Prema tradicionalnoj hrišćanskoj teologiji, pakao je mjesto ili stanje u koje nepokajani grešnici idu nakon svog fizičkog života. To podrazumijeva beskrajno mučenje ognjem. Najraniji hrišćanski spisi o „paklu“ datiraju iz 2. vijeka. O tome su pisali Kliment iz Rima (150. n.e.), zatim Polikarp (155), Hipolit (212), Kiprijan iz Kartagine (252)… Kada je ta dogma zaživjela u crkvi, smatrana je snažnim stimulansom za hrišćane da putem straha vode pravedan život. Augustin (354-430) je takođe vjerovao u fizički pakao kao kaznu za grijeh. To je stari paganski metod utjerivanja straha „vjernicima“ (kontrola svjetine) o kojem govori i grčki istoričar Polibije (264-146 prije n.e.). Interesantno je zapaziti da se islamska predstava „džehenema“ skoro potpuno poklapa sa katoličkim paklom, čak i terminološki, jer je ovo očito arapska varijacija hebrejske riječi „gehenom“, pogrešno prevođene kao „pakao“. To otkriva da je Muhamed bio pod jakim uticajem katoličke teologije ili i sam katolik prije lansiranja nove religije za svoje sunarodnike koja je u suštini bila ništa drugo do loš plagijat nekih iskrivljenih biblijskih učenja u sintezi sa paganskim preislamskim vjerovanjima među Arapima i običajima tog vremena na Srednjem Istoku.
S druge strane, dogma o paklu je bila glavni kamen spoticanja za mnoštvo mislećih ljudi da prihvate Boga i Hrista. Evo nekoliko pitanja koja bismo sebi trebali postaviti ako vjerujemo u učenje o paklu:
- Kao hrišćanin, da li biste željeli da se grešnici muče u paklu?
- Da li čeznete da boravite sa Bogom koji muči grešnike za svu vječnost?
- Mislite li da je ispravno da Bog vječno muči one koji su jedva nešto znali o Bogu i Hristu ili Planu spasenja?
- Da li biste željeli da gledate svoje izgubljene rođake, pretke, djecu, komšije i desetine miliona drugih ljudi kako se muče u paklu?
- U Jevanđelju po Jovanu 15:15, Isus je učenike nazvao „prijateljima“. Da li biste željeli blisko prijateljstvo sa božanskom osobom koja vječno muči većinu čovječanstva zbog grijeha koje su činili 50-80 godina u prosjeku? Da li biste se osjećali sigurno i ugodno u blizini takvog Bića? Da li bi Bog koji je u stanju da sprovodi takvo mučenje bio Božanstvo koje želite obožavati, slijediti i imati zajednicu sa Njim u svu vječnost?
Dogma o paklu je učena vjekovima i većina hrišćana je ne preispituje jer vjeruje crkvenim autoritetima ili imaju doživljaj duhovne opasnosti ako to urade. Međutim, od sposobnosti prepoznavanja odnosa između dobra i zla, njihovog porijekla i egzistencije zavisi jako puno naših shvatanja o ovom predmetu, uključujući i teologiju.
Da li je zlo vječno?
Osnovno pitanje je da li je zlo vječno ili privremeno. Postoje dvije mogućnosti: i) sila dobra je na ovom svijetu privremeno pod uticajem ograničene, podređene ili obuzdane sile zla; ii) sile dobra i zla postoje na svijetu i jednake su u snazi, nezavisne jedna od druge i su-vječne. Prvo je biblijski koncept, a drugo koncept dualizma. Ako u univerzumu zaista postoje dvije nezavisne, vječne sile dobra i zla, obje bi ravnopravno mogle tvrditi za sebe da su „dobre“, dok je ona druga „loša“ – imali bismo dva izvora istine. I to je upravo ono što nalazimo u ljudskim ideologijama.
