Na osnovu Biblije, Bog je posebnom intervencijom preko anđela uništio gradove zvane Sodom i Gomor prije nešto više od 4.000 godina (oko 2066-2067 godine prije n.e.). „Tada je Gospod na Sodom i Gomor pustio kišu od sumpora i vatre od Gospoda, s nebesa. I tako je zatro te gradove, cijelu Jordansku dolinu, sve stanovnike tih gradova i sve biljke na toj zemlji.“ (1. Mojsijeva 19:24,25) Postavlja se pitanje: Da li se ovo uništenje zaista desilo i da li je to naučno dokazivo?
Geološki dokazi
Postoji poznato utvrđenje, zvano Masada, na brdu blizu južnog dijela Mrtvog mora, u Izraelu. Godine 70. naše ere, to utvrđenje je bilo posledna linija odbrane jevrejskih pobunjenika protiv rimske okupacije. Vrlo je interesantan pogled sa platoa Masada. Dio tog područja (označeno crvenom bojom), površine oko 3 x 2 km, veoma se razlikuje od okolnog regiona po svom izgledu i tipu stijena.
Okolno područje je predstavljeno velikim ravnim površinama izgrađenih od stijena i šljunka koji su čvrsti. Međutim, pomenuta površina je brdovita sa vertikalnim stjenovitim zidovima. Ona je prekrivena debelim slojevima sitnozrnog materijala. Neki geolozi ukazuju da te strukture liče na nešto kao što je grad, sa ulicama i kućama.
Kameni blokovi koji se mogu vidjeti na različitim mjestima u ovom području, izgledaju veoma interesantno. Tu možemo vidjeti nizove ovih kamenih blokova. Da li oni predstavljaju ulice ili temelj kuća, ili nešto slično? Na drugim mjestima kameni blokovi više liče na zidove koji su pod pravim uglom. Ovakva pojava nije uobičajena u prirodnom formiranju stijena.
Pojava koja je posebno interesantna, vezano za ovo područje, jeste da ovdje postoji velika količina sumpornih lopti, čija je veličina od oko 2,5 centimentra u prečniku do veličine teniske lopte. Ove sumporne lopte su rasprostranjene samo unutar područja koje izgleda drugačije od okoline. Sumporne lopte su istopile stijenu i može se vidjeti kako su one utisnute u stijenu pod visokom temperaturom. Kada sumporna lopta uđe u stijenu, ulazni kanal se zatvara, i u odsustvu kiseonika, sumporna vatra se gasi. Mjesta probijanja sumpora u stijenu izgledaju širom ovog područja kao da su izbušena „mitraljeskom paljbom“.
Sumporne lopte su takođe pronađene duboko unutar stijenskih blokova. Izvršeno je testiranje da li je zaista u pitanju sumporna lopta. Kada je bila izložena vatri, ona se zapalila oslobađajući jak miris sumpora i veliku toplotu. Dodatna potvrda da je ovo područje bilo podvrgnuto visokoj temperaturi jeste oblik stijena, koje ukazuju da su bile savijene pod djelovanjem velike toplote.
Visoka toplota izaziva promjene u mineralu i to se može vidjeti kao braon krugovi u mineralu oko ovih sumpornih lopti. Sumporne lopte su kasnije bile okružene ljušturom, koja je nastala djelovanjem visoke temperature koja je zatim praćena hlađenjem. Ove ljušture su mnogo otpornije na eroziju od sumpornih lopti. Ako se ove ljušture slome, sumporne lopte se mogu jasno uočiti.
Prikupljeni su uzorci sa različitih mjesta u ovom području da bi se odredio tip stijene i minerala. Šta pokazuju analize? Uzorci van ovog područja, koje nije bilo izloženo velikoj toploti, uglavnom su predstavljeni krečnjakom ili kalcijum-karbonatom. Mineralog koji je analizirao uzorke sumpornih lopti nije vjerovao da je to sumpor, pošto takav oblik sumpora nije onakav kakav se pronalazi u prirodi. Međutim, analize su pokazale da je to pravi sumpor.
