Kad god se neko bavio Biblijom na drugačiji način koji ne pripada ustaljenim klišeima i politici crkve, uvijek je postojao otpor i opozicija.
Tokom srednjeg vijeka, prevođenje Biblije, posebno Starog zavjeta, bilo je obeshrabreno, ali kada se sa početkom protestantske Reformacije počela prevoditi na engleski i druge narodne jezike, to je izazvalo veliko protivljenje crkve. Najznačajniji prevod Biblije na srednjem engleskom, Viklifovu Bibliju (1383), zasnovanu na Vulgati, zabranio je Oksfordski sinod 1408. Najranije štampano izdanje grčkog Novog zavjeta pojavilo se 1516. godine u Frobenovoj štampi, od strane Deziderija Erazma, koji je rekonstruisao njegov grčki tekst iz nekoliko novijih rukopisa vizantijskog tipa teksta. Povremeno je dodavao grčki prevod latinske Vulgate za djelove koji nisu postojali u grčkim rukopisima. Napravio je četiri kasnija izdanja ovog teksta. Erazmo je bio rimokatolik, ali je njegova preferencija prema vizantijskim grčkim rukopisima, a ne latinskoj Vulgati, navela neke crkvene vlasti da ga gledaju sa sumnjom. Godine 1521. Martin Luter je stavljen pod zabranu Carstva, a on se povukao u dvorac Vartburg. Tokom svog boravka tamo, preveo je Novi zavjet sa grčkog na njemački. Štampan je u septembru 1522. U međuvremenu pojavile su se Biblije i na drugim narodnim jezicima Evrope.
Prvo štampano izdanje sa kritičkim aparatom (zapažajući varijante čitanja među rukopisima) proizveo je štampar Robert Estijen iz Pariza 1550. Grčki tekst ovog izdanja i Erazmovih izdanja je postao poznat kao Textus Receptus (latinski naziv za „primljeni/prihvaćeni tekst“), ime koje mu je dato u Elzevierovom izdanju iz 1633., koje ga je nazvalo tekstom nunc ab omnibus receptum („sada primljenim od svih“).
Crkve protestantske reformacije prevele su grčki Textus Receptus da bi proizvele narodne Biblije, kao što su njemačka Luterova Biblija (1522), poljska Brestska Biblija (1563), španska „Biblia del Oso“ (1569) koja je kasnije postala Biblija Reina-Valera nakon prve revizije 1602., češka Melantrikova Biblija (1549) i Kralička Biblija (1579-1593) te brojni engleski prevodi Biblije. Vižojska Biblija, takođe nazvana Karolijeva Biblija, bila je prva Biblija štampana na mađarskom jeziku. Preveli su je u 16. vijeku (1586-1583) pastor Gaspár Karoli i njegove kolege kalvinisti. Tindejlov prevod Novog zavjeta (1526, revidiran 1534, 1535 i 1536) i njegov prevod Petoknjižja (1530, 1534) i Jonina knjiga naišla je na teške sankcije s obzirom na široko rasprostranjeno vjerovanje da je Tindejl promijenio Bibliju dok je pokušavao da je prevede. Tindejlovo nedovršeno djelo, prekinuto njegovim pogubljenjem, dopunio je Majls Koverdejl i objavio ga pod pseudonimom kako bi se stvorila Metjuzova Biblija, prvi potpuni engleski prevod Biblije. Pokušaji „autoritativne“ engleske Biblije za Anglikansku crkvu uključivali bi Veliku Bibliju iz 1538. (takođe se oslanjajući na Koverdejlov rad), Biskupsku Bibliju iz 1568. i Autorizovanu verziju (verzija kralja Džejmsa) iz 1611. godine, od kojih će poslednja postati standard za hrišćane koji govore engleski kroz nekoliko stoljeća.
Do 1578. i Stari i Novi zavjet preveo je na slovenski jezik protestantski pisac i teolog Jurij Dalmatin. Djelo je štampano tek 1583. Slovenci su tako postali 12. narod na svijetu sa kompletnom Biblijom na svom jeziku. Prevod Novog zavjeta baziran je na djelu Dalmatinova mentora, protestanta Primoža Trubara, koji je prevod Jevanđelja po Mateju objavio već 1555. godine, a cijeli Zavjet po djelovima do 1577. godine.
