Analiza biblijskih činjenica o prirodi Isusa Hrista neophodna je za sticanje ispravnih gledišta o našem Gospodu i Spasitelju, što je od presudne važnosti za zdravost u vjeri. Pažljivim proučavanjem Biblije otkrićemo da je Božja Riječ vrlo dosledna i precizna po ovom pitanju i da možemo znati sve što nam je potrebno.
Pošto u sagledavanju ove tematike u potpunosti zavisimo od božanskog otkrivenja istine – jer polazišta ne smijemo tražiti u ljudskom sistemu vrijednosti, filozofiji ili predrasudama, što zapravo korespondira sa satanizmom – svaka stavka mora biti podržana navodima Svetog Pisma, u kontekstu u kojem su zaista dati. U protivnom, u ozbiljnoj smo opasnosti da završimo kao pronosioci različitih jeresi, starih gotovo koliko i hrišćanstvo ili lukavo prepakovanih za potrebe crkvenih i sektaških dogmi.
Identitet Isusa Hrista
Prvo pitanje s kojim se moramo suočiti je postojanje i identitet Isusa Hrista. Da li je Isus samo još jedan čovjek na zemlji koji je živio prije oko 2.000 godina? Pored 27 dokumenata Novog saveza, postoje i drugi istorijski izvori koji potvrđuju postojanje Isusa Hrista kao ličnosti tako da to nije sporno.
Čak i površno istraživanje Isusovog života vrlo brzo će nas suočiti sa Njegovim neobičnim tvrdnjama o božanskom i ljudskom identitetu. Međutim, poznato je da su brojne ličnosti kroz istoriju pripisivale sebi božansko poreklo, moći, atribute i poslanje, tako da očigledno nijesu dovoljne nečije tvrdnje bez konkretne i dokazive argumentacije.
Prilikom utvrđivanja identiteta Isusa Hrista treba da razmotrimo šta o Njemu govori Sveto Pismo Starog saveza, šta On sam kaže o sebi, šta Njegove riječi i djela svjedoče o Njemu, te napokon kakve rezultate donosi vjera u Isusa Hrista neposredno u Njegovo vrijeme, istorijski posle Hrista i u budućnosti. Sve ovo bi zahtijevalo veoma opsežnu i dugu analizu tako da ćemo se ograničiti samo na ključne stvari.
i) Proročanstva o Mesiji
Isus se stalno pozivao na starosavezna proročanstva kojima je potvrđivao svoje tvrdnje da je on Mesija.
„I počevši od Mojsija i svih Proroka, protumačio im je ono što je pisano o njemu u svim Pismima.“ (Luka 24:27)
„‘To je ono o čemu sam vam govorio dok sam još bio s vama, da se mora ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevom zakonu, u Prorocima i u Psalmima.’ Tada im je otvorio um da razumiju Pisma.“ (Luka 24:44,45; vidi takođe Jovan 5:46; Jovan 8:56; Djela 3:18; Djela 17:2,3)
Stari savez sadrži 60 opširnijih mesijanskih proročanstava i približno 270 manjih koja su se obistinila u jednoj osobi, Isusu Hristu. To očito potvrđuje Njegov identitet i kvalifikacije Mesije.[1]
Bog je s najvećom pažnjom i preciznošću unaprijed objavio istoriju svoga Sina kako bi ga izdvojio i razlikovao kao Mesiju, Spasitelja čovječanstva, od bilo koga ko je ikada živio na ovoj planeti, uključujući i sve lažne pretendente na Božje poslanje. Prema zakonu vjerovatnoće, šanse da se u jednoj osobi ispuni svih 48 proročanstava su 1:10157. Ovo dodatno podupire činjenica da su sva proročanstva o Mesiji iznesena najmanje 400 godina prije nego što se On pojavio.
Prvo proročanstvo o dolasku Mesije i Spasitelja dato je odmah po padu u grijeh:
„Staviću neprijateljstvo između tebe i žene i između tvog semena i njenog sjemena. Ono [doslovno on] će ti glavu zdrobiti, a ti ćeš ga u petu raniti.“ (1. Mojsijeva 3:15)
Žena predstavlja Božji narod (vidi Otkrivenje 12. glava).
