Dokazi Hristove ljudske prirode
Već smo vidjeli da je Isus došao na svijet kao „sjeme Avramovo“ i odabranih iz Avramove genealogije. Ali Hrist se utjelovio kao prapostojeći Božji Sin. Hrist u tom smislu zaista jeste drugi Adam kao opšti čovjek, predstavnik ljudskog roda (vidi: Rimljanima 5. glava), no On nije na sebe primio Adamovu nepalu prirodu niti Adamov napali um, već prirodu kojoj je potrebno iskupljenje.
Kako možemo biti sigurni u ovo? Pogledajmo zajedno dokaze.
„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo.“ (Galatima 4:4,5)
Činjenica br. 1: Isus je rođen od žene koja je nosilac nasleđa prokletstva grijeha 4.000 godina. Isus je rođen prirodno kao svako drugo dijete i podizan na prirodan način u porodičnom krugu. Isus je odrastao i mukotrpno radio kao svi Njegovi savremenici.
Činjenica br. 2: Isus je rođen POD ZAKONOM. Šta znači biti rođen pod Zakonom? To jednostavno znači da su SVI efekti Zakona, u najširem smislu tog izraza, bili primjenljivi na Hrista, na isti način na koji su primjenljivi na sve ljude. Pavle kaže u Galatima da je to bilo neophodno kako bi iskupio one koje su pod Zakonom (osuđeni na smrt), kako bismo i mi mogli KROZ SINA primiti posinaštvo. U Planu spasenja, u biblijskom jevanđelju, nećete naći ništa apsurdno i nelogično. Ali kad se jednom uhvatite kao žrtva satanističke filozofije, jeresi su neminovan ishod, a odbrana jeresi zahtijeva izvrtanje Božje Riječi i ulazak u svijet poluistina, manipulacija i apsurda, kada se kompletna Biblija masakrira i podređuje sekti. Da bi nas, dakle, oslobodio od prokletstva Zakona (Galatima 3:13) – ne od Zakona, jer Zakon je svet, pravedan i dobar (Rimljanima 7:12) – Hrist je morao u svemu biti pod Zakonom. Pod Zakonom znači biti izložen slabostima i degeneraciji tijela, naslijeđenim sklonostima ka grijehu (međutim, Isus nikad nije sagriješio jer nije učinio ništa u mislima ili djelima da aktivira pasivne sklonosti svoje ljudske prirode ka grijehu), podložan biološkom starenju i propadanju tijela, te napokon podložan smrti. Stoga je jedina nada čovječanstva i samog Isusa bila da izađe kao pobjednik iz svoje spasiteljske misije. A pobjednik je mogao biti samo na jedan jedini način. Da ispuni Zakon i kvalifikacije Spasitelja koje su podrazumijevale Žrtvu, „da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola.“ (Jevrejima 2:14)
Činjenica br. 3: Isus je bio kušan ljudskim iskušenjima. Iskušava li se neko ko faktički ne može pogriješiti? Da li je to logično? U čemu je Isus bio kušan?
„Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio.“ (Jevrejima 4:15; uporedi sa Jevrejima 2:18)
„Nije vas zadesilo drugo iskušenje osim onoga koje je uobičajeno za ljude.“ (1. Korinćanima 10:13)
Isus je kušan od Sotone na dokazivanje putem demonstracije natprirodne moći (Matej 4:3), na fanatizam (Matej 4:5,6) i na pohlepu dostignuća i „slave“ u satanizmu (Matej 4:8,9). Po istom satanističkom obrascu Isus je bio kušan i od ljudi, oruđa Sotone.
Konačno, Isus je iskušan do krajnjih granica preuzimanjem grijeha svijeta, neshvatljivom patnjom i smrću, na način na koji niko nikad neće biti kušan, kako mi ne bismo morali iskusiti prokletstvo Zakona.
Činjenica br. 4: Nikakva čulna privlačnost i harizma nijesu smjela biti preimućstva za Hrista u radu za ljudski rod.
