kor. 15:28, itd.

Riječ Trojstvo se nigdje ne pojavljuje u Svetim pismima. Glavni tekst koji bi trebao podučavati je 1. Jovanova 5:7, što je interpolacija. Clarke kaže: ‘Od sto trinaest rukopisa, tekst ima nedostatak za sto dvanaest. Ne javlja se u nijednom manuskriptu prije desetog vijeka. I prvo mjesto na kojem se tekst nalazi na grčkom, jeste u grčkom prevodu akata Lateranskog koncila održanog 1215. godine.’ – Kom. na 1. Jov. 5, i primjedbe na kraju poglavlja.

3. Njegovo poreklo je pagansko i izmišljeno. Umjesto da nas upućuju na Sveto pismo kako bi dokazali trojstvo, ukazuju nam na trozubac Persijanaca, uz tvrdnju da su ‘ovim dizajnirali da podučavaju ideju o trojstvu, i ako su imali doktrinu o trojstvu, oni bi trebali da su je primili po tradiciji od naroda Božijeg. Ali sve se to pretpostavlja, jer sigurno je da jevrejska crkva nije držala takvu doktrinu. Gospodin Summerbell kaže: ‘Moj prijatelj koji je bio prisutan u njujorškoj sinagogi, tražio je od rabina objašnjenje riječi ‘Elohim’. Trinitarni sveštenik koji je stajao pored, odgovorio je: ‘Pa to se odnosi na tri osobe u Trojstvu’, kada je Jevrejin istupio i rekao da tu riječ više ne smije spominjati ili bi ga morali prisiliti da napusti prostoriju, jer nije bilo dozvoljeno spominjati ime bilo kog tuđeg boga u sinagogi. (Discussion between Summerbell and Flood on Trinity, p. 38) Milman kaže da je ideja Tridenta fabulozna. (Hist. Christianity, p. 34)

Ova doktrina o trojstvu unesena je u crkvu otprilike u isto vrijeme sa obožavanjem slika i držanjem sunčevog dana, i samo je preuređena persijska doktrina. Od njenog uvođenja prošlo je trista godina da bi se doktrina dovela do onoga što je sada. Započela je oko 325. naše ere, a dovršena je tek 681. Vidi: Milman’s Gibbon’s Rome, vol. 4, p. 422. Prihvaćena je u Španiji 589, u Engleskoj 596, u Africi 534. – Gib. vol. 4, pp. 114, 345; Milner, vol. 1, p. 519.“ (J.N. Loughborough, Review and Herald, November 5, 1861)

„O Duhu Božjem se govori u Svetom Pismu kao Božjoj predstavničkoj sili putem koje On djeluje, posredstvom koje se sve održava. Ovo je jasno izrazio Psalmista. Ps. 139:7-10. Mi učimo iz ovog jezika da kad govorimo o Duhu Božjem mi u stvari govorimo o Njegovoj prisutnosti i sili.“ (J.N. Loughborough, Review and Herald, September 20, 1898)

 

Džon G. Mateson (1835-1896) o trojstvu

„Hristos je jedini doslovni Sin Božiji. ‘Jedinorođeni od Oca.’ Jovan 1:14. On je Bog, jer je Sin Božji; ne na osnovu njegovog uskrsnuća. Ako je Hristos jedinorođeni od Oca, onda mi ne možemo biti rođeni od Oca u doslovnom smislu. To može biti samo u sekundarnom smislu te riječi.“ (J.G. Matteson, Review and Herald, October 12, 1869)

 

Džozef H. Vagoner (1820-1889) o trojstvu

„Bez sumnje će se mnogima činiti neprimjerenim tako govoriti o doktrini trojstva. Ali mislimo da moraju sagledati temu u drugačijem svjetlu ako će mirno i iskreno ispitati argumente koje ćemo iznijeti. Znamo da pišemo s najdubljim osjećajem poštovanja prema Svetom pismu i s najvećim poštovanjem prema svakoj doktrini i činjenicama iz Svetog pisma. Ali poštovanje Svetog pisma ne mora nužno obuhvatati i poštovanje ljudskih mišljenja o Svetom pismu.

Nije nam svrha iznijeti bilo kakav argument o doktrini o trojstvu, osim što se to odnosi na predmet koji se razmatra, naime na Pomirenje. I mi smo voljni, pouzdano voljni prepustiti odluku o ovom pitanju svima koji će pažljivo pročitati naše primjedbe, nastojeći se lišiti predrasuda, ako ih nažalost posjeduju. Nedoslednosti trinitaraca, na koje se mora ukazati kako bi se oslobodila doktrina Svetog pisma o Pomirenju od prekoravanja pod kojima je predugo ležala, nužni su izdanak njihovog teološkog sistema. Bez obzira na to koliko su sposobni pisci na koje ćemo se pozvati, oni se nikada ne bi mogli osloboditi nedoslednosti bez korekcije svoje teologije.

Mnogi teolozi stvarno misle da Pomirenje, s obzirom na njegovo dostojanstvo i djelotvornost, počiva na doktrini o trojstvu. Ali mi ne uspijevamo vidjeti nikakvu vezu između njih dvoje. Suprotno tome, zagovornici te doktrine doista padaju u poteškoću koju izgleda nastoje izbjeći. Njihova se poteškoća sastoji u ovome: Oni odricanje trojstva smatraju ekvivalentom poricanju božanstva Hrista. U tom slučaju, trebali bismo se čvrsto držati doktrine o trojstvu što je više moguće; ali to nije slučaj. Oni koji su pročitali naše primjedbe o smrti Sina Božjeg znaju da čvrsto vjerujemo u Hristovo božanstvo; ali ne možemo prihvatiti ideju o trojstvu, kakvu zastupaju trinitarci, a da ne odustanemo od svojeg zahtjeva za dostojanstvom žrtve podnesene za naše otkupljenje.

I ovdje je prikazano kako se najteže krajnosti susreću u teologiji. I najviši trinitarci i najniži unitaristi susreću se i savršeno su ujedinjeni oko Hristove smrti – vjera obje grupe iznosi socinijanstvo. Unitarci vjeruju da je Hrist bio prorok, nadahnuti učitelj, ali samo čovjek; da je njegova smrt bila smrt samo ljudskog tijela. Trinitarci smatraju da pojam „Hristos“ podrazumijeva dvije različite i odvojene prirode: onu koja je bila samo ljudska; i drugu, druge osobe u trojstvu, koja je kratko vrijeme živjela u tijelu, ali nije mogla patiti ili umrijeti; da je Hrist koji je umro samo ljudska priroda u kojoj je boravilo božanstvo. Obje klase imaju ljudsku ponudu i ništa više. Bez obzira na to koliko je uzvišen bio prapostojeći Sin; bez obzira koliko to bilo slavno, koliko moćno ili čak vječno; ako je čovječnost samo umrla, žrtva je bila samo ljudska. A što se tiče Hristove zamjeničke smrti, ovo je socinizam. Stoga je primjedba opravdana, da doktrina o trojstvu degradira Pomirenje, počivajući isključivo na ljudskoj ponudi kao osnovi. Nekoliko citata pokazaće ispravnost ove tvrdnje.“ (J.H. Waggoner, The Atonement In The Light Of Nature And Revelation, 1884, pp. 164, 165)

Socinijanstvo su jeretička načela Fausta Sociniusa, italijanskog teologa iz 16. vijeka, koji negira Hristovo božanstvo, postojanje Sotone, prvobitni grijeh, pomirenje, vječnu kaznu i objašnjava grijeh i spasenje u racionalističkim terminima.

„Vjerujemo da smo pokazali do punog uvjerenja svakom koji ‘drhti od riječi’ Gospodnje, da je Sin Božji, koji je bio u početku, kroz kojeg su stvoreni svjetovi, pretrpio smrt za nas; često ponavljane izjave teoloških pisaca da je samo ljudsko tijelo umrlo, prema Pismu, pokazale su se neistinitima. Ovi pisci uzimaju doktrinu o trojstvu za svoju osnovu i pretpostavljaju da je Hrist druga osoba u trojstvu i da nije mogao umrijeti. Opet pretpostavljaju da smrt nije prestanak života; a između dvije nebiblijske pretpostavke upliću se u brojne poteškoće i opterećuju nauku o Pomirenju nerazumnim kontradikcijama. Ne bismo se nepotrebno suprotstavljali vjerskim osjećajima bilo koje klase, ali kako bismo nauku o Pomirenju očistili od posledica tih pretpostavki, prisiljeni smo primijetiti neke od istaknutih argumenata iznesenih u korist doktrine o trojstvu.

U ‘Priručniku o Pomirenju’ citira se 1. Jovanova 5:20 koji sadrži najočitije dokaze o trojstvu i Vrhovnom Hristovom božanstvu. Tamo se tvrdi da se On naziva ‘istinskim Bogom i vječnim životom’. Čitav stih glasi ovako: ‘A znamo da Sin Božji dođe, i dao nam je razum da upoznamo Boga Istinitog, i da budemo u istinitom Sinu njegovom Isusu Hristu. Ovo je istiniti Bog i život vječni.’ Čovjek mora biti čvrsto vezan za teoriju koja može čitati ovaj stih i ne vidjeti razliku u njemu između istinskog Boga i Sina Božijeg. ‘Mi smo u njemu, to je istina.’ Kako? ‘U njegovom Sinu Isusu Hristu.’ Razliku između Hrista i istinitog Boga najjasnije pokazuju Spasiteljeve riječi u Jovanu 17:3: ‘A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.’

Veliki je naglasak daje na Isaiji 9:6 kao dokazu za trojstvo, koje smo već citirali, kao da se odnosi na našeg Velikog sveštenika koji je prolio svoju krv za nas. Zagovornici te teorije reći će da se to odnosi na trojstvo jer se Hristos naziva vječnim Ocem. Ali iz ovog razloga, zajedno sa drugima, potvrđujemo da se to ne može odnositi na trojstvo. Da li je Hrist Otac u trojstvu? Ako je tako, kako je on Sin? ili ako je i Otac i Sin, kako može postojati trojstvo, jer trojstvo je tri osobe? Da bi se prepoznalo trojstvo, mora se sačuvati razlika između Oca i Sina. Hrist se naziva ‘drugom osobom u trojstvu’; ali ako ovaj tekst dokazuje trojstvo ili se na njega uopšte odnosi, dokazuje da on nije drugi, već prvi. A ako je on prvi, ko je drugi? Jasno je da se ovaj tekst ne odnosi na takvu doktrinu.“ (J.H. Waggoner, The Atonement In The Light Of Nature And Revelation, 1884, pp. 167-169)

Imajte na umu da odgovor na Isaiju 9:6 leži u ispravnom hebrejskom prevodu. Bilješke o Bibliji Alberta Barnesa objašnjavaju: „Haldejski daje ovaj izraz: ‘Čovjek koji zauvijek ostaje’. Vulgata, ‘Otac budućeg doba.’ Lowth, ‘Otac vječnog doba.’ Doslovno, to je Otac vječnosti.“ Stoga je u hebrejskom tekstu fraza doslovno ‘Otac vječnosti’, pa Isaija 9:6 ne kaže da je Hristos Otac, već Otac svih budućih vremena. Youngov doslovni prevod i Darbyjeva Biblija dva su od rijetkih koji su ga pravilno preveli. Grčka Septuaginta iz koje citiraju Isus i apostoli ne sadrži čak ni ovu frazu pa je upitna njegova tačnost.

