Trenutna situacija u Crnoj Gori je proizvod sukoba interesa vladajućeg establišmenta i države sa kleronacionalističkim snagama, oličenim u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Priroda sukoba je izvjesno više političke nego vjerske prirode. Ali problematika ovog kontroverznog, napetog i potencijalno opasnog zaoštravanja prilika je mnogo dublja nego što se smatra među političkim i drugim analitičarima. Ovaj sukob je opasan zbog velike ostrašćenosti i spremnosti na podršku naroda koji sebe smatra pravoslavnim. To su poznati scenariji koji su doveli do krvavih sukoba prilikom razbijanja Jugoslavije. Nijedna normalna osoba se ne može prijatno osjećati u jednom takvom ambijentu koji svojom scenografijom i nivoom svijesti podsjeća na srednji vijek. Ovo se ne bi događalo kad bi narod imao razvijenu građansku svijest, a takve mogućnosti svakako bi bile minimalizovane uz osnovno teološko odnosno biblijsko obrazovanje kakvo postoji u zapadnom svijetu. Mi smo faktički društvo koje još nije preležalo bolesti Srednjeg vijeka, a koje se politički uključuje u „evro-atlantske integracije“ kroz paket mjera i uslova koje diktira Evropska unija, čiji sadašnji sistem vrijednosti je takođe daleko ispod nekadašnje zapadnjačke vrednoće i moralnih načela koji su podigli zapadne zemlje na nivo vodećih u svijetu.
Koji su, dakle, pozadinski razlozi masovnosti talasa „popovske revolucije“ i histerije koji je zapljusnuo Crnu Goru?
1) Elementarna teološka nepismenost. – Na ovim prostorima nikada se nije dogodila reformacija vjere, u smislu oslobađanja od crkvenog dogmatizma (tačnije prerušenog paganizma) i povratka izvornom hrišćanstvu kao u zapadnim zemljama, ako zanemarimo uticaj klasične prosvjetiteljske misli. Frapantno je nepoznavanje i necijenjenje vrijednosti Biblije među našim narodom.
Međutim, reformatorski pokret u širem regionu Balkana zapravo je postojao prije nego na Zapadu, između 10-13. vijeka, kada su bogumili izvršili značajan uticaj ka povratku biblijskom hrišćanstvu, u potezu od Bugarske, preko Makedonije, Srbije, Crne Gore i Bosne, gdje su izgleda naišli na najbolji prijem među narodom. Na nesreću, zvanični crkveno-državni režim ih je surovo progonio, posebno Nemanjići, potrudivši se da pored besmislenih i lažnih optužbi i etiketiranja unište i sav njihov rad.
Tako je naš narod što se tiče shvatanja religije generalno ostao na nivou Srednjeg vijeka – sujeverja, kulta mrtvih, paganske idolatrije, praznog mantranja i mrtvog formalizma, što su sve činioci koji dovode do gubljenja zdravog razuma i utvrđivanja u fanatizmu.
Stoga politika Crne Gore za integracije u zapadnjački sistem vrijednosti nema ideološku platformu niti ikakvu prethodnu zdravu tradiciju, već je samo kozmetičke prirode u domenu usvajanja pravila i kriterija kao uslova za članstvo u EU.
2) Poistovjećivanje naroda sa etničkom nacionalističkom religijom. – Ovakva religija, pored snažno ukorijenjene viševjekovne tradicije koju ljudi slijepo i po svaku cijenu brane, dobija na omasovljenju i sili kroz poistovjećivanje sa etničkim odnosno nacionalnim identitetom (odakle i naziv „svetosavlje“). U tom smislu ona je postala neka vrsta klerofašizma, gdje se kao najveći tabu vidi upravo njeno zdravorazumsko i kritičko preispitivanje ili napuštanje, dok ona nijedan stvarni grijeh ne ukorava tako da se tu „pronalaze“ ne samo primitivne mase već i kriminalci, estradne „zvijezde“, ostrašćeni nacionalisti, profesionalni političari nacionalisti i sl. Logično, takva religija je jedna od glavnih poluga za ostvarivanje imperijalističkih ciljeva kroz panslavizam ili pansrbizam (velikosrpski projekat). Ovo je veoma prepoznatljivo na primjeru Rusije i njene postkomunističke vlasti u simbiozi sa Ruskom pravoslavnom crkvom. Za razliku od rimokatolicizma koji se mnogo vještije i suptilnije prilagođava ili pak upravlja iz pozadine savremenim društvenim trendovima koji im u bilo kojem ideološkom obliku ne predstavljaju problem, čak ni ako je to otvoreni ateizam, sve dok se ostvaruju interesi crkve, u pravoslavlju postoji kruti konzervativizam i nefleksibilnost koji, kod neupućenih, pojačavaju iluziju o pravovjerju. Pored toga, u pravoslavnom svijetu tipične su crkve sa nacionalnim / državnim predznakom. Jasno je da kad ne bi hranile svoju „pastvu“ na osjećanjima nacionalne i etničke pripadnosti, crkve bi lako prebrojale svoje stado.