Uzorci minerala koji su prikupljeni sa područja izloženog velikoj toploti, gdje su i sumporne lopte pronađene, izrađeni su od gipsa ili kalcijum-sulfata. Šta je moglo da se desi na ovom području? Ako se krečnjačka stijena izlozi velikoj toploti, oslobodiće se ugljen-dioksid. U isto vrijeme sumpor oksidiše u sumpor-dioksid, koji reaguje sa vodom i formira sulfat. Jon kalcijuma zatim reaguje sa jonom sumpora i formira kalcijum-sulfat ili gips – dominantan mineral u ovom području. Na ovaj način, hemijske analize pokazuju da je vreli sumpor pao u velikoj količini na ovo ograničeno područje.
Ovakvo pojavljivanje sumpora ne može se uporediti sa onim što normalno pronalazimo u prirodi. Ako se kondenzuju gasovi sa gejzera ili vulkana, formiraju se sumporne kore koje obično formiraju male kristale. Sumpor se takođe može naći u kristalastoj formi sa kristalima svjetlo žute boje. U drugim slučajevima, sumpor se najčešće javlja kao produkt reakcije sa drugim supstancama, na primjer kao sulfidi i sulfati, kao što je na primjer pirit ili sulfid gvožđa. Samo u izuzetnim slučajevima mogu se naći veoma male čestice čvrstog sumpora.
Šta je takozvani „pepeo“ koji je pronađen u ovom području? On se može vidjeti kao erodovani materijal koji lezi u nanosima ispod svih izdignutih djelova ovog terena. Ovaj pepeo je sitnozrn. Njegova boja je siva sa česticama svijetle boje. Tu se može osjetiti prepoznatljiv miris sumpora. Hemijske analize pokazuju da je ovaj pepeo izgrađen od istih minerala kao i čvrsta materija od koje je ovaj teren izgrađen i da u tom erodovanom materijalu se takođe nalazi velika količina sumpora (oko 4,5%). Sigurno da je količina sumpora koja je pala na ovo područje bila mnogo veća od 4,5%, pošto je veliki dio sumpora ili reagovao sa kalcijumom (i formirao gips, dominantni mineral u ovom području), ili je iščezao kao gas (sumpor-dioksid). Na taj način se vidi da je količina sumpora koja je pala na ovo područje bila ogromna.
Kada se sve činjenice razmotre, može se reći da karakteristike ovog područja i hemijske analize ukazuju da je užareni sumpor pao na ovo područje.
Gvožđe je metal koji se javlja u prirodi kao produkt reakcije sa drugim supstancama (na primjer, kao ruda gvožđa). Ako se čisto gvožđe nađe u prirodi, to je skoro uvijek uzrokovano ljudskom aktivnošću. U ovom području je pronađen topljeni metal. Komadi metala izgledaju kao a su bili izloženi visokoj temperaturi i u usijanom stanju bili su doneseni u okolni region. To ukazuje na ljudsku aktivnost, prije nego što je počeo da pada užareni sumpor.[1]
Arheološki dokazi
Godine 1847, 16-člana ekspedicija otpremljena je iz Njujorka u Svetu zemlju, predvođena Vilijamom Linčom, uz odobrenje Mornarice SAD da sprovedu ekspediciju niz rijeku Jordan do Mrtvog mora. Njihov cilj je bio naučni i religijski: da mapiraju uzdizanje ovog velikog, slanog jezera usred pustinje i lociraju ruševine čuvenih biblijskih gradova Sodoma i Gomora. Dozvolu su takođe dobili od Otomanskog sultana u Istanbulu i arapskih zvaničnika.
Linčova ekspedicija je izvršila mjerenja dubine Mrtvog mora, prikupila uzorke vode i dokumentovala floru i faunu u regionu. Prema skorašnjem izvještaju sa ovog putovanja, iako Linč nije našao ruševine, ostao je ubijeđen da je zemlja oko Mrtvog mora lokacija biblijskih gradova u ravnici gdje se dogodila strašna vatrena kataklizma prije oko 4.000 godina. On je smatrao da je cijela Jordanska dolina poronula usljed nekog neobičnog potresa kojem je vjerovatno prethodila vatrena erupcija.
