Biblijski koncept seksa i braka

Savremeni čovjek robuje mnogim predrasudama, od kojih je jedna od najvećih da su današnji ljudi superiorni u odnosu na naše daleke pretke u prošlosti. Takvom stavu uveliko doprinosi nametnuta ateistička propaganda o navodnoj evoluciji i razvoju čovjeka ka višim nivoima primata. Mnogi koji se smatraju religioznima takođe veoma lako upadaju u zamke opšteprihvaćenog mišljenja. Zašto? Jer su tako „učili“ i nikad se nijesu ozbiljno bavili određenim pitanjima.

Poznati rok muzičar Bora Đorđević u jednoj svojoj pjesmi konstatovao je „Kako je lepo biti glup“, što, posmatrano sa „linije manjeg otpora“ ima svoju logiku. Jedan drugi čovjek koji je živio oko 1000 godina prije nove ere izjavio je sledeće: „Gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje umnožava muku.“[1] Ali isti pisac na drugom mjestu kaže: „Srećan je čovjek koji mudrost nađe, i čovjek koji razum stekne“.[2] Naravno da je dobro da budemo razumni, jer to je osnova za izgradnju zdrave ličnosti, donošenje ispravnih odluka, pravljenje najboljeg izbora, razlikovanje istine i zablude…

U ovom članku bavićemo se jednom osjetljivom temom koja nam, između ostalog, može pomoći u boljem razumijevanju porodice, braka, seksa, biološke reprodukcije… Materijalne aspekte i neke druge preduslove bračne zajednice ostavljamo drugim piscima.[3]

 

Moralni izbori

Ukoliko moral prepustimo odlukama „savremenog“ čovjeka, kao rezultat dobićemo upravo ovo što vidimo na sve strane. Savremeni čovjek je materijalista i hedonista[4], te će se, shodno tome, svim silama truditi da sebi obezbijedi ideološki alibi kroz materijalistički relativni „moral“. Možda će naći podršku autoriteta kao što su Fridrih Niče, Čarls Darvin, Čarls Bukovski, Agata Kristi… Međutim, moral i nemoral, dobro i zlo, ispravno i pogrešno, može mjerodavno definisati samo Davalac života. Druga je stvar naša spremnost da to prihvatimo, odbijemo ili čak ignorišemo, sviđanje i nesviđanje.

 

Da li je seks moralan čin?

Kako naš Stvoritelj gleda na to? Da vidimo šta uči Biblija. Naglašavam – Biblija – ne ova ili ona crkva ili vjerska interesna zajednica.

„Tada je Bog stvorio čovjeka po svom obličju, stvorio ga je po Božjem obličju – stvorio je muškarca i ženu. Zatim ih je Bog blagoslovio i rekao im: ‘Rađajte se i množite se, napunite zemlju i vladajte njom’…“ (Postanje 1:27, 28) Kao što vidimo, ljudi su stvoreni sa reproduktivnim sposobnostima, što naravno uključuje i organe za biološku reprodukciju. Ljudi su, dakle, za taj čin dobili Božji blagoslov. I ne samo blagoslov već i nalog da tako čine.

U drugoj glavi iste knjige nalazimo malo opširniji izvještaj, iz kojeg saznajemo nešto vrlo važno: „Nije dobro da je čovjek sam“ (2:18). Nećemo detaljisati i baviti se načinom na koji je stvorena „dopuna“ čovjeku, što takođe ima svoj dublji smisao.