Kroz dalju istoriju, ovaj izbor se dodatno sužava na Simovo potomstvo (1. Mojsijeva 9. i 10. glava), zatim dalje na Avramovo potomstvo (1. Mojsijeva 12., 17. i 22. glava), te Isakovo (1. Mojsijeva 17. i 21. glava) pa Jakovljevo potomstvo (1. Mojsijeva 28. glava; 35:10-12). Od dvanaest plemena nastalih od Jakova – Izraela, Judino pleme je odbrano za mesijanski cilj (1. Mojsijeva 49:10). Od svih porodica u Judinom plemenu samo je Jesejeva porodica bila Božiji izbor (Isaija 11:1-5). Od Jesejevih osam sinova, izbor se suzio na Davidovo potomstvo (2. Samuelova 7:12-16; Jeremija 23:5).
Druga proročanstva, pisana hiljadu ili više godina prije Isusovog rođenja, navode precizne detalje o načinu na koji će Mesija stradati, o Njegovom natprirodnom začeću ali prirodnom rođenju, preciznoj lokaciji gdje će se roditi, vjerskim i društvenim prilikama, Njegovom prethodniku, odbacivanju, izdaji, cijeni izdaje, stradanju, itd.
Naučne analize pokazuju kako nije moguća nikakva slučajnost prema načelima računa vjerovatnoće da bilo koji čovjek ikada ispuni samo dio ovih proročanstava.
Povrh toga, vremenska proročanstva, posebno ona zapisana u knjizi proroka Danila o „70 sedmica“ i „2300 dana“, na precizan način postavljaju vremenski okvir dolaska, značaja i ključnih obilježja misije Mesije, što se ne odnosi samo na Njegov život i rad na zemlji, već takođe i na posredovanje u korist čovjeka na Nebu.[2] Nije li to fascinantno?
ii) Sveto Pismo predstavlja Isusa kao jedinstvenog i jedinog posrednika sa Bogom
Iz proročanstva o dolasku i misiji Mesije izdvaja se jedno koje ljude, naučene da razmišljaju u šablonima ljudskog iskustva, navodi na skepticizam i nevjerstvo. Riječ je o natprirodnom začeću Isusa Hrista. Ukoliko nemamo na umu širu sliku o Mesiji i Njegovom dolasku, zaista bismo mogli pasti u iskušenje da posumnjamo kako je to proizvod mitologije i nerealnost. Ali taj događaj zapravo predstavlja srž identiteta Isusa Hrista. On određuje Njegovo pred postojanje kao Božjeg Sina. Na 28 mjesta u Bibliji Isus je nazvan Sinom Božjim (vidi: Psalam 2:7; Priče Solomonove 30:4; Danilo 3:25; Matej 2:15; Matej 3:17; Matej 17:5; Marko 1:11; Marko 5:7; Marko 9:7; Marko 14:61; Luka 3:22; Luka 8:28; Luka 9:35; Luka 20:13; Jovan 1:14; Jovan 5:19; Jovan 5:26; Jovan 14:13; Djela 13:33; Rimljanima 1:4; 1. Korinćanima 15:28; Jevrejima 1:5; Jevrejima 1:8; Jevrejima 5:5; 2. Petrova 1:17; 1. Jovanova 4:10; 1. Jovanova 5:9; 1. Jovanova 5:10).
Kad je istjerivao demone, oni su tačno znali Njegov identitet Sina Božjeg (vidi: Matej 8:29).
Ukoliko bi Isus bio samo potomak iz navedene genealogije Božjeg naroda, to ne bi bila dovoljna kvalifikacija za Mesiju i Spasitelja. Samo potomak palog čovjeka, ko god on bio, ne bi imao ingerencije niti zakoniti osnov da stane kao predstavnik i zastupnik cijelog čovječanstva. Otac čovječanstva bio je Adam, i logično, ne može neko od njegovih ličnih potomaka, pokriti poziciju koja je „starija“ od Adamove. (Pavle se bavi ovakvim dokazivanjem vezano za Hristovo pravo na sveštenstvo u Jevrejima poslanici.[3]) To mora biti Otac na višem nivou od Adama, a jedini viši nivo je Adamov neposredni Tvorac. Ko jedini može stati kao Viši zastupnik u korist čovječanstva, otkriva nam nadahnuta Riječ:
„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo.“ (Galatima 4:4)
Ovo je jedan od ključnih tekstova o Isusovom identitetu, mesijanstvu i Njegovoj prirodi kojem ćemo se svakako vratiti nešto kasnije. Za sada zapazimo sledeće: Bog je poslao svog Sina KOJI JE VEĆ POSTOJAO, IMAO SVOJU EGZISTENCIJU NA NEBU, da se utjelovi u odgovarajuće vrijeme prema Planu spasenja (vidi: 2. Timoteju 1:9-10).
