Biblijski argument protiv zaređivanja žena

Neko je jednom rekao da su najveći umovi oni koji „razmišljaju duboko, ali govore jednostavno“. Ovo je takođe zaštitni znak biblijske istine – dovoljno duboke da proširi proučavanje vjernika tokom vječnosti, a opet dovoljno jednostavno da dijete razumije.

Pitanje zaređivanja žena danas je vrlo aktuelno u gotovo svim protestantskim crkvama. Zapravo, to postaje savremena praksa. Na hiljade stranica je napisano na ovu temu u korist zaređenja žena. No malo se ko poziva na jasnoću Biblije i spisa Duha proroštva o ovom pitanju.

Biblija i njen autoritet po pitanju polova

Apostol Pavle je jasan oko razloga za primat muške vlasti unutar Hristova tijela u sljedećim stihovima: „Ženi ne dopuštam da poučava, niti da gospodari muškarcem, nego neka ćuti. Jer prvo je stvoren Adam, pa onda Eva.“ (1. Timoteju 2:12-13).

Neki se mogu zapitati u vezi s tim šutnjom, koja se poklapa sa drugom izjavom istog autora o javnoj ulozi žene u Zajednici: „Jer Bog nije Bog nereda, nego mira. Kao i u svim skupštinama svetih, žene neka ćute u skupštinama, jer im nije dozvoljeno da govore. Neka budu poslušne, kao što i Zakon kaže. A ako žele nešto da nauče, neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer ne priliči ženi da govori u skupštini.“ (1. Korinćanima 14:33-35).

Ali kontekst gornjeg odlomka iz 1. Timoteju pomaže nam objasniti šta Pavle misli kada koristi ovu riječ. U 1. Timoteju 2:1,2, Pavle piše o odnosu hrišćana prema građanskim vlastima: „Prije svega, dakle, podstičem da se usrdna moljenja, molitve, molbe i zahvaljivanja upućuju za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da bismo vodili miran i tih život u potpunoj odanosti Bogu i čestitosti.“ Kada apostol u ovom odlomku koristi riječi „miran i tih“, on očito ne govori da hrišćani ne bi trebali ništa reći u svom odnosu prema drugima u društvu, bilo vladarima ili na neki drugi način. Previše je biblijskih primjera za suprotno – da ne spominjemo Hristov nalog da se propovijeda jevanđelje svijetu (Matej 24:14; 28: 18-19; Marko 16:15). Stoga to svakako nije kontekst ovog pojma.

Umjesto toga, ono što apostol opisuje u ovim odlomcima jeste duh poslušnosti i pokornosti, a ne vokalna tišina. To je ono što on misli u drugom pasusu u kojem upozorava hrišćane u Solunu da se „trude da mirno žive“ (1. Sol. 4:11). U ovom kontekstu to nema nikakve veze sa tim da ne razgovaramo, već se odnosi na duh poštovanja i obzirnosti prema svojoj braći i sestrama u zajedništvu vjere, kao i doličnosti pred svijetom.

Apostol Petar ilustruje taj isti princip kada u jednom odlomku opominje žene da gaje „miran i blag duh“ (1. Petrova 3:4), ali u tom istom kontekstu apeluje na žene da budu pokorne čak i nevjernim muževima, kako bi ih svojih ponašanjem pridobile za istinu. Dakle, Biblija ne govori ženama da šute. Umjesto toga, nadahnuće govori o duhu poslušnosti i pokornosti žene muškarcu, bilo u kontekstu kuće ili vjerske zajednice.

No, vraćajući se na odlomak u 1. Timoteju, Pavlovo pozivanje na izvorni poredak stvaranja prati duhovni primat muškog roda u bezgrešnom svijetu. To znači da je rodni autoritet nastao prije pada u Edenu. Pavle ovaj nalog prati još dalje u drugom odlomku, gdje piše: „Ali želim da znate da je svakom mužu glava Hristos, a ženi je glava muž, a Hristu je poglavar Bog.“ (1. Korinćanima 11:3)

Drugim riječima, poredak rodnog autoriteta uspostavljen u Svetom Pismu proširuje se na poredak unutar samog vječnog Božanstva.

