„Smrt i život u vlasti su jezika.“ (Izreke 18:21)
Riječi su moćnija stvar nego što se to mnogima čini. Moć života i smrti može se vidjeti na suđenjima porote, gdje svjedoci i članovi porote mogu izgovoriti riječi koje bi mogle doslovno odrediti da li će optuženi da živi ili da umre. Manje ekstremna, ali ništa manje stvarna, je snaga ohrabrujućih riječi da daju nadu i radost i snaga obeshrabrujućih riječi da izazovu razočaranje i depresiju.
Isus je rekao: „Ali, kažem vam: ljudi će za svaku beskorisnu riječ koju izgovore odgovarati u Dan suda.“ (Matej 12:36). Termin „beskorisna riječ“ može se takođe prevesti kao „prazna riječ“ ili kao „nesmotrena riječ.“ Grčka fraza je rema argos, što znači „neoprezne ili neaktivne ili neisplative riječi“ (koje ne donose zdravi plod). U ovom kontekstu, Isus suprotstavlja „dobre stvari“ unutar dobre osobe sa „zlim stvarima“ u srcu zle osobe. Upozoreni smo da najbolje iskoristimo svoje riječi, jer riječi izražavaju ono što je u našim srcima: „Usta govore ono čega je srce prepuno.“ (Matej 12:34)
„Jer, po svojim riječima ćeš biti opravdan i po svojim riječima osuđen.“ (Matej 12:37) Značaj riječi je u tome što će se one koristiti za procjenu čovjekova duhovnog stanja u presudi. Isus je razgovarao sa grupom fariseja koji su upravo optužili Isusa da je opsjednut demonima (stih 24). Isus ih naziva „zmijskim porodom“ i pitao ih: „Kako možete, kad ste zli, da govorite bilo šta dobro?“ (stih 34). Kao što su zmijska usta puna otrova, tako su i fariseji imali zle riječi o Spasitelju.
Tada Isus upozorava fariseje na nadolazeću presudu, na kojoj će oni odgovarati za svoje riječi (Matej 12:37). Ne postoji bolji sudija o čovjekovom srcu od riječi koje on dozvoljava da izlaze iz njegovih usta. Kao što dobro drveće daje dobro voće, a loše drvo loše, tako i usta otkrivaju stanje srca (stih 33).
Ali nisu samo zle riječi za koje će ljudi morati da polože račun. Isus je rekao da se svaka „nesmotrena“ ili „isprazna“ riječ takođe može koristiti kao presuda protiv govornika. Čak i najmanji grijeh, najmanje odstupanje od Božjeg savršenstva, osudiće osobu u Božjim očima. Grijeh fariseja bio je velik – oni su svojim riječima hulili na Gospoda slave – ali čak i naizgled beznačajne riječi, ponekad pravdane kao „lapsusi“, smatraju se grešnima ako ne donose slavu Bogu. Prema stihu 38, Isus je imao zadnju riječ na ovu temu, jer su književnici i fariseji odmah promijenili temu.
Ostali odlomci daju dodatni uvid. Efescima 4:29 postavlja standard: „Nikakva ružna riječ da ne izlazi iz vaših usta, nego samo ona koja je dobra, da prema potrebi izgrađuje druge i da bude na korist onima koji je slušaju.“ Jakov nas savjetuje o tome koliko je teško kontrolisati jezik: „Ali jezik niko od ljudi ne može ukrotiti. On je neobuzdano zlo, puno smrtonosnog otrova.“ (Jakov 3:8)
S obzirom na teške posledice naših riječi – čak i onih naših „neopreznih“ izraza – moramo naučiti predati udove svog tijela, uključujući i svoje jezike, kontroli Božjeg duha – jedinog koji jezik može ukrotiti. David je bio u potpunosti svjestan tog problema kad je molio: „Postavi, Gospode, stražu na usta moja, čuvara na vrata usana mojih. Ne daj srcu mome da se prikloni ikakvom zlu.“ (Psalam 141:3-4)
Uzročno-posledična veza između isprazne filozofije i kvarenja integriteta ličnosti i zdrave religioznosti
„Pazite da vas neko ne odmami filozofijom i praznom prevarom, prema ljudskoj tradiciji, na načelima ovog svijeta, a ne po Hristu.“ (Kološanima 2:8)
Ovdje Pavle upozorava na moć zavodljivosti ljudske filozofije u kvarenju zdravog integriteta ličnosti. Glavna odlika te filozofije je da se zasniva na načelima „ovog svijeta“. U to vrijeme vjernicima su prijetile opasnosti te vrste iz dva glavna pravca: grčke filozofije i jevrejske tradicije. Nema sumnje da su se lažni učitelji predstavljali kao veliki intelektualci i brinuli su se da svoje doktrine predstave u skladu sa postojećim filozofskim nagađanjima, grčkim ili istočnjačkim. U nastavku Pavle pominje i neke konkretne primjere zavođenja kroz ljudske uredbe za koje se čini da su bile zasnovane na asketizmu (Kološanima 2:21-23). Vrlo je zanimljiv dio teksta gdje on kaže za ta učenja da „po riječi zaista imaju prividnu mudrost“. On ovdje koristi izraz koji odgovara pojmu sofizma – umijeća nadmudrivanja i zavođenja kroz prikrivanje namjernih logičkih grešaka. Jednom kad hrišćani neoprezno prihvate takav način rezonovanja neminovno se događa odlazak na stranputicu i otpadanje od vjere po Hristu. Stoga je ovakve stvari veoma važno prepoznati u samom njihovom početnom nastupu, raskrinkati ih i odlučno odbaciti. Da bismo bili uspješni u tome, moramo poznavati biblijske istine. Zdrava cjelovitost u nauci Svetog Pisma koju je Hrist uporedio sa kućom izgrađenom na stijeni koju nikakva oluja ne može srušiti (Matej 7:24,25) ne može se prenaglasiti.