Da vidimo šta Božjeg Sina kvalifikuje za takvu misiju.
„On [Hrist] je slika nevidljivog Boga, prvorođeni prije svakog stvorenja. Jer je kroz njega sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prestoli ili uprave ili poglavarstva ili vlasti. Sve je stvoreno kroz njega i za njega. On je prije svega, i sve je u njemu objedinjeno.“ (Kološanima 1:15-17)
Bog je Izvor a Sin Božji je Kanal života. Kroz Hrista sve je postalo, kroz Hrista dat je život. Stoga je Sin Božji jedini koji ima kvalifikacije, ovlašćenje i pravo da u Božje ime neposredno vrši funkcije Gospoda i po potrebi zastupa svoja stvorenja. Ne postoji niko, apsolutno niko drugi sa takvim pravima, o čemu jasno svjedoči kompletna Biblija (vidi: 1. Timoteju 2:5; Djela 4:12; Isaija 43:11).
iii) Šta je Isus govorio o sebi?
Da li je Isus bio svjestan svog identiteta?
„Prvosveštenik ga je opet upitao: ‘Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga?’ Tada mu je Isus rekao: ‘Jesam. I vidjećete Sina čovečijeg kako sjedi s desne strane Silnoga i dolazi s oblacima nebeskim.’“ (Marko 14:61,62)
„‘Šta kažu ljudi, ko je Sin čovečiji?’ Oni mu odgovoriše: ‘Jedni kažu – Jovan Krstitelj; drugi – Ilija; a treći – Jeremija ili jedan od proroka.’ Tada ih on upita: ‘A šta vi kažete, ko sam ja?’ Simon Petar mu odgovori: ‘Ti si Hristos, Sin Boga živoga.’ ‘Blago tebi, Simone, sine Jonin,’ reče mu Isus, ‘jer ti to nije objavio čovjek, nego moj Otac, koji je na nebesima.’“ (Matej 16:13-17)
Vidimo da mnogi Isusovi savremenici nijesu imali pravu predstavu o Njegovom identitetu zbog predrasuda tradicionalne religije, nacionalnog ponosa i nespremnosti da prihvate činjenice od Boga. Za palog čovjeka, božanska manifestacija i potvrda očituje se u natprirodnim dostignućima i moći. Ali upravo to je područje gdje pali anđeli najlakše zadobijaju ljude za satanizam. Načela Božjeg kraljevstva su potpuno drugačija i zasnivaju se na poretku života koji podrazumijeva odnos sa Tvorcem i međusobne odnose povjerenja i ljubavi. Pogledajmo kako Otac predstavlja Isusa:
„Ovo je moj voljeni Sin, koji je po mojoj volji!“ (Matej 3:17)
I drugom prilikom:
„Ovo je moj voljeni Sin, koji je po mojoj volji! Njega slušajte!“ (Matej 17:5)
Odnos sa Bogom je ključna identifikacija za Isusa Hrista. Demonstracija moći i učinka nikad ne bi mogli biti dovoljna garancija Njegovog identiteta, jer bi to u stvari značilo dokazivanje identiteta, što podrazumijeva sumnju i nevjerstvo – odlike satanizma. Zato Isus nije pao u zamku samodokazivanja pred Sotonom i ljudima (vidi: Matej 4:1-11; Matej 12:38,39; Matej 16:1; Jovan 2:18). On je slijedio Očevu volju i plan, što je samo po sebi bila najbolja i neoboriva argumentacija Njegovog mesijanstva.