Su-vječno postojanje dobra i zla zahtijevalo bi i treću kategoriju u univerzumu: spoljni, nezavisni standard koji bi odlučivao između njih. Ako ovaj spoljašnji standard postoji, on je ustvari nadmoćan nad ove dvije sile i to je istinski Bog univerzuma. On postoji ili stoji sam po sebi i sam od sebe, bez zavisnosti od drugog, dodatnog standarda. Bog je izvor života i apsolut svih standarda i zakona. Iz tog razloga, zlo ZAHTIJEVA POSTOJANJE DOBRA PRIJE NEGO ŠTO ONO STVARNO MOŽE NASTATI. Zlo ne može stajati samo za sebe, ne može opstati nezavisno. Stoga mi znamo da nadmoćni, objektivni standard u univerzumu („samopostojeći entitet“) NUŽNO MORA biti sila dobra, dok sila zla nužno mora biti podređena sila. Odatle zaključujemo da SVAKO ZLO MORA BITI POVEZANO SA PERSONALNIM, LIČNIM IZBOROM. Da bi sila zla djelovala na zao način, ona prvo mora ODLUČITI da dovede u sumnju i izopači nešto što je inače dobro (što postoji u svom prvobitnom, neukaljanom stanju). Odluka kao takva zahtijeva INTELIGENCIJU i SLOBODNU VOLJU. Inteligencija i slobodna volja su atributi personalnih bića. Stoga je zlo moralo nastati kroz voljni akt jednog personalnog bića. Prvi nosilac zla može dalje uticati na druga personalna bića i na taj način raširiti zlo kao stvarnost u domenu njihove egzistencije. Svako personalno biće dalje u lancu širenja zla snosi vlastitu odgovornost za svoj (pogrešan) izbor i (po)grešnu akciju. Prema tome, zlo ima svoju progresiju, težnju ka širenju, koja je istovremeno samodestruktivna. Zato što je zlo moglo isključivo da bude aktivirano iz alternative do opcije od strane slobodnog moralnog bića, i zato što funkcioniše kroz koncept mješavine dobra i zla, zloupotrebljavajući dobro u svrhe koje Tvorac originalno nije uspostavio, problem zla se nikako nije mogao riješiti preventivnom akcijom od strane Boga ili rezom putem primjene (sve)moći. Prije nego što se zlo iskorijeni jednom zauvijek, moraju biti riješena sva pitanja istine i zablude koja pokreće inicijacija zla, uključujući i dovođenje u sumnju karaktera samog Boga i ustrojstva života. Dotle stvorenja obuhvaćena pobunom stradaju i pate kao i kompletna tvorevina.
Zlo, prema tome, ne može biti fiktivno niti mistično i neuhvatljivo, već ima svoje nosioce koji snose odgovornost za njegovu inicijaciju i širenje. Kad takav koncept pokaže sve svoje rodove, tada će Superiorni Entitet (Bog) učiniti kraj zlu. Postojanje prvobitnog zlog, ograničenog i podređenog, ličnog bića (identifikovanog u Bibliji kao Lucifer ili Sotona) je razumljivo čak i izvan biblijskih tvrdnji. Ali takva razmišljanja prožeta su ograničenim filozofskim zaključcima ljudi koji i sami pate zbog zla prisutnog u svojoj prirodi za koje „prirodno“ traže (iracionalno) opravdanje. To je glavni razlog zašto filozofija podbacuje, lišena posebnog otkrivenja istine kakvo nalazimo u Svetom Pismu.
Tretman prestupa i Sud Božji negiraju vječnu egzistenciju grešnika
Cijela biblijska istorija je svjedočanstvo o odgovornosti čovjeka pred Bogom. Način na koji su tretirani grijesi u krivično-pravnom sistemu starosaveznog Izraela isto tako. Obredna odnosno tipska služba i sama potvrđuje individualnu odgovornost. Bez poznavanja ove materije mi nismo u stanju da razumijemo Božji sud.
„Jer svi smo obavezni pojaviti se pred Hristovim postoljem, da svako dobije platu za ono što je u tijelu činio, bilo dobro, bilo zlo.“ (2. Korinćanima 5:10)
„Zaključak svega što si čuo jeste ovo: Boj se Boga i uputstva njegova drži. Jer to je sve čovjeku. Jer će Bog iznijeti svako djelo na sud, i sve što je skriveno, bilo dobro ili zlo.“ (Propovjednik 12:13,14)
Pogledajte ovu konstataciju: „Jer plata za grijeh je smrt, a Božji dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda.“ (Rimljanima 6:23) Konačna kazna za grijeh je smrt, ne život u bilo kojem obliku. Vječni život nemamo sami po sebi, već ga možemo jedino dobiti kao dar kroz Isusa Hrista.
Ideja o vječnoj egzistenciji u stanju odvojenosti od Boga, Izvora i Održavaoca života, potiče od Lucifera odnosno Sotone, inicijatora grijeha i zla, takođe nazvanog Ocem laži: „Ne, sigurno nećete umrijeti… Postaćete kao bogovi, znajući dobro i zlo.“ (Postanje 3:4, 5) Ovo je koncept mješavine dobra i zla u kojem stvorena bića vjeruju da imaju život sami po sebi, da su bogovi za sebe i da neće nikad zaista umrijeti.
