Endogamija (od grč. endon – unutra i gamein – sklapati brak), u najširem smislu tog pojma, označava uspostavljanje polnih i bračnih odnosa unutar neke društvene grupe. Već iz ove definicije možemo shvatiti da se endogamija može odnositi na brak između pripadnika istog plemena ili istih plemenskih i etničkih grupa. Endogamija je karakteristična za aristokratiju, za etničke i vjerske manjine u industrijalizovanim društvima, ali i za sistem u Indiji i za klasna primitivna društva kao što su Masaji u istočnoj Africi. Uobičajena je za zajednice koje žele da budu odvojene od ostatka društva, za zajednice koje ne žele da budu u potpunosti integrisane u njega, a nekima je to čak i religijska obaveza, kao što je slučaj sa ortodoksnim Jevrejima. To znači da endogamija često podrazumijeva polne i bračne odnose među bliskim srodnicima. Naravno, ovakva praksa može da se vrati kao bumerang: umjesto da dovede do opstanka jedne grupe, može vrlo lako da je uništi. Prvo zbog genetskih oboljenja koje na duži rok mogu da zahvate sve pripadnike ove grupe, a drugo, pošto je miješanje različitih gena dobro za dijete, nemiješanje ima suprotan efekat.
Rađanje djece sa invaliditetom, umanjenim intelektualnim sposobnostima, slaba otpornost na bolesti, ludilo, nizak nivo inteligencije – sve to mogu biti posljedice upražnjavanja endogamije.
Istraživanja sprovođenja od strane RHJ (Reproductive Health Jurnal) 2009. godine pokazala su visok nivo stupanja u bračne i seksualne odnose sa prvim srodnicima u svim arapskim zemljama. Među zemljama koje su obuhvaćene istraživanjima nalaze se Alžir sa 34% ovakvih brakova, Bahrein 46%, Egipat 33%, Irak 60%, Jordan 64%, Kuvajt 64%, Libija 48%, Liban 42%, Sirija 40%, Katar 54%, Saudijska Arabija 67%, Sudan 63%, Sirija 40%, Tunis 39%, Ujedinjeni arapski emirati 54% i Jemen 54%.
Sveukupno gledano, 65-80% brakova na Bliskom Istoku, u sjevernoj Africi i centralnoj Aziji su jednokrvni brakovi, u ovom ili onom obliku.
Veliki broj ovakvih brakova sklopljen je među osobama čiji su roditelji takođe sklopili brakove sa svojim prvim ili daljim rođacima, što ostavlja ogromne posljedice kako na zdravlje tako i na razvoj ovakvih društava. U ovim zemljama veliki je broj mrtvorođenih beba kao i bolesti poput mišićne atrofije, različitih genetskih bolesti, šizofrenije i drugih. Djeca čiji su roditelji krvni srodnici ili braća, rađaju se sa teškim društvenim problemima, teško ostvaruju društvenu interakciju, slabije razumiju svijet oko sebe te postižu lošije rezultate u školama od djece čiji roditelji nisu krvni srodnici.
U hrišćanskim tradicionalnim društvima (osim ako nisu bili u pitanju vladari, kojima je „sve dozvoljeno“) zabranjuje brak i sparivanje između osoba koje ne dijeli više od četiri (ili više) stepena srodstva.
Biblijska načela endogamije
Očigledno je da endogamija u širem smislu tog pojma ima brojne negativne aspekte. Ali šta je sa endogamijom u religijskom kontekstu?
Za početak uzećemo primjer Amiša. Amiši su pripadnici vjerske zajednice koji su preuzeli anabaptističko vjerovanje od menonita. Do 17. vijeka živjeli su u zajednicama u Švajcarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj, međutim kako su bili izloženi progonu zbog svojih vjerovanja, početkom 18. vijeka neke grupacije s njemačkog govornog područja koje su pripadale staroj amiškoj Menonitskoj crkvi, emigrirale su u Sjevernu Ameriku, gdje su osnovale kolonije. Trenutno oko 130.000 Amiša živi u SAD-u u vjerskim zajednicama koje su nezavisne i izolovane od ostatka američkog društva, jer im njihova vjerska načela ne dopuštaju da učestvuju u svjetovnom životu i da preuzimaju vrijednosti spoljašnjeg svijeta. Stoga se Amiši žene unutar svoje zajednice i žive u ruralnim područjima. Endogamija je rezultat genetske izolacije amiške zajednice i uzrokovala je mnoge nasledne bolesti i fizičke anomalije, kao što su distrofija mišića, hemofilija i zakržljali rast.
Ovo svakako ne možemo tretirati kao pozitivan primjer, naprotiv.
Međutim, mudro proučavanje Biblije pomaže nam da princip endogamije postavimo na zdravorazumskoj platformi.
Apostol Pavle podučava endogamiji u 2. Korinćanima 6:14:
Pavle ovdje povlači granicu razdvajanja na osnovnom ideološkom principu: vjernik nasuprot nevjerniku. Pod pojmom „vjernik“ svakako podrazumijeva osobu koja je vjerna Bogu u skladu sa načelima Svetog Pisma. Brak je jedna vrsta „jarma“ u kojem se supružnici udružuju na zajednički život.