Sam Isus potvrđuje svoje pred postojanje:
„Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam prije nego što se Avram rodio.“ (Jovan 8:58)
„A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen da budeš među hiljadama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji izlasci su od prije vremena, od eonskih dana.“ (Mihej 5:2)
Zanimljivo je da termin „izlasci“, na hebrejskom „motsa-ah”, označava familijarno poreklo.
Identitet i karakter Isusa Hrista, Sina Božjeg, ostaju isti u svim dobima:
„Isus Hristos je juče i danas isti i u svim dobima.“ (Jevrejima 11:8)
Pogledajmo sada jasno Isusovo izlaganje zabilježeno u jevanđelju po Jovanu 5:17-47.
„Moj Otac radi sve do sada, pa radim i ja… Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa da učini sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini. Jer što god On čini, to i Sin čini na isti način. Jer Otac voli Sina i pokazuje mu sve što sam čini… Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu, da bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao… Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi… Moj sud je pravedan, jer ne vršim svoju volju, nego volju onoga koji me je poslao. Ako samo ja svjedočim o sebi, moje svjedočanstvo nije istinito. Ima drugi koji svjedoči o meni, i znam da je istinito svjedočanstvo kojim on svjedoči o meni… Ali ja imam svjedočanstvo veće od Jovanovog, jer djela koja mi je Otac dao da izvršim, sama ta djela koja činim, svjedoče o meni da me je Otac poslao. I Otac koji me je poslao sam je posvjedočio o meni… Vi istražujete Pisma jer mislite da u njima imate vječni život, a upravo ona svjedoče o meni… Ja sam došao u ime svog Oca, ali vi me ne primate. Kad bi neko drugi došao u svoje ime, njega biste primili. Kako biste mogli vjerovati, kad prihvatate slavu jedan od drugoga, a ne tražite slavu koja dolazi od samog Boga?“
Pošto ljudi traže slavu jedan od drugoga, a odbijaju Božju slavu (vidi: Jovan 12:43), ishod je nevjerstvo i nespremnost da prihvate ono što je zaista od Boga, ali zato će spremno prihvatiti svaku moguću obmanu od onih koji nastupaju u svoje ime. Narkoman prirodno stremi tamo gdje se nudi neka droga.
iv) Dva aspekta Hristove prirode
Za Hrista se kaže da je „prvorođeni“ i „jedinorođeni“. Oba ova termina vežu se oko Njegovog utjelovljenja i spasiteljske misije. Ali izraz „jedinorođeni“ takođe ima širi kontekst Hristovog prapostojanja kao Božjeg Sina.
„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život.“ (Jovan 3:16)
Sin Božji je, dakle, jedinorođen, proistekao od Boga Oca prije mjerljivih vremena, jedini te vrste, ali je takođe jedinorođen i u svom utjelovljenju, začet od Boga na natprirodan jedinstven način.
To znači da kad govorimo o Hristu moramo biti svjesni dva aspekta Njegove prirode: božanske i ljudske. Upravo na ovoj tački pokreću se mnoge zablude, nastale uglavnom kao proizvod predrasuda, nerazumijevanja, segmentacije Biblije za potrebe različitih dogmi i jeretičkih učenja, te napokon pogrešnog shvatanja Boga iz satanističke vizure.
Ono što ne bi trebalo da je sporno je božanska priroda Sina Božjeg u Njegovom prapostojanju na Nebu. Potpuno je logično da onaj ko je proistekao od Boga (Jovan 1:1-3, 14) dijeli tu istu prirodu i da je takođe jedno sa Bogom po ljubavi, karakteru, namjerama, volji… (Jovan 10:30). Međutim, nadahnuta objava Svetog Pisma jasno razdvaja ličnosti Oca i Sina i govori o jednom Bogu kao vrhovnom apsolutu i Izvoru života i Sinu kao Kanalu života u neposrednoj izvršnoj proaktivnoj ulozi (vidi: Kolašanima 1:16; 3:9; 1. Korinćanima 10:4). Sin je pokoran Ocu, jer ne može biti istovremeno više ravnopravnih samopostojećih Bogova, jer ne samo što bi to bilo apsurdno već bi poremetilo sam poredak i sve definicije vrijednosti i istine. Izvor života može biti samo jedan. Naravno to ničim ne umanjuje Hristov status Sina Božjeg, naprotiv čini ga smislenim. Srž svakog paganskog koncepta zasniva se na ideji o više bogova koja kulminira u dogmi o trojstvu.