3) Nesvjesnost o pogubnosti kleronacionalizma. – Velikosrpski kleronacionalizam kod dobrog dijela naroda nije prepoznat i priznat kao destruktivna, primitivna, mitomanska i nasilna ideologija, i pošto nikad nije adekvatno sankcionisan niti priveden moralnoj odgovornosti i svijesti o zabludi, samo je pritajen čekao novu priliku za demonstraciju. Tzv. litije podsjećaju na marševe iz Mordora u trilogiji „Gospodar prstenova“.
4) Nekretnine i finansijska moć. – Srpska pravoslavna crkva odnosno MCP je finansijski moćna institucija koja, pored brojnih vrlo vrijednih nekretnina i kulturno-istorijskog nasleđa koje prisvaja kao sopstvenu imovinu, ostvaruje ogroman nekontrolisani profit, i kao takva je moćna monopolistička ustanova za sprovođenje velikosrpskog projekta i interesa pan-pravoslavlja koji se protežu od Rusije do Balkana. To je faktički nezavisni sistem u sistemu koji može konkurisati državi, posebno maloj zemlji kao što je Crna Gora sa heterogenom strukturom stanovništva. Ova heterogenost je dodatni problem, jer dobar dio populacije nacionalnih manjina i drugih konfesija postojeći sukob možda ne vide kao svoj problem, već ga prije smatraju konfliktom unutar pravoslavlja, što naravno odgovara SPC-MCP.
Dakle, pored političkih i vjerskih, u ovom sukobu su uključeni veliki finansijski i materijalni interesi koje crkva nikako ne želi staviti u zakonite i legalne tokove.
5) Nagomilano nezadovoljstvo velikog broja siromašnih i zanemarenih slojeva stanovništva. – Gore navedeni faktori našli su se na istoj liniji otpora i protesta sa pritajenim i suzbijanim dugogodišnjim nezadovoljstvom velikog broja ljudi u Crnoj Gori aktuelnom vlašću koja opstaje već 30 godina, sa svim njenim manama i propustima u stvaranju poštenijeg i ravnopravnijeg građanskog društva, koja takođe nikad nije ozbiljnije radila na podizanju moralne svijesti i zdravoj edukaciji građana. Umjesto toga, ljudi su gurani u partijski poltronizam ili čak suptilno podsticani na kriminal i „snalaženje“. Moralnoj degradaciji uveliko su doprinijeli i mediji.
Osim toga, propusti države u socijalnoj politici i brizi za siromašne, dok je crkva usmjerila dio svog budžeta na narodne kuhinje, dodatno su učvrstili podršku masa crkvi i gubljenju povjerenja u državu. Kadgod su rađene ankete o stepenu povjerenja u institucije, SPC-MCP se uvijek visoko pozicionirala.
Tako su popovi dobili podršku naroda kojoj se ni sami nijesu nadali u najoptimističnijim projekcijama, dok se vlast suočila sa masama koje se okreću protiv nje i države Crne Gore, sa kojom je na žalost poistovjećuju, u broju koji sigurno nijesu očekivali. To se zove loša procjena.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je dobar zakon čak i sa aspekta biblijski religioznih ljudi, jednostavno je postao okidač za sve ovo što se događa u Crnoj Gori, što crkva vrlo lukavo koristi za zaštitu njihovog monopola i zadržavanja pozicije nezavisnog sistema u sistemu koji pripada drugoj državi i drugoj interesnoj sferi. Mase naroda nemaju u tome nikakvog svog interesa, ali zaslijepljeni klero-nacionalizmom i teološki nepismeni, obični ljudi to uopšte ne mogu razaznati. Upravo crkva je najveći potencijalni neprijatelj građanske i vjerske slobode, kao što svjedoči istorija mračnog Srednjeg vijeka.
6) Psihopatološka veza između kvazi religioznosti i ateizma. – Ovo je vjerovatno aspekt koji je najteže objasniti razumljivim jezikom u cijeloj ovoj problematici. Naime, kao što smo već primijetili vezano za politiku Rimokatoličke crkve, kvazi religija i ateizam su zapravo na istoj strani fronta u borbi protiv Boga i istine. (Sve je dozvoljeno osim čiste i nepomiješane istine.) Zbog toga nalazimo da ove dvije ideologije sarađuju i međusobno se nerado napadaju, što u ovom trenutku vidimo na sceni kroz ćutanje intelektualnih, naučnih i akademskih ustanova koje bi trebale da se izjašnjavaju u ovakvim prilikama ili daju svoj doprinos i smjernice za prevazilaženje problema. Ovako izgleda ćutke čekaju ishod da vide „kojem će se prikloniti carstvu“ kako bi zadržali svoj status i privilegije. Tačno je da postoje i intelektualci koji ne favorizuju nijednu stranu, ali takvi su obično neprimjetni i na marginama društva.