„Božanstvo i postojanje našeg Spasitelja najjasnije dokazuju oni spisi koji ga nazivaju ‘Riječju’. ‘U početku je bila Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Bog je bio Riječ. Ona je bila u početku sa Bogom. Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo.’ Jovan 1:1-3. Ovo očito izražava već postojeće božanstvo. Isti pisac opet kaže: ‘Ono što je bilo od početka, … Riječ života.’ 1. Jovanova 1:1. Ono što Jovan naziva Riječju, u ovim odlomcima Pavle naziva ‘Sinom’ u Jev. 1:1-3. ‘Bog … u ovim poslednjim danima obratio se nama preko Sina, koga je postavio za naslednika svega i kroz koga i eone stvori. Koji budući sjajnost slave i obličje bića Njegovog, i noseći sve u riječi sile svoje, učinivši sobom očišćenje grijeha naših, sjede s desne strane prestola veličanstva na visini.’ Na drugim mjestima u ovom pismu taj isti uzvišeni zove se Isus Hrist. U ovim odlomcima nalazimo izraženu božanstvenost ili ‘višu prirodu’ našeg Gospoda. Zaista, jezik to nije mogao jasnije izraziti; stoga je nepotrebno pozivati ​​se na drugo svjedočenje da bi se to dokazalo, jer je to već dovoljno dokazano.

Prvi od gornjih citata kaže da je Riječ bila Bog, a takođe je i Riječ bila kod Boga. Dakle, nije potreban dokaz – zaista je samorazumljivo – da Riječ kao Bog nije Bog s kojim je bio. A kako postoji samo ‘jedan Bog’, taj se izraz mora upotrijebiti u odnosu na Riječ u podređenom smislu, što se objašnjava Pavlovim nazivanjem te iste postojeće osobe Sinom Božjim. To potvrđuje i Jovanova izjava da je Riječ ‘bila sa Ocem’. 1. Jovanova 1:2; takođe nazivajući Riječ ‘njegovim sinom Isusom Hristom’. Stih 3. Sada je razumljivo da Sin nosi ime i titulu svog Oca, posebno kada ga Otac čini svojim isključivim predstavnikom čovjeku i odijeva ga takvom moći – ‘kroz koga je stvorio svjetove’. Da se izraz Bog koristi u takvom smislu, dokazuje i Pavle, citirajući Ps. 45:6,7, i primjenjujući to na Isusa. ‘A za Sina kaže: Tvoj je presto, Bože, u vijek vijeka i žezlo tvog kraljevstva žezlo je čestitosti. Volio si pravednost i mrzio bezakonje. Zato te je Bog, tvoj Bog, pomazao uljem radosti više nego drugove tvoje.’ Jev. 1:8,9. Ovdje se Božji naslov odnosi na Sina i njegov Bog ga je pomazao. Ovo je najviša titula koju može nositi i očito se ovdje koristi u smislu koji je podređen primjeni na njegovog Oca.

Često se tvrdi da je ovaj uzvišeni došao na zemlju i nastanio ljudsko tijelo, koje je napustio u času njegove smrti. Ali Sveto pismo uči da je ovaj uzvišeni bio identična osoba koja je umrla na krstu; i u tome se sastoji neizmjerna žrtva za čovjeka – čudesna ljubav Božja i snishodljivost njegovog jedinog Sina. Jovan kaže: ‘Riječ života’, ‘ono što je bilo od početka’, ‘što je bilo s Ocem’, ono uzvišeno, postojeće ‘koje smo čuli, što smo vidjeli svojim očima, što smo posmatrali i što su naše ruke opipale.’ 1. Jov. 1:1,2.“ (J.H. Waggoner, The Atonement In The Light Of Nature And Revelation, 1884, pp. 152-154)

„Kao što je prije primijećeno, velika greška trinitaraca, u argumentaciji o ovoj temi, je sljedeća: oni ne prave razliku između poricanja trojstva i poricanja božanstva Hrista. Oni vide samo dvije krajnosti, između kojih se nalazi istina; i svaki izraz koji se odnosi na prapostojanje Hrista uzimaju kao dokaz trojstva. Sveto pismo obilno uči o preegzistenciji Hrista i njegovom božanstvu; ali ono je potpuno tiho u pogledu trojstva. Izjava, da božanski Sin Božji nije mogao umrijeti, toliko je udaljena od biblijskih učenja koliko i tama od svjetlosti. I pitali bismo trinitarce, kojoj smo od te dvije prirode dužni za iskupljenje? Odgovor mora, naravno, biti onom koji je umro ili prolio svoju krv za nas; jer ‘imamo otkupljenje kroz njegovu krv.’ Tada je očito da ako je samo ljudska priroda umrla, naš Otkupitelj je samo čovjek i da božanski Sin Božji nije sudjelovao u djelu otkupljenja, jer nije mogao ni patiti ni umrijeti. Svakako, kažemo s pravom, da doktrina o trojstvu degradira Pomirenje, tako što žrtvu, krv našeg iskupljenja, svodi na standard socinijanstva.“ (lbid, p. 173 and Review and Herald, November 10, 1863, vol. 22, p. 189)

 

D.M. Kenrajt (1840-1919) o trojstvu

„Biblija ne govori ništa o trojstvu. Bog to nikada nije spomenuo, Isus ga nikada nije imenovao, apostoli ga nikada nisu ni spomenuli. Sada se ljudi usuđuju zvati Boga, Trojstvo, Trojicom, itd.“ (D.M. Canright, Review and Herald, August 29th 1878, ‘The Personality of God’)

„‘Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina’, itd. Prema ovome, Isus Hristos je rođen od Boga u smislu da to nije nijedno drugo biće; inače on ne bi mogao biti njegov jedinorođeni Sin. Anđeli se nazivaju Božjim sinovima, a isto tako i pravednici; ali Hristos je njegov Sin u višem smislu, u bližoj vezi, nego bilo koji od ovih. Bog je stvorio ljude i anđele od već stvorene materije. On je autor njihovog postojanja, njihov Stvoritelj, dakle njihov otac. Ali Isus Hristos je rođen od Očeve suštine. Nije stvoren od materije kao što su to bili anđeli i druga stvorenja. On je zaista i naglašeno ‘Sin Božji’ … citirano Jev. 1:1-8.

Ovim vidimo da se vrlo jasna i velika razlika pravi između Sina i svih anđela. Svima im je naređeno da ga obožavaju. Nijedno stvoreno biće nikada ne može biti dostojno obožavanja, ma koliko visoko ono bilo, niti bi to bilo u redu niti bi sam Bog dao nalog da jedan red njegovih stvorenja obožava drugi. Samo božanstvo je vrijedno obožavanja, a obožavati bilo što drugo bilo bi idolopoklonstvo. Stoga Pavle postavlja Hrista daleko iznad anđela i pravi zapanjujući kontrast između njih.“ (D.M. Canright, Review and Herald, June 18, 1867)

„Tekst: ‘Ali za nas postoji samo jedan Bog, Otac, od kojeg je sve.’ 1 Kor. 8:6 … U vrijeme kada je Biblija pisana, gotovo je čitav svijet usvojio ili politeizam ili panteizam. Mnogoboštvo je učilo da postoji mnogo bogova … Suprotno tome, Mojsije i proroci iznijeli su veliku činjenicu da je ta doktrina mnogih bogova bila laž i da je postojao samo jedan Bog, Jehova živi Bog … ‘Čuj, Izraele: Gospod naš Bog je jedan Gospod.’ Pnz. 6:4. Ovdje pogađamo ključnu notu doktrine božanstva. ‘Gospod, naš Bog, JEDINI je Gospod.’ Ne mnogo, ni hiljadu, ni stotinu, ni deset, ni tri, već samo JEDAN – jedini Bog … [Izl. 20:3; Pnz. 4:35; 2 Sam. 7:22; 2 Kralj. 19:15; Neh. 9:6; Ps. 86:10; Jer. 43:10; Isa. 44:6,8; Jer. 45:5,22; citirano] Nijedan naš komentar ne može ove izjave učiniti jasnijima. Samo je jedan vječni Bog i nema ga više – onaj koji je Autor i Otac svega.

Kad se okrenemo Novom zavjetu, nalazimo istu doktrinu koja se podučava jednako jasno kao i u Starom. Ni Mojsije ni proroci nikada nisu snažnije istakli jedinstvo Boga od samog Isusa. Učio ga je i ponavljao više puta. Tako kaže: ‘Prva od svih zapovijesti je, čuj, Izraele: Gospod, Bog naš, jedan je Gospod; i voli Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom … A književnik mu reče: Pa, Učitelju, rekao si istinu; jer je jedan Bog; i nema nikoga osim njega.’ Marko 12: 29-32. Pisar je rekao: ‘Jedan je Bog i nema nikoga drugog osim njega.’ Na ovu izjavu Isus je pristao. ‘A ovo je život vječni, da mogu upoznati tebe jedinog istinskog Boga i Isusa Hrista, koga si poslao.’ Jovan 17:3 Isus kaže da je njegov otac jedini pravi Bog. Ali trinitarci protivrječe tome govoreći da su Sin i Duh Sveti istinski Bog koliko i Otac … [1 Kor. 8:4-6, citirano] Kaže veliki apostol: ‘Nema drugog Boga osim jednog’ i ‘postoji samo jedan Bog, Otac, od kojeg je sve.’ Kaže nam i ko je taj jedan Bog. To nije Sveti Duh; to nije Isus Hrist, ali jeste Otac. Gal. 3:20; 1 Tim. 1:17.

Postoji, dakle, samo jedan mudri Bog. 1 Tim. 2:5; Pnz. 6:4. Oni koji su upoznati s Biblijom vidjeće da sam odabrao samo nekoliko najjasnijih tekstova o ovoj doktrini. Ne znam kako se doktrina o Trojstvu, o tri boga, može pomiriti s ovim afirmativnim izjavama. Čini mi se da se ne može uokviriti ništa što jasnije negira doktrinu o Trojstvu, nego što to čine gore navedena Pisma.

I zatim Biblija nikada ne koristi fraze ‘Trojstvo’, ‘trojstveni Bog’, ‘tri u jednom’, ‘sveta trojica’, ‘Bog Duh Sveti’, itd. Ali naglašava da postoji samo jedan Bog, Otac. I svaki argument da se dokažu tri Boga u jednoj osobi, Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti, svi oni od jedne supstance, i na svaki način jednaki jedni drugima, i sva tri koja čine samo jednog, protivrječe sebi, protivrječe razumu i protivrječe Bibliji … ‘Bog je samopostojeć, izvor i autor svih stvari – anđela, ljudi, svih svjetova – svega. Tako Pavle kaže: ‘Jer sve je od njega i kroz njega i za njega. Njemu neka je slava u svu vječnost. Amin.’ Rim. 11:36. ‘On je izvor čitavog života i besmrtnosti. Dakle, govoreći o Ocu, Pavle kaže, ‘jedini koji ima besmrtnost, koji prebiva u nedostupnoj svjetlosti, koga niko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti.’ 1 Tim. 6:16. Primijetite da je ovaj slavni Bog jedini koji sam po sebi posjeduje besmrtnost. Odnosno, on je glava izvora, izvor svakog života i besmrtnosti… ‘Jer kao što Otac ima život u sebi; tako je dao Sinu da ima život u sebi.’ Jovan 5:26. Ova izjava je nedvosmislena. Otac ima život u sebi i u svojoj velikoj ljubavi prema Sinu daruje mu isti dar; ali zapazite da je Otac taj od koga je došao dar … Kako Pavle pažljivo razlikuje Oca i Sina. On kaže: ‘Otac, od koga je sve’ i ‘Isus Hristos, kroz koga je sve.’ Otac je izvor svega. Isus je taj preko koga se sve radi. Svu vlast, slavu i silu Hrist je dobio od svog Oca …