„Jer iako ima onih koji se nazivaju ‘bogovima’, bilo na nebu bilo na zemlji, jer ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’, za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:5,6)
Dakle, nesporan je Isusov identitet kao Sina Božjeg i Njegovo prapostojanje prije utjelovljenja. Stoga Hristov identitet pratimo u dva poteza: kao prapostojećeg Sina Božjeg i utjelovljenog Sina Božjeg kao Sina čovječjeg. Tako Njegovo postojanje ima kontinuitet koji nije u neskladu sa vremensko-prostornim definicijama.
Ali šta je sa Hristovom prirodom nakon utjelovljenja? To je pitanje od suštinske važnosti za našu vjeru i shvatanje Plana spasenja. Jer ukoliko se neka iracionalnost i neistina ukorijeni u našoj vjeri, u našem umu, to će stajati kao ubrizgani otrov koja će se jednom aktivirati i oštetiti cijeli sistem, obesmisliti platformu istine na kojoj stojimo. Pogrešne ili djelimično tačne pretpostavke vode u izopačene doktrine.
Hristovo utjelovljenje – zašto?
Zašto je Isusovo začeće bilo natprirodnog karaktera? Razlog je svakako Njegovo pred postojanje. Da li je Sin Božji zavisio od utjelovljenja da bi se miješao u ljudske poslove? Izvjesno nije. Odmah po padu u grijeh, Gospod je imao neposrednu komunikaciju sa Adamom i Evom. To je mogla biti isključivo jedna ličnost: Sin Božji. Jer Sveto Pismo konstatuje da Boga Oca niko nikad nije vidio niti ga može vidjeti (1. Timoteju 6:16; vidi takođe 2. Mojsijeva 33:18-23; 5. Mojsijeva 4:12). Gospod koji ima izvršnu funkciju u Planu spasenja kroz cijeli Stari savez bio je Isus Hrist.
„I svi su pili isto duhovno piće. Jer su pili iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena je bila Hristos.“ (1. Korinćanima 10:4)
„To su spasenje marljivo ispitivali i pažljivo istraživali proroci koji su prorokovali o blagodati namijenjenoj vama. Ispitujući u kakvo ili u koje vrijeme javljaše Duh Hristov u njima, unaprijed svjedočeći za Hristove muke i za slavu koja će uslijediti.“ (1. Petrova 1:10,11; uporedi sa 1. Petrova 3:18-20)
U svim vremenima isti Gospod je radio u korist Božjeg naroda (vidi: 1. Mojsijeva 18. glava).
Šta je onda razlog utjelovljenja? Zar Sin Božji nije mogao obaviti svoju misiju radeći na način i u uslovima kao u starosavezno vrijeme? Očigledno da nije.
Pogledajmo šta je glavni razlog Hristovog utjelovljenja. U Jevrejima poslanici apostol Pavle detaljno objašnjava misiju Sina Božjeg. Da bi postao Začetnik spasenja ljudskog roda, On je morao da postane ČOVJEK da bi zaista mogao biti Otac ljudskog roda (Jevrejima 2:10-12).
„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu.“ (Jevrejima 2:14,15)
„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu.“ (Rimljanima 8:3)
Sin Božji postao je čovjek po tijelu i krvi baš kao što smo mi! Postao je podložan smrti. Nije li to dovoljan dokaz o Hristovoj u cjelosti ljudskoj prirodi? Pogledajmo u nastavku.
„Jer on ne uze na sebe prirodu anđela, već uze na sebe sjeme Avramovo.“ (Jevrejima 2:16)
Ne samo što Isus nije koristio prirodu Sina Božjeg, već ni nikakvu prednost anđeoske prirode! Jednostavno On je postao produkt Avramovog potomstva. Kakvo je bilo Avramovo potomstvo? Bezgrešno ili pod teretom grijeha i prokletstva? Odgovor je očigledan. Isus nije imao nikakvu prednost u odnosu na druge ljude, nikakve skrivene „super moći“ ili „božansku silu“. Njegova duhovna snaga i Njegova misija zavisili su isključivo od ODNOSA sa Ocem i pokoravanja Očevoj volji, o čemu ćemo detaljnije govoriti kasnije.