S druge strane, Božji Plan spasenja uključuje rješavanje svih pitanja dobra i zla zauvijek, te konačnu eliminaciju ili anihilaciju nepokajanih nosilaca zla. „Jer gle, dolazi dan koji gori kao peć, i svi oholi i svi koji zlo čine postaće kao strnjika. I proždrijeće ih dan koji dolazi, kaže Gospod nad vojskama, i neće im ostaviti ni korjena ni grane.“ (Malahija 4:1) „Jer će se istrijebiti oni koji zlo čine, a oni koji se u Gospoda uzdaju naslijediće zemlju. Još malo, i zloga više neće biti; pogledaćeš na mjesto njegovo, a njega neće biti.“ (Psalam 37:9,10) „Duša koja zgriješi, ona će umrijeti.“ (Ezekiel 18:4)
Shodno tome, i ideja o „paklu“ kao lokaciji za „vječno mučenje zlih“ pokazuje se kao čisti apsurd. Logički je nemoguće postojanje bilo kakvog prostora gdje bi egzistiralo zlo u bilo kojem stanju, ukoliko nema legalnog osnova za to. Bilo kakva trajna lokacija te vrste značila bi opravdanost pokretanja pobune. Što se tiče naše planete, ona je samo privremeno uzurpirana i može se smatrati nekom vrstom karantina dok se realizuje Plan spasenja. (Da je bilo svrsishodno odmah primijeniti kaznu za pobunu Lucifera i palih anđela, ne bi ni bilo potrebe za njihovim izopštavanjem i ograničavanjem.)
Obratite pažnju na ovaj stih: „A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14) „Had“ („pakao“ u dualizmu) okončava svoje postojanje u ognjenom jezeru na zemlji. Pojam „had“ odgovara hebrejskoj riječi „šeol“ i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva. Had je sinonim za smrt i grob, što jasno vidimo iz citiranog teksta. „Kao poslednji neprijatelj biće uništena [anulirana, ukinuta] smrt.“ (1. Korinćanima 15:26) Čišćenje Zemlje od svakog traga grijeha istim tim ognjem i obnova Zemlje i univerzuma nakon toga je „tehnička“ stvar, jer ne postoji više nikakva prepreka za uspostavljanje prvobitnog stanja.
Zloupotrijebljena terminologija
Ideja o paklu je došla iz paganske vavilonske i grčke mitologije, a ne od Božjeg otkrivenja.
Na originalnom jeziku u Bibliji se nigdje ne spominje riječ „pakao“. U mnogim prevodima ćete na dosta mjesta naći riječ „pakao“, ali u originalnom tekstu stoje hebrejske riječi šeol i gehena, ili grčke hades i tartaros. To znači da su takvi prevodi zloupotrijebljeni zbog sponzorstva crkava koje su vjerovale u pakao i nastojale biblijski opravdati te svoje dogme.
Šeol. – Šeol nije mjesto vječnog mučenja iz kojeg nema povratka. To se vidi iz Psalma 16:10: „Jer nećeš dušu moju ostaviti u grobu (šeolu), niti ćeš dozvoliti da ljubazni tvoj vidi raspadanje.“ Apostol Petar je objasnio da ovaj tekst govori o Hristovoj smrti i Hristovom uskrsenju prije nego što je počeo proces raspadanja (Djela 2:31). „Duša“ u ovom tekstu je sam Isus Hrist kada je umro. Jasno je da Isus, kada je umro, nije bio u „paklu“ gdje vatra navodno peče grešnike, nego je u grobu čekao čas uskrsenja.
„Mrtvi ne hvale Gospoda, niti iko od onih koji u tišinu silaze.“ (Psalam 115:17) Dakle mrtvi su na mjestu gdje je tišina, a ne tamo gdje su jauci i plač od mučenja.
Šeol je grob, a ne mučilište. Zato psalmista kaže: „Da mi Gospod nije pomogao, brzo bi duša moja na mjestu tišine počinula.“ (Psalam 94:17) Šeol je mjesto gdje je tišina, gdje prestaju sve aktivnosti.
Šeol je grob, mjesto besvjesnog počivanja mrtvih do časa uskrsenja, mjesto gdje prestaju sve ljudske aktivnosti.
Gehena. – U tekstovima Matej 5:22,29; 10:28; 18:9; 23:5 i drugim, spominje se izraz „gehena“ koji je takođe prevođen sa „pakao“. Riječ gehena potiče iz Starog Saveza. „Ge ben Henom“ znači dolina sinova Henomovih (hebr. Henom znači oplakivanje) (Jošua 15:8).Tu su satanisti spaljivali djecu „bogu“ Molohu (2. Dnevnika 28:3; 33:3,6; Jeremija 7:31,32; 32:35).
Kralj Josija je to mjesto uništio i spalio (2. Kraljevima 23:10). Kasnije su građani na tom mjestu bacali smeće i spaljivali ga, tako da je smeće stalno gorjelo. Pisci Biblije su to zapaljeno smetlište prikazali kao simbol ognjenog jezera, vatre koja će zauvijek spaliti zlo. Gehena ili dolina oplakanih sinova, je dolina gdje su djeca bila prinošena na žrtvu, i gdje će biti ljudi koji su odbacili Boga i koji će biti uništeni za vječnost.