Vjerovanje u ovu doktrinu je vrlo važno. Zaista, ne može se na tome prejako insistirati. Isus čak izjavljuje da je znanje ove istine neophodno za vječni život. ‘A ovo je život vječni, da upoznaju jedinog istinskog Boga i Isusa Hrista, koga si poslao.’ Jovan 17:3. Oca moramo znati kao jedinog istinskog Boga. Tada nema istinskog Boga osim Oca. Ali moramo znati i njegovog Sina Isusa Hrista, kojeg je poslao. Kako je jednostavna i jasna ova doktrina i kako je obilno podržava Sveta Biblija.“ (D.M. Canright, Review and Herald, August 29, 1878)

 

Elet Dž. Vagoner (1855-1916) o trojstvu

„Argumentirajući savršenu jednakost Oca i Sina i činjenicu da je Hrist u svojoj prirodi Bog, ne planiramo da se shvati kao učenje da Otac nije bio prije Sina. Ne bi trebalo biti neophodno braniti ovu tačku, da neki ne misle da je Sin postojao kao i Otac; ipak neki idu do te krajnosti, koja ničemu ne doprinosi Hristovom dostojanstvu, već umanjuje čast koja mu pripada, jer mnogi cijelu stvar odbacuju umjesto da prihvate teoriju koja je tako očito u neskladu s jezikom Pisma, da je Isus je jedinorođeni Sin Božji. Rođen je, a ne stvoren. On je od Očeve supstance, tako da je u svojoj prirodi Bog; a budući da je to tako ‘Ocu je godilo da u njemu prebiva sva punoća’. Kol. 1:19 … Iako su oba iste prirode, Otac je prvi u trenutku. Takođe je veći po tome što nije imao početak, dok je Hristova ličnost imala početak.“ (E.J. Waggoner, Signs of the Times, April 8, 1889)

„U Ps. 45:6 čitamo ove riječi: ‘Tvoj je presto, Bože, dovijeka, u svu vječnost, žezlo tvog kraljevstva je žezlo pravde.’ Površni čitalac mogao bi ovo shvatiti kao samo psalmističko pripisivanje slave Bogu, ali kad se okrenemo Novom zavjetu, ustanovimo da je to mnogo više. Otkrivamo da je Bog Otac govornik i da se obraća Sinu nazivajući ga Bogom. Vidi Jev. 1:1-8.

Ovo ime nije dato Hristu kao rezultat nekog velikog postignuća, već je Njegovo po pravu nasledstva. Govoreći o Hristovoj snazi ​​i veličini, pisac Jevrejima kaže da je učinjen mnogo boljim od anđela, jer ‘je nasledstvom stekao vrsnije ime od njih.’ Jev. 1:4. Sin uvijek s pravom uzima ime oca; a Hristos, kao ‘jedinorođeni Sin Božji’, s pravom ima isto ime. Sin je, takođe, u većoj ili manjoj mjeri reprodukcija oca; ima donekle osobine i lične karakteristike svog oca; ne savršene, jer među čovječanstvom ne postoji savršena reprodukcija. Ali nema nesavršenosti ni u Bogu, ni u bilo kojem od njegovih djela, pa je tako Hristos ‘jasna slika’ Očeve osobe. Jev. 1:3. Kao Sin samopostojećeg Boga, po prirodi ima sve osobine Božanstva.

Istina je da postoji mnogo Božjih sinova, ali Hristos je ‘jedinorođeni Sin Božiji’, a samim tim i Sin Božji u smislu u kojem nijedno drugo biće nikada nije niti bi moglo biti. Anđeli su Božji sinovi, kao i Adam (Jov 38:7; Luka 3:38), stvaranjem; hrišćani su sinovi Božji usvojenjem (Rim. 8:14, 15), ali Hristos je Božji Sin rođenjem. Pisac Jevrejima dalje pokazuje da položaj Sina Božjeg nije onaj na koji je Hristos uzdignut, već da je to onaj koji On ima po pravu. Kaže da je Mojsije bio vjeran u cijelo kući Božjoj, kao sluga, ‘ali je Hrist kao sin nad svojom kućom’. Jev. 3:6.“ (E.J. Waggoner, Christ Our Righteousness, pp. 11, 12)

„Riječ je bila ‘u početku’. Um čovjeka ne može shvatiti vjekove koji su obuhvaćeni ovom rečenicom. Ljudima nije dato da znaju kada i kako je Sin rođen; ali mi znamo da je on bio Božanska Riječ, ne samo prije nego što je došao na zemlju da umre, nego čak i prije nego što je svijet stvoren. Neposredno prije Njegovog raspeća, molio se: ‘A sada ti, Oče, proslavi me svojom slavom koju sam imao s tobom prije nego što je svijet postao.’ Jovan 17:5. I više od sedamsto godina prije Njegovog prvog dolaska, Njegov dolazak tako je naviješćen riječju nadahnuća: ‘A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen da budeš među hiljadama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji izlasci su od prije vremena, od eonskih dana.’ Mihej 5:2. Znamo da je Hristos ‘proizašao i došao od Boga’ (Jovan 8:42), ali to je bilo toliko u doba vječnosti da je daleko izvan dohvata čovjekovog uma.“ (E.J. Waggoner, Christ and His Righteousness, p. 9, 1890)

„Sveto pismo objavljuje da je Hristos ‘jedinorođeni sin Božji’. Rođen je, nije stvoren. Što se tiče toga kada je rođen, nije na nama da se raspitujemo, niti bi naš um mogao to shvatiti ako bi nam bilo rečeno. Prorok Mihej nam govori sve što o tome možemo znati ovim riječima: ‘A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen da budeš među hiljadama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji izlasci su od prije vremena, od eonskih dana.’ Mihej 5:2. Bilo je vrijeme kada je Hristos proizašao i došao od Boga, iz njedara Oca (Jovan 8:42; 1:18), ali to je vrijeme bilo toliko daleko u dane vječnosti da je za ograničenje poimanje praktično bez početka. Ali poenta je u tome da je Hristos rođeni Sin, a ne stvoreni subjekt. U nasledstvo ima vrsnije ime od anđela; On je ‘Sin nad svojom kućom’. Jev. 1:4; 3:6. A budući da je on jedinorođeni Sin Božji, on je od same supstance i Božje prirode i po rođenju posjeduje sve Božje osobine, jer je Ocu bilo ugodno da Njegov Sin treba biti jasna slika Njegove Osobe, sjaj Njegove slave i ispunjen svom punoćom Božanstva.“ (E.J. Waggoner, Christ Our Righteousness, pp. 21, 22)

„Ako sam dobro shvatio šta podrazumijevate pod tim pojmom, mogao bih vam reći; ali od vremena Atanasija do sada sva rasprava o Trojstvu bila je pokušaj da se definiše neodredivo i neshvatljivo. Hiljade ljudi je usmrćeno zbog toga što nisu ispovijedali vjeru u formulu koju čak ni njegovi profesori nisu mogli razumjeti, niti su se izjasnili u terminima koje bi iko drugi mogao razumjeti. Sveto pismo otkriva ‘Jednog Boga i Oca svih’, našega Gospoda Isusa Hrista, koji je sjaj Očeve slave i ‘vječnog Duha’ kroz kojeg se Hristos ponudio i uskrsnuo iz mrtvih; ali mi ne ispovijedamo nikakvo znanje o njima izvan onoga što nam daje Sveto pismo. U učenju i propovijedanju Jevanđelja uvijek se strogo ograničavamo na pojmove i jezik iz Svetog pisma; kod onih koji proizvode termine moraju se tražiti njihove definicije. Najsigurnije je ne pretpostaviti da definišemo ono što Biblija nije definisala, niti pokušati objasniti beskonačnost.“ (E.J. Waggoner, The Present Truth for 1903, Vol. 19 – No. 31, p. 4)

„Pitate šta mi učimo o Trojstvu. Dok u Svetom pismu ne nalazimo takav izraz, o tome ne učimo ništa. Ali što se tiče Božjeg bića – Božanstva – božanstva kako je otkriveno u Ocu, Riječi (Sinu) i Duhu Svetom, mi vjerujemo i učimo upravo ono što Biblija kaže, i ništa drugo. Nijedan čovjek ne može pretraživanjem otkriti Boga. Nijedno stvorenje ne može shvatiti Svemogućeg do savršenstva. Konačni um ne može shvatiti beskonačnost. Stoga su rasprave o Trojstvu, o prirodi Boga, Hrista i Svetog Duha manifestacije grube pretpostavke.“ (E.J. Waggoner, The Present Truth for 1902, Vol. 18 – No. 06, p. 8)

 

Džadson Vošburn (1863–1955) o trojstvu

Judson S. Washburn napisao je pismo prigovora Generalnoj Konferenciji navodeći da: „Doktrinu o Trojstvu Rimokatolička crkva smatra vrhovnim testom pravovjerja“, da bi dalje nastavio s iznošenjem razloga zašto je treba odbaciti. „Sotona je uzeo pagansku koncepciju troglave monstruoznosti, i s namjernom namjerom da baci prezir na božanstvo, utkao ga je u romanizam kao našeg slavnog Boga, što je nemoguć, apsurdan izum. Ova čudovišna doktrina presađena iz neznaboštva u Rimsku papsku crkvu nastoji nametnuti svoje zlo prisustvo u učenju poruke Trećeg anđela…

Ako bismo se vratili besmrtnosti duše, čistilištu, vječnim mukama i nedjeljnim šabatom, da li bi to bilo išta manje od otpadništva? Ako, međutim, preskočimo sve te manje, sekundarne doktrine i prihvatimo i naučavamo središnji korijen, doktrinu romanizma, Trojstvo, i učimo da Sin Božji nije umro, iako se čini da su naše riječi duhovne, da li to bilo išta drugo ili išta manje od otpadništva i to samog Omega otpadništva?…

Ma koliko ljubazne ili lijepe ili naoko duboke bile njegove propovijedi ili članci, kad čovjek stigne na mjesto gdje predaje pagansku katoličku doktrinu o Trojstvu i poriče da je Sin Božji umro za nas, da li je on pravi Adventist sedmog dana? Da li je uopšte istinski propovjednik Evanđelja?“ (djelovi pisma koje je napisao J.S. Washburn 1939. Ovo pismo se toliko svidjelo predsjedniku Konferencije da ga je podijelio 32 svojih službenika). Kompletno pismo J.S. Washburna o doktrini trojstva možete pogledati ovdje.