„Zato je u svemu morao da postane poput svoje braće, da bude milosrdan i vjeran kao prvosveštenik u Božjoj službi, kako bi prinio žrtvu pomirenja za grijehe naroda. A pošto je i sam trpio kad je bio iskušavan, on može priteći u pomoć onima koji su u kušnjama.“ (Jevrejima 2:17,18)
Zapazite da tekst ne kaže da je Isus u nečemu morao postati kao mi, već U SVEMU. To isključuje božanske moći koje su pokušavali da isprovociraju Sotona i kušači Hristovi, jer platforma satanizma je demonstracija dostignuća i sile. Dakle, Hrist nije postao bogočovjek (hibrid Boga i čovjeka), već u potpunosti Čovjek, Sin čovječiji, kako je sebe i nazvao 81 put u jevanđeljima!
Jevanđelje, ne slučajno, počinje zemaljskim rodoslovom Isusa Hrista. Ali zbog svoje pre egzistencije Sin Božji nije mogao biti začet prostom biološkom reprodukcijom.
„‘Josife, sine Davidov, ne boj se da uzmeš Mariju za ženu jer je ono što je u njoj začeto od Svetoga Duha. Rodiće sina, a ti ćeš mu dati ime Isus, jer će on svoj narod spasti od grijeha njihovih.’ Sve se to dogodilo da se ispuni ono što je Gospod rekao preko proroka: ‘Evo, djevica će začeti i rodiće sina, i daće mu ime Emanuel,’ što znači ‘Bog s nama.’“ (Matej 1:20-23)
Isus je začet djelovanjem Duha Božjeg jer je to bio jedini način za promjenu forme Njegove egzistencije na Nebu u čovjeka. Bog je Duh (Jovan 4:24) te stoga ne treba da nas iznenađuje duhovni transfer života, što je bio slučaj i prilikom stvaranja čovjeka (1. Mojsijeva 2:7). „Riječju Gospodnjom nebesa su stvorena, i duhom usta njegovih sva vojska njihova.“ (Psalam 33:6)
Ovaj stvaralački transfer u tijelo žene koja je natprirodno začela ali potpuno prirodno nosila trudnoću i rodila Isusa potvrđuje činjenicu da je Bog taj koji daje život, a da je Sin Božji Kanal života, KROZ koji mi možemo biti usvojeni u Božju porodicu! „Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:6) Dakle, Sin Božji je očuvao svoj identitet. On je kao Čovjek i dalje ostao Božji Sin, jer taj status zavisi od POREKLA i ODNOSA, ne OD UROĐENE SILE ILI NATPRIRODNIH ATRIBUTA. Ovo je jako važno da razumijemo, u protivnom bićemo izmanipulisani satanističkom filozofijom. Otac je potvrdio status po odnosu svome Sinu na početku Isusove javne službe (vidi: Matej 3:17)! Isto se dogodilo na Gori preobraženja (vidi: Matej 17:5).
Obratite pažnju na riječi anđela. Isus je rođen da spasi SVOJ NAROD. Dakle, spasava svoje u prirodi KOJOJ JE POTREBNO SPASENJE. To smo već konstatovali i potvrdili Božjom Riječju. Dalje, anđeo je objasnio da je to ispunjenje proročanstva zapisanog u knjizi proroka Isaije 7:14 o dolasku „Emanuela“ koje znači „S nama Bog“. Doslovno s nama Bog? Zašto je anđeo uputio Josifa da djetetu daju ime Jehošua / Ješua, u „značenju Gospod je spasenje“, a ne „Emanuel“ kako je najavljeno u proročanstvu? Očito imena samo označavaju atribute Spasitelja odnosno određene važne aspekte Njegove misije. Šta onda znači s nama Bog? Neka nam objasni sam Isus.
