Agresivno propagiranje nemorala II

Destruktivni izvori „zadovoljstva“

Seksualne perverzije u koje ulaze homoseksualci i njima slične osobe nadilaze najgore horore i najmorbidnije scene holivudske produkcije. Kada se vrše policijska istraživanja vrsta zločina koji se počine u različitim društvenim zajednicama, jasno se dolazi do zaključka da su ubistva koje se počine u homoseksualnim zajednicama nešto najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom. To samo dodatno oslikava stanje uma ljudi u takvim zajednicama.

Homoseksualno ponašanje je samo po sebi opasno i homoseksualci (epidemiološki gledano) se zato uvijek kategorizuju zajedno sa narkomanima, prostitutkama i promiskuitetnim osobama. Homoseksualci u SAD imaju 44 puta veću šansu da dobiju sidu (AIDS). Više od pola miliona od ukupno milion ljudi u SAD-u koji imaju sidu su homoseksualci. Homoseksualci imaju veću šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa sifilisom – 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u SAD-u čine homoseksualci iako zasigurno ne čine 65% populacije.[1]

Takođe su vrlo interaktivni (u SAD-u prosječno imaju 50-70 partnera godišnje). Često imaju odnose i sa osobama suprotnog pola ne otkrivajući im svoju homoseksualnost.

 

Izvrtanje uloga i zloupotreba termina

Otkuda potreba za „paradama ponosa“? Oni paradiraju jer je to način borbe protiv sopstvene savjesti i razuma koji im govore da je to nešto neprirodno, a paradiranjem žele sebe i druge da uvjere da je to dobro. Samo krivac ima potrebu da napadno i agresivno insistira na sopstvenoj ispravnosti.

Svako protivljenje svojoj propagandi LBGT aktivisti, njihovi lobisti i podržavaoci nazivaju „homofobijom“[2], čime agresivno nameću stav da su njihovi protivnici poremećeni i iskompleksirani, a ne obrnuto.

Protivnike zovu konzervativnima, a sebe slobodoumnicima (tj. mi smo „primitivni i zadrti“, a oni su „civilizovani i inteligentni“). Po tome ispada da je homoseksualizam najveće dostignuće čovječanstva. Ocijenite koliko je ovo grozan apsurd.

Čitava terminologija homoseksualnih aktivista je izvrnuta. Oni sebe poistovjećuju sa svojim poremećajem. Dr J. Harvey kaže da treba izbjegavati riječ homoseksualac jer ne postoje homoseksualci već samo ljudi sa homoseksualnim poremećajem. Čovjek se ne može poistovjetiti sa njegovim poremećajem, on ne određuje njegov identitet. Slično je i sa pojmovima ‘gay’[3] i ‘homofobija’ koje koriste u izvrnutom smislu.

Ako ste imali priliku pratiti njihove javne nastupe u nekim raspravama ili debatama, lako ćete primijetiti kako su u nastupu poprilično agresivni, drski, nagli i isključivi. Ne uvažavaju sagovornike, bez obzira na argumente, i svako drugačije mišljenje etiketiraju kao fašizam, homofobiju, govor mržnje… Radi se o najobičnijem spinu kojim se onemogućava pravo na ikoji drugačiji stav od onoga koji oni promovišu.

Svoje javno defilovanje nazivaju „paradama ponosa“, što takođe predstavlja tešku zloupotrebu termina „ponos“. Tako se zamjenom teza izvrću osnovni pojmovi o dobru i zlu.[4]

Kao što debelo crijevo ne može postati polni organ, tako ni različite vrste izopačenosti ne mogu postati pravilo ponašanja. Realnost ne zavisi od naše pokvarenosti i subjektivnih stavova i želja.

Homoseksualci kažu: Homoseksualcem se postaje rođenjem i liječenje je nemoguće.

