Prema Bibliji, brak je sjedinjenje muškarca i žene i sveta životna obaveza. „Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Neka, dakle, čovjek ne rastavlja ono što je Bog sjedinio.“ (Matej 19:6) Bog shvata, međutim, da će se, budući da brakovi uključuju dva grešna ljudska bića, dogoditi razvodi. U Starom savezu On je postavio neke zakone kako bi zaštitio moral i prava razvedenih, posebno žena (Ponovljeni zakon 24:1–4). Isus je istakao da su ti zakoni dati zbog tvrdoće ljudskih srca, a ne zato što su takvi zakoni bili Božja želja (Matej 19:8).
Kontroverza oko toga da li je prema Bibliji dozvoljen razvod i ponovni brak vrti se prvenstveno oko Isusovih riječi u Mateju 5:32 i 19:9. Izraz „osim bluda“ jedina je stvar u Svetom pismu koja možda daje Božje dopuštenje za razvod i ponovni brak.
Međutim, grčka riječ prevedena kao „blud“ riječ je koja može značiti bilo koji oblik seksualnog nemorala. To može značiti razvrat, prostituciju, preljubu, itd. Isus vjerovatno kaže da je razvod dopušten ako je počinjen seksualni nemoral. Seksualni odnosi sastavni su dio bračne veze: „dvoje će postati jedno tijelo“ (Postanje 2:24; Matej 19:5; Efescima 5:31). Stoga svako prekidanje te veze seksualnim odnosima van braka može biti dopušteni razlog za razvod. Ako je tako, Isus u ovom odlomku takođe ima na umu ponovni brak. Izraz „i oženi se drugom“ (Matej 19:9) ukazuje na to da su razvod i ponovni brak dozvoljeni u slučaju klauzule o izuzetku, bez obzira na to kako se tumači. Važno je napomenuti da se samo nevina stranka smije ponovo vjenčati. Iako nije navedeno u tekstu, čini se da je dodatak za ponovni brak nakon razvoda Božja milost za onoga protiv koga je sagriješeno, a ne za onoga koji je počinio seksualni nemoral.
Biblija daje dva jasna osnova za razvod: (1) seksualni nemoral (Matej 5:32; 19:9) i (2) svojevoljno napuštanje od strane nevjernog bračnog druga (1. Korinćanima 7:15). Čak i u ova dva slučaja, razvod nije nužan, niti se pak podstiče. Najviše što se može reći je da su seksualni nemoral i napuštanje osnova (dopuštenje) za razvod. Razvod braka stoga treba gledati samo kao krajnje sredstvo.
Neki razumiju 1. Korinćanima 7:15 kao još jedan „izuzetak“, dopuštajući ponovni brak ako se nevjernički supružnik razvede od vjernika. Međutim, kontekst ne spominje ponovni brak, već samo kaže da vjernik nije dužan nastaviti brak ako ga/je nevjernički supružnik želi napustiti.
Postoje li razlozi za razvod izvan onoga što Biblija izričito kaže? Možda, ali mi se ovdje ne bavimo pretpostavkama koje podređuju Riječ Božju. Vrlo je opasno ići dalje od onoga što Biblija kaže (1. Korinćanima 4:6). Najčešći dodatni razlozi za razvod o kojima se ljudi raspituju su zlostavljanje supružnika (emocionalno ili fizičko), zlostavljanje djece, zavisnost o pornografiji, upotreba droga / alkohola, zločin / zatvor i loše upravljanje finansijama (poput zavisnosti o kockanju). Ni za jedno od njih ne može se tvrditi da predstavljaju eksplicitne biblijske osnove za razvod.
To, međutim, ne znači nužno da nijedan od njih nije osnova za razvod koji bi Bog odobrio. Na primjer, ne možemo zamisliti da bi Božja želja bila da supruga ostane sa mužem koji je fizički zlostavlja i / ili njihovu djecu. U takvom slučaju, supruga bi definitivno trebala odvojiti sebe i djecu od muža nasilnika. Međutim, čak i u takvoj situaciji, vrijeme razdvajanja s ciljem pokajanja i obnove trebalo bi biti idealno, a ne nužno odmah započeti postupak razvoda. Molim vas da shvatite, rekavši da gore navedeno nije biblijska osnova za razvod, definitivno ne kažemo da muškarac / žena čiji se supružnik bavi takvim aktivnostima treba ostati u takvoj situaciji. Ako postoji rizik za sebe ili djecu, odvajanje je dobar i odgovarajući korak.
Ukratko, koji su biblijski razlozi za razvod? Odgovor je seksualni nemoral i napuštanje. Postoje li dodatni razlozi za razvod osim ove dva? Moguće. Da li se razvod ikad treba tretirati olako ili iskoristiti kao prvo sredstvo? Apsolutno ne. Bog je sposoban promijeniti i reformisati bilo koju osobu. Bog je sposoban iscijeliti i obnoviti svaki brak. Razvod bi se trebao dogoditi samo u slučajevima ponovljenog i nepokajanog gnusnog grijeha.
U Malahiji Bog vrlo jasno pokazuje šta misli o razvodu. „A vi čuvajte svoj duh i ženi svoje mladosti ne budite nevjerni! Jer ja mrzim otpuštanje žena, govori Gospod, Izraelov Bog, i onoga ko nasiljem pokriva svoje haljine, kaže Gospod nad vojskama. A vi čuvajte svoj duh, i ne budite vjerolomni!“ (Malahija 2:15,16) Kad On spoji dvije grešne osobe, oni trebaju biti u braku zajedno do smrti. U vjenčanim zavjetima se kaže: „u dobru ili zlu, bogatstvu ili siromaštvu.“ Stvari poput preljube su nešto čega bi se oni koji ispovijedaju biblijsku religiju trebali kloniti kao kuge, čak i pomisli na to.