Gehena je predslika smrtne kazne nad bezbožnicima koji će biti uništeni vatrom. Indikativno je da apostol Pavle nikad ne koristi riječ „gehena“ u svojih 14 poslanica. U Djelima apostola takođe nema ni pomena o „geheni“. Ni Petar, Jovan i Juda ne koriste taj pojam. Ako je gehena stvarno „pakao“ kao što vjeruju tradicionalni hrišćani, to bi bio zaista veliki propust u njihovoj teologiji.
Hades. – U Novom Savezu se koristi grčka riječ „hades“ ili „had“. U grčkoj mitologiji riječ hades označava mjesto u kojem duše nastavljaju život posle smrti tijela. Po grčkim legendama, na zapadu hadesa nalazi se mjesto gdje pravedne duše žive u blaženstvu, a tartar je najmračniji dio hadesa gdje se muče grešnici.
U Novom Savezu skoro sve ličnosti preko kojih Bog govori su Jevreji, a i sami pisci Novog Saveza su Jevreji a ne Grci, osim Luke koji je živeći u Izraelu takođe govorio hebrejski jezik. Zato oni pod pojmovima hades i tartaros ne podrazumijevaju grčka mitološka mjesta, nego starosavezne pojmove šeol i gehena. To se može zaključiti i iz samih tekstova. Kada bi tekstove tumačili po grčkim mitološkim pojmovima hades i tartaros, tekstovi bi bili kontradiktorni sami sebi.
Na primjer, već je navedeno da u Djelima apostolskim 2:31 piše da je Hristovo tijelo položeno u hades. Jasno je da Hrist posle smrti na krstu nije otišao na mjesto gdje se muče grešnici koji se nisu pokajali, nego je bio u grobu iz kojeg je uskrsnut posle 3 dana. Apostol Petar je ovdje citirao Psalam 16:10 koji je pisan na hebrejskom jeziku, i umjesto riječi šeol stavio je grčku riječ hades. Dakle, riječ hades apostoli upotrebljavaju za šeol, za koji smo vidjeli da znači grob, mjesto gdje prestaju sve ljudske aktivnosti, a ne mučilište grešnika.
U Otkrivenju 20:13,14 piše da su smrt i grob (hades) bačeni u ognjeno jezero. Nemoguće je da „mjesto mučenja grešnika“ bude bačeno u „mjesto mučenja grešnika“. Grob, a ne „pakao“ biće uništen na dan suda, jer više neće biti smrti ni sahranjivanja.
U Otkrivenju 20:13 piše da smrt i had daju svoje mrtvace, a znamo da iz mučilišta „pakla“ nema povratka, nema uskrsenja. Dakle, ovdje se radi o uskrsenju iz grobova, a ne o uskrsenju iz „pakla“.
Kada je uskrsnuo Lazara, Isus je rekao: „Lazare, iziđi napolje.“ (Jovan 11:43) Jevrejski grobovi bili su ukopani u stijenu. Lazar je bio vjernik. Da je posle smrti njegova „duša“ otišla u raj, Isus bi rekao: „Lazare siđi“, a ne „izađi“. Lazar sigurno nije bio ni u „raju“ niti u „paklu“, nego je bio u grobu, kako Isus kaže u stanju sličnom snu (Jovan 11:11-14). Bog će na dan suda one koji spavaju u prahu zemaljskom da probudi jedne na vječni život, a druge na vječnu sramotu (Danilo 12:2). Zašto bi Bog uskrsavao ljude koji već uživaju u „raju“? Zašto bi Bog uskrsavao ljude koji već pate u „paklu“? Ako je nad njima već izvršena presuda neposredno posle smrti, zašto bi se onda ista presuda ponavljala pri drugom Hristovom dolasku? To ne bi imalo smisla.
Tartarus. – Tartar je, po apostolu Petru (2. Petrova 2:4,9), mjesto zadržavanja zlih duhova (demona) do dana suda kada će nad njima biti izvršena presuda. Ovaj pojam srodan je riječima „ambis“ i „bezdan“ i može imati metaforičko značenje.
Šeol i hades imaju isto značenje: grob, mjesto besvjesnog počivanja mrtvih do časa uskrsenja, mjesto gdje prestaju sve ljudske aktivnosti. Gehena je predslika smrtne kazne nad bezbožnicima koji će biti uništeni vatrom.
Vječno mučenje i vječna vatra?
Ako neko vjeruje da postoje čistilište i vječni pakao kao mjesta mučenja grešnika, iako ti izrazi nisu tako opisani u Bibliji, to bi značilo da će zlo i dobro vječno postojati zajedno. Ta ideja postoji samo kod mnogobožaca. Na osnovu Biblije, zlo neće vječno postojati. Zlo ili grijeh je uljez među ljude. Grijeh ima svoj početak i imaće svoj kraj. „A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14) Jedino će dobro postojati vječno, što je potpuno logično, jer Bog ne može ni na koji način dati legitimitet zlu. To bi bilo u suprotnosti sa Njegovim karakterom i poretkom života.