„Isus mu reče: ‘Već sam toliko vremena s vama, a ti me, Filipe, još nisi upoznao? Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ono što vam ja govorim ne govorim sam od sebe, nego Otac koji stoji u meni čini svoja djela.“ (Jovan 14:9,10)
Očito Isus ovdje govori o predstavljanju Boga, služenju kao Kanala vjere, karaktera i djela Božjih. Na taj način pokazuje se slava Božja. Da li je to bila samo Isusova ekskluzivna privilegija, pogledajmo u nastavku:
„Zaista, zaista, kažem vam, ko vjeruje mene, činiće djela kakva i ja činim. Činiće i veća djela od ovih, jer ja odlazim k Ocu. I što god zamolite u moje ime, učiniću to, da bi se Otac proslavio u Sinu. Ako nešto zatražite u moje ime, ja ću učiniti.“ (Jovan 14:12-14)
Kao što možemo da vidimo, sam Isus odbacuje ideju da je imao bilo šta na raspolaganju što je nama nedostupno. Očekivano, oni koji vjeruju u „bogočovjeka“ zloupotrijebiće svaki biblijski tekst koji može da stvori aluzije da je Isusova priroda bila božanska ili da su djela koja je činio rezultat Njegove božanske sile. To otkriva suštinsko nerazumijevanje Hrista, Njegove misije, Plana spasenja, odnosa Oca i Sina, vjere u poslušnosti, te napokon nerazumijevanja koncepta života.
„A tjelesni čovjek ne prihvata ono što je od Božjeg Duha, jer je to za njega ludost, i ne može to spoznati, jer to treba da se prosuđuje na duhovan način.“ (1. Korinćanima 2:14)
Ali vratimo se našem razmišljanju o razlozima Hristovog utjelovljenja. Ponovimo još jednom: da je Bog smatrao, ili da je to bilo u skladu sa Planom spasenja, hibrid bogočovjeka ili bilo koji nivo iznad običnog čovjeka ne bi imao nikakvu potrebu za utjelovljenjem. Međutim, Bog se ne bavi glumom, trikovima i manipulacijom niti šalje „supermena“ pod maskom običnog čovjeka.
Iz Svetog Pisma vidimo da za potrebe božanski određene misije, Bog na poseban način ispunjava pojedince Svetim Duhom, što je bio i slučaj Jovana krstitelja (vidi: Luka 1:13-17).
Iz jevanđelja po Mateju već smo čitali šta je anđeo kazao Josifu. U jevanđelju po Luki zabilježen je uput koji je anđeo Gabrijel dao Mariji:
„Evo, zatrudnjećeš i rodićeš sina. Daj mu ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Svevišnjega. Gospod Bog daće mu presto Davida, njegovog oca, i on će vladati kao kralj nad Jakovljevim domom zauvijek i njegovom kraljevstvu neće biti kraja.“ (Luka 1:31-33)
Na Marijino pitanje kako će se to dogoditi, anđeo je objasnio:
„Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji.“ (Luka 1:35)
„Svet“ znači odvojen ili određen od Boga za posvećenu misiju. Taj pojam ne uključuje nikakve natprirodne moći. Anđeo konstatuje da će se Isus „nazvati Sin Božji“, što se ne odnosi na status koji tek dobija po rođenju, već na garanciju identiteta kao začetog od Boga. Drugim riječima, anđeo kaže Isus će biti tvoje dijete, čovjek i Davidov potomak, ali Čovjek sa identitetom Sina Božjeg.
Na kraju ovog dijela ostaje da vidimo zašto nadahnuće kaže da je Isus uzeo „obličje čovjeka“. Da li to znači da On u stvari nije bio čovjek, već je samo tako izgledao, dok je u suštini bio Bog? Rekli smo da je Hristov originalni identitet Božji Sin – što je jednako Božjem obličju. Dakle, za potrebe Plana spasenja, za potrebe iskupljenja palog čovjeka, On je dobrovoljno pristao da uzme našu prirodu, da sudjeluje, dijeli, ono što smo mi, ali mu to nije pripadalo urođenim pravom ni po moranju. To je razlog zašto se koristi pojam uzimanja obličja.
___________________________
[1] Za detalje vidi: Isus Hrist – ispunjena proročanstva, religija.me
[2] Vidi: „Danilo i istorija svijeta u biblijskom proroštvu“, Pavle Simović.
[3] Vidi: Melhisedekovo sveštenstvo, religija.me