 

Rozvel F. Kotrel (1814-1892) o trojstvu

„Nastavio je s potvrđivanjem da je ‘čovjek trojstveno biće’, koje se sastoji od tijela, duše i duha. Nikad nisam čuo da je Učenik priznao veru u doktrinu o trojstvu; ali zašto ne, ako se čovjek sastoji od tri osobe u jednoj osobi? pogotovo jer je čovjek stvoren na sliku Božju? Ali slika za koju je rekao je moralno obličje. Dakle, čovjek može biti trojstveno biće, a da to ne dokazuje da je i Bog. Ali da li on misli da su jedan čovjek trojica? Mogao bih reći da se drvo sastoji od stabla, kore i lišća, i niko to možda ne bi osporio. Ali ako bih tvrdio da se svako drvo sastoji od tri stabla, neki bi možda sumnjali u tu tvrdnju. Ali kad bi svi priznali da su jedno drvo tri stabla, mogao bih tada potvrditi da je u mom voćnjaku bilo devedeset stabala, kad niko nije mogao izbrojati osim trideset. Tada bih mogao nastaviti i reći: U svom voćnjaku imam devedeset stabala, a kako se svako drvo sastoji od tri stabla, imam dvjesta sedamdeset. Dakle, ako je jedan čovjek trojica, možete ga pomnožiti sa tri onoliko često koliko želite. Ali ako je za stvaranje jednog savršenog, živog čovjeka potrebno tijelo, duša i duh; onda ih razdvojite i čovjek je neizrađen.“ (R.F. Cottrell, Review and Herald, November 19, 1857)

„Trojstvo, ili trojstveni Bog, Bibliji je nepoznato; i zabavna mi je ideja da su doktrine za koje su potrebne riječi skovane u ljudskom umu da bi ih izrazili, skovane doktrine.“ (R.F. Cottrell, Review and Herald, June 1, 1869)

„Da je jedna osoba tri osobe, a da su tri osobe samo jedna osoba, doktrina je za koju tvrdimo da je suprotna razumu i zdravom rezonu. Biće i atributi Boga su iznad, izvan, izvan dosega mog smisla i razuma, ali ipak im vjerujem: Ali doktrina kojoj se protivim je suprotna, da, to je ta riječ, samom smislu i razumu koji je Bog usadio u nas. Takvu doktrinu on ne traži od nas da vjerujemo. Čudo je izvan našeg razumijevanja, ali svi vjerujemo u čuda kao što vjerujemo vlastitim čulima. Ono što vidimo i čujemo uvjerava nas da postoji sila koja je učinila najdivnije čudo stvaranja. Ali naš Stvoritelj nam je učinio apsurdnim da jedna osoba treba biti tri osobe, a tri osobe samo jedna osoba; i u svojoj otkrivenoj riječi nikada nije tražio od nas da to vjerujemo. Ovo naš prijatelj smatra neprikladnim…

Ali držanje doktrine o Trojstvu nije toliko dokaz zle namjere koliko opijenosti onim vinom kojeg su pili svi narodi. Činjenica da je ovo bila jedna od vodećih doktrina, ako ne i ona glavna, na koju je rimski biskup uzdignut do papstva, ne govori puno u njenu korist. To bi ljude trebalo natjerati da to sami istraže; kao kad se duhovi đavola koji čine čuda zalažu za besmrtnost duše. Da nikada prije nisam sumnjao u to, sada bih ga ispitao do dna, onom riječju koju moderni spiritizam stavlja u ništavilo…

Otkrivenje nadilazi nas; ali ni u jednom slučaju ne ide suprotno ispravnom rezonu i zdravom razumu. Bog nije tvrdio, kao što čine pape, da bi mogao ‘pravdati nepravdu’, niti nam je, nakon što nas je naučio računati, rekao da ne postoji razlika između jednine i množine. Vjerujmo svemu što je otkrio i ne dodajmo ništa tome.“ (R.F. Cottrell, Review and Herald, July 6, 1869)

„Ali ako me pitaju šta mislim o Isusu Hristu, moj odgovor je, vjerujem u sve što Sveto pismo govori o njemu. Ako ga svjedočanstvo predstavlja kao biće u slavi s Ocem prije nego što je postao svijet, vjerujem u to. Ako se kaže da je u početku bio s Bogom, da je bio Bog, da je sve stvoreno za njega i da bez njega nije ništa napravljeno što je napravljeno, vjerujem u to. Ako Sveto pismo kaže da je Sin Božji, ja to vjerujem. Ako je objavljeno da je Otac poslao svog Sina na svijet, vjerujem da je imao Sina za slanje… Djeca nasleđuju ime svog oca. Sin Božji je ‘nasledstvom stekao vrsnije ime od anđela.’“ (R.F. Cottrell, Review and Herald, June 1, 1869)

 

Stiven N. Haskel (1833-1922) o trojstvu

„Duga u oblacima samo je simbol duge koja okružuje presto od vječnosti. U vremenima koja ograničeni um ne može dokučiti, Otac i Sin bili su sami u svemiru. Hristos je bio prvorođeni od Oca. Njemu je Jehova objavio božanski plan Stvaranja. Razvijen je plan stvaranja svjetova, zajedno sa poretkom bića koja bi ih trebala naseliti. Anđeli, kao predstavnici jednog reda, bili bi službenici Boga univerzuma. Stvaranje našeg vlastitog malog svijeta bilo je uključeno u duboko zacrtane planove. Bio je predviđen pad Lucifera; isto tako mogućnost uvođenja grijeha, što bi narušilo savršenstvo božanskog djela. Tada je na tim ranim saborima bilo dirnuto Hristovo srce ljubavi; i jedinorođeni Sin obećao je svoj život da bi otkupio čovjeka, ako popusti i padne. Otac i Sin, okruženi neprobojnom slavom, sklopili su ruke. Zahvaljujući ovoj ponudi, Hristu je darovana kreativna sila i sklopljen je vječni savez; i od sada su Otac i Sin, jednim umom, radili zajedno kako bi dovršili djelo stvaranja. Žrtvovanje sebe za dobrobit drugih bilo je temelj svega.“ (S.N. Haskell, The Story of the Seer of Patmos, pp. 93, 94, 1905)

„Prije stvaranja našeg svijeta, ‘bio je rat na nebu’. Hristos i Otac su zajedno sklopili savez; a Lucifer, heruvim zaklanjač, postao je ljubomoran jer nije primljen u vječna vijeća Dvojice koja su sjedila na prestolu.“ (S.N. Haskell, The Story of the Seer of Patmos, p. 217, 1905)

„Hristos je bio prvorođeni na nebu; Takođe je bio prvorođeni od Boga na zemlji i naslednik Očevog prijestolja. Hrist, prvorođeni, iako Sin Božji, bio je odjeven u ljudskost i usavršen kroz patnju. On je uzeo oblik čovjeka i kroz vječnost će ostati čovjek.“ (S.N. Haskell, The Story of the Seer of Patmos, pp. 98, 99, 1905)

 

Urija Smit (1832-1903) o trojstvu

„U 1. Kor. 15, nalazim da nije prirodni čovjek taj koji ima besmrtnost; ipak, Pavle uvjerava Rimljane da bi strpljivim nastavkom dobrog rada svi mogli dobiti besmrtnost i vječni život. Doktrina zvana trojstvo koja tvrdi da je Bog bez oblika ili djelova; da su Otac, Sin i Duh Sveti, troje jedna osoba, je nešto drugo. Da li bi Bog mogao biti bez oblika ili djelova kad je ‘razgovarao s Mojsijem licem u lice kao što čovjek govori prijatelju?’ [Izl. 33:11] ili kad mu je Gospod rekao: ‘Ali ne možeš vidjeti moje lice, jer čovjek ne može mene vidjeti i ostati živ… Dok moja slava bude prolazila, staviću te u pukotinu u stijeni i zakloniću te svojom rukom dok ne prođem. Posle toga ću skloniti svoju ruku i vidjećeš me s leđa. Ali moje lice ne može se vidjeti.’ Izl. 33:20, 22, 23. Hristos je izrazita slika osobe njegovog Oca. Jev. 1:3.“ (Uriah Smith, Review and Herald, July 10, p. 87, 1856)

„Jagnjetu, jednako kao i Ocu koji sjedi na prestolu, pripisuje se hvala u ovoj pjesmi obožavanja. Komentatori su, s velikim jednoglasjem, ovo shvatili kao dokaz da Hristos mora biti istovremenik s Ocem; jer u suprotnom, kažu oni, ovdje bi se obožavanje ukazivalo stvorenju koje pripada samo Stvoritelju. Ali čini se da ovo nije nužan zaključak. Sveto pismo nigdje ne govori o Hristu kao stvorenom biću, već naprotiv jasno kaže da je on rođen od Oca. (Vidi primjedbe na Otkrivenje 3:14, gdje je pokazano da Hristos nije stvoreno biće.) Ali dok kao Sin on ne posjeduje suvječnost prošloga postojanja s Ocem, početak Njegovog postojanja, kao rođenog od Oca, prethodi čitavo djelo stvaranja, u odnosu na koje on stoji kao zajednički stvoritelj s Bogom. Jovan 1:3; Jev. 1:2. Zar Otac ne bi mogao odrediti da se takvom biću treba klanjati jednako kao Njemu samom, a da to ne bude idolopoklonstvo od strane obožavatelja? Uzdignuo ga je na položaj koji čini prikladnim da treba biti obožavan, čak je naredio da mu se ukaže obožavanje, što ne bi bilo potrebno da je bio vječan s Ocem u vječnosti postojanja. Sam Hristos izjavljuje da ‘kao što Otac ima život u sebi, tako je dao Sinu da ima život u sebi’. Jovan 5:26. Otac ga je ‘visoko uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog imena’. Fil. 2:9. I sam Otac kaže: Neka mu se poklone svi anđeli Božji.’ Jev. 1:6. Ova svjedočanstva pokazuju da je Hristos sada predmet obožavanja jednako kao i Otac; ali ne dokazuju da s njim drži vječnost prošlog postojanja.“ (Uriah Smith, Daniel And The Revelation, p. 430, 1882)

„Samo Bog je bez početka. U najranijoj epohi kada bi početak mogao biti – period toliko udaljen da je ograničenim umovima u osnovi vječnost – pojavila se Riječ. ‘ U početku je bila Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Bog je bio Riječ.’ Jovan 1:1. Ova nestvorena Riječ bila je Biće, koje je u punoći vremena postalo tijelo i nastanilo se među nama. Njegov početak nije bio poput bilo kojeg drugog bića u svemiru. To je izloženo u misterioznim izrazima, ‘njegov [Božji] jedinorođeni Sin’ (Jovan 3:16; 1. Jovan 4:9), ‘Jedinorođeni od Oca’ (Jovan 1:14) i, ‘ja sam od Boga izašao i dolazim.’ Jovan 8:42. Tako se čini da se nekim božanskim impulsom ili postupkom, a ne stvaranjem, koji je poznat samo Sveznanju, a moguć samo Svemoći, pojavio Sin Božji. A onda Sveti Duh (slabošću prevoda nazvan ‘Holy Ghost’), Duh Božji, Duh Hristov, božanski alat i medij njihove moći, predstavnik obojice (Ps. 139:7), je takođe postojao.“ (Uriah Smith, Looking Unto Jesus, p. 10, 1898)

„Kada je Hristos napustio nebo da bi umro za izgubljeni svijet, ostavio je, za određeno vrijeme, i svoju besmrtnost. Ali kako bi se to moglo ostaviti po strani? Da je stavljeno po strani sigurno je, ili on ne bi mogao umrijeti; ali umro je, kao cjelina, kao božansko biće, kao Sin Božji, ne samo u tijelu, dok je duh, božanstvo, živjelo zapravo dalje; jer bi tada svijet imao samo ljudskog Spasitelja, ljudsku žrtvu za svoje grijehe; ali prorok kaže da je ‘njegova duša’ načinjena ‘prinosom za grijeh’. Isa. 53:10.“ (Uriah Smith, Looking Unto Jesus, pp. 23, 24, 1898)

„Bog Otac i Njegov sin Isus Hrist

Naslovi za Oca

Sledeći naslovi nadmoći pripadaju samo Onome koji je od vijeka do vijeka, jedinom premudrom Bogu:

‘Vječni Bog.’ Pnz. 33:27.

‘Čije je ime samo Jehova.’ Ps. 83:18.

‘Svevišnji Bog.’ Marko 5:7.

‘Pradavni.’ Dan. 7:13.

‘Sami Bog.’ Ps. 86:10.

‘Gospod sam.’ Neh. 9:6.

‘Bog nebeski.’ Dan. 2:44.

‘Jedini pravi Bog.’ Jovan 17:8.

‘Koji jedini ima besmrtnost.’ 1 Tim. 6:16.

‘Kralj vječni, besmrtni, nevidljivi.’ 1 Tim. 1:17.

‘Jedini premudri Bog.’ 1 Tim. 1:17.

‘Gospod Bog Svemogući.’ Otkrivenje 19:6.

‘Blaženi i jedini moćni.’ 1 Tim. 6:15.

‘Osim mene nema Boga.’ Isa. 44:6.

‘Bog Otac.’ 1 Kor. 8:6.