Kasnija kritička izdanja uključuju tekuća naučna istraživanja, uključujući otkrića fragmenata grčkog papirusa blizu Aleksandrije, Egipat, koji navodno datiraju u nekim slučajevima unutar nekoliko decenija od originalnih novozavjetnih spisa. Danas većina kritičkih izdanja grčkog Novog zavjeta, kao što su UBS4 i NA27, smatraju da je aleksandrijski tekst ispravljen papirusima grčki tekst koji je najbliži originalnim autogramima. Njihov aparat uključuje rezultate glasova među naučnicima, u rasponu od određenih {A} do sumnjivih {E}, na kojima varijante najbolje čuvaju originalni grčki tekst Novog zavjeta.
Codex Sinaiticus ili „Sinajska Biblija“ je hrišćanski rukopis grčke Biblije iz četvrtog stoljeća, koji sadrži većinu grčkog Starog zavjeta i grčkog Novog zavjeta napisanog uncijalnim slovima na pergamentu. Uz Codex Alexandrinus i Codex Vaticanus, smatra se najranijim i najpotpunijim rukopisima Biblije i sadrži najstariji kompletan primjerak Novog zavjeta. Codex Sinaiticus je otkriven 1844. godine u manastiru Svete Katarine na Sinajskom poluostrvu, sa dodatnim materijalom otkrivenim u 20. i 21. vijeku. Slaže se sa vatikanskim i aleksandrijskim tekstovima. Međutim, ima problem sa velikim brojem odlomaka koji nedostaju u odnosu na Prihvaćeni tekst. Dakle, sinajski i vatikanski rukopisi su saglasni u sakaćenju izvornih doktrina. Godine 1881, dva britanska profesora, Vestkot i Hort, napravili su grčki tekst od mješavine ovih rukopisa, koji je poslužio kao osnova za gotovo sve savremene prevode Biblije.
Tako u osnovi postoje samo dva izvora odakle primamo naše Biblije: prvi potiče sa područja gdje su djelovali apostoli i hrišćani prvih vjekova – Jerusalim, Sirija i Srednji Istok, a drugi se veže za Rim (Vatikan) ili Aleksandriju (Egipat).
Neki tvrde da vizantijska tradicija sadrži spisateljske dodatke, ali ove kasnije interpolacije čuvaju ortodoksna tumačenja biblijskog teksta – kao dio tekućeg hrišćanskog iskustva – i u tom su smislu mjerodavne. Nepovjerenje u tekstualnu osnovu modernih prevoda doprinijelo je Pokretu samo za Bibliju KJV (King James Only movement). Ove tvrdnje se uglavnom zasnivaju na preferiranju vizantijskog tipa teksta ili Textus Receptusa, a takođe su zasnovane na nepovjerenju prema aleksandrijskom tekstu ili kritičkim tekstovima Nestle-Alanda i Vestkot-Horta, na kojima su zasnovani većina prevoda Biblije iz dvadesetog i dvadeset prvog vijeka. Jedna od frakcija, „The Inspired KJV Group“ vjeruje da je sam KJV bio božanski nadahnut. Oni smatraju da je prevod englesko očuvanje samih Božjih riječi i da je tačan koliko i originalni grčki i hebrejski rukopisi koji se nalaze u osnovnim tekstovima.
Dr Bendžamin Dž. Vilkinson (1872-1968), misionar adventista sedmog dana, profesor teologije i predsjednik koledža, napisao je rad Our Authorized Bible Vindicated (1930) u kojem je tvrdio da neke od novih verzija Biblije potiču iz rukopisa s unesenim kvarenjima u Septuagintu od Origena i rukopise sa brisanjem i promjenama iz iskvarenog aleksandrijskog teksta. Kritikovao je Vestkota i Horta, vjerujući da su namjerno odbili korišćenje Prihvaćenog teksta i unijeli izmjene u tekst korišćen u prevodu koristeći svoj revidirani grčki tekst zasnovan uglavnom na Codex Vaticanus i Codex Sinaiticus. Pored Vilkinsona, bilo je i drugih kritičara.
Zagovornici Samo KJV često tvrde da je aleksandrijski tip teksta pokvaren. Oni navode rane crkvene očeve kao dokaz za kvarenje aleksandrijskih tekstova, na primjer, navodi se da je Origen rekao da su napravljene promjene u rukopisima. Oni takođe tvrde da starija čitanja nisu nužno bolja.