Šta znači izraz vječna vatra? U Bibliji je naglašeno samo da vatra gori vječno, a ne piše da će oni koji budu bačeni u vječnu vatru da gore vječno, što bi bilo suprotno zakonima u prirodi koje je Bog uspostavio. Izraz „vječna vatra“ ne znači da će predmeti u vatri vječno goreti, nego znači da su posledice vatre vječne, i da će za bezbožnike uvijek postojati vječna smrt kao kazna. Vatra koja uništava grijeh ne može da se ugasi dok oni koji budu bačeni u tu vatru ne izgore. Smrt u toj vatri je skoro trenutna. Vječna vatra je simbol potpunog uništenja iz koga nema oporavka, nema uskrsenja. To je vječna smrt, a ne vječni život u mukama.
Ova ideja o vječnom mučenju pripisana je Bogu pod uticajem paganskih vjerovanja (tj. kultova obožavanja demona), a ne zato što im je Bog otkrio da će tako biti.
„Kao što se vosak topi od lica vatre, tako će zli izginuti od Božjeg prisustva.“ (Psalam 68:2)
Vosak se ne topi vječno, nego određeno vrijeme dok se ne istopi. U Isaiji 1:28-31 stoji da će se svi odmetnici i grešnici satrti, da će biti kao kučina a njihovo djelo kao iskra, da će se oboje zapaliti i neće biti nikoga da ugasi. Kučina je primjer materije koja vrlo brzo izgori i od koje ne ostaje ništa. Bog nije slučajno uzeo kučinu kao primjer presude koju će On izvršiti nad bezbožnicima. Nema ni govora o vječnom sagorijevanju.
„Tako i Sodom i Gomor i gradovi oko njih, koji su se isto kao i oni odavali bludu i neprirodnim polnim odnosima, stoje kao upozoravajući primjer ognja uništenja za vječnost.“ (Juda1:7)
Na osnovu Svetog Pisma mi znamo da je Bog spalio Sodom i Gomor, i da su oni izgoreli i nestali. Na mjestu gdje su danas Sodom i Gomor sigurno ne gori vječna vatra, niti se ljudi danas muče u njoj. Jasno je da je ovo opis uništenja za vječnost, bez povratka, bez uskrsenja. Sodom i Gomor su nestali za sva vremena, ali se ne muče vječno. „I osudio je gradove Sodom i Gomor i pretvorio ih u pepeo, i time bezbožnicima postavio primjer onoga što treba da dođe.“ (2. Petrova 2:6)
„I izlaziće da vide leševe ljudi koji su se bunili protiv mene, jer crv njihov neće umrijeti i vatra se njihova neće ugasiti, i biće odvratni svakom tijelu.“ (Isaija 66:24)
Ovdje Bog jasno kaže da će u vječnom ognju biti mrtva tijela (leševi) a ne mrtve duše. Mrtva tijela su poistovjećena sa pojmom mrtve duše, mrtvog čovjeka. Ovi crvi jedu mrtvo tijelo, a sigurno ne mogu da ga jedu vječno. Crvi će jednom pojesti tijelo kao što će vatra jednom da sagori mrtva tijela. Metaforički, crvi ne umiru i vatra se ne gasi, ali bezbožnici nestaju za vječnost, pojedeni od crva i spaljeni vatrom. Vječni su uništitelji zla, vječna je kazna, vječan je sud (presuda) (Marko 3:29) – u smislu vječnog učinka – ali zlo i grešnici nisu vječni. Vječni oganj je vatra koju niko ne može da ugasi dok ne spali materiju koja je u njega bačena – nepokajane grešnike.
Hrist takođe govori o uništenju vatrom (Matej 13:40-42; Luka 17:28-30; Jovan 15:6), ali nikad ne govori o vječnom mučenju.
Priča o bogatašu i Lazaru zapisana u Jevanđelju po Luki 16:19-31 na koju se mnogi pozivaju kao na „dokaz“ o postojanju raja i pakla je bila dio jevrejskog folklora. Detalje narodnog vjerovanja koji su osnova za ovu priču zapisao je Josif Flavije (Josephus Flavius, The Complete Works of Flavius Josephus; Philadelphia: John C. Winston; p. 901). On opisuje podzemlje u kojem se pravedni nalaze u Abramovom krilu, a duboki ponor razdvaja pravedne od nepravednih, koji trpe kaznu vatrom i vrelom parom. Ovu priču su Jevreji donijeli iz ropstva u Vavilonu. Narod je dobro znao ovo vjerovanje Vavilonjana, i to Isus koristi kao osnov za svoju glavnu poruku. Isus je ovu priču iskoristio za pouku o pokajanju, nikako za račun promocije ideja o zagrobnom životu. Razumjeti je bukvalno, značilo bi prihvatiti brojne apsurdne stvari.