Kako je izgledao prvi susret muškarca i žene? Adam je rekao: „Evo napokon kost od mojih kostiju. I meso od mog mesa.“ Sastavni, suštinski dio njega se konačno pojavio pred njim. I on kaže: „napokon“. (2:23)

„Zato će čovjek ostaviti svog oca i svoju majku i prionuće uz svoju ženu i oni će postati jedno tijelo.“ (2:24) Ovaj tekst objašnjava nam koncept porodice, zajednice muškarca i žene. U dobi zrelosti za brak (ne samo polne zrelosti) tj. za osnivanje nove zajednice, dešava se odvajanje muškarca i žene od svojih roditelja i stvaranje nove porodice. Ovdje je važno zapaziti da prvobitni koncept podrazumijeva odvajanje, a ne koncentraciju porodice na istom mjestu, u protivnom Zemlja se ne bi mogla napuniti. Ovaj sistem je zakomplikovan nakon pada u grijeh (vidi Postanje 3. glava), jer se zbog aktivacije mehanizama propadanja, starenja i smrti pojavila i (moralna) potreba zbrinjavanja roditelja.

Kako dvoje mogu postati „jedno tijelo“? Najprije treba da „prionu“ jedno uz drugo. To svakako znači ljubav. Biblija jasno definiše šta je to ljubav.[5] Oni postaju jedno ideološki, duhovno, emotivno, i ne samo tako, već i činom spajanja svojih polnih organa u jedno. I da se odmah razumijemo: ovo nije nešto o čemu je „sramota pričati“. Mi smo pod sramotom ne zbog upotrebe Bogom datih darova već zbog njihove zloupotrebe! Sramotno je ono što većina „savremenih“ ljudi podrazumijeva pod seksualnim činom. Ali mogli bismo raspravljati o tome zašto čovjeka (i ženu naravno) prati osjećaj stida čak i kad imaju najbolje namjere. To ima smisla, a odgovori su mnogo duboki i sežu do ponora prvobitnog grijeha.[6] Neka vrsta straha i stida čak su blagoslovi pod ovim okolnostima, jer možemo zamisliti kako bi se tek razuzdano ponašali da nije tih mehanizama koji donekle zadržavaju tendenciju ka moralnom sunovratu.

Zaključujemo, dakle, da seks koji ispunjava Božju namjeru stvaranja uopšte nije u sukobu sa moralom, jer, u tom slučaju, bio bi suprotstavljen Božjem moralnom Zakonu.

Ni posle pada u grijeh Božja namjera sa množenjem čovjeka nije se promijenila. Ali okolnosti jesu i to veoma. Odnos podređenosti postao je problem, kao i sam čin rađanja.[7]

Seksualni čin predstavlja najveću intimu. To je nešto što treba da ostane u svetom krugu bračne zajednice. Zapazite kako su Adam i Eva improvizovali svoju prvu odjeću. Oni su sebi napravili pokrivala „za bedra“ (Postanje 3:7), tačnije zaštitili su od izlaganja pogledima svoje najintimnije djelove tijela. Golotinja je strašna. Bračna postelja je jedino mjesto gdje se ona u intimi otkriva svojoj drugoj polovini.

 

Seks kao pokušaj ponovnog povezivanja

Ljudi, još od rane adolescencije, prosto postaju opsjednuti svojim imidžom i u stalnoj su tenziji da li su dovoljno „seksi“. Ogromnoj većini stalo je do toga da budu „seksi“ spolja, dobar „mamac“ koji će privući poželjnog partnera. To što će na taj način najvjerovatnije upropastiti nečije živote nije ono o čemu žele razmišljati. Izgledi na privremenu i prividnu dobit zaslepljuju najveći broj ljudi i tjeraju ih u bjesomučnu trku udovoljavanja svojim sebičnim pobudama.

Koju ulogu ima naša seksualnost? Može se reći da ona ima dvije dimenzije. S jedne strane, kroz nju se neprekidno izražava naša svijest da smo odvojeni i otuđeni jedni od drugih, dok, s druge strane, kroz nju nastojimo da se opet povežemo. I to prožima cijeli naš život.

Ali kad naši sebični prohtjevi i niske strasti postanu sami sebi svrha, onda i seks dobija svoju disfunkciju. Nema potrebe da obrazlažemo. Dvije su krajnosti kojih se trebamo čuvati: 1) poricanje naše seksualnosti (tipično za neke vjerske i filozofske pravce), i 2) prepuštanje dominacije seksualnih poriva nad našim bićem, obje vrlo opasne na svoj način.