B.Dž. Vilkinson piše u svojoj knjizi „Pobjedonosna istina“ (Truth Triumphant):
„Protestantske denominacije su izgrađene na tom rukopisu grčkog Novog zavjeta koji se ponekad naziva Textus Receptus, ili Primljeni tekst. To je onaj grčki Novi zavjet iz kojeg su spisi apostola na grčkom prevedeni na engleski, njemački, holandski i druge jezike. Tokom mračnog doba Primljeni tekst je bio praktično nepoznat izvan Grčke crkve. Vraćen je u hrišćanstvo radom tog velikog učenjaka Erazma. Sasvim je malo poznato da je pravi urednik Primljenog teksta bio Lucijan. Niko od Lucijanovih neprijatelja ne propušta mu priznanje za ovo djelo. Ni Lucijan ni Erazmo nisu napisali grčki Novi zavjet, nego apostoli. Međutim, Lucijanovo doba bilo je doba otpadništva kada je poplava izopačenosti sistematski pokušavala da uništi i biblijske rukopise i biblijsku teologiju. Origen, iz Aleksandrijske škole, učinio je svoja izdanja i komentare Biblije sigurnim utočištem za sve greške i deformisao ih je filozofskim spekulacijama uvodeći kazuistiku i laž.“
Džon Vilijam Burgon se suprotstavio onome što je nazvao „dvojicom neodgovornih naučnika Univerziteta u Kembridžu“ (Brooke Foss Westcott i profesor Fenton John Anthony Hort) i njihovom revidiranom grčkom tekstu.
Politika dinamičkog ili formalnog prevođenja
Osim spora oko validnih prepisa biblijskog teksta, korišteni su različiti lingvistički, filološki i ideološki pristupi prevođenju. Unutar zajednice prevodilaca Biblije, oni se obično kategorišu kao:
- Dinamički ekvivalentni prevod (prevod smisao za smisao, tj. prevođenje značenja fraza ili cijelih rečenica s čitljivošću na umu).
- Prevod formalne ekvivalentnosti (slično doslovnom prevodu, tj. prevod riječ za riječ ili prevođenje značenja riječi i fraza na doslovniji način).
- Idiomatski ili parafrazičan prevod.
Kako hebrejski i grčki, izvorni jezici Biblije, kao i svi jezici, imaju neke idiome i koncepte koji se ne mogu lako prevesti, u nekim slučajevima postoji stalna kritička tenzija oko toga da li je bolje dati prevod od riječi do riječi ili dati prevod koji daje paralelni idiom na ciljnom jeziku. Brojne Biblije smatraju se doslovnijim prevodima (ili „riječ po riječ“), dok prevodi poput Nove međunarodne verzije (NIV) i New Living Translation ponekad pokušavaju dati relevantne paralelne idiome. Što se više udaljavamo od prevoda od riječi do riječi, tekst postaje lakši za čitanje dok se više oslanja na teološko, lingvističko ili kulturološko razumijevanje prevodioca, što bi se obično očekivalo da će laički čitalac zahtijevati. S druge strane, kako se približavamo prevodu od riječi do riječi, tekst postaje sve doslovniji, ali se i dalje oslanja na slične probleme smislenog prevoda na nivou riječi i otežava tumačenje laičkim čitaocima zbog nepoznavanja drevnih idioma.
Osim lingvističkih pitanja, teološka pitanja takođe pokreću prevode Biblije. Neki prevodi Biblije, koje su izradile pojedinačne crkve ili grupe crkava, mogu se smatrati predmetom gledišta od strane komisije za prevođenje, što se odnosi i na „standardnu“ KJV. Biblija KJV iz 1611. uključila je 39 knjiga Starog Zavjeta, 15 apokrifnih „međuzavjetnih“ knjiga i 27 knjiga Novog Zavjeta. (Čemu apokrifi ako su imali poštene namjere?) Kralj Džejms je prevodiocima dao instrukcije da osiguraju da se novi prevod slaže sa eklesiologijom i da održava episkopalnu strukturu Anglikanske crkve i njenog vjerovanja u zaređeno sveštenstvo. Na tom poslu radilo je 47 ljudi. Godine 1869, Bendžamin Blejni sa Oksforda je opsežno preuredio KJV, i od tada se gotovo uvijek izostavljaju apokrifne knjige.
Kako je rađena Biblija Novi revidirani prevod?