„Ko vjerova našoj objavi, i mišica Gospodnja kome se otkri? Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao korjen iz suve zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega; i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očima, čega radi bismo ga poželjeli. Prezren bješe i odbačen između ljudi, čovjek bola i upoznat s bolestima, i kao jedan od koga svako zaklanja lice, prezren i necijenjen među nama.“ (Isaija 53:1-3)
Isus nije izgledao ni „markantno“ ni posebno kao što ga predstavljaju umjetnici na svojim radovima, a još manje je izgledao kao hipik ili narkoman, kakvim ga predstavlja liberalno harizmatsko „hrišćanstvo“, niti kao mistik u vizuri tradicionalnog hrišćanstva. Da se Isus fizički razlikovao od svojih savremenika, ne bi bilo potrebe za identifikacijom prilikom Njegovog hapšenja (Luka 22:47). Da je to bio slučaj, svakako bi bio znatno uočljiviji za svjetovnu istoriju tog vremena.
Činjenica br. 5: Isus se morao podizati i učiti kao svaki drugi čovjek. Od Njega se očekivalo da bude poslušan svojim roditeljima i doprinosi porodici. On je godinama radio težak stolarski posao u radionici svog zemaljskog oca.
Činjenica br. 6: Isus je patio i stradao.
„A On bolesti naše nosi i patnje naše uze na se, a mi smo mislili da mu Bog stvara nevolju, da ga on udara i da ga muči. Ali on je bio ranjen za naše prestupe, slomljen za naša bezakonja; ukor za izopačenost bio je na njemu našeg mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo.“ (Isaija 53:4,5)
„I Isus je zaplakao.“ (Jovan 11:35)
„Kad se približio i vidio grad, zaplakao je nad njim.“ (Luka 19:41)
Činjenica br. 7: Isus je imao potrebu za stalnom zavisnošću od Oca i odnosu povjerenja u poslušnosti sa Ocem. Zašto bi to bio slučaj ako je imao sam po sebi božansku prirodu? Konstantnu Isusovu potrebu za komunikacijom sa svojim nebeskim Ocem u molitvi bilježe sva jevanđelja. Zbog zahtjevnosti Njegove misije, te molitve su ponekad bile vrlo duge.
Činjenica br. 8: Isus je jasno govorio o sopstvenoj ljudskoj volji koja bi mogla u slučaju nevjerstva i neposlušnosti biti suprotna Božjoj volji. Ovo je veoma važno zapažanje.
„Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe – kako čujem onako sudim. Moj sud je pravedan, jer ne vršim svoju volju, nego volju onoga koji me je poslao.“ (Jovan 5:30)
Isus, kao što vidimo, nije vjerovao da bi Njegov vlastiti sud mogao biti pravedan ako bi postupao po svojoj (ljudskoj) volji, a ne po volji Boga Oca. Kako to ako je sam bio Bog?
I opet u Getsimaniji pred najteža iskušenja:
„Potom ode malo dalje, pade ničice pa poče da se moli govoreći: ‘Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali, neka ne bude moja volja, nego tvoja… Oče moj, ako nije moguće da me mimoiđe ova čaša, da je ne ispijem, neka bude tvoja volja…’“ (Matej 26:39,42)
Činjenica br. 9: Isus se od iskušenja branio pozivanjem na Sveto Pismo, a ne na svoju urođenu božansku mudrost ili autoritet. Veliko načelo „Pisano je“, stajalo je i kao odbrambeni štit našeg Spasitelja i kao potvrda svega što je činio. Isus se nije pozivao ni na sigurnost „vođstva Duha“ ili „Zakona u srcu“ na uštrb Božje pisane Riječi, kao što insistiraju harizmatici. Duh ukazuje na istinu i rasvjetljuje istinu, a ne proizvodi „novu“ ili „višu istinu“. Sve što je Isus učio i radio moralo je biti činjenično provjerljivo i dokazivo, bez posezanja sa apstrakcijom. Naravno niko ne spori duhovno vođstvo i upisivanje Božjeg Zakona u srcu, ali ništa od toga ne smije se zloupotrebljavati u jeretičke svrhe.
Činjenica br. 10: Isus je potpuno i stvarno bio mrtav nakon raspeća i mrtav ležao u grobu do uskrsnuća. Bog ili bogočovjek ne mogu umrijeti. Isus nije odglumio svoju smrt, kao što smrt nije odglumila nijedna tipska žrtva od pada u grijeh. Njegova smrt je bila neophodnost da se kvalifikuje za dalju službu i tretman grijeha kao naš Prvosveštenik i Posrednik u nebeskoj Svetinji. Njegova smrt je takođe bila neophodnost zbog prokletstva grijeha, jer je samo smrću mogao da pobijedi smrt, Njegov posvećeni život pod Zakonom i po Zakonu ne bi bio dovoljan, jer je stajao kao predstavnik cijelog ljudskog roda koji je sagriješio.