Istina je: Dileme, debate i podjele o pravom uzroku, ili uzrocima, homoseksualnosti traju već decenijama, do dana današnjeg. Iznošene su i istraživane mnoge naučne teze, teorije, hipoteze; nasleđe, urođenost, genetika, hormoni, uticaj okoline… Ono što definitivno i sa sigurnošću možemo potvrditi jeste da nije naučno dokazano da je homoseksualnost genetski predodređena ili urođena, o čemu svjedoči i veliki broj izliječenih slučajeva.

 

Sistematsko lobiranje

LGBT aktivisti sebe predstavljaju kao miroljubive, nježne, simpatične i pasivne. Tako uvijek mogu da glume žrtvu, i onda kada se argumentovano kritikuju, čime izbjegavaju pravo suočavanje sa kritikama.

Glumljenjem žrtve „konzervatizma“ i „homofobije“ jeftino kupuju podršku raznih organizacija za ljudska prava, intelektualnih, kulturnih i medijskih krugova, šta im daje ogromnu lobističku moć.

Tvrde da su nenametljivi, ali se pokazalo da na Zapadu, nakon što su uspjeli da se društveno afirmišu, vrše sveopšte promovisanje homoseksualizma (pogotovo nad mladima).[5]

Homoseksualci su tako postali oruđe u rukama moćnika, koje se upotrebljava u ‘pripitomljavanju kandidata’, za klub novog svjetskog poretka, za zemlje gdje je još uvijek na snazi normalni, tradicionalni poredak.

Mnogi navodni intelektualci iz „akademskih krugova“ mijenjaju mišljenja u skladu sa popularnim trendovima i politikom i tako se priključuju propagandi, pod izgovorom „razbijanja tabua i predrasuda“.

 

Obostrani pristanak

Bitno uporište propagande je da oni dobrovoljno stupaju u te odnose, i da time (naizgled) nikome ne čine nažao. Na taj način opravdavaju i nekrofiliju. Ako je umrla osoba u oporuci dala dozvolu nekome da ima polni odnos sa njenim lešom, da li je to onda uredu?

Ni narkoman samim činom udisanja ili ubrizgavanja droge nikome ne čini nažao (na prvi pogled). Da li je onda narkomanija u redu, tj. pravo izbora?

 

Ljudska prava

Osnova LGBT propagande je da se tu radi o ljudskom pravu, tj. da su oni jednostavno prirodno takvi. U tom slučaju su i pedofili, varalice, nasilnici i sl. prirodno takvi?

Sva nezavisna naučna istraživanja nisu uspela da nađu biološke, genetičke, niti psihološke dokaze u korist homoseksualizma.

 

Zloupotreba demokratije i parade dekadencije

Propagiranje homoseksualnosti i LGBT parade smetaju svakom normalnom muškarcu i ženi. To su parade dekadencije i stvaranja društva nasilja protiv normalnih ljudi. Ako je nešto postalo uobičajeno ili se na to ljudi sistematski navikavaju, ne znači da je samim tim postalo normalno. Seks izmedju dvojice muškaraca ili dvije žene nije normalan. Ako nekoga takvo što privlači, ne znači da je dobro praktikovati. Čak i ako se praktikuje, ne znači da ima pravo na osnovu toga izlaziti na ulicu transparentom i tražiti da ga se poštuje. Svaki homoseksualac koji na ulici ima bilo kakav oblik intimnog kontakta s drugim muškarcem, ili žena s drugom ženom, čine nasilje nad normalnim čovjekom kojega prisiljavaju da gleda (nasilje može ulaziti i kroz oči i uši) tu odvratnost.

„Nema izgovora za sve one heteroseksualce koji se priključuju ideologiji ‘homoseksualnost je normalna’… Njihov unutrašnji osjećaj im kaže da sa homoseksualnošću nešto nije u redu, ali radije blebeću ponavljajući opše prošireno mišljenje… Smatrajući da je to što rade humano, zapravo sve više doprinose tragičnim homoseksualnim karijerama… Osim toga, doprinose opštoj nesigurnosti u pogledu toga što je normalna seksualnost i brak, te tako podstiču razaranje tradicionalnih porodica.“[6]

 

Pomodarstvo

Homoseksualne zajednice nisu izolovane i pasivne. One su nametljive. Cilj im je homoseksualizacija javnosti, naročito mladih. Zbog sociološko/psiholoških uticaja, homoseksualizam će postati normalan trend, kao što je danas, na primjer, nošenje poderane odjeće.