Ustanova braka je primarno sredstvo usaglašavanja sa Božjim obličjem. Brak vam pomaže prilagoditi se Hristovom obličju i pravilno razumjeti prototip ili prauzor Nebeske Porodice – Oca i Sina. Vaš brak će često biti težak i nažalost ima mnogo onih koji se žele razvesti iz loših i sebičnih razloga. Naša prva opcija ne bi trebao biti razvod jer znamo da ga Gospod mrzi.
Mi ne smijemo dopustiti da kao uzor uzimamo labave i nepostojane sekularne kriterijume za tretiranje bračnog odnosa, bez obzira da li je „zakon“ eventualno „na našoj strani“. Bračni zavjet nipošto se ne može olako shvatiti. Stoga bi ulazak u brak trebao biti čin od najsvetije odgovornosti i pred ljudima i pred Bogom.
„Zamka je kad se čovjek brzopleto zavjetuje da posveti nešto, a posle se premišlja o tome.“ (Izreke 20:25)
„Bolje je da ne daješ zavjet nego da daš zavjet pa da ga ne ispuniš.“ (Propovjednik 5:5)
„Čuli ste takođe da je rečeno našim starima: Ne krši zakletvu, nego izvrši zakletvu datu Gospodu.“ (Matej 5:33)
Zajednica je Hristova nevjesta (2. Korinćanima 11:2; Otkrivenje 19:7-9). Razvod braka je vjerolomstvo u malom analogno napuštanju zajednice sa Hristom.
„Slušajte jedni druge u strahu pred Hristom. Žene neka budu poslušne svojim muževima kao Gospodu, jer je muž poglavar ženi kao što je i Hristos poglavar pozvanima, i on je spasitelj tog tijela. I kao što su pozvani podređeni Hristu, tako neka i žene budu poslušne svojim muževima u svemu. Muževi, volite svoje žene, kao što je i Hristos volio zajednicu pozvanih i sebe predao za nju, da je posveti, čisteći je kupanjem u vodi, u riječi, da bi je predstavio sebi u cijenjenim pozvanim, bez mrlje ili bore ili bilo čega takvog, svetu i bez mane. Tako i muževi treba da vole svoje žene kao svoje tijelo. Ko voli svoju ženu, voli samog sebe. Jer niko ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i neguje, kao i Hristos pozvane. Jer mi smo udovi njegovog tela, mesa njegovog, i od kostiju njegovih. ‘Zato će čovjek ostaviti oca i majku i prionuće uz svoju ženu, i njih dvoje postaće jedno tijelo.’ Velika je ta tajna. A govorim o Hristu i zajednici pozvanih.“ (Efescima 5:22-32)
„A ja vam kažem: ko se razvede od svoje žene – osim zbog bluda – i oženi se drugom, čini preljubu. I ko se oženi sa onom koja je otpuštena, čini preljubu.“ (Matej 19:9)
Dakle, neka tako i svako od vas tretira bračnog druga kao samog sebe, a sve po načelima bračnog zajedništva koji su izloženi u Svetom Pismu. Ukoliko preferirate svjetovna mišljenja i stavove, nalazite se na tlu na kojem se bračna zajednica vrlo lako može urušiti.
Šta činiti u slučaju „miješanog“ braka? Napuštanje od strane nevjernog bračnog druga.
Brakovi između osoba sa potpuno različitim ideološkim / vjerskim ubjeđenjima nisu retkost. Obično do takvih veza dolazi u neznanju, zanosu prve ljubavi ili zbog nedovoljnog upoznavanja i provjere duhovne i karakterne kompatibilnosti, što se kasnije uglavnom pokaže kao najvažnija karika za uspješan i trajan brak. Šta činiti u takvim slučajevima, nadahnuta riječ daje odgovor.
„Jer muž koji nije pobožan posvećen je svojom ženom i žena koja nije pobožna posvećena je mužem. Inače bi vaša djeca bila nečista, a sada su sveta.“ Na ovo se nadovezuje 16. stih: „Jer otkud znaš, ženo, da nećeš spasti muža? Ili otkud znaš, mužu, da nećeš spasti ženu?“ (1. Korinćanima 7:14,16)
Načelo je jasno: uticaj jednog pobožnog supružnika ima kolektivni značaj u porodici. Svaki supružnik treba biti svjestan toga i svjestan odgovornosti koju ima u pogledu konačnog spasenja svog nevjernog druga i djece! Naša vjernost, istrajnost i požrtvovanje u tom smislu mogu postati uzrok vječnog spasenja onih s kojima smo porodično vezani!
„Ali ako onaj ko nije pobožan želi da ode, neka ode. Brat ili sestra u tom slučaju nisu vezani, jer vas je Bog pozvao da živite u miru.“ (15. stih)
Ovo je načelo dopuštenja slobode nevjernom bračnom drugu da napusti brak. Zapazite da isto načelo nije primjenjivo i za vjernog bračnog druga. Naravno da onaj ko ima veću svjetlost ima i veću odgovornost. Onaj ko je u zajednici i savezu sa Bogom dužan je učiniti što može za spasenje drugih. To je poenta svega. Ako ne razmišljamo na taj način, samo je pitanje vremena kad će nas neki vjetar iskušenja oduvati.
Institut za izučavanje religije