‘Bog našeg Gospoda Isusa Hrista, Otac slave.’ Ef. 1:17.

‘Bog i Otac svih, koji je iznad svega.’ Ef. 4:6.

‘Svemogući Bog.’ Postanje 17:1.

‘Ja sam Onaj koji jeste.’ Izl. 3:14.

‘Gospod Bog svemogući.’ Otkrivenje 4:8.

Izjave o Sinu

On je početak stvaranja Božjeg. Otk. 3:14.

Prvorođeni od svakog stvorenja. Kol. 1:15.

Jedinorođeni od Oca. Jovan 1:18; 3:18.

Sin Boga živoga. Mat. 16:16.

Postojao je prije nego što je došao na svijet. Jovan 8:58; Mihej 5:2; Jovan 17:5, 24.

Učinjen je višim od anđela. Jev. 1:14.

Stvorio je svijet i sve stvari. Jovan 1:1-3; Ef. 3:3, 9.

Bog ga je poslao na svijet. Jovan 3:34.

U njemu tjelesno prebiva sva punoća božanstva. Kol. 2:9.

On je uskrsnuće i život. Jovan 11:25.

Sva vlast mu je data na nebu i zemlji. Mat. 28:18.

On je postavljeni naslednik svih stvari. Jev. 1:2.

Pomazan uljem radosti iznad svojih bližnjih. Jev. 1:9.

Bog mu je odredio da bude sudija živih i mrtvih. Djela apostolska 17:31.

Kroz njega otkriva svoje namjere. Otkrivenje 1:1.

Hristova glava je Bog. 1 Kor. 11:3.

Isus je imao vlast položiti svoj život i ponovo ga uzeti. Jovan 10:18.

Ovu zapovijest je primio od Oca. Jovan 10:19. Bog ga je uskrsnuo iz mrtvih. Djela apostolska 2:24, 34; 3:15; 4:10; 10:40; 13:30, 34; 17:31; Rom. 4:24: 8:11; 1 Kor. 8:14; 15:15; 2 Kor. 4:14; Gal. 1:1; Ef. 1:20; Kol. 2:12; 1 Sol. 1:10; Jev. 13:20; 1 Pet. 1:21.

Isus kaže da nije mogao činiti ništa sam od sebe. Jovan 5:19.

Da je Otac koji je prebivao u njemu činio djela. Jovan 14:10.

Da mu je Otac koji ga je poslao zapovjedio šta treba reći i šta treba govoriti. Jovan 12:49.

Da nije došao izvršiti svoju volju, već volju onoga koji ga je poslao. Jovan 6:38.

I da njegova doktrina nije njegova, već Očeva koji ga je poslao. Jovan 7:16; 8:28; 12:49; 14:10, 24.

S takvim nadahnutim izjavama pred nama, trebamo li reći da je Isus Hrist Samopostojeći, Nezavisni, Sveznajući i Jedini Istiniti Bog; ili Sin Božji, rođen, podržan, uzvišen i proslavljen od Oca?“ (Uriah Smith, The Bible Students Assistant, pp. 42-45, 1858. Takođe se nalazi u Review and Herald, June 12, p. 27, 1860)

„J.W.W. pita: ‘Da li treba da shvatimo da je Duh Sveti osoba, isto što i Otac i Sin? Neki tvrde da jeste, drugi da nije.’

Odgovor: Izrazi ‘Holy Ghost’ je grub i odbojan prevod. To bi u svakom slučaju trebao biti ‘Sveti Duh [Holy Spirit]’ (hagion pneuma). Ovaj Duh je Duh Božji i Hristov Duh; Duh je isti bez obzira da li se odnosi na Boga ili Hrista. Ali u pogledu ovog Duha, Biblija koristi izraze koji se ne mogu uskladiti s idejom da je to osoba poput Oca i Sina. Umjesto toga, pokazuje se kao božanski uticaj od njih oboje, medij koji predstavlja njihovo prisustvo i pomoću kojeg oni imaju znanje i moć kroz cijeli univerzum, iako nisu lično prisutni. Hristos je osoba koja sada služi kao sveštenik u nebeskom svetilištu; a ipak kaže da gdje god se dvoje ili troje okupi u njegovo ime, on je tamo usred njih. Mat. 18:20. Kako? Ne lično, već njegovim Duhom. U jednom od Hristovih izlaganja (Jovan 14-16) ovaj Duh je personifikovan kao ‘Utješitelj’ i kao takav na njega se primjenjuju lične i odnosne zamjenice ‘on’, ‘njega’ i ‘koga’. Ali obično se o tome govori na način da pokaže da to ne može biti osoba, poput Oca i Sina. Na primjer, često se kaže da se ‘izliva’ i ‘razliva’. Ali nikada nismo čitali o Bogu ili Hristu koji se izlivaju ili razlivaju. Kad bi to bila osoba, ne bi bilo ništa čudno da se ona pojavljuje u tjelesnom obliku; a ipak kad se tako pojavila, ta je činjenica zabilježena kao neobična. Tako Luka 3:22 kaže: ‘ i Sveti Duh je sišao na njega u tjelesnom obliku kao golub.’ Ali oblik nije uvijek isti; jer je na dan Pedesetnice poprimio oblik ‘razdijeljenih jezika poput vatre’. Djela apostolska 2:3, 4. Opet čitamo o ‘sedam Božjih duhova poslanih po cijeloj zemlji’. Otkrivenje 1:4; 3:1; 4:5; 5:6. Ovo je nedvojbeno jednostavno označavanje Duha Svetoga, postavljeno u ovom obliku da označi njegovu savršenost i potpunost. Ali teško da bi se moglo tako opisati da je to bila osoba. Nikada nismo čitali o sedam bogova ili sedam Hristosa.“ (Uriah Smith, Review and Herald, October 28, 1890)

„Tada nam možda neće biti na odmet da na trenutak razmotrimo šta je taj Duh, koja je njegova služba, kakav je njegov odnos sa svijetom i crkvom i što Gospod kroz ovo predlaže da učini za svoj narod. Duh Sveti je Duh Božji; to je takođe Hristov Duh. To je ta božanska, tajanstvena emanacija kroz koju oni nastavljaju svoje veliko i beskrajno djelo. Zove se Vječni duh; to je duh koji je sveznajući i sveprisutan; to je duh koji se kretao ili treperio po površini voda u prvim danima kada je vladao haos, a iz haosa je uvedena ljepota i slava ovoga svijeta. To je sredstvo kroz koje se život prenosi; to je medij kroz koji svi Božji blagoslovi i blagodati dolaze do Njegovog naroda. To je Utješitelj; to je Duh Istine; to je Duh nade; to je Duh slave; to je vitalna veza između nas i našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista; jer apostol nam kaže da ako ‘nemamo Duha Hristovog’, mi ‘nismo njegovi’. To je duh koji je nježan; koji se može vrijeđati, može se ražalostiti, može se ugasiti. To je sredstvo putem kojeg ćemo biti uvedeni, ako ćemo ikada biti predstavljeni, u besmrtnost; jer Pavle kaže da ako duh Onoga koji je uskrsnuo Hrista iz mrtvih prebiva u vama, on će i vaša smrtna tijela oživjeti onim Duhom koji prebiva u vama; to jest Duhom Hristovim. Rim. 8:11…

Primijetićete u ovih nekoliko stihova koje apostol izlaže tri velike agencije koje se bave ovim djelom: Bog, Otac; Hristos, njegov Sin; i Duh Sveti.“ (Uriah Smith, General Conference Daily Bulletin, March 14, 1891, pp. 146, 147)

 

A.J. Denis o trojstvu

„Kakva se kontradikcija termina nalazi u jeziku trinitarnog vjerovanja: ‘U jedinstvu ove glave su tri osobe, od jedne supstance, moći i vječnosti, Otac, Sin i Sveti Duh.’ Postoje mnoge stvari koje su tajanstvene, napisane Božjom riječju, ali možemo sa sigurnošću pretpostaviti da nas Gospod nikada ne poziva da vjerujemo u nemogućnosti. Ali vjerovanja često to čine.“ (A.J. Dennis, Signs of the Times, May 22, 1879)

 

Džon M. Stivenson o trojstvu

„U odnosu na njegovo dostojanstvo, on je imenovan Sinom Božjim, prije svoje inkarnacije. Slušajte njegov vlastiti jezik: ‘Ko govori sam od sebe, traži svoju slavu, a ko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit i u njemu nema nepravednosti.’ Jovan 7:18. ‘Kako onda vi onome koga je Otac posvetio i poslao na svijet kažete: Huliš, zato što sam rekao: Ja sam Božji Sin?’ Jovan 10:36. ‘Po ovome se pokazala Božja ljubav prema nama: Bog je poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da živimo kroz njega. Ljubav je u ovome: nismo mi voljeli Boga, nego je on volio nas i poslao svog Sina kao žrtvu pomirenja za naše grijehe.’ 1. Jov. 4:9, 10. Ideja da bude poslan podrazumijeva da je on bio Sin Božji koji je prethodio njegovom poslanju. Pretpostaviti drugačije znači pretpostaviti da otac može poslati sina na posao prije nego što taj sin postoji, što bi bilo očigledno apsurdno. ‘Reći da je Bog poslao svog vlastitog Sina nalik grešnom tijelu’, ekvivalentno je reći da je Sin Božji preuzeo našu prirodu; on je dakle morao biti Sin Božji prije svog utjelovljenja.“ (J.M. Stephenson, Review and Herald, November 7, 1854, p. 99)

„Ali na kraju, po ovom pitanju, koje je poreklo ove prirode; ili drugim riječima, poreklo Sina Božijeg. Trinitarci priznaju da postojanje, ako se jednostavno uzme u obzir, ne dokazuje njegovo vječno Božanstvo, niti njegovo vječno Sinovstvo. Watson, standardni pisac trinitarske škole, kaže: ‘Njegovo postojanje, uistinu, jednostavno razmotreno, ne dokazuje njegovo Božanstvo, i, prema tome, nije dokaz protiv arijanske hipoteze; ali uništava socinijansku predodžbu da je on bio samo čovjek. Jer s obzirom da se niko ne pretenduje na prapostojanje ljudskih duša, i da jesu, ta doktrina bi pomutila njihova vlastita svijest. Jasno je da ako je Hrist postojao prije njegove inkarnacije, on nije puki čovjek, bez obzira na njegovu prirodu, premda se drugim argumentima može dokazati ta priroda.’ Ovo je iskreno priznanje koje je jasno izraženo. A u odnosu na njegovu prirodu, pokazalo se da je božanska; i budući da je takav, mora da je bio besmrtan. Zaista se ovaj predlog nameće sam po sebi; jer onaj koji je božanski, mora biti besmrtan.

Ne možemo pretpostaviti da je Hristos bio smrtan i da bi kao takav bio podložan smrti, da nije osmišljen plan otkupljenja; on je, dakle, u svojoj izvornoj prirodi morao biti bez smrti.

Pitanje koje sada treba razmotriti nije da li je jedinorođeni Sin Božiji bio božanski, besmrtni ili najdostojanstvenije i najuzvišenije biće, izuzev Oca, u čitavom Univerzumu; sve je to dokazano, ali malo ko će to dovesti u pitanje; ali da li je ovo Avgustovsko lično postojanje i vječno, u svom apsolutnom ili neograničenom smislu; ili je li u svojoj najvišoj prirodi i karakteru poreklo, a time i početak dana. Ideja Oca i Sina pretpostavlja prioritet postojanja jednog, a potom i postojanja drugog. Reći da je Sin star koliko i njegov Otac, opipljiva je kontradikcija pojmova. Prirodna je nemogućnost da Otac bude mlad kao Sin, ili da Sin bude star koliko i Otac. Ako se kaže da se ovaj izraz koristi samo u prilagođenom smislu, još uvijek ostaje da se uzme u obzir zašto bi Otac trebao koristiti kao jedinstveni naslov najvišeg i najdražeg odnosa između sebe i našeg Gospoda, izraz koji bi, u svom jednoličnom značenju, bio u suprotnosti sa samom idejom koju je želio prenijeti. Da su nadahnuti pisci željeli prenijeti ideju o istodobnom postojanju i vječnosti Oca i Sina, ne bi mogli koristiti nekompatibilnije izraze.