Do 1970-ih, arheolozi su iskopali tragove naseobina iz tzv. Bronzanog doba istočno od Mrtvog mora. Godine 1975, kopajući u Siriji pronašli su ploče sa klinastim pismom koje navodno opisuju postojanje grada poznatog kao Sodom, iako se svi naučnici nijesu složili s tim zaključkom.
U skorije vrijeme, američki arheolog Stiven Kolins rukovodio je desetogodišnjim radovima na lokaciji u Jordanu poznatoj kao Tal el-Haman. On je opisao nalaze na toj lokaciji kao grad-državu nepoznat naučnicima prije početka tih radova. Sa arheološke tačke gledišta, za sada je to najbliži kandidat za biblijski Sodom, jer izgleda da ispunjava svaki kriterijum iz biblijskog teksta. Iskopavanja su otkrila veliki kompleksni urbani centar, sa utvrđenjima, palatama i zgradama nalik onima koje se koriste za administrativnu vladavinu. Taj grad je bio deset puta veći od bilo kojeg drugog u regionu iz Bronzanog doba. Međutim, i dalje nema pouzdanih dokaza da se zaista radi o Sodomu.[2]
Mrtvo more
Mrtvo ili Slano more je ustvari jezero između Jordana na istoku i Izraela i Palestine na zapadu. Njegova površina i obale nalaze se na 429 metara ispod nadmorske visine, što je najniža nadmorska visina nekog lokaliteta na Zemlji. Duboko je 304 metra, te predstavlja najdublje hiper slano jezero na svijetu. Sa salanitetom od 34,2%, ono je 9,6 puta slanije od okeanskih voda. Otuda i naziv Mrtvo more jer u tim uslovima život nije moguć. Mrtvo more je 50 km dugo i 15 km široko. Gustina vode u Mrtvom moru je 1,24 kg/lit, što plivanje čini sličnim plutanju.
Zvanična nauka ima dvije hipoteze o nastanku Mrtvog mora koje su neodržive i, kao što je to uobičajeno u ateističkoj nauci, pozivaju se na procese koji su trajali više miliona godina.
Postavlja se pitanje možemo li mi na osnovu biblijskog izvještaja utvrditi porijeklo Mrtvog mora – jedinstvene lokacije na planeti.
Prema Bibliji, sadašnja konfiguracija tla i geološke karakteristike zemlje nijesu starije od 4500 godina, od završetka globalnog Potopa koji je drastično izmijenio našu planetu. Dakle, Mrtvo more je očito nastalo neposredno nakon Potopa, ali da li je u tom periodu do zatiranja područja Sodoma i Gomora bilo „mrtvo“ kao danas? Sudeći to biblijskom izvještaju o plodnoj ravnici, to nije bio slučaj (vidi 1. Mojsijeva 13:10,11).
Morska so nastaje postupkom isparavanja morske vode. Zajedno sa natrijum-hloridom sadrži i male količine ili tragove drugih tvari kao između ostalog kalijum, magnezijum i mangan. Kamena so je morska so koja je nastala usljed sušenja morskih bazena. Prema mjerenjima u Mrtvom moru, nivo ovog bazena sezonski vrlo oscilira i isušuje se s godinama tako da se smatra da je jednom u prošlosti bilo potpuno isušeno. Smijemo li pretpostaviti da se nešto slično dogodilo baš prilikom Božje intervencije zatiranja Sodoma i Gomora?