Osnovni cilj ulaska u projekat Biblija – Novi revidirani prevod bio je uraditi što kvalitetniji savremeni i razumljivi prevod, oslobođen svake vrste teoloških ili tradicionalnih predrasuda i indoktrinacije putem potčinjavanja teksta Svetog Pisma crkvenim dogmama. Stoga se slobodno može nazvati i Biblija – Prvi antiprevarantski prevod.
Kao referentni materijali za reviziju i provjeru tačnosti prevoda, korišćeni su Prihvaćeni tekst (Textus Receptus), međuredna Biblija ISA (Interlinear Scripture Analyzer v. 2 i 3), Strongov konkordans, Braun-Drajver-Brigsov rječnik, Tejerov leksikon grčkog i drugi resursi. Konsultovani su i drugi relevantni prevodi (za pojedine tekstove, Septuaginta i aramejska Biblija), te korišćena istraživanja naučnika, teologa i stručnjaka za hebrejski i grčki. Važno je napomenuti da Institut za izučavanje religije podržava Prihvaćeni tekst za Novi Savez ali ne i nepogrešivost KJV ili drugih prevoda nastalih u vrijeme rane protestantske Reformacije.
Imajući u vidu uvodno izlaganje, polazišta i kriterijumi za reviziju prevoda koji je nazvan „Biblija Novi revidirani prevod“ nisu nužno uslovljeni bilo čijom „ortodoksijom“. Dok s jedne strane nije bila namjera praviti „prepis“ KJV ni insistirati na formalnoj ekvivalentnosti teksta (što je faktički nemoguće), s druge strane se veoma vodilo računa da se sačuva izvorna biblijska misao i teologija, što u praksi znači da korekcije teksta NIKAD nisu rađene parafrazično u „osjetljivim“ stihovima. Međutim, gdje narativ dopušta idiomatsku fleksibilnost, korišćen je i taj pristup radi jasnije razumljivosti teksta. Svakako nijedna korekcija nije napravljena bez konsultovanja izvornog teksta. Tako se može reći da je Biblija NRP funkcionalan prevod odnosno ni strogo formalno ekvivalentan (gdje to nije neophodno) i svakako ne parafrazičan u cilju bilo kakvog pokušaja izopačenja i kvarenja izvornog biblijskog teksta. Da bismo imali pravilan balansiran pristup, moramo znati kako je nadahnuće djelovalo u praksi i imati istančani smisao za razlikovanje gdje se moramo držati najdoslovnijeg mogućeg prevoda, a gdje (obično u narativu) možemo imati određenu slobodu da prevedeni tekst bude što čitkiji i razumljiviji savremenom čitaocu. Otuda naravno i potreba za korisnim fusnotama. Glavni cilj je, dakle, da možemo jasno razumjeti i primijeniti u ličnom životu otkrivenu Božju volju, poruke i plan za nas, a ne idolatrijski odnos prema Bibliji.
Odbacivanje neosnovane i nedobronamjerne kritike
Biblija NRP zaista jeste „revolucionaran“ prevod u određenom smislu, možda i jedinstven u svijetu po nekim osobenostima.
U Bibliji NRP nema isfabrikovane podrške za najveće obmane u nominalnom hrišćanstvu:
- dogmi o trojstvu;
- nedjelji kao „novom danu odmora“;
- konceptu besmrtnosti duše (zagrobni život, raj, pakao, čistilište), odakle proističe srodni koncept lažnih posrednika pred Bogom kao što su umrli sveci, Marija i sl.;
- „crkvi“.
Takođe su urađene ključne terminološke ispravke, Božje „zapovijesti“ su „uputi tj. instrukcije“, itd. Stoga ovaj prevod nikad neće biti popularan i široko prihvaćen, posebno ne od crkava.
Međutim, postoje i drugi kritičari vrlo negativno nastrojeni prema ovom prevodu, osobe koje nastoje da baštine biblijsku vjeru, ali nemaju ni izbliza dovoljno znanja ni kompetencije da naprave objektivnu procjenu stvari, već radije pokušavaju da „dokažu“ nešto što ima sve odlike lične netrpeljivosti, sektaškog mentaliteta i neke vrste zadrtosti. Takvi se obično se uhvate za nešto što su čuli (poslušali neko tendenciozno i nedovoljno korektno predavanje na Internetu) i od toga naprave crno-bijelu sliku.