Pogotovo će biti izražen „usputni homoseksualizam“ – ljudi će se povremeno homoseksualisati čisto iz dosade, znatiželje, fazona itd.

Desiće se da će mnogi ljudi ustvari postati biseksualci, sa istim „gejevskim“, raskalašenim, avanturističkim seksualnim ponašanjem. Takav mentalitet direktno vodi i pedofiliji, zoofiliji, incestu i sl.

 

Povod ostalima

Društveno prihvatanje homoseksualaca će otvoriti vrata, tj. biti povod i ostalim, još gorim profilima (pedofili, prostitutke, narkomani, pankeri, hevi-metalci, itd.) da se društveno afirmišu.

Sledeća etapa je legalizacija pedofilije, narkomanije, prostitucije (sve troje je već urađeno npr. u Holandiji).

I životinje će dobiti ljudska prava (na Zapadu već imaju punu socijalnu pomoć, zdravstveno osiguranje, pogrebnu službu, itd.). Već je bilo pokušaja legalizovanja braka sa životinjama. Zašto ne? Sve će biti moguće.

 

Raspad društva

Dugoročne posljedice sadašnjeg prihvatanja homoseksualizma su katastrofalne za društvo, a upravo sada se klackalica po tom pitanju prelama.

Porodica, kao temelj društva, će biti izobličena i bezvrijedna. Imaćemo rast izopačene djece od još gorih „roditelja“. Moći će da rade šta god hoće, pošto će samovolja, sve vrste seksualne i bihevioralne izopačenosti biti dozvoljene.

Društveni balans i kohezija će se raspasti, pa će ta haotična okolina iznjedriti razne čudake i manijake. Često će se dešavati izopačeni zločini u „zapadnjačkom“ stilu na potpuno nedužnim ljudima.

U suštini, svi će imati veće povlastice, ugled i prava od razumnog, čestitog i poštenog čovjeka. I to će, ukoliko se dopusti, biti bespovratno.

 

Nasilje kao odgovor?

Zbog svoje agresivnosti, nametljivosti i očiglednog spinovanja zdravog razuma, LGBT propaganda izaziva poseban otpor i mržnju društvenih grupacija sklonih nasilju, kao što su navijači ili ultra desničarski nastrojeni vjerski aktivisti i uopšte mladi skloni nasilju, koji, u neznanju, čine upravo ono što gej lobisti priželjkuju kako bi ih mogli proglasiti zaostalim, zatucanim tradicionalistima nasuprot njihovoj „savremenosti“ i „demokratičnosti“. Tako svi nasilni istupi protiv javnog eksponiranja homoseksualizma dolaze pod udar zakona i klasifikuju se kao „govor mržnje“ ili „napad na demokratske tekovine“ i „evropske vrijednosti“.

Dakle, u državama u kojima je zakon na strani devijantnih oblika ponašanja, najbolji odgovor je ignorisanje i sklanjanje od svih oblika nemorala, čuvajući sebe kao pojedince od duhovne, mentalne ili tjelesne „kontaminacije“ i adekvatno se brinući za svoje porodice i bližnje. To je moguće ukoliko se sami osposobimo za život, da razlikujemo stvari, dobro i zlo, i ne nasijedamo na različite oblike destruktivne propagande čiji cilj je stvaranje satanističkog poretka.[7] Zatim, možemo i imamo građansku i moralnu obavezu da, koliko je to moguće, svojim uticajem spriječimo ulazak ove pošasti u obrazovne i druge javne ustanove.

Materijal kompilovao i uredio: Pavle Simović