I odatle, trinitarci se privode razumu. Gospodin Fuller, iako je bio trojstvenik, imao je iskrenost da u zaključku svog rada o Hristovom Sinovstvu prizna da je ‘Otac morao postojati prije Sina’. Ali ovim priznanjem, on pokušava pomiriti ideju da je Sin ‘odgovarajuće vječan’, kao i Otac; dvije ideje krajnje nepomirljive. Ideja vječnog Sina je kontradikcija sama po sebi. Stoga je On morao imati poreklo. Ali šta govori Pismo? Ono govori upravo o ovoj tački. Apostol Pavle kaže, govoreći o Hristu: ‘On je slika nevidljivog Boga, prvorođeni prije svakog stvaranja.’ Kol. 1:15. Zapazite, prvo. Ovo se ne može odnositi na njegovo rođenje od Djevice Marije, u Betlehemu judejskom, jer milioni stvorenja vezano sa ovim svijetom, bili su rođeni prije tog vremena. Kain i Abel su rođeni prije više od četiri hiljade godina od tada.

Drugo. Sledeći stih čini njegovo rođenje prethodnim stvaranju svih stvari na nebu i na zemlji, uključujući sve svjetove, sve poretke i redove inteligencije, vidljive i nevidljive. ‘Za njega.’ Kroz koga? Odgovor: Prvorođenog prije svakog stvaranja. Zamjenica njega odnosi se na ovo biće kao prethodnika. ‘Jer je kroz njega sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prestoli ili uprave ili poglavarstva ili vlasti. Sve je stvoreno kroz njega i za njega.’ Stih 16. Sve stvari na nebu i na zemlji, vidljive i nevidljive, prestoli, gospodstva, poglavarstva i vlasti, očito uključuju sve redove stvorene inteligencije.

Dakle, morao je biti rođen, tj. imati stvarno inteligentno postojanje, prije nego što je mogao da ostvari kreativnu moć. Ali sva djela stvaranja pripisana su mu kao ‘prvorođenom prije svakog stvaranja’; stoga je rođenje o kojem se ovdje govori moralo biti prije postojanja prvog stvorenja na nebu ili na zemlji. Da bi bilo takvo, mora se odnositi na njegovu božansku prirodu, osim ako nije imao dvije karakteristične prirode prije svoje inkarnacije; za šta se niko ne spori. Ali 17. stih utvrđuje prioritet rođenja o kojem se govori. ‘On je prije svega, i sve je u njemu objedinjeno.’ Ovdje se zamjenica on odnosi na istu osobu kao njenog prethodnika, kao i zamjenica njega; i obje se odnose na ‘prvorođenog prije svakog bića’. A ‘prije svega’ u ovom stihu očito su ‘sve stvari’ imenovane u prethodnom stihu. Stoga je poenta potpuno utvrđena da se ovdje govori o božanskoj prirodi našeg blaženog Otkupitelja; i da je ta priroda rođena: a u odnosu na njegov red, on je bio ‘prvorođeni’.

Opet, u Jovanu 1:1-3, 14, imamo istu klasu dokaza. ‘U početku je bila Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Bog je bio Riječ. Ona je bila u početku sa Bogom. Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo.’ ‘U početku’ se očigledno odnosi na početak niza događaja koji su se pojavili u ovim stihovima, što je bilo stvaranje svih stvari. To daje ‘jedinorođencu od Oca’ (vidi 14. stih) inteligentno postojanje prije iznošenja prvog čina stvaralačke moći i dokazuje da se ovdje govori o njegovoj božanskoj prirodi; i takođe u vezi sa stvaranjem svih stvari. U 14. stihu, ova Riječ, koja je bila ‘u početku sa Bogom’, koja je ‘bila Bog’ i kojom je ‘sve stvoreno, što je stvoreno’, proglašena je ‘jedinorođenim od Oca’, poučavajući time da je u svojoj najvišoj prirodi rođen; i prema tome kao takav, morao je imati početak.

Povežite mnoga pojavljivanja izraza ‘jedinorođeni Sin Božji’ sa osobom, prirodom i vremenom, koji su se pojavili u prethodnim stihovima; i ako i dalje ostanu sumnje u vezi s božanskom prirodom jedinorođenog Sina Božjeg koji je imao poreklo, možete ih upoređivati ​​s onim tekstovima koji isključuju mogućnost da on bude vječan, u smislu da nikada nije imao početak dana; kao što je ‘Blaženi i jedini Silni, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara: koji jedini ima besmrtnost.’ 1 Tim. 6:16. To se ne može shvatiti u smislu da niko nema besmrtnu prirodu ili je izuzet od smrti, osim Oca; jer je Hristos u to vrijeme bio besmrtan u tom smislu: kao i svi anđeli koji su zadržali svoje ‘prvo imanje’; mora se, dakle, shvatiti u istom smislu, da svi razumijemo, on je jedini silni; nije da nema drugih potencijala; ali da je on jedini Vrhovni Vladar. Ne mogu istovremeno biti dva Vrhovna Vladara.

Opet, tamo gdje je izjavljeno da nema nikog dobrog osim Oca, ne može se shvatiti da nijedan drugi nije dobar u relativnom smislu; jer Hristos i anđeli su dobri, ali savršeni, u svojoj sferi; ali da je samo Otac krajnje ili apsolutno dobar; i da je On jedini besmrtan u apsolutnom smislu; da samo On postoji, i, da je, prema tome, svako drugo biće, koliko god visoko ili nisko, apsolutno o njemu zavisilo za život; za postojanje. Ovu ideju najočitije izražava sam naš Spasitelj; ‘Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je dao Sinu da ima život u sebi.’ Jovan 5:26. Ovo bi bio jedinstveni jezik za onoga ko ima život u svojoj suštinskoj prirodi, baš kao i Otac. Da bi se dočekalo takvo gledište, trebalo bi glasiti ovako: Jer kao što Otac ima život u sebi, tako i Sin ima život u sebi.

Ako, kao što trinitarci tvrde, božanska priroda Sina ima život u sebi (tj. samopostojanje), isto tako i u apsolutnom smislu kao i Otac, zašto bi se trebao predstavljati kao stvarno zavisan o Ocu za život? Kakav je podsticaj u predstavljanju Oca kako mu daje dar koji je posjedovao od vječnosti? Ako bi se reklo da je njegova ljudska priroda svoj život izvodila od Oca, odgovorio bih: To tako ne glasi; ili čak i da jeste, ja bih i dalje zagovarao neprimjerenost ljudske prirode Sina Božijeg koji se predstavlja apsolutno zavisnim od Oca za dar života. Zar u tom slučaju ne bi bilo mnogo razumnije da Hristova ljudska priroda svoj život i vitalnost crpi iz svog sjedinjenja sa božanskom prirodom, umjesto iz jedinstva sa Ocem? Ovaj odlomak razumijem prema prirodnom značenju jezika: ‘Jer kao što Otac ima život (tj. postojanje) u sebi (tj. samopostojanje), tako je i Sinu dao da ima život (tj. postojanje) u sebi.’

Znam da ću biti upućen na izjavu našeg Spasitelja, imam moć položiti svoj život i ponovo ga uzeti. Jovan 10:18. Pročitajte poslednju klauzulu ovog stiha: ‘Ovaj nalog (Campbell) primio sam od svog Oca.’

Dokaze ću zaključiti po ovom pitanju citirajući još jedan odlomak. Pavle kaže: ‘I opet kad uvodi Prvorođenog u svijet kaže: Neka mu se poklone svi anđeli Božji.’ Jev. 1:6. Mora da mu je bio Sin prije nego što ga je mogao poslati na svijet. U stihu 2, Otac izjavljuje da je svjetove stvorio preko istog Sina za kojeg je ovdje predstavljen da ga šalje u svijet. Njegov Sin je morao postojati prije nego što je stvorio svjetove; i mora da je rođen prije nego što je postojao; stoga se o ovome o čemu se govori, mora pozivati ​​na njegovu božansku prirodu, a u odnosu na njegov poredak, on je prvorođeni; stoga je po potrebi morao biti ‘prvorođeni prije svakog stvarenja’. Kol 1:15. ‘Prvorođeni prije svakog stvorenja.’…

Istražujući izvornu prirodu, slavu i dostojanstvo našeg Gospoda i Učitelja; zagledavši se nekoliko trenutaka u lice onoga koji je najljepši među deset hiljada i u potpunosti je drag; bacivši pogled na nebesku slavu koju je imao s Ocem, prije nego što je svijet bio, i ugledavši taj nenadmašni oblik koji je slika nevidljivog Boga; i pogledavši sa čuđenjem i divljenjem ovu avgustovsku ličnost, uzdignutu daleko iznad anđela i prestola i gospodarstva, poglavarstava i vlasti; spremni smo, koliko mogu shvatiti naše slabe percepcije, da cijenimo tu nevjerovatnu ljubav i udostojenje koje je navelo našeg predragog Otkupitelja da se odrekne svih slava i počasti nebesa i svake nježne privrženosti u prisutnosti njegovog Oca.

Iako su sva blaga njegovog Oca bila njegova, ipak je postao toliko siromašan da nije imao gdje da zakloni glavu; često mu je hladna, vlažna zemlja bila jedini krevet, a plavo nebo jedini pokrivač; čovjek bola i upoznat s tugom, kojem se podsmjehuju Jevreji, a neznabošci se rugaju; kao beskućnik bez kuće, nosio je svoj život pod prostom odjećom sluge, i nakon svega ‘umro, pravednik za nepravedne’ i svoj izlazak iz svijeta poduzeo pod nečasnim likom zločinca. O! je ikad bila takva ljubav! Da li se ikad milost tako nisko spustila?…“ (J.M. Stephenson, Review and Herald, November 14, 1854, pp. 105, 106)

„Odabraću nekoliko odlomaka, u kojima je, u najvišem liku koji mu je [Hristu] pripisan u Bibliji, predstavljen kao ponižavajući se i postajući poslušan do smrti: gdje ono isto biće koje je imalo slavu sa ‘Ocem prije nego je svijet postao’ predstavlja kao umirući.

Pavle, govoreći o Hristovoj najvišoj prirodi, kaže: ‘Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa Bogom.’ Fil. 2:6. Svi priznaju da se ovaj stih odnosi na njegovu božansku prirodu, koji vjeruju da je imao božansku prirodu; ipak je u sledeća dva stiha naglašeno da se on ‘odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu.’ Ovdje se izričito izjavljuje da se ovo uzvišeno biće koje je bilo ‘u obličju Boga’ ponizilo, prvo, postajući čovjekom; drugo, postajući ‘poslušan do smrti, i to smrti na krstu.’“ (J.M. Stephenson, Review and Herald, November 21, 1854, p. 113)

„Spremni smo u ovom trenutku istrage da shvatimo odnos koji Hristova žrtva ili pomirenje odražava prema zakonu Božjem. Predstavljajući ovaj dio teme, uporediću ono što razumijem kao biblijski stav, s dvije teorije u koje vjeruje većina hrišćanstva. To su unitaristički i trinitarni stavovi. Ovi pogledi zauzimaju dvije krajnje tačke. Mnogi najeminentniji pisci u unitarističkoj školi poriču postojanje Sina Božijeg kao stvarne ličnosti; ali zauzimaju stav da je bio dobar, da, savršen čovjek.