Tako se mogu čuti optužbe da je Biblija NRP prevođena na osnovu Codex Vaticanus i Codex Sinaiticus te je stoga „izvrtanje Božje Riječi“, uprkos činjenici da je u dodatku „Prevod Biblije“ napravljena jasna ograda od dva pomenuta Kodeksa. Težina ovakvih optužbi je koliko nepromišljena toliko i užasavajuća. Ako bi to bila istina, onda se urednik Biblije NRP nalazi pod Božjim prokletstvom, a istoj opasnosti bili bi izloženi i oni koji čitaju, cijene i preferiraju ovaj prevod. Prema tom izopačenom rezonu, Biblija NRP je nepoželjna ali su im zato prihvatljive one Biblije koje sadrže i podržavaju gore navedene prevare, uz mnoštvo obmanjivačkih fusnota i referenci.
Napravićemo kratki upitnik da bismo istražili vjerodostojnost takvih optužbi.
- Da li je Biblija NRP potpuno novi prevod?
- Da li u Bibliji NRP nedostaju neki djelovi teksta kao što je slučaj sa aleksandrijskim i sinajskim prepisima?
- Da li Biblija NRP pokazuje tendenciju da pokvari bilo koje izvorno biblijsko učenje?
- Da li Institut za izučavanje religije i glavni urednik Biblije NRP imaju bilo kakav motiv da se priklone bilo kojem problematičnom kodeksu sa prepisima Biblije, što se posebno odnosi na Novi savez?
- Da li je priređivač Biblije NRP možda katolik, pravoslavac ili pripadnik bilo koje crkve koja baštini nebiblijska vjerovanja? Koji motiv ili interes bi onda imao da „kvari Božju Riječ“?
- Da li priređivač Biblije NRP pokazuje nedoslednost, nepouzdanost, nestabilnost ili nepoštenje u bavljenju Biblijom i biblijskom naukom u periodu od gotovo tri decenije? Da li je poznat po krajnostima, promjenama vjerovanja, ispadima, povodljivosti, sklonostima ka sektašenju, neuravnoteženosti, neznanju?
- Da li priređivač Biblije NRP ima sklonost podređivanju Svetog Pisma subjektivnim doktrinama (vlastitim sviđanjima ili nesviđanjima) tako da bi namjerno oštetio neka biblijska učenja na račun drugih (kao što to rade liberalni hrišćani, oni koji tvrde da starosavezni spisi više nisu važeći, da je ukinut Božji Zakon, da je sada „sva hrana čista“ i sl.)?
- Da li ukupan rad Instituta za izučavanje religije, uključujući Bibliju NRP, nečim ukazuje da iza toga stoji neko ko se možda nalazi pod Božjim prokletstvom?
Odgovor na sva pitanja je odrečan. Na čemu se onda temelje pomenute optužbe? Da li možda na zavisti i „potrebi“ da se diskredituje rad Instituta za izučavanje religije, koji, između ostalog, nema nimalo naklonosti ni prema sektama i tzv. nezavisnim grupama sa iskrivljenim naukama, nekompetentnim vjeroučiteljima i dr.?
Postoji li onda ijedan argument za optužbe na račun Biblije NRP? Postoji. Ali taj argument nije ono što će koristiti osobe sa nepoštenim motivima i neznalice. Pa koja je onda to zamjerka koja bi se mogla opravdano uputiti priređivaču Biblije NRP? Nedovoljna ažurnost da se detaljnije prekontrolišu neki biblijski tekstovi koji su objektivno zahtijevali korekcije. I zaista, revizija NRP je potrajala možda duže nego što je trebalo. Ali ovaj projekat je rađen javno i transparentno tako da se svako (dobronamjeran) mogao uvijek uključiti sa sugestijom da određeni stih treba ispraviti, što je i bio slučaj u praksi. Nijedna korisna sugestija nikada nije ignorisana od bilo koga, čak ni od onih koji bi se javili pod nekim nadimkom (anonimno).
Zašto se kritičari nisu i sami javili da ukažu na tekstove koji su, po njihovom mišljenju, nekorektni? Da li zato što su priželjkivali da postoje neke greške kako bi mogli optuživati? Da li ste čuli da su nekad ti isti kritičari pohvalili Bibliju NPR za mnoštvo dobrih i vrlo važnih revizija i stihova vraćenih originalu? Da li ste ih vidjeli da javno dijele neke odlične članke ili preporučuju sajt religija.me? Zašto ne? Kakav je to duh onda?