„A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se već nalaze i zvijer i lažni prorok. I biće mučeni dan i noć, u vjekove vjekova.“ (Otkrivenje 20:10)
Ako čitamo samo ovaj tekst, bez ostalih biblijskih tekstova, izgleda kao da će Sotona biti mučen zauvijek, vječno. Izraz „u vjekove vjekova“ (grčki eon) ima dva značenja: 1) životni vijek (ograničeni period ili određena faza Plana spasenja koji definiše eone); i 2) vječnost (neograničeni period). Kako će „eon“ biti preveden zavisi od konteksta, od imenice uz koju stoji.
Izraz „vječni (budući) sud“ (Jevrejima 6:2) ne znači da će proces suđenja da traje vječno, nego da presuda donijeta na tom suđenju ima vječnu vrijednost, da je nepromjenljiva. Isto tako „vječno uništenje“ (2. Solunjanima 1:9) nije proces vječitog propadanja, jer svako propadanje ima svoj kraj u potpunoj propasti, nego je to propast za vječna vremena, bespovratna propast.
Slično tome „vječno spasenje“, „vječni otkup“ ne znači da ćemo vječno da griješimo, a Bog vječno da nas spasava, nego znači da će nas Bog spasiti zauvijek, za sva vremena. Aronovo „vječno svještenstvo“ (1. Dnevnika 23:13) trajalo je dok je trajala simbolička starosavezna služba, dok naš prvosveštenik Isus Hrist nije počeo da vrši stvarnu službu koju je simbolička služba nagovještavala. I Hrist će prestati da vrši svoju prvosvešteničku službu kada završi proces očišćenja (3. Mojsijeva 16). Dakle, od vječnog sveštenstva ostaće vječne posledice i rezultati, a to su ljudi koji su spaseni posredovanjem prvosveštenika Isusa Hrista. Neće se vječno vršiti simbolička služba sveštenika po zakonu datom Levitima.
U Starom Savezu izraz „vječni rob“ (2. Mojsijeva 21:6) znači da će rob da robuje dok je živ, a ne vječno. Na Gehazija i njegovo potomstvo je prešla guba dovijeka (2. Kraljevima 5:27), dok su živi, jer bolesti neće postojati vječno (Otkrivenje 21:4), nego do izvršenja Božje presude. Prokleta smokva dovijeka neće imati rod (Matej 21:14), što sigurno ne znači da će nerodna smokva vječno postojati.
Trajanje izraza vijek vjekova, vječan, u vijek vjekova, dovijeka i zauvijek treba razumjeti u kontekstu i uporedo sa ostalim Božjim izjavama. Koliko traje subjekt (imenica), toliko će trajati i glagolska radnja (u vijek vijeka, vječno, i sl.).
Tako i „vječna kazna“ (Matej 25:46) jeste kazna čije su posledice vječne, a ne trajanje izvršenja. Tako će mučenje „u vjekove vjekova“ u ognjenom jezeru (Otkrivenje 20:10) trajati dok ne izgore, dok ih vatra fizički ne uništi.
A kako će se „dim mučenja njihova dizati u vjekove vjekova“ (Otkrivenje 14:11)? Očigledno je da je ovo posebna grupa (koji se poklanjaju zvijeri, ikoni zvijeri i primaju žig zvijeri), a ne svi nepokajani ljudi. Dim je bezoblični ostatak nečega što je izgorjelo, nečega što je spaljeno. To znači da kada bezbožni budu spaljeni jedino njihov dim će ostati od njih. „Bezbožnici ginu… kao dim prolaze.“ (Psalam 37:20) Dim je slika nečeg prolaznog, nepostojanog, uništenog. Kao što je rečeno, koliko će trajati ono što se dimi „u vjekove vekova“, zavisi od trajanja imenice, u ovom slučaju bezbožnih ljudi.
Kada je prorok Isaija opisivao kaznu za Edom, upotrijebio je isti izraz: „Ni noću ni danju neće se gasiti, dovijeka će se dizati dim sa njenog zgarišta.“ (Isaija 34:10) Jasno je da zemlja Edom danas ne gori i da se dim više ne diže iz njega iako bi trebalo da se diže vječno ako bi ovaj izraz primjenjivali bukvalno. To znači da je izraz „dim mučenja njihova dizati u vjekove vjekova“ poetski izraz, hiperbola, a ne doslovan opis. Vatra je u Edomu sagorela zlo i ugasila se. Tako će vatra spaliti bezbožne i sagorjeti ih za vječna vremena, što znači da se oni nikad neće povratiti. Oni neće imati mira „dan i noć“ to jest neće imati mir dok ne podnesu kaznu. Ako bi ove tekstove tumačili doslovno, takvo tumačenje bilo bi u suprotnosti sa cijelom Biblijom i sa karakterom punom ljubavi koji je Bog pokazao. Dakle, ovo su figurativni, pjesnički izrazi.