„Bio sam mrtav, i evo živim u vjekovima vjekova, i imam ključeve od smrti i hada.“ (Otkrivenje 1:18)
Činjenica br. 11: Isus nije uskrsnuo sam od sebe, svojom silom, već Ga je Bog Otac podigao u život.
„Jer ako svojim ustima priznaješ da je Isus Gospod – i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen.“ (Rimljanima 10:9; uporedi sa Djela 3.15; Djela 4:10; Djela 13:30; Efescima 1:20; 1. Petrova 1:3)
Činjenica br. 12: Isus je za natprirodne radnje i intervencije bio zavisan od Oca i od anđela, ne od svoje urođene sile.
Isus je hodao po vodi; to isto je mogao i Petar u vjeri od Boga (Matej 14:25-31)!
Isus je umnožio hranu (Matej 14:15-21), ali to nije prvi slučaj zapisan u Svetom Pismu (1. Kraljevima 17:9-16)!
Isus je iscjeljivao bolesne (Luka 4:40); to su radili apostoli (Djela 3:6-9) i Božje sluge u prošlosti (2. Kraljevima 5. glava).
Isus je izgonio demone iz opsjednutih (Matej 15:22-28; 17:14-18); to isto su mogli činiti i Njegovi učenici (Matej 10:8). Isus je potvrdio da to čini Duhom Božjim (Matej 12:28). To je izvodivo samo ako čovjek ima vjeru od Boga i djeluje u ime Božje (vidi: Marko 11:22-24)!
Isus je uskrsavao mrtve odnosno vraćao ih opet u život vjerom u Božu silu (vidi: Jovan 11:40-44). Isto su činili apostoli (Djela 9:36-42) ili Božje sluge u drevnom Izraelu (2. Kraljevima 4:25-36).
Isus bi, u hipotetičkom slučaju, da se želio izbaviti od hapšenja, svojih „sudija“, patnje i žrtve na krstu, zavisio od intervencije anđela, ne od sopstvene sile (Matej 26:53,54). Božji ljudi u prošlosti takođe su natprirodno pomagani od anđela (2. Kraljevima 6:17).
Napokon, Isus je opraštao grijehe (Luka 7:47-50), ali to isto je dato i Njegovim sledbenicima kao kanalima života i blagoslova od Boga (Jovan 20:21-23)!
Činjenica br. 13: Hristova ljudska priroda ostaje zauvijek kao trajno svjedočanstvo Plana spasenja. Isus će doći i po drugi put u sili i slavi kao Sin čovječji (Djela 1:11; Danilo 7:13; Matej 24:30).
Pobuna protiv Boga i rješavanje svih pitanja koje je donio taj veliki sukob kroz Plan spasenja jedinstveno su iskustvo u istoriji svega stvorenog. Tako i utjelovljenje Sina Božjeg nije jednokratan događaj koje se zatim može opozvati i vratiti pređašnje stanje kao da se ništa nije dogodilo. Sin Božji je zauvijek primio obličje onih za čije je spasenje založio svoj život.
„Neka u vama bude tendencija koja je u Hristu Isusu, koji, iako je bio u Božjem obličju,[1] nije se grabio da bude jednak sa Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu. Zato ga je Bog i uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog imena, da se u Isusovo ime savije svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom, i da svaki jezik prizna Isusa Hrista za Gospoda, na slavu Boga Oca.“ (Filipljanima 2:5-11)
„Da se sve uredi kad se navrši vrijeme, naime da se sve ponovo sastavi u Hristu – ono što je na nebesima i ono što je na zemlji.“ (Kološanima 1:10)
„Jer je [Očeva] volja bila da sva punina prebiva u njemu; pomirivši njegovom krvlju na krstu sve u njemu – pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kološanima 1:19)
Konačni cilj Plana spasenja je ponovno uspostavljanje prvobitnog održivog poretka: jednog Izvora života i apsoluta svih vrijednosti i kanala života po tom principu:
„A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve svima.“ (1. Korinćanima 15:28)
Činjenica br. 14: Isus je naš Primjer. Kao primjer ne može služiti neko čije predispozicije i sposobnosti su nam nedostižne.
„A na to ste i pozvani, jer je i Hristos propatio za vas i ostavio vam primjer kako da u svemu idete njegovim stopama.“ (1. Petrova 2:21)
„Ugledajte se na mene, kao što se i ja ugledam na Hrista.“ (1. Korinćanima 11:1)
„Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna šta radi njegov gospodar. Nazivam vas prijateljima, jer sam vam obznanio sve što sam čuo od svog Oca.“ (Jovan 15:15)
„…kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove.“ (Efescima 4:12,13)
Spoj božanskog i ljudskog u Hristu?