Da smo imali tim kompetentnih ljudi koji bi zajedno radili na reviziji prevoda sigurno bi se sve puno brže završilo. Da smo imali ažurnije spoljne saradnike i to bi ubrzalo rad. Da je priređivaču Biblije NRP to bila glavna i jedina preokupacija opet bi veoma dobili na vremenu. Kako god, na pitanje da li se sve to moglo završiti brže i ažurnije, odgovor je da, moglo je. I tu postoji jedina objektivna odgovornost priređivača Biblije NRP.
Ostale optužbe odbacujemo kao proizvod opozicije, zlonamjernosti, gluposti, nekompetencije, sektaškog i/ili idolopokloničkog odnosa prema Bibliji, nerazumijevanja nadahnuća, nerazumnog insistiranja na isključivosti određene politike prevođenja i sl.
Pavle Simović
Imam nekoliko pitanja:
Može li se ovaj prevod naručiti preko sajta? Ako ne, kad će to biti moguće?
Miroljub vas je na svom forumu optužio da ste mu se javili pre par godina sa lažnog mejla i trazili izvorni fajl Biblije. Kaže: “Znao sam da je on, ali sam se pravio kao da ne znam, i poslao sam mu izvorni tekst Biblije prelomljen u programu quarkXpress, pa je on posle tekst prebacio na “crnogorski jezik”, izmesao knjige kao u paganskoj Septuaginti, ubacio neke fusnote koje je cuo u mojim predavanjima, izbacio prevod Mateja sa hebrejskog, i ko zna sta je tu jos radio, pa je objavio svoj miki maus prevod.” “Ako pogledas njegov sajt videces da je 99% materijala na njegovom sajtu skinuo sa mojih sajtova. Posto je ultra demonizovan, ne preporucujem nista da se uzima od njega, pa cak i da dzabe deli.”
Izvinite što sam ovo citirao, ali voleo bih da znam šta je od ovoga uopšte istina ako je ima?
Neki beogradski protestanti su pre više od šest godina napravili i svoj prevod, a kao prevodioci su potpisani Žarko Đorđević, Miroslav Živković i pokojni Aleksandar Birviš koji je prevodio i neke apokrife za koje je sam rekao da sadrže nebiblijske doktrine. Šta mislite o ovom prevodu i koliko vredi?
Hrišćanska mreža Ex YU je objavila i neki Savremeni revidirani prevod. Jesu li to oni bez pitanja preuzeli od vas, s obzirom na to da je jedan od njih i vaš bivši saradnik Zdravko Vučinić koji piše tekstove i drži predavanja o duhu Zakona koji je iznad slova, a pod uticajem neognostičkog gurua Klejtona koji kao da je preleteo iz neke istočnjačke sekte u današnju adventističku crkvu?
1) Može se naručiti Biblija NRP preko brojeva telefona datih na stranici Knjige u ponudi.
2) Naravno da nije tačno to što je iznio Miroljub Petrović. Tačno je samo da je taj prevod korišćen za reviziju (preuzet kao pdf), izuzev teškog falsifikata jevanđelja po Mateju rabina Šem Tova. Svako ko posjećuje sajt religija.me lako može vidjeti da sadržina nema veze sa sajtovima kultiste Petrovića.
3) Da je neki prevod Biblije zaista korektan, ne bismo imali nikakve potrebe da radimo NRP. Nijedna crkva nikad neće izdati pošten prevod.
4) Nakon što se Vučinić odvojio od nas i udružio sa Klejtonom, zahtijevao je da dobije radnu verziju Biblije NRP iako faktički nije imao udijela u reviziji i radu na prevodu. Imamo informacije da je neke tekstove oštetio i prilagodio svojoj teologiji ali se ne bavimo time i naravno ne preporučujemo nikome tu Bibliju niti da ima išta sa njihovom teologijom.
Hvale vrijedno!
Gdje se može naručiti ili kupiti Biblija NRP, i imate li u Zadru ili okolici kakvu zajednicu ili kućnu grupu istraživača Biblije?
Božji blagoslov,
Danko Wylupek
Za štampano izdanje u HR možete se javiti na broj naveden na stranici Knjige u ponudi.
Sva elektronska izdanja su besplatna (webhelp verzija na sajtu, pdf, chm, aplikacija Biblija NRP u Google Play prodavnici, kao i epub verzija za sve mobilne uređaje).