Na osnovu ovog naloga, Adamu je, nakon njegovog stvaranja, povjerena krajnja odgovornost za brigu i održavanje Edena i njegovih stanovnika. Adamu je rečeno da obrađuje i čuva vrt (Postanje 2:15); Adamu je dato uputstvo o tome koja drveća treba koristiti, a koja treba izbjegavati (stihovi 16-17). Upravo je Adam dao imena životinjama (stihovi 19-20), a on je i prije i nakon pada (stih 23; Postanje 3:20) taj koji je nazvao svoju ženu određenim imenom.

Iako je Eva prva sagriješila (Postanje 3:6), posljedice grijeha nisu iskusili ni Adam ni Eva dok Adam nije prestupio (stih 7). A kad su se njih dvoje pokušali sakriti od Gospodove prisutnosti, Gospod je pozvao Adama, a ne Evu (stih 9).

Ovaj princip poglavarstva po stvaranju objašnjava Adamov primat što se tiče pitanja autoriteta i odgovornosti. Iako je, opet, Eva sagriješila prva, Adam je taj koji je u Novom Savezu identifikovan kao onaj koji je odgovoran za unošenje grijeha i smrti na svijet (Rimljanima 5:12-19; ​​1. Korinćanima 15:22) pa je zbog toga potrebna Adamova zamjena od strane Isusa kao novog Poglavara čovječanstva – novog Opšteg čovjeka. Isus je došao kao drugi Adam, ne kao druga Eva.

Kako je dom izvorni ugaoni kamen vjerske zajednice, Biblija je jasna da je duhovno poglavarstvo u domu rezervisano za muškarce. Prema riječima apostola Pavla: „Žene neka budu poslušne svojim muževima kao Gospodu, jer je muž poglavar ženi kao što je i Hristos poglavar pozvanima, i on je spasitelj tog tijela. I kao što su pozvani podređeni Hristu, tako neka i žene budu poslušne svojim muževima u svemu. Muževi, volite svoje žene, kao što je i Hristos volio zajednicu pozvanih i sebe predao za nju.“ (Efescima 5:22-25).

Ima onih koji vjeruju da je ovaj poredak rodnog autoriteta isključivo rezultat pada u grijeh, a da u Edenu takav poredak nije postojao. Ali Elen Vajt, poput Biblije (1. Tim. 2:12-13), jasno ističe da je duhovni primat muškog roda bio dio Božjeg prvobitnog dizajna:

„Odnos koji je postojao u čistoj Božjoj porodici na nebu trebao je postojati u porodici Božjoj na zemlji. Pod Bogom je Adam trebao stajati na čelu zemaljske porodice, odražavati principe nebeske porodice. Ovo bi donijelo mir i sreću.“ (1)

Ovaj se princip duhovnog muškog poglavarstva ogleda u Božjem odabiru duhovnih vođa kroz Stari i Novi Savez. Patrijarsi, starješine, sveštenici i vladari, od Boga pomazani da upravljaju njegovim Starim savezom, bili su svi muškarci, kao što su to bili i apostoli, starješine i đakoni Novog saveza. Elen Vajt navodi:

„U početku se glava svake porodice smatrala vladarom i sveštenikom svog domaćinstva.“(2).

Možete li zamisliti ženu u toj ulozi ili ženu Levita u svešteničkoj službi u Svetilištu?

Argument koji neki koriste za ranohrišćansku ženu po imenu Fiba koja je nazvana „sluškinjom“ (đakon znači sluga; vidi Rim. 16:1) ne može biti validan, jer u 1. Timoteju 3:12 nalazimo pravilo za đakone (muškarce) da imaju ženu kako bi adekvatno obavljali svoju službu koja, prije svega, podrazumijeva služenje Zajednici koju naravno sačinjavaju pripadnici oba pola. Osim toga, često se u Bibliji koriste isti termini koji u različitim kontekstima imaju različita značenja. Elen Vajt kaže u vezi sa nadahnutim jezikom: „Različita značenja izražavaju se istom riječju; ne postoji jedna riječ za svaku zasebnu ideju“(3). Činjenica da je riječ za „đakon“ ista kao riječ za „sluga“ ne znači da su svi sluge rane Zajednice obavljali određenu đakonsku funkciju, više nego kada govorimo uopšteno o članovima Zajednice, što znači da laici posjeduju istu odgovornost kao naimenovani službenici.