S najvišim stepenom divljenja gledao bih na velikodušnost i samopožrtvovanost kralja besprekorne čistote, pravednog i dobrog i voljenog od svih njegovih podanika, koji bi se, zbog izgubljenih života nekolicine pobunjenih podanika u udaljenoj provinciji njegovog kraljevstva, dobrovoljno spustio sa svog prestola i izgnao sebe u ruhu najprostijeg seljaka, potrošio svoj život u dobroti prema njima, i na kraju, umro najneuglednijom i najneslavnijom smrću da bi im spasio život, i vratio ih vjernosti njegovom prestolu. Takav čin bezinteresja i ljubavi ispunio bi svijet najglasnijim pjesmama hvale i divljenja; ali, koliko god takav čin mogao biti opravdan i hvale vrijedan, on gotovo beskrajno pada ispod zahtjeva Jehovinog zloupotrijebljenog i prekršenog zakona.

Ne mogu zamisliti kako bi život jednog čovjeka, koliko god bio dobar ili savršen ili dobroćudan, mogao biti ekvivalent za izgubljene živote svih miliona ljudske rase, čiji bi likovi, u slučaju savršene poslušnosti, bili jednako izuzetni. Ne mogu zamisliti kako bi smrt jednog dobrog čovjeka mogla učiniti odgovarajuće pomirenje za živote toliko miliona. Ali, prema stavovima ovih pisaca, mi imamo samo smrt tijela dobrog čovjeka, dok sve što je plemenito, dostojanstveno, odgovorno i inteligentno preživljava smrt, dapače, upravo tim činom uzvišeno je do viših stupnjeva blaženstva i slave.

Trinitarni pogled, mislim, podjednako je izuzetan. Oni tvrde da je Sin Božji istovremeno imao tri različite naravi; naime, ljudsko tijelo, ljudsku dušu, sjedinjenu sa njegovom božanskom prirodom: tijelo je smrtno, duša besmrtna, Božanstvo jednako ravnopravno, supostojeće i suvječno sa vječnim Ocem. Sada, niko od zagovornika ove teorije, ne tvrdi da mu je umrla ili duša ili božanstvo, da je tijelo bilo jedini dio ovog trojnog bića koje je zapravo umrlo ‘smrću krstovom’; prema tome, prema ovom gledištu (koje Hristovu smrt čini velikom iskupiteljskom žrtvom za grijehe svijeta) imamo žrtvu samo najnižeg dijela – ljudskog tijela – Sina Božijeg.

Ali tvrdi se da je njegova duša pretrpjela veći dio kazne – ali ipak nije pretrpjela ‘smrt krstovu’: napustila je tijelo u svom najvećem ekstremitetu i ostavila ga da sam nosi smrtnu kaznu; stoga je smrt krstova još uvijek samo smrt ljudskog tijela. Ali čak i priznajući da je u svojoj najvišoj ljudskoj prirodi cijelog svog života trpio, a svemu tome je njegova priroda kao takva bila podložna, a zatim je umro sramotnom krstovom smrću – čak i tada, takva bi žrtva bi se pokazala gotovo beskrajno manjkava od zahtjeva Božjeg pravednog i svetog zakona, koji je kršen od cijelog Adamovog roda (osim novorođenčadi) i nekažnjeno gažen nogama, toliko hiljada godina.

Na ovo su i sami trinitarci osjetljivi; stoga predstavljaju njegovo Božanstvo kao oltar na kome je žrtvovana njegova ljudskost; a zatim procjenjuju unutrašnju vrijednost žrtve prema vrijednosti oltara na koji je prinesena. Ali ako razumijem razmatranu teoriju, božanska priroda Isusa Hrista nije imala udijela ni dijela u ovome; jer ova priroda zaista nije pretrpjela gubitak, nije se žrtvovala.

Pretpostavimo da kralj ujedini dostojanstvo svog sina jedinca s jednim od najsiromašnijih seljaka, tako da ga naziva svojim sinom; a zatim bi trebao podvrgnuti ovog seljaka liku vlastitog sina u životu siromaštva, lišavanja života i patnje, a zatim ga razapeti pod likom zločinca, dok je njegov pravi sin uživao sve blagodati života, zdravlja, lakoće, čast i slavu očeva dvora – da li bi se iko u tom slučaju sporio da, budući da je bio pozvan po imenu, i odjeven u počasne titule kraljevog sina i umro u ovom liku, da bi stoga njegova patnja i smrt imala pravo na sve dostojanstvo i čast njegovog pravog sina? U ovom slučaju, svu žrtvu podnosi seljak. Sin nema udjela ni dijela u toj stvari. To je naglašeno ponuda seljaka i vrijedna onoliko koliko on vrijedi, imajući jednako toliko dostojanstva, i ne više. Isto vrijedi i za Hristovu žrtvu, prema gornjem stavu. Njegova ljudskost pretrpjela je sve stradanje, podnijela svu žrtvu koja je podnesena; njegovo lišavanje, patnja i smrt, dakle, imaju svu vrijednost, dostojanstvo i čast, koje bi im ova priroda mogla dodijeliti, i ništa više. Otuda, prema ovoj teoriji, mi imamo samo ljudsku žrtvu; a na jedno pitanje još treba odgovoriti, kako život jednog čovjeka može učiniti odgovarajuće pomirenje za živote hiljada miliona drugih?

Dakle, nakon svega što su ove dvije škole rekle i napisale, čini se da nema stvarne razlike u njihovim teorijama u odnosu na pomirenje; obje u stvari imaju samo ljudsku žrtvu: ali s obzirom na njihove poglede na najvišu prirodu Sina Božijeg, oni su udaljeni i do konačnosti, i od beskonačnosti, vremena i vječnosti. Prvi čini ‘Jedinorođenog od Oca’ pukim smrtnikom, ograničenim čovjekom; potonja ga čini Beskonačnim, Svemogućim, Svemudrim i Vječnim Bogom, apsolutno jednakim sa Vječnim Ocem. Dakle, shvatam da je istina u mediju između ove dvije krajnosti.

Dokazao sam, kao što završno mislim, prvo, da je Sin Božji u svojoj najvišoj prirodi postojao prije stvaranja prvog svijeta ili prvog inteligentnog bića u ogromnom Univerzumu; 2. da ima poreklo; da je ‘on bio prvorođeni od svakog stvorenja’; ‘Početak stvaranja Božjeg’; [Rev. 3:14;] 3. da je, u svojoj najvišoj prirodi, sve na nebu i na zemlji stvorio i održava; četvrto, u svom je dostojanstvu bio uzvišen daleko iznad svih nebeskih anđela i svih zemaljskih kraljeva; 5. u svojoj prirodi bio je besmrtan (ne u apsolutnom smislu) i božanstven; 6. u svojim naslovima i privilegijama, bio je ‘jedinorođeni od svog Oca’, čiju je slavu dijelio ‘prije nego što je svijet postao’; ‘slika nevidljivog Boga’; ‘u obličju Božjem’; i ‘nije se grabio da bude jednak sa Bogom’; ‘obličje slave njegovog Oca i jasna slika njegove osobe’; ‘Riječ’ koja je ‘u početku bila s Bogom’ i koja je ‘bila Bog’. Ovo je bila uzvišena i dostojanstvena ličnost, koja je bila žrtvovana za grijehe svijeta – to su privilegije koje je dobrovoljno predao; i premda je bio ‘bogat, radi nas postao je siromašan’: ‘nije imao izgleda ni slave da bi bio zapažen’ i postao čovjek; i ‘našao se u obličju čovjeka, ponizio se i postao poslušan do smrti, čak smrti na krstu’, kako bi objavio Božju pravednost, ‘da bi mogao biti pravedan i opravdati onoga koji vjeruje u Isusa’.

Ovdje je bila prava poniznost; nije puko pretvaranje ili predstava; ovdje posmatramo nevjerovatni spektakl voljenog i ‘jedinorođenog Sina Božijeg’, ‘prvorođenog od svakog stvorenja’, dobrovoljno se lišavajući ‘slave koju je imao s Ocem pred svijetom’, koja dolazi sa neba, njegovog visokog i svetog prebivališta, i premda je ‘bogat’ postao toliko siromašan da ‘nije imao gdje skloniti glavu’, blažena Riječ koja je ‘u početku bila s Bogom’, a koja je bila Bog, zapravo postajući tijelo, u običnoj odjeći sluge – podvrgavajući se svim lišenjima, iskušenjima, tugama i nevoljama, kojima je podvrgnuto jadno palo čovječanstvo; a zatim da bismo dovršili ovu neviđenu žrtvu, vidimo da je ovo nekada bilo počašćeno, ali sada poniženo – ovo nekada uzvišeno, ali sada napušteno lice, koje je izdahnulo kao zločinac na prokletom krstu; i na kraju silazak u dubine mračne i tihe grobnice – simbol najnižeg stepena poniženja.

To je, to je žrtva, ‘jedinorođeni od Oca’ prinesen kao pomirenje za grijehe svijeta; ovo je biće koje je zapravo bilo žrtvovano i to je cijena koju je Sin Božji zapravo platio za naše otkupljenje. Dakle, u odnosu na njegovo dostojanstvo, to je žrtva najuzvišenijeg i najdostojnijeg bića u ogromnom Božjem carstvu; čak žrtva kraljevog jedinorođenog Sina. U pogledu njegove suštinske vrijednosti, ko može procijeniti vrijednost Božjeg dragog Sina? To je, u najmanju ruku, ekvivalent za dostojanstvo, živote i vječne interese cijelog svijeta; nadalje, jednaka je po vrijednosti svim moralnim interesima cijele inteligentne tvorevine, a jednaka po dostojanstvu i časti moralnoj vladi Vrhovnog vladara Univerzuma. U odnosu na svoju prirodu, to je božansko; otuda imamo božansku žrtvu, u suprotnosti s trojstvenim i unitarističkim pogledima, koji je čine samo ljudskom žrtvom. Što se tiče njegove punoće, ona je beskonačna, bezgranična. Da, hvala Bogu, ima dovoljno za svakoga, dovoljno za sve, dovoljno za sve više; dovoljno da spasi inteligentni Univerzum, da su svi bili grešnici; i na kraju, u odnosu na prilagođavanje čovjekovim uslovima i potrebama, apsolutno je savršeno.“ (J.M. Stephenson, Review and Herald, November 21, 1854, p. 114)

„Stavu koji sam zauzeo u vezi s prirodom, poreklom i utjelovljenjem Sina Božjeg mnogi će se prigovoriti. Spreman sam obustaviti sve biblijske prigovore koji se mogu pokrenuti protiv ovih stavova, na osnovu izvedenih dokaza, osim jednog; to je navodni dokaz da je apsolutno ravnopravan s Ocem, Vrhovnim i jedinim istinskim Bogom. Ovaj stav se dokazuje:

Prvo. Od činjenice da se najviše titule koje je Otac ikad tvrdio odnose na Sina. Da je ovo istina, bilo bi neodgovorno; ali da nije, vidljivo je iz sledećih naslova nadmoći koji se nikada ne primjenjuju na Sina. Citiraću sledeće iz djela Henryja Grewa o Sinovstvu, str. 48.

‘Iako je Sin Božji … počašćen odgovarajućim titulama dostojanstva i slave, on se razlikuje od ‘jedinog istinskog Boga’ u sledećim naslovima nadmoći koji pripadaju samo ‘nevidljivom Bogu’.