Besmisleni i isprazni profani razgovori
Pavle je savjetovao mladog Timoteja: „Kloni se svjetovnih neprosvećenih priča svojstvenih starim ženama.“ (1. Timoteju 4:7) Ovo upozorenje se odnosi na profane stvari, koje imaju tendenciju da kvare ono što je sveto. U originalnom kontekstu pomenute priče imaju odliku mitova ili ljudskih fantazija nastalih kao proizvod pogrešne religije i pogrešne životne ideologije koje teže kvarenju i unižavanju uma. Drugim riječima, to uključuje vjerovanje u nebuloze ili besmislice.
U 6. glavi iste poslanice nalazimo slično, još konkretnije upozorenje: „Timoteje, čuvaj što ti je povjereno, i kloni se svjetovnog ispraznog brbljanja i protivrečnog nazovi znanja, koje su neki ispovijedali pa su odstupili od vjere.“ (1. Timoteju 6:20,21)
Opasnost koja se ovdje pominje je dvostruka. Prva dolazi od ispraznog profanog brbljanja, a druga od protivrečnog znanja koje ima kakvoću obmane. Svaka pogrešna teologija odlikuje se upravo kontradiktornim učenjima koja u sebi sadrže neodrživa i nebulozna učenja ili neke njihove elemente. Pavle opominje Timoteja da ispovijedanje takvih učenja neke odvelo u otpad od vjere. Čak i samo jedna pogrešna premisa može teško oštetiti cijeli religijski koncept. Na koji način je Timotej koji nije bio ni blizu iskusan i učen kao Pavle mogao da se sačuva? Jednostavno – da se sklanja od takvih stvari.
U današnjem vremenu Interneta, ljudi koji tragaju za odgovorima iz domena religije izloženi su puno većim, raznovrsnijim i suptilnijim opasnostima. Pored klasičnih web stranica, blogova, foruma i društvenih mreža, popularna mrežna usluga za razmjenu videozapisa, YouTube, faktički omogućuje svakojakim neuravnoteženim ličnostima, sektama i grupama da šire svoju propagandu, ideje i učenja koja ne mogu izdržati provjeru Svetog Pisma, veoma štetna i pogubna za one koji tragaju za istinom, ali nemaju izgrađene filtere za razlučivanje istine od zablude ili su i sami skloni glupostima, senzacionalizmu i sl. Šta je, dakle, najbolja preventiva? Naravno, ne gledati uopšte takve stvari i ne pratiti ih, jednom kad otkrijemo neki ozbiljniji simptom zastranjenja. Ako nas naša religijska uvjerenja ne čine boljom, pametnijom, smotrenijom i mudrijom osobom, možemo biti sigurni da smo negdje skrenuli na pogrešan kolosijek.
Napokon u 2. poslanici Timoteju Pavle iznosi još jedan sličan savjet i pominje konkretna imena ljudi koji su zastranili. „Kloni se svjetovnih i ispraznih besmislica, jer će takvi sve više tonuti u bezbožnost i njihova riječ će se širiti kao gangrena. Među njima su Imenej i Filit. Ti ljudi su odstupili od istine, govoreći da je uskrsenje već bilo, pa nekima potkopavaju vjeru.“ (2. Timoteju 2:16-18)
Ovo je treće mjesto u Novom savezu gdje se upozorava na profane odnosno neprosvećene stvari. Kad jednom ljudi prihvate neke besmislice, progres u otpadu je neminovan. To takođe dovodi do posledičnog gubljenja zdravog razuma i, shodno tome, sve težeg razlikovanja istine i zablude. Pavle kaže da se to dalje širi kao gangrena. On pominje dva čovjeka koji su zbog upuštanja u takve stvari veoma zastranili u vjeri. Jedna od nebuloznih tačaka njihove „doktrine“ kojima su potkovali vjeru drugih bila je da se uskrsenje već dogodilo. Ako bismo tražili paralelu u skorijoj istoriji, znamo da postoje neke vjerske zajednice, kao što su na primjer Jehovini svjedoci, koje uče da se dogodilo „tajno uskrsenje“, da je Hrist već „nevidljivo došao“ i slične gluposti.
Kad govorimo o zdravoj vjeri, bitan je kvalitet a ne kvantitet. Sam Pavle je na više mjesta pozivao hrišćane na razumnu vjeru, a takve pozive nalazimo i drugdje u Bibliji. Biblijska religija nikada nije u suprotnosti sa činjenicama i zdravim razumom. Upravo tu se nalaze uporišta gdje se moramo utvrditi tako da nam stvari koje se još uvijek nalaze u domenu vjere i Božjih obećanja, koja se tek trebaju ispuniti, budu utemeljena na zdravoj nadi, zdravim očekivanjima i zdravim osnovama. To je jedini način da se uspješno odupremo brojnim iskušenjima i izazovima koji nas neprekidno salijeću u svijetu mješavine dobra i zla, gdje se zlo najčešće kamuflira pod izgledom nekog prividnog dobra.
Pavle Simović