Ravnopravnost polova nije pitanje

Jedna tačka u ovom pogledu je imperativ za razumijevanje. Ovo nije pitanje jednakosti. Različite uloge nemaju nikakve veze s većom i manjom vrijednošću. Naročito je to istina u odnosu prema spasenju, jer je Sveto pismo jasno da pred Bogom ne postoje etničke ili rodne razlike što se tiče mogućnosti vječnog iskupljenja (Galatima 3:28).

Uloge oca i majke jednako su bitne i važne za boljitak uspješnog doma. Ali ove uloge nisu ni identične ni zamjenljive. Isto je i unutar Hristova tijela.

Jednako je važno za nas da prepoznamo da je doktrina duhovnog muškog autoriteta upravo to – duhovna doktrina. U praksi to znači da žene mogu uspješno obavljati mnoge poslove koje rade i muškarci, ili biti na odgovornim pozicijama koje se ne tiču duhovnosti.

Slika Oca i Sina u čovječanstvu

Mi nikad ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je komplementarna interakcija rodnih uloga kao što ih je Bog dizajnirao ono što predstavlja sliku Boga – Oca i Sina – u čovječanstvu. Knjiga Postanja podvlači muško-ženske komponente božanske slike u izvornoj priči o stvaranju: „Zatim Bog reče: Hajde da načinimo čovjeka po svom obličju, sličnog nama, i neka vlada nad morskim ribama, nad stvorenjima koja lete po nebu, nad stokom, nad svom zemljom i nad svim drugim životinjama što se miču po zemlji. I Bog je stvorio čovjeka po svom obličju, po obličju Božjem stvorio ga je – muškarca i ženu stvorio ih je.“ (Postanje 1:26-27)

Kada uporedimo ovaj stih s onim koji smo vidjeli u 1. Korinćanima 11, postaje jasno kako se božanske uloge poglavarstva i pokornosti unutar božanskog Neba odražavaju u duhovnim odnosima muškaraca i žena na zemlji: „Ali želim da znate da je svakom mužu glava Hristos, a ženi je glava muž, a Hristu je poglavar Bog.“ (1. Kor. 11:3)

Pokoravanje žene muškarcu u kontekstu duhovnog vođstva, bilo u kući (Efes. 5:22-25) ili u vjerskoj zajednici (1. Tim. 2:12-13), stoga je odraz pokoravanja Sina Ocu unutar Božanstva na nebu, i simbol je prisne veze između Hrista i njegove skupštine (Jer. 6:2; 2. Kor. 11:2; Efes. 5:23; Otk. 19:7). Činjenica da ove uloge nisu ni jednake ni zamjenljive jasna je iz jednostavne činjenice da je Hrist glava crkve, a ne obrnuto.

To je takođe razlog zbog kojeg Biblija osuđuje homoseksualnu praksu (3. Mojs. 18:22; 20:13; Rim. 1:26-27; 1. Kor. 6:9-10; 1. Tim 1:10) – ne zato što je Bog to despotski zabranjuje, već zato što se božanska slika vođstva i pokornosti, izvora i kanala, ne može odražavati u intimnom odnosu dva muškarca ili dvije žene. Bog je stvorio dva pola jer predstavljaju različite, ali komplementarne uloge otkrivene u djelu Oca i Sina i u odnosu Hrista prema svojoj zemaljskoj zajednici. Svako odstupanje od ovog modela je izobličenje Božje slike, a samim tim i gadost.

Nije slučajno da su ona hrišćanska tijela koja su prihvatila LGBT prakse kao legitiman hrišćanski način života prvo dopustila da se razlika između muških i ženskih duhovnih uloga zamagli i razvodni.

Da bi se ova reprodukcija Božjeg obličja dogodila u čovječanstvu, različite, ali komplementarne uloge muškaraca i žena, kako ih definiše nadahnuće, moraju se održati različitim, ali usklađenim. Napokon, to je razlog zašto je ova kontroverza oko zaređivanja žena važna, i zašto se Božji narod posletka mora držati linije protiv kompromisa što se tiče ovakvih pitanja, bez obzira kako to izgledalo svijetu i nosiocima savremenih društvenih i kulturnih trendova.