Kako spoj ateizma i kvazi religije funkcioniše u praksi, istorija je svjedok. Na primjer, ne mali broj popova našao se u partizanima tokom Drugog svjetskog rata. Svjedoci tvrde da je bilo i onih koji su nakon pobjede komunista zajedno sa partizanima pucali sa cijevima okrenutim naviše prema nebu da „ubiju Boga“.
Pisac ovih redova jednom je negdje polovinom 90-ih godina, na putu vozom od Podgorice do Užica, imao priliku čuti jednog intelektualca, ako se dobro sjećam diplomiranog hemičara, koji se izjasnio kao „pravoslavac ateista, dok nauka ne dokaže drugačije“.
U SFRJ bilo je puno članova partije koji su istovremeno slavili crkvene praznike, s posebnom naklonošću prema onima gdje se dobro jede i pije. Takvi su posle raspada Jugoslavije vrlo lako zamijenili komunističke narodne heroje crkvenim „svecima“ i preko noći postali „veliki vjernici“. U stvarnosti se dogodila samo reciklaža idolopoklonika i zamjena njihovih idola. Isti mehanizam obmane koristila je crkva kad je stare paganske bogove „pokrstila“ i dala im imena „hrišćanskih svečeva“.
Treba se podsjetiti i da su glavni akteri aktuelne konfrontacije u Crnoj Gori sarađivali i čak zajedno ložili badnjake na Cetinje.
Činjenica je da postoji jako mali broj uvjerenih ateista. Ateista, jednako kao i kvazi vjernik, nema nikakav čvrsti ideološki oslonac. Ateista se, jednako kao i kvazi vjernik, nalazi u duhovnoj konfuziji površnosti i neznanja. Ateisti su sujevjerni i jednako podložni raznim mehanizmima manipulacije kao i kvazi religiozne osobe. To znači laku mogućnost osipanja političkih ateista i stavljanja na stranu religijske struje koja ionako pred njih ne postavlja nikakve veće moralne zahtjeve od onih na koje su već navikli u ateizmu. Tako postoji ta bolesna simbioza i međusobno preplitanje između ove dvije naizgled suprotstavljene ideologije.
7) Psihologija mase. – Psihologija mase čini da se obični ljudi osjećaju moćnima te da drugačije djeluju kada su u masi. Na taj način postiže se sugestibilnost i lako pristajanje na ciljeve koji u stvarnosti mogu odgovarati samo organizatorima. Emocije većine pokreću i stvaraju iste emocije u pojedincu, koji se priključuje gomili, čineći ga tako objektom lake manipulacije, imitatorom i fanatikom na krilima masovnosti. Pojedinci se obično identifikuju sa vođama u masi. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su nacionalističko-vjerska osjećanja jaka i najjeftinija droga za neprosvećene mase ljudi koji nikad nijesu kritički i racionalno preispitivali svoja religijska uvjerenja, događanja u Crnoj Gori nijesu iznenađenje, već potvrđuju sve prethodno navedeno.
Šta nam je činiti kao dobrim i savjesnim građanima?
Ako ste zaista građanski orjentisani, trebalo bi da podržavate načelo odvojenosti države i vjerskih zajednica i da, shodno tome, doprinosite miru i skladnom suživotu svih građana koliko god je to moguće. To podrazumijeva zdravi patriotizam i zdravu ljubav prema sopstvenoj zemlji (pa makar bila i manja od ove u kojoj živimo), društvenu osviješćenost i odgovornost, te nesvrstavanje u interesne blokove koji su vjerovatno samo pandan ili kopija iz iste matrice vjerskog nacionalizma, samo sa različitom nacionalnom etiketom.
Ako, međutim, sebe smatrate religioznom osobom i vjernikom, postoji standard na osnovu kojeg možete preispitati vašu vjeru. To nije „vjera prađedovska“, jer su naši preci vjekovima vrlo namjerno i sistematski bili uskraćivani za relevantne informacije iz domena religije, uz istovremeno trovanje mitomanijom i teškim nebulozama, tako da je jako upitno kako bi danas izgledala vjerska struktura da je religija, izvorna hrišćanska i biblijska, vjerno i pošteno pronošena. Taj standard se zove Biblija ili Sveto Pismo. Jednostavno izložite svoja vjerovanja tom testu i filterima autentične Božje objave čovječanstvu pa ćete napokon vidjeti rezultat. Ali to se neće desiti sve dok smatrate svoje lokalno vjersko nasleđe ili svoju crkvu većim autoritetom od Svetog Pisma, što je blago rečeno čista manipulacija. Poruke Biblije su nadnacionalne i kosmopolitske koje važe za sva vremena i sve ljude. To je takođe najbolji lijek protiv svake vrste fanatizma i ostrašćenosti. Probajte sami.
U svakoj varijanti dobro bi bilo da se držimo zdravog razuma i sačuvamo svoje bližnje i sebe da ne postanemo žrtve tuđih interesa i manipulacija, koje, uzgred, imaju veze sa Bogom (važi za one kojima je do toga stalo) koliko i pisac ovog članka sa Marsom.
Pavle Simović