U kontekstu utjelovljenja – da.
U kontekstu manifestacije / kanala Božjeg karaktera, Božjih djela, ljubavi, blagodati i slave – svakako!
U kontekstu hibrida, „bogočovjeka“, super moći i urođenih božanskih atributa – nipošto!
U kompromisnoj varijanti, palog tijela i navodno nepalog uma (kao Adamovog) ili božanskog uma – ne![2]
Da li je Isus vrijedan obožavanja?
Apsolutno da! Najuzvišeniji izrazi obožavanja opisani su u Otkrivenju kada spaseni zajedno sa nebeskim bićima slave Oca i Sina (vidi: Otkrivenje 14:1-3). Zapazite da se radi o dubokoj ljubavi i zahvalnosti Ocu i Sinu, radosti spasenja i života. (To je dijametralno suprotno od idolopokloničkog tipa obožavanja i službe, čiji motivi su pogrešni: strah, licemjerstvo, poltronizam…)
Na ovom mjestu napravićemo kratak osvrt na jedan tekst koji se zloupotrebljava kao podrška dogmi o trojstvu. Riječ je u događaju zapisanom u jevanđelju po Jovanu 20:24-29 i Tominoj izjavi „Gospod moj i Bog moj“ nakon što se uvjerio u stvarnost Isusovog uskrsenja. Razlog zašto Isus nije ukorio Tomu može se nalaziti samo u činjenici da ni Isus niti ostali prisutni učenici nijesu to shvatili kao poistovjećivanje Isusa sa Bogom Ocem. Upotreba određenog člana ispred ispred oba termina – „Gospod“ i „Bog“ – ukazuje da je Toma jasno pravio razliku između dvije ličnosti. Vrlo je moguće da se jednostavno radilo o uzviku oduševljenja i zahvalnosti Gospodu Isusu i Bogu koji ga je uskrsnuo. U odgovoru Tomi, Isus se bavio značajem vjere koja ne zavisi od očiglednih dokaza, iako provjera sumnji nije nelegitimno sredstvo dolaska do istine.
Zaključak
Kao što smo se mogli uvjeriti iz izloženog, Hristov identitet i Njegova ljudska priroda jednostavno su dokazivi i razumljivi, pod uslovom da ne robujemo satanističkoj filozofiji ili jeretičkim dogmama. Glavni božanski atributi koji se ističu u tom sistemu razmišljanja su urođena svemoć, sveznanje i sveprisutnost. Stoga se zagovornici koncepta „bogočovjeka“ moraju potruditi da izvrnu značenje biblijskih tekstova i pošto-poto pripišu Isusu sve te osobine, iako ih sam Isus demantuje (vidi: Matej 24:36). Na taj način iracionalnost i apsurd zauzimaju mjesto zdrave vjere, potkopava se, urušava i pravi fiktivnim kompletan Plan spasenja, a Isusov život i djelo uvlače u misticizam i mitologiju. Zato ne smijemo biti previše iznenađeni postojanjem mnoštva sekti u okviru hrišćanstva, niti nas treba sablažnjavati otpad unutar Božjeg naroda, iako je sve to mučno i teško za podnijeti.
S druge strane, u božanskom sistemu vrijednosti, Bog je Izvor života, a sva božanska prava i ingerencije Sina Božjeg proističu iz Njegovog odnosa sa Ocem. Sin je Kanal života, kroz kojeg je SVE, uključujući i naše spasenje. Po tom obrascu djelovanja Oca i Sina, kao udovi jednog tijela kome je glava Hrist ili loza na čokotu i mi možemo (i trebamo) vjerom biti kanali blagoslova.
Pavle Simović
__________________________
[1] Vrijedno je zapaziti da Pavle kaže za Hrista da je bio u „Božjem obličju“, dakle, ne Bog nego u Božjem obličju ili formi, kao što dalje konstatuje da je zbog nas uzeo obličje palog čovjeka. Očigledno je da termin „obličje“ ne znači nepotpunost ili podijeljenost, već se koristi zbog mogućnosti prelaska u drugu formu.
[2] Kombinacija palog tijela i nepalog ili božanskog uma je nerealnost i besmislica jako bliska dualističkoj filozofiji.