Životinje su takođe stvorene sa sposobnošću biološke reprodukcije, ali one, za razliku od čovjeka, nemaju duhovnu dimenziju. One se „programirano“ razmnožavaju, u određenim vremenskim ciklusima. Čovjek nema to ograničenje ali zato ima moral i razum. Ovdje se možemo dotaći pitanja koje neki, da ih nazovemo ortodoksni vjernici, potenciraju. Oni tvrde da je seks primjeren samo radi biološke reprodukcije. Odmah da kažem da je to stav fanatika u neznanju i nespremnosti da se suoče sa svojom seksualnošću. Baš kao što je i celibat direktno suprotstavljen Božjoj zapovijesti o rađanju i naseljavanju zemlje.

 

Naša borba sa sopstvenom seksualnošću

Da, svi imamo tu borbu i trebamo se suočiti s time. Mi nijesmo ni anđeli ni životinje. Moramo znati kako da se borimo i gdje je čemu mjesto. Da naučimo da dočekamo i izaberemo svog „princa“ ili „princezu“, da cijenimo i poštujemo institucije porodice i braka, nastojeći da se što više približimo prvobitnoj svrsi i idealu, jer samo u zajednici koju Bog može blagosloviti iskusićemo stvarno životno zadovoljstvo. Zapamtite, narkoman nikada ne može biti zadovoljan, jer požuda nastaje iz dubokog nezadovoljstva životom i ima stalnu potrebu da se nanovo „fiksa“ dok ne ubije sama sebe. Isto važi za one koji zamišljaju kako će se usrećiti udovoljavanjem seksualnoj požudi i mijenjanjem partnera. To po pravilu vodi u još dublju izopačenost i devijantnije oblike ponašanja. I onda satanistički orjentisane vlasti imaju potrebu da sve to stave pod okrilje „zakona“ koje su sami izmislili.

Ne dozvolite, dakle, da izgubite svoju moralnu osjetljivost, da otupite. Nema potrebe da probate otrov da biste se uvjerili da je zaista otrovna. Pametnome je dovoljno vidjeti primjere. Isto tako, ne dopustite da medijske laži oblikuju vašu sliku o životu i ljubavi. Da li ti je normalno da neko pred uključenim kamerama i čitavim timom zaduženim za proizvodnju lažnih prikaza „vodi ljubav“? Pa naravno da nije. To je bolesno.

Ali, kazaćete, nije li moralan život previše inertan, lišen prave akcije? Naravno da nije. Čak i ako ste hiperaktivni, posla vam ne može nestati. Bog ne udara zabrane da bi nas nečim ograničavao, kako mnogi pogrešno vjeruju, već definiše šta je dobro a šta zlo, i poziva čovjeka na akciju: „Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao“. I ne samo da radi, već i „voli“.[8]

 

Suočavanje sa rizikom

Ljubav podrazumijeva slobodu volje i izbora. To znači da kad istupamo sa ponudom ljubavi, uvijek postoji rizik da budemo odbijeni. Sa tim rizikom suočio se i sam naš Stvoritelj.

Kad započnemo svoju „ljubavnu potragu“ vrlo je važno da se preispitamo šta sadrži naša ponuda. Da li je to zaista ljubav? Sada bismo se mogli upustiti u obrazlaganje pojma zaljubljenosti. Ali da ne dužimo, sjetimo se šta Biblija kaže: ljubav ne paradira „vidi mene, pogledaj mene“ (1. Korinćanima 13:4). Drugim riječima, prava ljubav ne osvaja spoljašnjom šminkom. Ona je i strpljiva. Nasuprot tome, stanje nekontrolisanih strasti i opsjednutosti osobom suprotnog pola ili seksom slobodno možemo povezati sa demonskim aktivnostima (vidi Marko 16:9). Razni oblici seksualnih perverzija i nemorala zapravo su usko vezani sa satanizmom, kako ritualnim tako i sa svakidašnjom praksom i običajima u koje je uvučen najveći dio svjetske populacije.