Jedan vrlo neobičan događaj prilikom napuštanja Sodoma od strane Lotove uže porodice podržava ovu tezu. Podsjetimo se da su instrukcije anđela glasile: bježi, ne osvrći se, skloni se u brda! (1. Mojsijeva 19:17). Ali jedna osoba nije poslušala. „Sunce se podiglo nad zemljom kad je Lot stigao u Sigor. Tada je Gospod na Sodom i Gomor pustio kišu od sumpora i vatre od Gospoda, s nebesa. I tako je zatro te gradove, cijelu Jordansku dolinu, sve stanovnike tih gradova i sve biljke na toj zemlji. A Lotova žena, koja je za njim išla, obazrela se i postala stub soli.“ (1. Mojsijeva 19:23-26)
Poslednja rečenica zvuči kao legenda, zaista. Ali vrijedni proučavaoci Biblije odavno su shvatili da u Božjoj Riječi nema nikakvih mitova. Šta se ovdje dogodilo? Zapazimo, Lotova žena je po svemu sudeći bila još nevoljnija od svog muža da napusti Sodom. Ona je očito zaostala na putu. Nije poslušala naredbu anđela i okrenula se. Ona je patila za životom u Sodomu. To je bio čin otvorenog nevjerstva, nepoštovanja Boga i izbora pogrešne strane. Usljed plamene stihije i vjerovatnih pomijeranja tla, morska voda se morala rapidno isušivati i neki takav proces sa enormno visokim procentom salaniteta „zahvatiti“ Lotovu ženu. Ovo tim prije što oni zapravo nijesu ispoštovali planiranu rutu za bjekstvo već su se uputili u omaleni Sigor. Dakle, nijesu bježali uzbrdo, zbog čega su stigle strašne posledice praktično cijelu tu porodicu.
Islamska tradicija Mrtvo more takođe smatra mjestom Božje kazne.
Istorijski dokazi
Poznati istoričar, Josif Flavije, zapisao je prije oko 1900 godina veoma interesantan izvještaj. On kaže kako je tu sve bilo lijepo prije nego što je bilo spaljeno, i kako su bili bogati gradovi u ovom području. „Bogati gradovi“ ukazuju na postojanje velikih zgrada, hramova, zidova itd. Josif Flavije opisuje šta se tu desilo:
„Ovo područje izgleda tako tužno, pošto je spaljeno, da se niko ne interesuje da ovdje dođe… Bilo je to nekada veoma srećno mjesto, zbog plodova bilja koje je tu raslo i bogatstva nekadašnjih gradova, a sada je sve spaljeno. To je posljedica bezbožnosti njihovih stanovnika, koji su bili uništeni vatrom; danas još uvijek vidimo ostatke ovog božanskog ognja, a tragovi i sjenke ovih pet gradova još uvijek su vidljivi, kao i pepeo u kome se nalaze njegovi plodovi, koji imaju boju kao da su bili za jelo; ali, ako ih uzmete u ruku, oni će se raspasti u prahu i dimu.“[3]
Ovaj opis se veoma lijepo uklapa u geološki izgled područja blizu Masade. Veoma je lako uočiti sličnost između sumpornih lopti i žutog voća, nalik limunu. Takođe, ostaci ovih gradova mogu se vidjeti kao sjenke. Da bi se stvorila sjenka, objekat mora biti veći od svoje okoline, a to je upravo ono kako izgleda mjesto gdje su ove sumporne lopte pronađene.
Istoričar antičke Grčke Strabo konstatuje da mještani koji žive blizu Masade (preko puta Masade) kažu da je „jednom bilo trinaest naseljenih gradova u tom regionu, od kojih je Sodom bio metropola.“[4]
Kada analiziramo sve ove činjenice, možemo vidjeti da je biblijski izvještaj o Sodomu i Gomoru naučno tačan. To je veoma važno, jer nam u Bibliji Bog otkriva da će veoma uskoro intervenisati na sličan način: „Jer gle, dolazi dan koji gori kao peć, i svi oholi i svi koji zlo čine postaće kao strnjika. I proždrijeće ih dan koji dolazi, kaže Gospod nad vojskama, i neće im ostaviti ni korjena ni grane.“ (Malahija 4:1) Biblija na više mjesta potvrđuje da će konačni Božji sud biti izvršen ognjem, zbog čega se zatiranje Sodoma i Gomora uzima kao tip strašnog Suda bezbožnicima.
Priredio: Pavle Simović
__________________
[1] The Exodus Case, Dr Lennart Moller, Scandinavia Publishing House, 2002, pp. 37-47.
[2] The Washington Post: The long quest to find the biblical cities of Sodom and Gomorrah, October 16, 2015; vidi takođe video prilog o iskopavanjima u Tal el-Hamanu.
[3] Flavius Josephus, AD 37-100, The Wars of the Jews, book 4, ch. 8.
[4] de Saulcy, Ferdinand (1853). Voyage autour de la mer Morte et dans les terres bibliques. Paris: Gide et J. Baudry.