Jehova, čije je samo ime Jehova. (Ps. 83:18)

Vječni Bog. (5. Mojsijeva 33:27)

Svevišnji Bog. (Marko 5:7; Dan. 5:18)

Jedini Bog. (Ps. 86:10; Isa. 37:16)

Gospod sam. (Neh. 9:6)

Bog nebeski. (Dan. 2:44)

Osim mene nema Boga. (Isa. 44:6)

Koji jedini ima besmrtnost. (1. Tim. 6:16)

Jedini pravi Bog. (Jovan 17:3)

Kralj vječan, besmrtan, nevidljiv. (1. Tim. 1:17)

Jedini premudri Bog. (1. Tim. 1:17)

Gospod, Bog svemogući. (Otk. 19:6)

Blagosloveni i jedini Silni. (1. Tim. 6:15)

Jedan Bog i Otac svih. (Ef. 4:6)

Jedini Gospod Bog. (Juda 4)

Postoji samo jedan Bog, Otac. (1. Kor. 8:6)

Drugo. On vrši moć i prerogative koji pripadaju samo vrhovnom Bogu. Na ovaj prigovor ne mogu odgovoriti silnije nego iznošenjem trojstvenog gledišta i biblijskog stajališta, za razliku od njih. Radeći ovo, poslužiću se listom citata koje je predstavio isti autor, str. 66, 67.

HRIST I NJEGOVI APOSTOLI

Za nas postoji samo jedan Bog Otac. (1. Kor. 8:6)

Moj je otac veći od mene. (Jovan 14:28)

Koji je slika nevidljivog Boga, prvorođenog prije svakog stvorenja. (Kol. 1:15)

Sin ne može činiti ništa sam od sebe. (Jovan 5:19)

Ali taj dan, itd., ne zna niko, ni anđeli itd., ni Sin, već samo Otac. (Marko 13:32)

Sva vlast mi je dana na nebu i na zemlji. (Mat. 28:18). Da vlašću koju si mu dao nad svim ljudima da vječni život svima koje si mu dao. (Jovan 17:2)

Bog koji je sve stvorio kroz Isusa Hrista. (Ef. 3:9)

Otkrivenje Isusa Hrista koje mu je Bog dao. (Otk. 1:1)

Jer jedan je Bog i jedan Posrednik između Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus. (1. Tim. 2:5)

Poričući jedinog Gospoda Boga i našeg Gospoda Isusa Hrista. (Juda 4)

Isusa Nazarećanina, čovjeka koga je Bog pred vama potvrdio moćnim djelima, znacima i čudima koje je kroz njega učinio među vama, kao što i sami znate. (Djela apostolska 2:22)

Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je dao i Sinu da ima život u sebi. (Jovan 5:26)

Živim zbog Oca. (Jovan 6:57)

Ovo je moj sin. (Matej 3:17)

Da bi mogli upoznati tebe, jedinog istinitog Boga, i Isusa Hrista koga si poslao. (Jovan 17:3)

Da se u Isusovo ime svako koljeno savije,… i da svaki jezik prizna da je Isus Hrist Gospod u slavu Boga Oca. (Fil. 2:10, 11)

TRINITARCI

Za nas postoji samo jedan Bog, Otac, Riječ i Sveti Duh.

Sin je velik koliko i Otac.

Koji je nevidljivi Bog, nestvoreni Jehova.

Sin je svemoćan.

Sin je sveznajući i znao je za taj dan kao i Otac.

Nijedna dana sila ne može kvalifikovati Sina Božijeg da vječni život dâ svom narodu.

Isus Hrist je sve stvorio svojom nezavisnom moći.

Otkrivenje Isusa Hrista iz njegovog vlastitog sveznanja.

Postoji jedan Posrednik između Boga i čovjeka; koji je ujedno i vrhovni Bog i čovjek u našoj osobi.

Poricanje jedinog Gospoda Boga i našeg Gospoda Isusa Hrista, koji je ujedno i jedini Gospod Bog i posebna osoba.

Isus je činio svoja čuda vlastitom svemoći.

Samopostojeći je.

Sin živi sam po sebi.

Ovo je jedini pravi Bog, ista numerička suština kao i Otac.

Da bi te mogli spoznati, koji nisi jedini istinski Bog za razliku od Riječi koju si poslao.

Da se u Isusovo ime svako koljeno savije; i svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na svoju vlastitu slavu.

Četvrto. Razmotriću nekoliko onih odlomaka iz Svetog pisma koji se tako često i sa sigurnošću citiraju kako bi dokazali da je Isus Hrist u svojoj suštinskoj prirodi sam i vječni Bog. U Kol. 2:9 rečeno nam je da u Isusu Hristu ‘fizički prebiva sva punoća Božanstva’. Ali nekoliko stihova prije ovoga, isti nam apostol kaže: ‘Jer je [Očeva] volja bila da sva punoća prebiva u njemu.’ Kol. 1:19. Isti taj apostol predstavlja čak i svece kao da su ‘ispunjeni svom punoćom Božjom’. (Ef. 3:19)“ (J.M. Stephenson, Review and Herald, December 5, 1854, pp. 123, 124)

 

Da li su adventisti sedmog dana poricali Hristovo božanstvo?

Neki trinitarci danas tvrde da biblijsko ne-trinitarno gledište koje je držala crkva Adventista sedmog dana negira Hristovo božanstvo. Ali to jednostavno nije istina i obični je trik za zastrašivanje ljudi od istine.

Ako vidite trinitarca koji iznosi ovu laž, znajte da je on zapravo lažov i ne može mu se vjerovati i idite dalje!

Započnite sa ovim citatom iz Adventističke crkve kada je ona još bila ne-trinitarna 1868. godine. Tada je crkva govorila da su ljudi koji tvrde da ne-trinitarno gledište negira Hristovo božanstvo krivi za zlo.

„U pravu ste kada kažete da ne negiramo Hristovo božanstvo. Ako su oni koji tvrde takvo što upoznati s našom vjerom, oni to bolje znaju; ako ne znaju, krivi su što govore loše o stvarima koje ne znaju.“ (Review and Herald, July 14th 1868)

1878. jedan čitalac časopisa Review and Herald pitao je jesu li adventisti sedmog dana unitaristi ili trinitarci. Crkva je odgovorila:

„Ni jedno ni drugo. Ne vjerujemo u Boga tri-u-jedan trinitaraca niti u niske poglede Isusa Hrista koje zagovaraju unitaristi. Vjerujemo da je Hrist bio božansko biće, ne samo u svojoj misiji, već i u svojoj ličnosti.“ (Review and Herald, June 27, 1878 To correspondents)

Evo citata Urije Smita koji je bio jedan od glavnih pionira koji je napisao mnoge knjige o proročanstvima o kojima je Ellen White vrlo visoko govorila. Opet kaže da je Hristos božanski!

„Sad sam mislio da je moj red da se pridružim; pa sam odgovorio: ‘Kako da ne, gospodine. Vjerujemo da je Hristos sav božanski; da u njemu prebiva ‘punoća božanstva tjelesno,’ da je ‘on sjaj Očeve slave’, ‘jasna slika Njegove osobe’, ‘održavajući sve stvari riječju svoje moći’.“ (Review and Herald, June 25, 1867 brother Johnston, letter to Uriah Smith)

Citat ispod je od Džejmsa Vajta! On takođe navodi da crkva ASD ne negira Hristovo božanstvo.

„Ovaj misionar činio se vrlo liberalnim u svojim osjećajima prema svim hrišćanima. Ali nakon što nas je [Jamesa i Ellen White] ispitao o trojstvu i otkrio da nismo pogodni za temu njegovog trojstvenog Boga, počeo je istrajno denuncirati unitarizam, koji od Hrista oduzima njegovo božanstvo, a njega ostavlja samo kao čovjeka. Što se tiče naših stavova, on se borio protiv čovjeka od slame. MI NE PORIČEMO HRISTOVO BOŽANSTVO. UŽIVAMO U DAVANJU PUNOG PRIZNANJA SVIM TIM SNAŽNIM IZRAZIMA PISMA KOJI VELIČAJU SINA BOŽJEG. Vjerujemo da je on božanska osoba kojoj se Jehova obratio riječima: ‘Da stvorimo čovjeka.’ Bio je s Ocem prije nego što je postao svijet. Došao je od Boga i kaže: ‘Idem onome koji me poslao.’ Apostol govori o Hristu kakav je sada, naš posrednik, pošto je ostavio po strani našu prirodu. ‘Ako bilo koji čovjek sagriješi, imamo zastupnika kod Oca, Isusa Hrista pravednika.’“ (James White, Review and Herald, June 6, 1871)

Ovaj poslednji citat je od Džozefa H. Vagonera! On kaže da trinitarci griješe i da crkva ASD nije negirala Hristovo božanstvo kao ne-trinitarna crkva!

„Mnogi teolozi zaista misle da se Pomirenje, s obzirom na njegovo dostojanstvo i djelotvornost, oslanja na doktrinu o trojstvu. Ali ne uspijevamo vidjeti nikakvu vezu između njih dvoje. Suprotno tome, zagovornici te doktrine doista padaju u poteškoću koju čine se nastoje izbjeći. Njihova se poteškoća sastoji u ovome: Oni smatraju da je poricanje trojstva ekvivalent poricanju Hristovog božanstva. Da je to slučaj, trebali bismo se držati doktrine o trojstvu što smo žilavije mogli; ali nije slučaj. Oni koji su pročitali naše primjedbe o smrti Sina Božjeg znaju da čvrsto vjerujemo u Hristovo božanstvo; ali ne možemo prihvatiti ideju o trojstvu, kakvu zastupaju trinitarci, a da se ne odreknemo svojeg zahtjeva za dostojanstvom Žrtve koja je podnijeta za naše otkupljenje.“ (J.H. Waggoner “The Atonement in light of Nature and Revelation”, 1884 Edition, Chapter “Doctrine of a Trinity Subversive of the Atonement”)

Još jedan citat nekoga izvan Adventističke crkve koji je napisao članak o odbacivanju i prihvatanju doktrine Trojstva u Crkvi ASD. Dr Mervyn Maxwell takođe kaže da je Adventistička crkva podržavala Hristovo božanstvo.

„Istraživanje drugih adventističkih pisaca tokom ovih godina (do 1881.) otkriva da su svi do jednog odbacivali trojstvo, ali su, s jednakim jednoglasjem, podržavali Hristovo božanstvo. Odbaciti trojstvo ne znači nužno lišiti Spasitelja Njegovog božanstva. Doista, određeni adventistički pisci smatrali su da su trinitarci bili ti koji su ispunili ulogu ponižavanja božanske prirode Hrista.“ {Russell Holt “The doctrine of the Trinity in the Seventh-day Adventist denomination, its rejection and acceptance”, A term paper for Dr. Mervyn Maxwell 1969}

Dakle, ne može biti sumnje da je netrinitarna crkva ASD podržavala hristovo božanstvo uprkos lažima nekih trinitaraca. Ljudi koji iznose takve optužbe pionire Adventnog pokreta nazivaju lažovima i napadaju istinu na kojoj je osnovana crkva ASD.

Kako bi crkva ASD mogla biti Božji ostatak ako je osnovana na zabludi?

Ne bi moglo biti da je to slučaj. Ellen White nam kaže da to nije istina i da je istina koju im je Bog dao prvih godina bila ista u svakoj pojedinosti čak i 1906. godine.

„I sada, nakon pola vijeka jasne svjetlosti iz Riječi o tome šta je istina, postoje mnoge lažne teorije koje uznemiruju umove. Ali dokazi dati u našem ranom iskustvu imaju istu snagu kao i tada. Istina je ista kao što je uvijek bila, i niti jedan klin ili stub ne može se pomaknuti sa strukture istine. Ono što se tražilo od Riječi 1844, 1845. i 1846. godine i danas ostaje istina u svakoj pojedinosti.“ (Ellen G. White, Letter 38, 1906)