Vjernost Bogu uključuje biblijski odnosno hrišćanski moral. To je usko vezano sa poštenim i pravednim principima kojima se vjernik rukovodi kroz život. Naravno osnovni razlog zašto su nevjernici to što ideološki jesu nije nedostatak informacija već namjera da žive po svojim tjelesnim željama, protivno Bogu. „Tjelesnost“ je isto što i predanost ropstvu grijehu (Rimljanima 7:14). Grijeh je bezakonje (1. Jovanova 3:4). Tako su ta dva stila života razdvojeni kao svjetlost i tama.
Ideja da takav brak može uspjeti je čista utopija. Da bi „jaram“ funkcionisao, oba „partnera“ moraju složno djelovati sa istim namjerama i naporima u istom pravcu. Ako jedan od partnera uđe u bračnu zajednicu sa već formiranim hedonističkim i nemoralnim navikama, dovođenje u red u braku je idealistička projekcija koja se najvjerovatnije nikad neće ostvariti.
Ono što pospješuje nerealna očekivanja od braka svakako je slijepa sentimentalna zaljubljenost. Taj period može se produžiti još nekih godinu-dvije u braku, a onda obično slijedi bolno buđenje. Posebno je bolno i traumatično za osobu koja je u duši poštena ali koja je bila dovoljna naivna da uđe u potencijalno problematičnu vezu, uglavnom zasnovanu na fizičkoj privlačnosti ili emotivnoj uobrazilji. Takav brak pretvara se u zonu sumraka, gdje se brzo gube načela morala i vjernosti Bogu i žrtvuju na oltaru opstanka bračne zajednice. Uz to dolazi do velikih promjena u ponašanju nekada religiozne i moralne osobe, koja obično djeluje kao da ima amneziju i „ne sjeća se“ pređašnjeg života.
Ako je igdje potrebna upotreba razuma, to je prilikom donošenja odluke za bračnu zajednicu. Tu je pozitivno načelo vjerske odnosno ideološke endogamije jako bitno. Bračni drug treba da bude istovremeno naš pouzdani i najbolji prijatelj, duhovno i intelektualno bliska osoba, s kojom nalazimo zajednički jezik, osoba koja će uvijek težiti da nam pomogne i podrži nas u teškoćama.
Postoje i situacije kada se mogu upoznati kvalitetne osobe suprotnog pola od kojih jedna može biti neupućena u zdravu biblijsku religiju. Ali susret sa moralnim načelima Božjeg poretka života svakako će pokazati njegovu/njenu osnovnu tendenciju. Stoga neinformisanost ili odbojnost prema formalnoj, licemjernoj i nerazumnoj religiji nije isto što i nevjerstvo. Vjernost ili nevjerstvo se demonstriraju nakon suočavanja sa istinom. Štaviše, može se dogoditi da imate mnogo kvalitetniji brak sa poštenom osobom koja ne zna mnogo o religiji nego sa nekom pseudo religioznom osobom sa sektaškim mentalitetom ili problematičnim vjerovanjima. Treba biti mudar i praviti te razlike, a takođe je uvijek poželjno poslušati savjet mudre i iskusne osobe.
Dakle, sve razlike nastale zbog različitog gledanja na stvarnost ili način života, povećavaju ugroženost bračnog jedinstva. Posebno razorno na brak djeluju fundamentalno različita religijska gledišta. Kakav god kompromis da napravite u toj situaciji, on će uvijek biti štetan.
Neki negativni biblijski primjeri kršenja načela vjerske endogamije
Prvi drastični primjer ove vrste nalazimo u knjizi Postanja 6:1-6:
Pobožni muškarci pretpotopne generacije su se ženili sa nepobožnim djevojkama što je dovelo do raspada porodice i velike moralne dekadencije. Ovaj obrazac moralnog propadanja često se ponavljao u istoriji Božjeg naroda.
U 2. Mojsijevoj 34:15,16 (ref. 5. Mojsijeva 7:2-4) nalazimo jasan Božji uput:
Da kršenje ovog uputa zaista može dovesti do zastranjivanja čak i najinteligentnije osobe, svjedoči primjer kralja Solomona:
Nemojte se zanositi iluzijom da je prošlo vrijeme paganizma kao u doba kralja Solomona. Paganizam je vrlo živ i danas kao u staro doba, nebitno da li je maskiran „hrišćanstvom“ ili popularnim svjetskim običajima i praznicima.
Jedan od vođa i reformatora Božjeg naroda posle povratka iz vavilonskog ropstva je konstatovao:
Kao što vidimo, osnov biblijski utemeljene bračne endogamije je uvijek moralne i duhovne prirode. Kršenje ovog Božjeg uputa rezultira kvarenju čiste religije i moralnoj dekadenciji. To je neminovnost. Svaka biblijski religiozna osoba zna kakve posljedice mogu biti po njeno sadašnje i vječno dobro, uključujući i djecu.