 

Kada prema Bibliji brak zapravo počinje?

Brak možemo posmatrati kao određenu vrstu sporazuma. Supružnici jedno drugom jasno izlažu na šta se obavezuju i šta smatraju potrebnim da bi njihov brak uspio. Na hebrejskom jeziku taj pravni dokumenat zove se „ketuba“. Slikovitim jezikom Biblija na isti način opisuje savez između Boga i Njegovog naroda. Brak je dakle svet. On neće uspjeti u slučaju da jedna strana učini preljubu. „Savremeni“ (ne zamjerite što ovaj pojam uporno stavljam pod navodnicima, ali zaista je tragikomično koliko se ljudi pozivaju na savremenost, dok su u stvarnosti sasvim izopačili i unazadili sve vrijednosti i kvalitet života), dakle, „savremeni“ bračni zavjet je službeno izbacio Boga iz svog programa, ali su se zdrava načela u tom formalnom činu koliko-toliko zadržala, tako da će matičar pozvati mladence da ostanu „zajedno u dobru i zlu“ i sl. Na poslednjem vjenčanju kojem sam prisustvovao, mladoženja se cerekao dok smo slušali matičara kako čita riječi zavjeta. Pored površnosti i želje da ispadne „faca“ na vjenčanju, ovaj mali i naizgled nebitni detalj otkriva da ta osoba nije bila ni izbliza spremna za brak i da taj brak sasvim sigurno neće biti nalik Božjoj namjeri i idealu kojem bi svi trebali težiti.

Kod starih Izraelaca brak je zvanično počinjao tek nakon fizičkog sjedinjavanja mladenaca. Oni su pod nekom vrstom baldahina zvanog hupa u odajama mladoženje imali svoj prvi seksualni odnos dok su gosti čekali napolju.[9] Tek nakon toga veselje je moglo da počne. To znači da je seksualna povezanost centar bračne zajednice. Gdje je seks tu je brak, ako nema seksa, nema ni braka.[10] U biblijskom braku muž se predaje i posvećuje ženi i obratno, i nikome više. Jedno je izabralo drugo da žive u svom malom svijetu, svojoj intimi, vezani na poseban svet, emotivni, duhovni i fizički način. Ali svoj seksualni i bračni život ne smijemo vaditi ispod „hupe“ i eksponirati ga pred svijetom. A to je upravo ono čemu nas uče u moralno izopačenom „savremenom“ društvu. Magazini, televizija, internet, filmska industrija, razne „škole seksa“, rijaliti programi i sl. kao da se utrkuju u proizvodnji bljuvotina. Slučajno? Malo sjutra, ali to je druga priča.

Hebrejska riječ za jedinstvo u seksualnom bračnom činu je „echad“. Interesantno je da se ona koristi u jednom od najznačajnijih djelova Tore: „Čuj, Izraele: Gospod Bog naš, Gospod je jedini.“ (5. Mojsijeva 6:4) Gospod je „echad“. Čovjek i žena biće „jedno (echad) tijelo“. „Što je Bog sjedinio, čovjek da ne rastavlja“. (Matej 19:6) Brak ima svoj duboki smisao i svrhu i on je usko povezan sa Bogom. U protivnom je imitacija braka koji ne može biti uspješan niti ima budućnost kako na ovom svijetu tako ni na onom koji dolazi.

Apsolutna ljubav – ideal kojemu bi svi trebali težiti. Ne dozvolite da vam podvaljuju smeće ili da neko drugi zarad svojih sebičnih čulnih prohtjeva i od vas napravi duhovnu ruinu.

U Novom Zavjetu obaveze i privrženost supružnika podižu se na još veći nivo. Pavle u Efescima poslanici ističe da žena treba biti poslušna mužu kao Gospodu, a muž spreman da se žrtvuje za nju kao Gospod za nas![11]

Pavle Simović