Vječna je vatra koja spaljuje grijeh, a grijeh i grešnici nisu vječni. Umrijeti ne znači nastaviti živjeti u raju ili paklu. Umrijeti znači prestati živjeti.
Razlozi za neodrživost ideje o paklu kao vječnom mučilištu
- Zlo nije su-vječna kategorija dobru. Zlo je privremeno, baš kao i njegovi nosioci koji će o izvršnom Božjem sudu biti kažnjeni srazmjerno svojim zlim djelima i vječnom smrću odnosno anihilacijom koja se u Bibliji naziva drugom smrću, iz prostog razloga što joj prethodi uskrsenje na sud iz prve smrti.
- Koncept zagrobnog života u „raju“ ili „paklu“ je suprotstavljen teologiji o prvom uskrsenju na život i drugom uskrsenju radi izvršnog Božjeg suda.
- Koncept zagrobnog života u „raju“ ili „paklu“ je suprotstavljen biblijskom učenju o smrtnosti čovjeka kao posledici pada u grijeh.
- Koncept pakla je dijametralno suprotan Božjim osobinama ljubavi, pravednosti, milosti i istine. Ako bi pakao vječno postojao, Bog nikad ne bi riješio problem zla niti bi pokazao pravednost i moć.
- Pakao imputira vječno nasilje kao osobinu Boga koji to zahtijeva.
- Iza ideje o paklu nalazi se zamisao o vršenju vječne kazne za privremene grijehe. Takav koncept „vršenja pravde“ ne postoji čak ni unutar najokrutnijih ljudskih zakona u istoriji. Bog se ne bi vječno svetio nekome ko je griješio u vremenski ograničenom periodu.
- Pakao pronosi ideju o svjesnom životu u najstrašnijoj agoniji i beznadežnosti za vječnost. To bi faktički značilo ukidanje Božje dobrote, pravednosti i milosti.
- Hristovo učenje o spasenju i blagodatima vječnog života bilo bi obična obmana.
- Zlo i nosioci zla bili si ovjekovječeni u strašnim uslovima vječnog ognja, i to upravo na ovoj Zemlji! Izvršni Božji sud se događa na ovoj Zemlji (vidi Otkrivenje 20. glava), što bi značilo da ako je „ognjeno jezero“ vječno po svojoj trajnosti, spaseni bi bili ograničeni na Novi Jerusalim, dok bi cijela Zemlja oko njih bila vječni „pakao“. Da li je to nagrada vječnog života koju Bog obećava? Povrh toga, obnova Zemlje o kojoj govore sledeća poglavlja u Otkrivenju ne bi bila moguća.
- Pretpostavimo da „pakao“ nije na Zemlji. Ako bi na jednom kraju svemira postojalo zlo, a na drugom kraju bilo dobro, život u takvom svijetu bi bio strašan. Kako da cijelu vječnost gledamo kako se neko tamo vječno muči? Ako neko od mojih prijatelja ili rođaka nije spasen, da li bih ja mogao da uživam u blaženstvu raja dok gledam ili znam kako se oni muče? Ako bi postojao vječni pakao, to bi bila vječna mrlja u svemiru, vječno zlo, a Bog je rekao da će uništiti zlo i nosioce zla (Otkrivenje 20:9).
- U Otkrivenju 21:4 piše da kad Bog izvrši presudu više neće biti suza, plača, vike ni bolesti. Oni koji vjeruju da će ljudi biti vječno mučeni tvrde da će iz „pakla“ vječno da se čuje plač i škrgut zuba, što je očigledno suprotno onom što tvrdi Bog u Otkrivenju 21:4.
- Vječno mučenje bi ovjekovječilo grijeh, stradanje i žalost, a u Bibliji piše da toga neće biti kad Bog bude stvorio Novu Zemlju i Novo Nebo (Otkrivenje 21:4). Bog kaže za budućnost: „Gle, sve činim novo.“ (Otkrivenje 21:5) Sve novo znači da nema starog, nema spaljivališta, grijeha i patnje.
- Ako smrt u ognjenom jezeru ne bi bila trenutna, Bog bi morao pri uskrsenju da bezbožnike stvori drugačije, da ih stvori da ne mogu da umru, a da osjećaju bol. Kako ljudi zamišljaju da će „besmrtna duša“ da osjeća bol ako nema tijelo? Zar bi Bog stvorio grešniku nesagorivo tijelo i neuništivo čulo dodira i bola, samo da bi ga vječno mučio?
- Prorok Jeremija kaže za grešnike da će „dovijeka zaspati snom iz kog se neće probuditi“ (51:57). Kakvo je to „vječno mučenje“ ako oni spavaju vječnim snom? Evo kakva je to muka: „Koji će biti osuđeni na vječno uništenje od lica Gospodnjeg i od slave njegove moći“ (2. Solunjanima 1:9). To je vječna pogibija, vječna smrt, a ne vječno mučenje. „Ali vatra je sišla od Boga s neba i pojela ih.“ (Otkrivenje 20:9). Vatra će pojesti grešnike, potpuno će ih spaliti, a neće ih pržiti vječno.
- „Vječne muke“ su izum Sotone koji Bogu želi pripisati svoja nedjela i zločinački karakter, projektujući istovremeno ideju su-vječnog postojanja dobra i zla. Ni Sotona ni pali anđeli niti nepokajani grešnici nemaju dar vječnog života (besmrtnost) u bilo kojem obliku, mjestu ili realnosti (Rimljanima 6:23).
Problem je i to što se ni protestantska vjerovanja ne razlikuju mnogo. Pogledajte samo trinitarističke sajtove Got Questions i Answeers in Genesis i njihove članke o anihilacionizmu, uslovnoj besmrtnosti i svemu onome što se skupno naziva kondicionalizmom. Jedan od njihovih argumenata za pakao je da oni koji su se tamo našli očigledno i zaslužuju takvu kaznu zato što su odbacili spasenje, a ako vjerujemo Bogu, onda smo i mi suglasni s tim. Po njihovom mišljenju, pakao je vječan i stoga što sagriješiti protiv Vječnog Boga znači da su i posljedice grijeha vječne, da je Krist umro baš da bi nas spasio od vječnih muka (postoje i neke apokrifne legende prema kojima je Krist poslije smrti doslovno silazio u pakao da bi otkupljivao i vadio griješnike iz njega) itd…
No, to bi značilo da je vječan i grijeh, jer ako su grijeh i griješnici zauvjek uništeni, onda više nema nikakvih posljedica. Najbesmisleniji njihov argument je da ako će bezbožnici biti zauvjek uništeni, onda ni pravednici ne mogu biti vječni, u smislu da će i njihov novi život trajati samo neko vrijeme. Iz toga slijedi da vječnost mora biti ista za sve. I zbilja, to bi značilo ne samo da je zlo vječno, nego da je Bog nesposoban uništiti zlo i oprostiti grijehe, da je gori od najgorih fašista i svih drugih mučitelja, da je čak i Sotona bolji od Njega, te najzad da je Kristova smrt bila uzaludna jer je čak i On nemoćan otkupiti nas.
I među rimokatoličkim i među pravoslavnim pučanstvom se još davno ustalio nauk da će svi oni koji umru bez tzv. “krštenja”, dakle i sva djeca, čak i tek rođene bebe također otići u pakao i tamo ostati zauvijek!!! Nepismeni svećenici i redovnici su ovo još kako podupirali, a razne knjige i članci koji to podržavaju pišu se i danas, iako bez valjanih svetopisanskih argumenata, naravno ne računajući tu iskrivljena tumačenja. Čini mi se da je pravoslavni nauk o mitarstvima još gori od čistilišta, mada se i jedni i drugi pozivaju na spise Grgura Velikog, ali i Kirila Aleksandriskog koji je bio samo jedan od mnogih na čiju su teologiju i shvaćanje svijeta i života uopće utjecali razni novoplatonistički tekstovi i učenja. Ali treba li sve to uopće komentirati?
O posljedicama ovakvih zastrašivanja i sujevjerja pisao je izvjesni Radmilo Bodiroga u knjizi “Religijski strah i psihološke posljedice” koja je dostupna i na internetu za preuzimanje, no nisam siguran je li i koliko utemeljena na svetopisanskom nauku.
Dobar artikal, slažem se sa ovim što si napisao.
Jedino deo gde si rekao da ne bi bilo pravedno da se u paklu večno muče ljudi, tu bi neko ko veruje u večno mučenje dao primer iz stvarnog života.
Kada lažeš dete, ništa se ne desi, kada lažeš ženu, spavaš na kauču. Kada lažeš policajca ideš na sud. Kada lažeš na sudu ideš u zatvor. itd.
Kazu određuje protiv koga je počinjen greh, takod a logikom, tehnički Bog bi bio pravedan i da večno muči ljude u paklu.
Ali aj ne verujem da hoće. Bog nas voli i mislim da je večni život poklon, a ne nešto gde mora da se ide da bi se zaobišle muke.
Odličan članak. Bravo Pavle, na jednom mestu sve detaljno i jasno objašnjeno.
Hvala